Mit o grobljima slonova prožima popularnu kulturu, a nedavna otkrića zakopanih mladunaca azijskih slonova možda napokon daju određenu vjerodostojnost toj legendi. U istraživanju objavljenom u časopisu Journal of Threatened Taxa, dvoje znanstvenika opisuje pet primjera gdje su mladunci slonova pronađeni zakopani u položaju s nogama prema gore unutar navodnjavanih rovova na plantažama čaja u sjevernom Bengaliju u Indiji. Autori tvrde da neobičan položaj, tlo oko koje je sabijeno stopalima nekoliko slonova i ozljede koje sugeriraju vuču nakon smrti, sve upućuje na namjerne prakse ukapanja.

Ako je ovaj zaključak točan, ova bi opažanja mogla ukazivati na razumijevanje smrti i tuge na način koji potencijalno nije viđen kod drugih životinjskih vrsta, otkrivajući još jedan način na koji ljudi nisu tako jedinstveni kako se prije mislilo.

Arheološki dokazi sugeriraju da su naši hominidni preci pokapali svoje mrtve barem 100.000 godina – a moguće i znatno duže. Pokapanja su intrigantna zbog onoga što sugeriraju o umovima onih koji obavljaju pokapanje. Za nas – i pretpostavljamo za naše pretke koji su započeli ovu praksu – pokapanje nije samo o odlaganju tijela, već izraz tuge i počast životu koji je prošao.

Kroz kulture, ljudi ulažu vrijeme i trud u rituale pokapanja kao način obilježavanja života. Pokapanja su jasan pokazatelj naše svijesti i empatije. Uistinu, često se vjeruje da naše reakcije na smrt označavaju čovječanstvo. Do sada su dokazi o sličnim mentalnim reprezentacijama smrti rijetki u drugim životinjskim vrstama, i unatoč nekoliko anegdota, nije pronađena nijedna životinjska vrsta koja sistematično pokapa svoje mrtve na ritualiziran način kao što to činimo mi.

Je li pokapanje slonova namjerno?
Možda je prerano isključiti pokapanja s popisa jedinstveno ljudskih aktivnosti. Iako su nedavna izvješća o pokapanjima mladunaca zanimljiva, ovih pet pokapanja nije izravno promatrano, pa ostaju neka pitanja. Moguće je, na primjer, da su mrtvi ili slabi mladunci pali u rovove dok su ih nosili, prije nego što je uslijedila panika obitelji koja je uzrokovala da se rov uruši oko tijela.

Međutim, izvještaji o pokapanju su barem u skladu s onim što znamo o akutnim reakcijama slonova na smrt. Zabilježeno je da slonovi nose tijela mrtvih mladunaca. Često pokazuju promjenu ponašanja kada prilaze lešu člana obitelji ili drugog pojedinca.

Ovaj odgovor može uključivati tiho istraživanje, njuškanje i dodirivanje dijelova tijela s glavom spuštenom prema dolje, možda pokušavajući pomaknuti ili probuditi leš, i u rijetkim prilikama, postavljanje blata ili velikih palmovih lišća preko tijela mrtvih srodnika. Sve to vjerojatno predstavlja ono što bismo mi, ljudi, prepoznali kao tugu ili žalovanje.

Razumijevanje smrti
Naravno, slonovi nisu jedine životinje koje pokazuju zanimljive reakcije na mrtve kolege. Vrane se često okupljaju oko i napadaju leš druge mrtve vrane, u onome što je ponekad nazivano sprovodom. Ovo društveno okupljanje izgleda pruža vrane s prilikom da nauče o opasnosti kojoj treba izbjeći, kako se ne bi našle u istom stanju (za razliku od pružanja prilike za oproštaj u tradicionalnom smislu sprovoda).

Čak i neki društveni insekti, poput mrava, odstranjuju svoje mrtve. Kada mravi otkriju određene kemikalije koje otpuštaju umirući ili mrtvi pojedinci u svojoj koloniji, to ih potiče da uklone tijela – i u nekoliko vrsta čak i da ih zakopaju – kako bi ograničili mogućnost prijenosa bolesti.

Međutim, kao istraživači koji proučavaju ponašanje životinja i, konkretnije, tugu, nemamo razloga pretpostaviti da ovo izvanredno ponašanje "upravljanja leševima" znači da mravi imaju bilo kakvo razumijevanje života ili smrti.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, biolog i entomolog E.O. Wilson primijenio je ključnu kemikaliju na žive mrave, uzrokujući da se gnijezdari ponašaju kao da su pred mrtvom životinjom. Pokušali su odvući nesretnog pojedinca iz gnijezda i ostavili ga na sigurnoj udaljenosti.

Slične reakcije na kemikalije truljenja zabilježene su kod štakora, koji zakapaju druge koji su bili mrtvi dovoljno dugo da postanu truli. Poput Wilsonovih mrava, pokušavaju zakopati i anestezirane – ali još uvijek žive – štakore posute karakterističnim mirisom raspadanja. Čak pokušavaju zakopati i drvene štapove koji imaju isti miris. Neki društveno živeći životinje su programirani da uklanjaju truležne predmete iz svog gnijezda.

Ovi primjeri kod štakora i mrava jasno se razlikuju od ljudskog pokapanja, i od ponašanja žalovanja koje vidimo kod slonova i nekoliko drugih vrsta uključujući orke.

Iako porota još uvijek može biti podijeljena oko toga biraju li slonovi namjerno zakopati svoje mrtve, njihove emocionalne reakcije na smrt članova obitelji ili suradnika su nesumnjivo izvanredne i duboko dirajuće za promatranje. Te reakcije i dalje ostaju teške za adekvatno objašnjenje bez sugeriranja da slonovi doista imaju neku vrstu koncepta smrti.