Nova studija IIASA-e istražuje sustave upravljanja otpadom i otkriva da je postizanje nulte emisije otpada do 2030. godine malo vjerojatno, što bi moglo ugroziti povezane ciljeve održivog razvoja. Autori naglašavaju potrebu za globalnom suradnjom, osobito u četiri regije, kako bi se odgovorno upravljalo odlaganjem otpada.

Prodiranje otpada u vodene ekosustave predstavlja ozbiljan problem koji ugrožava biološku raznolikost i ljudsko zdravlje. Neadekvatno zbrinjavanje otpada, posebice plastičnog, dokumentirano je u svim većim oceanima, plažama, rijekama, jezerima, pa čak i u udaljenim područjima kao što su Arktik i Antarktik. Prethodne studije fokusirale su se na procjenu emisija plastike u oceane. Međutim, nijedna studija nije sveobuhvatno procijenila prodiranje otpada u vodene sredine iz perspektive upravljanja otpadom.

Istraživači IIASA-e usvojili su perspektivu sustava otpada kako bi identificirali žarišne točke prodiranja otpada s kopna i utvrdili koje su rijeke, jezera i obalna područja posebno ugrožena. Rezultati ukazuju na hitnu potrebu za djelovanjem.

“Naša studija pokazuje da većina prodiranja komunalnog otpada – svakodnevnih predmeta koje ljudi odbacuju – u vodene sredine dolazi iz Afrike, Kine, Indije i Južne Azije. Potrebno je usredotočiti se na poboljšanje sustava upravljanja otpadom u tim pogođenim područjima,” objašnjava Adriana Gomez Sanabria, glavna autorica studije i istraživačica u Grupi za upravljanje onečišćenjem IIASA-ovog Programa za energiju, klimu i okoliš.

Studija naglašava da fokusiranje na pojedinačne tokove otpada može dovesti do neočekivanih posljedica. Na primjer, kako se jednokratne plastične čaše zamjenjuju papirnatim, količina papirnatog otpada se povećala. Stoga je ključno postaviti ciljeve koji istovremeno obuhvaćaju više tokova otpada. Također, studija ističe važnost univerzalnog prikupljanja otpada kao primarne strategije za sprječavanje prodiranja otpada u kopnene i vodene sredine, čak i u scenariju smanjenja ukupne proizvodnje otpada.

“Naša analiza pokazuje da postoji hitna potreba za uspostavom standardiziranog okvira za praćenje proizvodnje otpada, njegovog sastava i tokova. Ovaj okvir trebao bi nam pomoći u praćenju učinkovitosti mjera, uključujući političke, ekonomske i tehnološke mjere usmjerene na smanjenje otpada i poboljšanje sustava upravljanja otpadom,” napominje Florian Lindl, koautor studije i istraživač u Grupi za upravljanje onečišćenjem IIASA-e.

Istraživački tim naglašava da njihova studija popunjava ključnu prazninu u razumijevanju kako sustavi upravljanja otpadom igraju važnu ulogu u rješavanju različitih ekoloških utjecaja. Ispitivanjem interakcije između upravljanja otpadom i prodiranja otpada mogu se identificirati učinkovite strategije za smanjenje zagađenja u vodenim sredinama i očuvanje ekosustava. Ovo znanje je ključno za oblikovanje politika i promicanje praksi održivog razvoja koje minimiziraju ekološki otisak naših potrošačkih navika.

“Moramo razumjeti da je primarna funkcija sustava upravljanja otpadom zaštita ljudskog zdravlja i okoliša. Kao tvorci krize s otpadom, moramo preuzeti odgovornost mijenjanjem našeg ponašanja kako bismo smanjili potrošnju kroz prakse odbijanja, preispitivanja i ponovne uporabe,” zaključuje Gomez Sanabria.