Koncept oikofobije, koji opisuje averziju ili prezir prema vlastitom domu i kulturnom okruženju, posebno je izražen u radu poznatog konzervativnog mislioca Rogera Scrutona. Scruton ističe kako su članovi liberalne elite često zaštićeni od optužbi za ksenofobiju, ali pokazuju izraženu averziju prema vlastitoj kulturi i tradicijama, što se može smatrati jednako problematičnim. Primjeri takvog stava uočljivi su u različitim društvenim i kulturnim sferama, uključujući obrazovanje, medije i umjetnost, gdje se nacionalna povijest, književnost i tradicija često prikazuju u negativnom svjetlu, a lojalnost prema nacionalnom identitetu ismijava ili marginalizira.
U hrvatskom kontekstu, ova pojava poprima posebno ozbiljne razmjere, gdje se samomrzni stavovi ne samo da valoriziraju kao napredni ili prosvijetljeni, već se i aktivno promiču kroz političke, medijske i kulturne kanale. Ti stavovi često rezultiraju preziranjem vlastite kulturne baštine i identiteta, što u konačnici dovodi do dehumanizacije pojedinaca ili cijelih zajednica koji se smatraju nazadnima ili primitivnima.
U takvom ozračju, oni koji kritiziraju ili se rugaju nacionalnom identitetu i tradiciji često se prikazuju kao moralni arbitri, zanemarujući činjenicu da takav pristup može biti izraz duboko ukorijenjene samomržnje i negacije vlastitih korijena. Ovaj fenomen ne samo da potkopava temelje društvene kohezije i međusobnog poštovanja, već i ističe duboke psihopatološke crte u društvu koje tolerira ili čak nagrađuje takve stavove.
Dalibor Matanić, u ovom kontekstu, postaje simbolikom figure koja odražava dublje probleme unutar hrvatskog kulturnog i medijskog mainstreama. Njegovi filmovi, koji su bili nagrađivani i hvaljeni unutar određenih krugova, sadržavali su elemente koji promiču negativne stereotipe i šovinizam, što se sada, u svjetlu skandala, pokazuje kao ogledalo koje reflektira šire društvene patologije. Kada se otkrije da su pojedinci, koji su nekada bili uzdizani kao kulturni heroji, zapravo doprinosili degradaciji i podjelama unutar društva, postavlja se pitanje o integritetu i vrijednostima koje društvo promiče kroz svoje kulturne i medijske institucije.
Ovaj slučaj pruža priliku za refleksiju o tome kako društvo vrednuje kulturu, umjetnost i obrazovanje te kakvu ulogu mediji i kulturni sektor imaju u oblikovanju nacionalnog identiteta i društvenih vrijednosti. Također postavlja pitanje o potrebi za većom odgovornošću i samosviješću unutar kulturnih i medijskih elita, kao i potrebu za promicanjem više inkluzivnog i poštovanja vrijednog pristupa nacionalnoj baštini i identitetu.