Zimske paraolimpijske igre u Veroni otvorene u sjeni rata i sporova oko ruskog povratka
Otvaranje Zimskih paraolimpijskih igara Milano-Cortina 2026, održano u petak 6. ožujka u Areni di Verona, trebalo je biti svečani početak najvećeg zimskog parasportskog događaja u povijesti. Umjesto toga, prvi veliki kadar s ceremonije odmah je pokazao da se međunarodni sport ni ovoga puta nije uspio odvojiti od političke stvarnosti. Povratak ruskih i bjeloruskih sportaša pod nacionalnim zastavama, prvi put nakon višegodišnjih ograničenja povezanih s invazijom na Ukrajinu, izazvao je otvoreno negodovanje dijela država sudionica i bojkot nekih službenih elemenata otvorenja. Dodatnu težinu večeri donijela je i eskalacija sukoba na Bliskom istoku, zbog koje je Iran ostao bez jedinog sportaša koji je trebao nastupiti na Igrama. Tako je manifestacija koja je trebala slaviti sport, uključivost i izdržljivost osoba s invaliditetom već prve večeri postala i ogledalo dubokih prijepora u međunarodnim odnosima.
Milano-Cortina 2026 po službenom programu traje od 6. do 15. ožujka, uz natjecanja raspoređena u više talijanskih središta, a Međunarodni paraolimpijski odbor najavio je 79 medaljaških disciplina u šest sportova. Organizatori i IPC mjesecima su naglašavali da žele Igre predstaviti kao izdanje koje će spojiti sportsku vrhunsku razinu, povijesne talijanske lokacije i snažnu poruku pristupačnosti. Ceremonija otvorenja u Veroni zamišljena je pod naslovom
Life in Motion, a u javnim najavama opisivana je kao oda kretanju, životu i energiji paraolimpijskog pokreta. No čim je povorka nacionalnih delegacija počela ulaziti u amfiteatar, postalo je jasno da će se pozornost teško zadržati samo na simbolici i umjetničkom programu.
Povratak zastava koji je otvorio stari spor
Najosjetljivije pitanje bilo je ono koje je pratilo Igre i prije početka: zašto su ruski i bjeloruski sportaši ponovno dobili mogućnost nastupa pod svojim državnim simbolima. Nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. i izvanrednih odluka sportskih tijela koje su uslijedile, sudjelovanje sportaša iz Rusije i Bjelorusije postalo je jedno od najspornijih pitanja u međunarodnom sportu. U međuvremenu su se modeli nastupa mijenjali od potpune zabrane do neutralnog statusa, a odluka da se na Zimskim paraolimpijskim igrama u Italiji dopusti povratak nacionalnih oznaka za dio država i delegacija bila je dočekana kao politički i moralno problematičan potez.
Reakcija na samoj ceremoniji bila je vrlo znakovita. Prema izvještajima s mjesta događaja, ruska zastava u povorci naroda nije dočekana pljeskom kakav obično prati ulazak sportaša, nego uglavnom šutnjom, uz ograničenu podršku iz samog ruskog izaslanstva. Nasuprot tomu, ukrajinska zastava dobila je zamjetno topliji prijam. Time je publika, makar bez formalnih političkih parola, poslala poruku da pitanje sudjelovanja Rusije i dalje ostaje otvorena rana europskog i svjetskog sporta. U takvoj atmosferi i sama protokolarna gesta ulaska delegacija prestala je biti neutralni dio ceremonije i pretvorila se u svojevrsni politički test.
Treba pritom naglasiti da dio izostanaka s otvorenja nije bio isključivo politički motiviran. Zbog razmještenosti borilišta i logističkih izazova neki timovi ionako nisu planirali poslati pune delegacije u Veronu. Ipak, više europskih država javno je ili polujavno povezalo svoj ograničeni angažman na ceremoniji upravo s neslaganjem oko ruskog i bjeloruskog nastupa. Uoči otvorenja posebno se isticalo da će pojedine zemlje bojkotirati samu ceremoniju ili njezine političko-protokolarne segmente, čime su željele izbjeći dojam normalizacije odnosa u trenutku kada rat u Ukrajini traje već četvrtu godinu.
Ukrajinska perspektiva: sport između dužnosti i traume
Za ukrajinsku delegaciju, kao i za dio država srednje i istočne Europe, sporno pitanje nije bilo samo sportsko nego i egzistencijalno. Ukrajinski predstavnici već godinama upozoravaju da se u njihovom slučaju ne radi o apstraktnom političkom sukobu, nego o ratu čije posljedice osjećaju i sportaši, njihove obitelji i sportska infrastruktura. Zato je svaki povratak ruskih nacionalnih simbola na veliku međunarodnu pozornicu za Kijev mnogo više od proceduralne odluke. On se doživljava kao poruka o tome koliko je međunarodna zajednica spremna održati principijelnost kada se globalna pažnja s vremenom počne razvodnjavati.
Upravo zato ukrajinske reakcije na otvaranje nisu bile tek diplomatske. U javnim istupima koji su pratili ceremoniju naglašavalo se da paraolimpijski sport ne može biti izoliran od stvarnosti u kojoj ukrajinski gradovi i dalje trpe posljedice rata. Za ukrajinske sportaše nastup na Igrama stoga nosi dvostruku težinu: s jedne strane riječ je o vrhuncu sportskog ciklusa, a s druge o nastupu pod golemim emocionalnim i simboličkim pritiskom. U toj optici ulazak ruske zastave na stadion ne izgleda kao tehničko pravilo, nego kao čin koji duboko zadire u samu vjerodostojnost poruka o solidarnosti i poštovanju ljudskog dostojanstva koje paraolimpijski pokret redovito ističe.
Istodobno, Ukrajina nije bila jedina koja je takvu odluku dočekala s negodovanjem. I druge zemlje regije, osobito one koje ruski rat i sigurnosne prijetnje promatraju iz neposrednijeg geopolitičkog iskustva, signalizirale su da ne žele sudjelovati u ceremoniji kao da je riječ o uobičajenom sportskom događaju. Zbog toga je otvorenje u Veroni već prije početka dobilo konture podijeljene pozornice: na jednoj strani organizatori koji su pokušavali zadržati ceremonijalni ton, a na drugoj delegacije koje su pokazivale da politička normalizacija za njih nije prihvatljiva.
Bliski istok dodatno promijenio ton večeri
Da geopolitička sjena neće stati na europskom ratištu, pokazao je i slučaj Irana. Neposredno prije otvorenja potvrđeno je da Iran ipak neće nastupiti na Igrama jer njegov jedini kvalificirani sportaš, para-skijaš Aboulfazl Khatibi, nije mogao sigurno doputovati u Italiju. Prema informacijama koje su prenijeli IPC i svjetske agencije, procjena iranske strane bila je da zbog aktualnog sukoba i sigurnosnih okolnosti nije moguće osigurati siguran put do borilišta. Time je Iran, koji je trebao imati simbolično skromnu, ali za svoju delegaciju važnu prisutnost, nestao iz natjecateljske slike još prije prvog nastupa.
Ta je vijest dodatno promijenila značenje ceremonije. Više se nije govorilo samo o tome može li sport biti odvojen od rata u Ukrajini, nego i o tome koliko su međunarodne sportske manifestacije ranjive na nagle sigurnosne potrese u drugim dijelovima svijeta. Predsjednik IPC-a Andrew Parsons pritom je poručio da je rizik za ljudski život previsok i da su organizatori pokušali pronaći rješenja, ali bez uspjeha. Takva izjava podsjetila je da iza velikih sportskih slika i televizijskih prijenosa stoje vrlo konkretni logistički i sigurnosni problemi, osobito kada se zračni koridori zatvaraju, komunikacija s nacionalnim savezima otežava, a politička situacija mijenja iz dana u dan.
Iranov izostanak imao je i snažnu simboličku dimenziju. U povorci naroda iranska zastava trebala je biti vidljiva kao znak sudjelovanja zemlje na Igrama, no nakon odluke o odustajanju taj je plan uklonjen. U kontekstu večeri to je dodatno pojačalo dojam da su Igre otvorene u trenutku kada međunarodni poredak djeluje izrazito nestabilno. Dok je jedan dio rasprave bio usmjeren na to tko je smio nastupiti, drugi se odnosio na one koji nisu mogli ni stići do starta zbog rata i sigurnosnih prijetnji.
Organizatori između sportske poruke i političke realnosti
Fondacija Milano-Cortina 2026 i IPC nastojali su uoči Igara naglasiti da je riječ o povijesnom izdanju. Službene najave isticale su broj disciplina, geografski raspon domaćinstva, program baklje i simboliku Arene di Verona kao mjesta koje spaja povijest, kulturu i suvremenu pristupačnost. Ceremonija je predstavljena kao slavlje života u pokretu, a organizatori su posebno naglašavali kako su radovi na prostoru Arene bili usmjereni i na poboljšanje pristupa osobama s invaliditetom. U tom smislu Verona nije odabrana samo zbog vizualnog dojma, nego i zato da pokaže kako baštinski prostori mogu biti prilagođeni suvremenim standardima uključivosti.
No upravo je kontrast između te službene poruke i stvarne političke pozadine učinio otvorenje toliko složenim. S jedne strane, paraolimpijski pokret s pravom inzistira na pričama o otpornosti, sportskom napretku i društvenoj vidljivosti osoba s invaliditetom. S druge strane, međunarodne sportske organizacije sve se češće nalaze u poziciji da njihove odluke o nastupu sportaša, statusu zastava i protokolarnim pravilima budu tumačene kao političke izjave. Čak i kada tvrde da se drže procedure i unutarnjih pravila, posljedice tih odluka ne ostaju u sferi tehničkog upravljanja nego izlaze ravno u područje međunarodne politike.
Upravo se to dogodilo i u Veroni. Umjetnički program, glazbeni nastupi i simbolika plamena ostali su važan dio večeri, ali medijski i politički okvir preuzeo je primat. Svečanost je tako bila podijeljena između dvije priče koje su se odvijale istodobno: jedne, službene, o otvaranju velikog parasportskog događaja i druge, neizbježne, o tome kako se svijet promijenio do te mjere da ni paraolimpijski ideal više ne može računati na privremeni predah od geopolitike.
Što ove Igre znače za paraolimpijski pokret
Milano-Cortina 2026 za paraolimpijski pokret ima više razina značenja. Riječ je o izdanju koje dolazi 50 godina nakon prvih Zimskih paraolimpijskih igara, uz rekordne ili gotovo rekordne kapacitete u broju disciplina, širenju sportova i vidljivosti događaja. IPC je u službenim dokumentima i najavama isticao da su za ove Igre potvrđene 79 medaljaške discipline u šest sportova, uključujući i novi element u programu curlinga u kolicima. U sportsko-organizacijskom smislu to je pokazatelj rasta i stabilizacije zimskog paraolimpijskog kalendara.
Međutim, politička prijepornost otvaranja otvara i pitanje kakvu vrstu autoriteta međunarodne sportske institucije danas uopće imaju. Nakon iskustava iz 2022., kada su ruski i bjeloruski sportaši bili izbačeni iz Zimskih paraolimpijskih igara u Pekingu neposredno prije natjecanja, svaka nova odluka o njihovu statusu nužno se promatra i kao poruka o granicama sankcija, načinu povratka i kriterijima za sportsko “normaliziranje”. Zato su ove Igre više od natjecanja: one su i test za IPC, koji mora objašnjavati zašto u jednoj fazi isključuje, a u drugoj dopušta povratak pod nacionalnim oznakama, te kako pritom usklađuje pravila, pritiske članstva i širi politički kontekst.
Za same sportaše, međutim, ta razina spora često je paralelna s njihovom svakodnevicom, a ne njezina zamjena. I u Veroni se moglo vidjeti koliko je jaka želja da sportski dio napokon dođe u prvi plan. Sportaši su na Igre došli nakon višegodišnjih priprema, kvalifikacija, rehabilitacijskih procesa i borbe za vidljivost svojih disciplina. Mnogi od njih nemaju nikakav interes biti lice geopolitičkih prijepora, ali ih okolnosti guraju upravo u taj kadar. Otuda i trajna napetost koja prati ovakve događaje: institucije žele govoriti o sportu, mediji i politika vraćaju fokus na međunarodne sukobe, a sami natjecatelji pokušavaju unutar toga sačuvati smisao vlastitog nastupa.
Može li natjecanje vratiti fokus na sport
Pitanje koje sada ostaje otvoreno jest mogu li sama natjecanja u danima koji slijede promijeniti dominantni ton priče. Uobičajeno je da nakon politički opterećenog otvorenja sportski rezultati, osobne priče i medalje postupno preuzmu središnje mjesto. To se može dogoditi i u Italiji, osobito ako Igre ponude vrhunsku sportsku dramu, snažne individualne priče i dobru organizaciju na borilištima. No početni okvir već je postavljen: Milano-Cortina 2026 neće se pamtiti samo po sportu, nego i po tome što je otvorena u trenutku kada su se rat u Ukrajini, napetosti oko ruskog povratka i sigurnosna kriza na Bliskom istoku izravno prelili na paraolimpijsku pozornicu.
Upravo zato prve slike iz Verone imaju težinu koja nadilazi jednu ceremoniju. One pokazuju da međunarodni sport danas teško može glumiti neutralni prostor izvan svijeta. Paraolimpijski pokret i dalje nosi snažnu, legitimnu i društveno važnu poruku o jednakosti mogućnosti, vidljivosti i ljudskoj izdržljivosti, ali se ta poruka sve češće probija kroz vrlo bučnu kulisu globalnih sukoba. U Veroni je ta kulisa bila osobito glasna: čula se u šutnji koja je pratila rusku zastavu, u odsutnosti iranskog sportaša, u oprezu delegacija koje nisu željele sudjelovati kao da je sve uobičajeno i u nastojanju organizatora da unatoč svemu otvore Igre dostojanstveno. Time je već prva večer pokazala da su Zimske paraolimpijske igre u Italiji započele ne samo kao sportski događaj, nego i kao precizan odraz vremena u kojem se održavaju.
Izvori:- International Paralympic Committee – službena objava o programu Milano-Cortina 2026, 79 medaljaških disciplina i kvotama sportaša (link)- International Paralympic Committee – službena najava ceremonija i teme paraolimpijskog otvorenja “Life in Motion” u Areni di Verona (link)- International Paralympic Committee – službene informacije o Paraolimpijskoj baklji i završetku štafete 6. ožujka u Veroni (link)- Associated Press – izvještaj o otvaranju Igara, povratku ruske zastave i reakcijama dijela delegacija (link)- The Guardian – izvještaj o ceremoniji otvorenja, reakciji publike i političkom sporu oko ruskog nastupa (link)- The Guardian – pregled bojkota dijela država i šireg prijepora uoči ceremonije otvorenja (link)- Associated Press – izvještaj o odustajanju Irana nakon procjene da jedini sportaš ne može sigurno doputovati u Italiju (link)
Kreirano: subota, 07. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini