Studiranje i odrastanje
S vremenom, život je nastavio svoj neumoljivi tijek.
Nakon povratka iz Karlobaga, fokusirala sam se na svoje studije. Fakultet je donio novi set izazova, novu dinamiku i nove ljude u mom životu. Predavanja, ispiti i studentski život postali su moja svakodnevica. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala preplavljeno obavezama i pritiscima koji dolaze s odrastanjem. Ali, koliko god da su dani bili naporni ili noći duge, uvijek bih pronašla utjehu u sjećanjima na Karlobag i u pismima koja smo Ivan i ja razmjenjivali.

Nisu samo bila pisma; bili su to prozori u drugi svijet, u svijet gdje su stvari jednostavnije, gdje su emocije čiste i gdje je ljubav bila dovoljna.

Dok sam prolazila kroz različite faze studiranja, osjećala sam da se mijenjam, da odrastam. Počela sam shvaćati težinu odgovornosti, kompleksnost svijeta oko sebe i važnost donošenja pravih odluka.

S vremenom, počela sam shvaćati da je život pun kompromisa, ali i da su neke stvari neprocjenjive i nezamjenjive. U tom procesu odrastanja, Ivan i naša daljinska veza postali su moji oslonci. Bez obzira na sve izazove koje je život donosio, znala sam da imam nešto čvrsto na što se mogu osloniti, nešto što me uvijek podsjeća na to tko sam i što mi je zaista važno.

Dok sam se približavala kraju svojih studija, postalo je jasno da odrastanje donosi i mnoge izazove.
Kako se školovanje privodilo kraju, pitanja o budućnosti su postala sve učestalija. Gdje ću raditi? Gdje ću živjeti? Hoću li se moći vratiti Karlobagu? I kako ću održati vezu s Ivanom kroz sve to?
Ta su pitanja postala neizbježna. Ali, unatoč svim nesigurnostima i dilemama, uvijek sam se vraćala istom zaključku: da je ljubav koju sam pronašla s Ivanom i sjećanja na Karlobag bila snaga koja me vodila kroz sve izazove i odluke koje je život stavljao pred me.

I tako, dok su godine prolazile, dok sam odrastala i mijenjala se, neke stvari su ostale konstantne: moja ljubav prema Ivanu i moje duboko ukorijenjene uspomene na Karlobag.

Povremeni posjeti Karlobagu
Iako su me obaveze na fakultetu držale zauzetom, uvijek bih pronašla vremena za povremene posjete Karlobagu. Te kratke posjete bile su kao oaze u pustinji, trenuci kada sam mogla napuniti baterije i ponovno se povezati s Ivanom i s mjestom koje mi je toliko značilo.

Svaki put kad bih kročila u moj dio raja koji se zvao Karlobag, osjećala sam kao da se vraćam kući. I Ivan je dijelio iste osjećaje. Bez obzira na to koliko vremena je prošlo otkako smo se posljednji put vidjeli, uvijek bi bilo kao da nijedan dan nije prošao.

Povremeni posjeti bili su prilika da se podsjetimo zašto smo se zaljubili i zašto smo odlučili održavati vezu na daljinu. Ali, bili su i podsjetnik na to koliko nam je teško bilo biti razdvojeni.
Svaki oproštaj na autobusnoj stanici bio je težak, svaki zagrljaj i poljubac prije odlaska bio je ispunjen emocijama. I svaki put kad bih se vratila na fakultet, srce bi mi bilo teško, ali i ispunjeno srećom i zahvalnošću. Zahvalna što imam Ivanu, što imam Karlobag i što imam priliku iskusiti tako duboku i iskrenu ljubav.

Tijekom tih posjeta, Ivan i ja bismo uvijek pronašli vremena za šetnje uz more, za zajedničke večere i za razgovore koji su bili toliko dragocjeni. Razgovarali bismo o budućnosti, o svojim snovima i o tome kako ćemo jednog dana uspjeti premostiti daljinu koja nas razdvaja. Također, ovi posjeti bili su prilika da se povežem i s drugim ljudima u Karlobagu, s prijateljima i poznanicima koji su postali dio moje proširene obitelji.

S vremenom, Karlobag nije bio samo mjesto gdje sam pronašla ljubav; postao je mjesto koje mi je dalo osjećaj pripadnosti, mjesto gdje sam se osjećala prihvaćeno i voljeno.

I tako, dok su godine prolazile, dok sam studirala i odrastala, ti povremeni posjeti Karlobagu postali su ne samo bijeg od svakodnevnice, već i neizostavni dio mog života, dio koji je oblikovao moju osobnost i moje srce.

Očuvanje veze na daljinu
Studiranje je donijelo mnoge obaveze, ali ni jedna nije bila važnija od očuvanja veze s Ivanom.
Iako su nam povremeni posjeti Karlobagu pružali trenutke sreće, većinu vremena smo bili razdvojeni, a daljina je postala naša svakodnevnica.

Svatko tko je ikad bio u takvoj situaciji zna koliko je teško biti fizički odvojen od osobe koju volite. Naše srce je bilo u Karlobagu, ali naši životi su se odvijali na različitim mjestima. I tu su dolazili izazovi.
Izazovi u komunikaciji, izazovi u održavanju intimnosti i izazovi u planiranju budućnosti.

Naši su se životi odvijali paralelno, ali smo oboje osjećali pritisak da pronađemo način kako da ih spojimo. Postojali su trenuci kada je bilo teško, trenuci kada bi sumnja i nesigurnost ušli u naše misli.
"Hoćemo li uspjeti?", "Je li ovo prava odluka?", "Kako ćemo prebroditi ovu daljinu?" - to su pitanja koja su se često pojavljivala. No, bez obzira na sve te izazove, nikad nismo posustali. Jer znali smo da je ono što smo pronašli u Karlobagu, i ono što smo izgradili tijekom godina, previše dragocjeno da bismo to pustili.

Odlučili smo se boriti, boriti za nas, boriti za našu budućnost. I u tim trenucima, naša pisma i naši snovi o zajedničkom životu u Karlobagu postali su naša sidra, naši podsjetnici na to što je zaista važno. Kroz sve uspone i padove, kroz sve izazove i prepreke, jedno je bilo jasno: bez obzira na daljinu, bez obzira na okolnosti, naša ljubav je ostala nepromijenjena. I zato smo znali da će, bez obzira na sve, naša veza opstati. Jer kad ljubav je prava, kad je duboka i iskrena, ona može prebroditi sve izazove, pa čak i kilometre koji nas razdvajaju.