Rasprava o tome kada djetetu dati prvi pametni telefon posljednjih je godina postala gotovo svakodnevna tema među roditeljima, učiteljima i pedijatrima. Dok jedni naglašavaju praktičnost – sigurnost, komunikaciju i lakšu organizaciju – drugi upozoravaju na cijenu koju djeca mogu platiti u razdoblju kada se tijelo i mozak ubrzano mijenjaju. Nova analiza objavljena u časopisu Pediatrics dodatno je pojačala zabrinutost: djeca koja su do 12. godine već imala vlastiti pametni telefon u prosjeku su češće pokazivala znakove depresivnih smetnji, češće su imala probleme s nedostatkom sna te su imala veće izglede za pretilost u odnosu na vršnjake bez telefona.

Važno je odmah podvući: rezultati govore o povezanosti, a ne o dokazanoj uzročno-posljedičnoj vezi. Ipak, sama veličina uzorka i način na koji su istraživači pristupili podacima daju temi novu težinu – i roditeljima i stručnjacima pružaju konkretnije argumente za razmišljanje o odgodi prvog “pravog” pametnog telefona, kao i za postavljanje jasnih pravila kada telefon ipak uđe u dječju svakodnevicu.

Što je pokazala analiza na više od 10.000 djece

Istraživački tim predvođen dječjim psihijatrom dr. Ranom Barzilayem iz Dječje bolnice u Philadelphiji (CHOP), u suradnji s istraživačima sa Sveučilišta Kalifornija u Berkeleyju i Sveučilišta Columbia, analizirao je podatke iz velike američke longitudinalne studije razvoja djece i mozga (ABCD). U analizi je sudjelovalo više od 10.000 ispitanika iz različitih dijelova SAD-a, a ključna usporedba bila je jednostavna: imaju li djeca u dobi od 12 godina vlastiti pametni telefon ili ne – i kako se to veže uz tri ishoda koja su u adolescenciji posebno osjetljiva: raspoloženje, tjelesnu težinu i san.

Rezultati su pokazali da je vlasništvo pametnog telefona u dobi od 12 godina povezano s većim izgledima za depresivne smetnje, pretilost i nedostatno spavanje. Autori su izvijestili o povećanim odnosima izgleda (odds ratio) – približno 1,31 za depresiju, 1,40 za pretilost i 1,62 za nedostatno spavanje u usporedbi s vršnjacima bez telefona. Takvi pokazatelji ne govore kolika je apsolutna vjerojatnost da će se problem pojaviti kod pojedinog djeteta, ali pokazuju da je u velikoj skupini djece vlasništvo pametnog telefona povezano s većim opterećenjem za mentalno i tjelesno zdravlje.

Još je osjetljivije bilo pitanje dobi u kojoj je dijete prvi put dobilo pametni telefon. Kod djece koja su već posjedovala uređaj, ranija dob prvog dobivanja bila je povezana s dodatno većim izgledima za pretilost i nedostatno spavanje. Istraživači navode da se s svakom godinom ranijeg dobivanja telefona povećavaju izgledi za pretilost (oko 9%) i za nedostatno spavanje (oko 8%). U praktičnom smislu, razlika između dobivanja telefona s 10 i s 12 godina, promatrana na razini velike skupine, nije zanemariva.

Studija je uključila i promjenu kroz godinu dana. Među djecom koja nisu imala pametni telefon u dobi od 12 godina, ona koja su ga dobila tijekom sljedeće godine (do dobi od 13) imala su veće izglede za klinički značajne psihičke teškoće i nedostatno spavanje u odnosu na vršnjake koji su i dalje ostali bez telefona. Autori su pritom naglasili da ne tvrde kako je pametni telefon “štetan za svu djecu”, nego da odluku treba donijeti promišljeno, uz vaganje koristi i rizika, jer za dio obitelji telefon rješava stvarne logističke i sigurnosne potrebe.

U analizi su uzeti u obzir brojni čimbenici koji mogu utjecati na zdravlje: demografske i socioekonomske varijable, pubertetski razvoj, roditeljski nadzor te posjedovanje drugih uređaja. Unatoč tim prilagodbama, povezanosti su ostale prisutne. No istraživači su jasno naveli i ograničenje: nisu analizirali što djeca rade na telefonu – koje aplikacije koriste, koliko vremena provode na njemu niti koji sadržaj konzumiraju. To znači da ova analiza ne daje izravan odgovor na pitanje “koji je sadržaj najproblematičniji”, nego upućuje na širi obrazac povezan s vlasništvom uređaja i dobi prvog dobivanja.

Za širi kontekst, američki mediji navode da je u ovom uzorku znatan dio djece već posjedovao pametni telefon, a medijan dobi prvog dobivanja bio je oko 11 godina. Taj detalj je važan jer pokazuje da se “utrka” za prvim uređajem često događa prije srednje škole – baš u razdoblju kada se formiraju ključne rutine spavanja, učenja i kretanja.

Što djeca propuštaju dok je telefon stalno pri ruci

Kad se govori o pametnim telefonima i djeci, rasprava se često svede na strah od neprimjerenog sadržaja ili opasnih kontakata. Ova analiza, međutim, usmjerava pozornost na drugačiji problem: na ono što djeca ne rade dok su satima zaokupljena ekranom. U obiteljskim razgovorima to zvuči banalno – “previše je na mobitelu” – ali se u svakodnevici prevodi u tri područja koja su u ranoj adolescenciji temelj zdravlja: san, tjelesnu aktivnost i druženje licem u lice.

Claudia Allen, klinička psihologinja i voditeljica UVA Health Family Stress Clinic, upozorava da se rizici često ne stvaraju zbog jedne aplikacije, nego zbog “principa zamjene”: vrijeme na telefonu istiskuje kretanje, san i druženje uživo. U dobi kada se uči kako upravljati emocijama, graditi prijateljstva i usvajati zdrave rutine, te tri stavke djeluju kao osnovni zaštitni čimbenici – a kada oslabe, lakše se pojavljuju i problemi s raspoloženjem i s tjelesnim zdravljem.

San: temelj razvoja koji se najlakše naruši

Smjernice za dječji san u pravilu su jasne: djeca od 6 do 12 godina trebaju približno 9 do 12 sati sna u 24 sata, a tinejdžeri (13–18) oko 8 do 10 sati. U praksi, to je teško postići i bez pametnog telefona, a uređaj u spavaćoj sobi dodatno pomiče granice – “još pet minuta” lako postane pola sata ili sat, osobito kad aplikacije šalju obavijesti, nude beskonačno skrolanje ili potiču stalno provjeravanje poruka.

Nedostatak sna kod djece ne znači samo umor. Povezuje se s lošijom koncentracijom, slabijom regulacijom emocija i većom razdražljivošću, a posljedično i s lošijim školskim učinkom i češćim napetostima u odnosima. U razredu se to može vidjeti kao pad pažnje, teže učenje i češći konflikti s vršnjacima; kod kuće kao “kratak fitilj”, povlačenje ili nagle promjene raspoloženja. Kod dijela djece javlja se i “socijalni zamor”: manje strpljenja za razgovor, više impulzivnosti i manja tolerancija na frustraciju.

San je i fiziološki servis organizma: tijekom noći se odvijaju procesi koji utječu na metabolizam, hormone gladi i sitosti te oporavak. Kad se san sustavno krati, djeca češće posežu za kaloričnijom hranom, manje su motivirana za kretanje i lakše upadaju u krug sjedilačkog ponašanja. To je jedan od mogućih mostova između nedostatnog spavanja i tjelesne težine, koji se u ovakvim analizama može “vidjeti” na razini skupine.

Kretanje: manje igrališta, više sjedenja

Dječja fizička aktivnost nije samo organizirani sport. To je i spontano kretanje: vožnja bicikla, košarka na igralištu, šetnja do prijatelja, igra u parku, “lutanje” po kvartu. Kad je pametni telefon stalno pri ruci, dio tih aktivnosti gubi bitku s ekranom – ne zato što djeca nužno ne vole kretanje, nego zato što je digitalna zabava dostupna odmah, bez izlaska iz kuće i bez dogovora s drugima. U vremenu kada roditelji ionako balansiraju između obveza i sigurnosnih briga, telefon postaje “najtiši” oblik zabave, ali i najlakši put u dugotrajno sjedenje.

Upravo zato stručnjaci često ne govore samo o zabrani, nego o vraćanju ravnoteže. Ako dijete dobije telefon, trebaju postojati jasna razdoblja bez ekrana, posebno prije spavanja i tijekom dana kad bi se prirodno očekivalo kretanje. Bez takvih pravila telefon postaje najlakši način da se ispuni praznina – a cijenu plaćaju tijelo i raspoloženje.

Druženje uživo: vještine koje se uče samo “u stvarnosti”

Treći element koji se često podcjenjuje jest socijalizacija licem u lice. Rani adolescenti uče kako započeti razgovor, kako reagirati na neslaganje, kako čitati neverbalne signale i kako se nositi s odbijanjem. To su vještine koje se ne uče kroz “like”, nego kroz stvarne situacije u školi, na igralištu i u susjedstvu – kroz konflikt, pomirenje, humor, neugodu i empatiju.

Iskustvo razdoblja pandemije pokazalo je koliko izolacija i smanjeni kontakti mogu utjecati na djecu: dio njih se nakon povratka u učionice teže uključivao, imao je više anksioznosti i nesigurnosti u socijalnim situacijama. Ako telefon postane trajna zamjena za druženje uživo, postoji rizik da se socijalni “trening” prorijedi – i da djeca u osjetljivoj dobi uđu u srednju školu s manje iskustva u rješavanju konflikata, upoznavanju novih ljudi i gradnji prijateljstava.

Allen u tom kontekstu upozorava i na realnost digitalnih platformi: mnoge su dizajnirane tako da potiču česta vraćanja (obavijesti, “streakovi”, personalizirane preporuke sadržaja), pa je samokontrola teža nego što roditelji ponekad očekuju od jedanaestogodišnjaka. Zato pitanje “zašto se ne može samo isključiti” često promašuje bit – djeci trebaju jasna pravila i odrasli koji će ih dosljedno provoditi, uz objašnjenje da se granice postavljaju radi zdravlja, a ne radi kazne.

Zašto je prag oko 12. godine posebno osjetljiv

Dob od 11 do 13 godina kod većine djece poklapa se s naglim promjenama: pubertet, jačanje potrebe za pripadanjem vršnjačkoj skupini, veća osjetljivost na uspoređivanje i snažniji emocionalni valovi. U isto vrijeme, školske obveze postaju složenije, a dani su često pretrpani. U tom kontekstu pametni telefon nije neutralan predmet, nego snažan pojačivač navika – i dobrih i loših. Povećava dostupnost informacija i komunikacije, ali i dostupnost distrakcija, uspoređivanja i konflikata koji se nastavljaju i nakon školskog zvona.

Za neke obitelji telefon doista može biti koristan: komunikacija s roditeljima, navigacija, dogovor oko treninga, pristup obrazovnim sadržajima, pa čak i održavanje prijateljstava kad su djeca fizički udaljena. No pitanje je kada i kako ga uvodimo. Ako uređaj dođe prije nego što su razvijene osnovne rutine spavanja, učenja i kretanja, veća je šansa da će se “uhvatiti” baš za najslabije točke – kasno navečer, tijekom domaće zadaće ili u trenucima dosade. U praksi to često znači: dijete dobije uređaj “zbog sigurnosti”, a ubrzo se najveći dio vremena pretvori u sadržaj i aplikacije koje nemaju veze ni sa sigurnošću ni s logistikom.

Stručnjaci zato sve češće naglašavaju da roditelji pametni telefon ne bi trebali doživljavati kao jednokratan događaj (“dali smo ga – i gotovo”), nego kao proces koji se stalno prilagođava. Pravila koja vrijede u petom razredu ne moraju vrijediti u sedmom, ali princip ostaje isti: telefon ne smije preuzeti osnovne životne potrebe. Roditeljski nadzor u tom smislu nije isto što i špijuniranje – to je postavljanje okvira, provjera rutine i spremnost na razgovor kad se pojave problemi.

Što roditelji mogu učiniti već danas

Roditeljska dilema često je jednostavna u teoriji, a teška u praksi: “Svi u razredu već imaju telefon – hoću li svoje dijete izolirati?” Pritisak vršnjaka stvaran je i mnogi roditelji ne žele biti jedini koji govore “ne”. Upravo zato se sve više govori o rješenjima koja ne polaze od perfekcionizma, nego od dogovora i strukture – i unutar obitelji i među roditeljima u razredu.

1) Odgoda pametnog telefona, ali ne i komunikacije

Jedan od kompromisa koji mnoge obitelji biraju jest odgoda pametnog telefona, uz alternativu poput osnovnog mobitela za pozive i poruke ili pametnog sata bez društvenih mreža. Time se rješava praktični dio (kontakt i sigurnost), a smanjuje se rizik da dijete prerano uđe u svijet aplikacija koje se natječu za pažnju. U obiteljima gdje je telefon “nužan” zbog logistike, ovakav korak često daje roditeljima vrijeme da u miru postave pravila, a djetetu da razvije rutine prije nego što dobije puni paket digitalnih izazova.

2) Pravila prije uređaja: obiteljski “ugovor” o ekranu

Ako dijete dobije pametni telefon, pravila je lakše postaviti prije nego što se navike ukorijene. Često se preporučuje pisani obiteljski dogovor: kada se telefon koristi, gdje se puni (idealno izvan spavaće sobe), što je zabranjeno tijekom škole i domaće zadaće, te kako se rješavaju sukobi oko ekrana. Korisno je da pravila vrijede i za odrasle – jer djeca vrlo brzo primijete dvostruke standarde, a najbolja poruka je ona koja se vidi u ponašanju roditelja.

• Telefon izvan spavaće sobe ili barem strogi “policijski sat” ekrana 60–90 minuta prije spavanja, uz punjenje uređaja u dnevnom boravku ili kuhinji.


• Bez telefona za stolom i tijekom zajedničkog vremena, kako bi razgovor ostao navika, a ne iznimka.


• Granice za društvene mreže, posebno u ranoj adolescenciji, uz razgovor o pritisku, uspoređivanju i online konfliktima.


• Nakon škole prvo kretanje i obveze, a tek potom ekran, kako bi se fizička aktivnost “zaključala” u raspored.


• Redovite provjere rutine: spavanje, škola, odnos prema obvezama i raspoloženje – jer promjene često prvo “isplivaju” u tim područjima.

Praktičan alat koji roditeljima može pomoći u postavljanju takvih pravila je i online obiteljski plan korištenja medija (primjerice AAP Family Media Plan), koji pomaže da se ekrani uklope u obiteljske ciljeve, a ne da ih potisnu. U praksi to znači: san i škola imaju prednost, kretanje se planira, a “slobodno vrijeme na ekranu” postaje jasno definirano. Istodobno, roditelji mogu podesiti privatnost, dobna ograničenja i ograničenja aplikacija, te pratiti mijenja li se djetetova rutina nakon uvođenja telefona.

3) Dogovor s drugim roditeljima: kada pritisak postane kolektivni problem

Jedan od korisnih pristupa jest pokušati problem riješiti zajedno. Ako se nekoliko obitelji u razredu ili generaciji dogovori da će pametni telefon odgoditi do određene dobi, pritisak “svi imaju” naglo slabi. U SAD-u postoje inicijative poput Wait Until 8th, koje se temelje na logici zajedničkog obećanja: roditelji se javno obvežu na odgodu, pa djeca ne osjećaju da su “izdvojena”. I bez formalnog pokreta, sličan se učinak može postići dogovorom unutar razreda – uz jednostavnu ideju: lakše je izdržati granicu kad je granica zajednička.

Takav pristup ne rješava sve, ali roditeljima daje prijeko potrebnu podršku u dosljednosti. Djeci pak šalje jasnu poruku da odgoda nije kazna, nego zajednički dogovor usmjeren na zdravlje: dovoljno sna, dovoljno kretanja i dovoljno odnosa uživo. Kad dijete zna da nije jedino bez pametnog telefona, lakše je izdržati pritisak i manje se stvara osjećaj da je “izvan ekipe”.

4) Zone bez ekrana i dosljednost škole

U mnogim školama u svijetu raspravlja se o ograničavanju mobitela tijekom nastave i odmora, jer uređaj ne utječe samo na pojedino dijete, nego na cijelu razrednu dinamiku. Pravilo “telefon u torbi” ima smisla samo ako se provodi dosljedno i ako škola roditeljima jasno komunicira očekivanja. U obitelji se sličan princip može primijeniti kroz “zone bez ekrana” – primjerice, kuhinja i blagovaonica – ili kroz dogovor da se telefoni pune na jednom mjestu, izvan dječjih soba.

Roditeljima koji žele dodatni okvir može pomoći i navika uvođenja redovitih “tech-free” razdoblja (sat vremena prije spavanja, vrijeme obroka, vrijeme učenja) te poticanje druženja uživo kao jednako važnog dijela djetetove rutine. Ako roditelj primijeti da se dijete počelo kronično neispavati, da izbjegava kretanje ili da se povlači iz stvarnih odnosa, to je signal za promjenu pravila: pomicanje telefona iz spavaće sobe, skraćivanje vremena na ekranu, gašenje obavijesti, brisanje pojedinih aplikacija ili dogovaranje “digitalnog odmora” tijekom tjedna – uz razgovor i jasne razloge, a ne “samo zato”.