Samo manji dio turističke razvojne pomoći izravno se bavi klimatskim promjenama
Novo istraživanje o međunarodnoj razvojnoj pomoći u turizmu pokazuje da se klimatska dimenzija u tom sektoru i dalje pojavljuje znatno rjeđe nego što bi se moglo očekivati s obzirom na izloženost turističkih destinacija ekstremnim vremenskim prilikama, rastu razine mora, sušama, požarima i pritiscima na prirodne resurse. U analizi 842 turistička projekta međunarodne pomoći, ukupno vrijedna 13,13 milijardi američkih dolara, istraživači su izdvojili samo 89 projekata koji se izričito bave klimatskim promjenama. Prema sažetku rada objavljenom u časopisu Climate and Development, ti su projekti dodatno analizirani kako bi se utvrdilo na koji način povezuju turizam, razvojnu pomoć i klimatsku otpornost.
Nalaz upućuje na važan raskorak između političkih poruka o zelenoj tranziciji turizma i načina na koji se razvojni novac u praksi usmjerava. Turizam se u mnogim zemljama koristi kao alat za gospodarski rast, zapošljavanje, razvoj malih poduzeća i poticanje lokalnih prihoda, ali istraživanje pokazuje da se klimatske promjene u takvim programima često ne tretiraju kao središnji razvojni rizik. Autori rada upozoravaju da je potencijal turizma za poticanje klimatski otpornog razvoja još uvijek nedovoljno iskorišten, osobito u zemljama koje ovise o prirodnim atrakcijama, obalnim područjima, kulturnoj baštini i stabilnim sezonskim uvjetima.
Prema objavljenom sažetku istraživanja, većina projekata koji ipak uključuju klimatsku komponentu usmjerena je na prilagodbu, a manje na smanjenje emisija. Takav pristup nije nevažan: destinacije se moraju pripremiti na poplave, toplinske valove, nestašicu vode, eroziju obale i poremećaje u opskrbnim lancima. No istraživači naglašavaju da dominiraju postupna, ograničena rješenja, dok je manje projekata koji bi mijenjali temeljni način razvoja turizma prema niskougljičnom, otpornijem i uključivijem modelu. Drugim riječima, pomoć često nastoji ublažiti neposredne posljedice klimatskih rizika, ali rjeđe preispituje obrasce potrošnje, prometne ovisnosti, prostorno planiranje i investicijske prioritete.
Što je pokazala analiza projekata
Studija pod naslovom Tourism, aid, and climate change: a structural analysis of climate resilient development temelji se na podacima s platforme d-portal, koja omogućuje pretraživanje podataka objavljenih kroz International Aid Transparency Initiative. Prema dokumentaciji IATI-ja, d-portal se koristi za pregled razvojnih i humanitarnih aktivnosti, uključujući informacije o donatorima, primateljima, sektorima i projektima. Takva baza podataka važna je jer omogućuje uvid u to kako se sredstva međunarodne pomoći stvarno raspoređuju, a ne samo kako se predstavljaju u strateškim dokumentima.
U širem uzorku od 842 turistička projekta istraživači su identificirali 89 projekata s jasnom klimatskom komponentom. To znači da se tek nešto više od jedne desetine analiziranih projekata izravno bavilo klimatskim promjenama, iako je riječ o sektoru koji je istodobno ranjiv na klimatske posljedice i odgovoran za dio globalnih emisija. Prema sažetku rada, analizirani su pokretači projekata, odnos između turističkih i klimatskih ciljeva te obilježja koja bi mogla upućivati na transformacijski potencijal.
Rezultati pokazuju da je prilagodba izraženija od mitigacije, odnosno mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova. U praksi se to često odnosi na jačanje otpornosti na katastrofe, zaštitu infrastrukture, upravljanje rizicima i očuvanje ekosustava koji su važni za turističku ponudu. S druge strane, prema sažetku studije, ulaganja u dekarbonizaciju ostaju ograničena, dok se mjere ublažavanja klimatskih promjena uglavnom vežu uz šumske ponore ugljika. Takva raspodjela sugerira da se turizam u razvojnoj pomoći još ne koristi dovoljno kao poluga za sustavno smanjenje emisija iz prometa, smještaja, energetike, hrane i turističke potrošnje.
Autori istraživanja zato razlikuju projekte koji samo dodaju klimatsku komponentu postojećem razvojnom modelu od onih koji bi mogli promijeniti smjer razvoja. Transformacijski pristup značio bi, primjerice, ulaganje u niskougljičnu mobilnost, energetsku učinkovitost smještaja, lokalne lance opskrbe, regeneraciju ekosustava, pravedniju raspodjelu koristi od turizma i planiranje destinacija u skladu s dugoročnim klimatskim rizicima. Prema dostupnim informacijama iz rada, upravo takvi zahvati ostaju rjeđi od tehničkih i sektorski uskih prilagodbi.
Turizam je istodobno izložen klimatskim rizicima i dio problema emisija
Važnost ovih nalaza proizlazi iz dvostruke uloge turizma u klimatskoj krizi. S jedne strane, destinacije ovise o stabilnim vremenskim obrascima, sigurnoj infrastrukturi, dostupnoj vodi, zdravim ekosustavima i kulturnim lokalitetima koji mogu biti ugroženi ekstremnim vremenskim prilikama. S druge strane, putovanja, promet, smještaj, potrošnja energije, hrana i povezane usluge stvaraju značajan klimatski otisak. Prema podacima World Travel & Tourism Councila, putovanja i turizam činili su 7,3 posto globalnih emisija stakleničkih plinova u 2024. godini, dok je udio 2019. iznosio 8,3 posto.
WTTC navodi da je promet najveći pojedinačni izvor emisija u sektoru, s udjelom od 40 posto u emisijama putovanja i turizma, a slijede komunalne i energetske usluge. Ista organizacija ističe da se intenzitet emisija po dolaru gospodarskog doprinosa smanjio između 2019. i 2024. godine, što sugerira određeni napredak u učinkovitosti. No sama činjenica da sektor i dalje sudjeluje u znatnom dijelu globalnih emisija pokazuje zašto se razvojni projekti u turizmu ne mogu promatrati odvojeno od klimatskih politika.
Na međunarodnoj razini, klimatsko djelovanje u turizmu često se veže uz Glasgowsku deklaraciju o klimatskom djelovanju u turizmu. UN Tourism navodi da se potpisnici te deklaracije obvezuju ubrzati klimatske akcije, poduprijeti cilj smanjenja emisija najmanje za polovicu tijekom idućeg desetljeća i dosegnuti neto nulte emisije što prije prije 2050. godine. Deklaracija predviđa pet područja djelovanja: mjerenje, dekarbonizaciju, regeneraciju, suradnju i financiranje. U kontekstu nove studije, upravo se financiranje pokazuje kao jedna od ključnih karika između načelnih obveza i stvarnih projekata na terenu.
Razvojna pomoć još ne iskorištava puni potencijal destinacija
Razvojna pomoć u turizmu može imati različite ciljeve: od obnove lokalne infrastrukture i jačanja poduzetništva do zaštite baštine, osposobljavanja radnika i razvoja novih turističkih proizvoda. Kada se takvi programi povežu s klimatskim ciljevima, mogu pomoći destinacijama da smanje ranjivost i istodobno stvore otpornije izvore prihoda. Primjerice, ulaganje u obnovljive izvore energije u smještajnim objektima može smanjiti troškove i emisije, dok obnova močvara, šuma ili obalnih ekosustava može istodobno štititi lokalne zajednice i stvarati održiviju turističku ponudu.
Međutim, prema nalazima nove studije, takva integracija nije pravilo. Projekti se češće zadržavaju na manjim prilagodbama, kao što su poboljšanje sposobnosti odgovora na katastrofe ili jačanje otpornosti pojedinih lokacija. To može biti korisno, ali ne mora promijeniti razvojnu putanju destinacije. Ako turizam nastavi ovisiti o energetski intenzivnom prometu, neodrživoj gradnji, prekomjernoj potrošnji vode i sezonskom pritisku na lokalne zajednice, pojedinačne mjere prilagodbe mogu imati ograničen učinak.
Ovaj nalaz posebno je važan za zemlje i regije u kojima turizam čini velik dio lokalnog gospodarstva. Klimatski rizici ne pogađaju samo hotele i posjetitelje, nego i radnike, dobavljače hrane, prijevoznike, lokalne obrtnike, javne službe i stanovnike. Ako razvojni projekti ne uključuju dugoročno klimatsko planiranje, postoji opasnost da se financiraju modeli koji kratkoročno donose prihode, ali dugoročno povećavaju troškove prilagodbe. Zbog toga autori istraživanja naglašavaju potrebu za pristupom koji povezuje razvoj, smanjenje emisija i socijalnu uključivost.
Globalni kontekst: novac za prilagodbu i dalje zaostaje
Širi podaci o klimatskom financiranju pokazuju da problem nije ograničen samo na turizam. OECD navodi da prikuplja i objavljuje podatke o klimatski povezanim razvojnim financijama na razini pojedinačnih aktivnosti, uključujući projekte usmjerene na ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu. Prema OECD-ovim analizama, razvojni financijeri podupiru projekte mitigacije, prilagodbe i zaštite okoliša u zemljama u razvoju, ali ravnoteža između različitih ciljeva i dalje je predmet rasprava.
UNEP je u izvješću o jazu u prilagodbi upozorio da se posljedice klimatskih promjena pojačavaju te da zemlje moraju znatno povećati napore u prilagodbi, osobito u financiranju. U takvom okruženju turizam bi mogao biti važan kanal za ulaganja jer se klimatski rizici često materijaliziraju upravo u lokalnim prostorima: na obalama, otocima, planinskim destinacijama, zaštićenim područjima, gradovima i ruralnim zajednicama. Ako se projekti pomoći oblikuju samo kao potpora turističkoj konkurentnosti, a ne i kao instrument klimatske otpornosti, propušta se prilika za povezivanje gospodarskog razvoja i zaštite javnog interesa.
OECD u izvješćima o razvojnim financijama naglašava i potrebu za boljom dostupnošću, učinkovitošću i usklađivanjem razvojnih i klimatskih sredstava. To je izravno povezano s nalazima studije o turizmu, jer broj projekata s klimatskom komponentom sam po sebi ne govori dovoljno o kvaliteti ulaganja. Važno je i jesu li projekti osmišljeni tako da dugoročno smanjuju rizike, uključuju lokalne zajednice, prate rezultate i mijenjaju investicijske obrasce. Bez toga, klimatska komponenta može ostati dodatak projektu, a ne njegov temeljni razvojni okvir.
Od otpornosti na katastrofe do promjene modela putovanja
Prema sažetku istraživanja, mnogi analizirani projekti klimatsku prilagodbu promatraju kroz prizmu otpornosti na katastrofe. Takav fokus razumljiv je jer ekstremni događaji mogu u kratkom roku ugroziti živote, infrastrukturu i prihode. Poplave mogu zatvoriti prometne pravce, požari mogu uništiti prirodne atrakcije, suše mogu ograničiti opskrbu vodom, a toplinski valovi mogu smanjiti sigurnost i privlačnost destinacije. Za javne vlasti i donatore takvi su rizici vidljivi, mjerljivi i često politički hitni.
Ipak, istraživanje upućuje na to da sama otpornost na katastrofe nije dovoljna ako se ne poveže s promjenom modela razvoja. Turizam koji se oslanja na rast broja dolazaka bez odgovarajućeg upravljanja resursima može dodatno opteretiti destinacije koje su već klimatski ranjive. Ako se zanemare emisije iz prometa, energetska potrošnja smještaja, uvoz hrane i pritisak na prostor, sektor može nastaviti doprinositi rizicima na koje se istodobno pokušava prilagoditi. Zato se u raspravama o klimatski otpornom turizmu sve više ističe potreba za integriranim pristupom koji povezuje infrastrukturu, energiju, promet, prirodu, lokalnu ekonomiju i upravljanje posjetiteljima.
Glasgowska deklaracija u tom smislu nudi okvir, ali provedba ovisi o konkretnim planovima, financiranju i praćenju rezultata. UN Tourism navodi da potpisnici razvijaju klimatske planove usklađene s pet spomenutih područja djelovanja i da trebaju izvještavati o napretku. Nova studija pokazuje da međunarodna razvojna pomoć u turizmu još nije u potpunosti usklađena s ambicijom takvih okvira. To ne znači da postojeći projekti nemaju vrijednost, nego da bi njihova klimatska dimenzija mogla biti dublja, sustavnija i usmjerenija na dugoročne promjene.
Studija otvara pitanje prioriteta u budućem financiranju
Nova analiza ne tvrdi da je turizam jedino ili glavno područje klimatske razvojne pomoći, ali pokazuje da se u njemu krije nedovoljno iskorišten prostor. Turistički projekti često dodiruju upravo one sustave koji su ključni za klimatsku tranziciju: promet, energiju, vodu, prostorno planiranje, zaštitu prirode, lokalnu proizvodnju hrane i zapošljavanje. Ako se ti elementi promatraju odvojeno, projekti mogu ostati fragmentirani. Ako se povežu, turizam može postati jedan od načina financiranja šire otpornosti zajednica.
Prema dostupnim informacijama, istraživači zaključuju da postojeći projekti češće potiču postupnu prilagodbu nego transformacijske promjene potrebne za održiv i niskougljičan razvoj. To je upozorenje donatorima i vladama da klimatska politika u turizmu ne bi smjela ostati na razini strategija, deklaracija i općih formulacija. Potrebni su projekti koji jasno mjere emisije, usmjeravaju ulaganja prema dekarbonizaciji, štite prirodne sustave, uključuju lokalne aktere i prate učinke nakon završetka financiranja.
Za destinacije koje već osjećaju posljedice klimatskih promjena, takav zaokret nije samo pitanje okoliša. Riječ je i o gospodarskoj sigurnosti, radnim mjestima, javnoj infrastrukturi i kvaliteti života. Studija zato podsjeća da se turizam ne može dugoročno razvijati odvojeno od klimatske stvarnosti. Ako međunarodna pomoć želi poduprijeti održiv razvoj, klimatska otpornost i smanjenje emisija morat će postati sastavni dio turističkih projekata, a ne iznimka koju pokazuje tek manji dio analiziranih programa.
Izvori:
- Climate and Development / Taylor & Francis – sažetak istraživanja o turističkoj razvojnoj pomoći, klimatskim promjenama i analizi 89 projekata (link)
- International Aid Transparency Initiative – objašnjenje korištenja platforme d-portal za pregled razvojnih i humanitarnih aktivnosti (link)
- UN Tourism – informacije o klimatskom djelovanju u turizmu i obvezama iz Glasgowske deklaracije (link)
- UN Tourism – tekst i opis Glasgowske deklaracije o klimatskom djelovanju u turizmu (link)
- World Travel & Tourism Council – podaci o okolišnom otisku putovanja i turizma, uključujući udio u globalnim emisijama 2024. godine (link)
- OECD – pregled razvojnih financija za klimu i okoliš te dostupnih podataka o klimatski povezanim razvojnim financijama (link)
- UNEP – Adaptation Gap Report 2024 o potrebi povećanja napora i financiranja za klimatsku prilagodbu (link)