The Nutcracker (Orašar) jedan je od najprepoznatljivijih baletnih naslova klasičnog repertoara. Glazbu je skladao Petar Iljič Čajkovski, a priča polazi od fantastičnog svijeta E. T. A. Hoffmanna, preko francuske prerade Alexandrea Dumasa. Na pozornici se obiteljsko božićno okupljanje postupno pretvara u svijet igračaka, miševa, snijega i čudesnih likova, pa predstava spaja pripovjedni balet s velikim ansambl-prizorima i nizom karakterističnih plesova.
Publika The Nutcracker često traži zbog spoja poznate partiture i vizualno raskošne kazališne forme. Isti naslov, međutim, ne znači uvijek i istu predstavu. Balet postoji u brojnim koreografskim verzijama, s različitim detaljima radnje, scenografijom, kostimima i raspodjelom uloga.
O čemu govori balet The Nutcracker
Priča započinje na božićnoj zabavi u obiteljskom domu. Djevojčica, koja se ovisno o verziji zove Clara ili Marie, dobiva neobičnog Orašara. Nakon što kuća utihne, poznati prostor počinje se mijenjati: igračke oživljavaju, pojavljuju se miševi, a Orašar se nalazi u središtu sukoba koji svakodnevni prostor pretvara u fantastičnu pozornicu.
Iz te početne situacije balet prelazi u čarobnije prizore. Snježna scena vodi prema svijetu u kojem dominiraju plesni divertismani, odnosno nizovi samostalnih plesnih točaka koje predstavljaju različite karaktere, ritmove i elemente baletne tehnike. Prijelaz od obiteljske priče prema velikom plesnom slavlju čini strukturu predstave jasnom i publici koja balet gleda prvi put.
Detalji radnje razlikuju se među produkcijama. U nekima je Drosselmeyer tajanstveni pokretač cijelog putovanja, u drugima je snažnije naglašen odnos Clare i Orašara, a pojedine verzije mijenjaju vrijeme i mjesto radnje. Osnovni motiv ostaje sličan: stvarni svijet otvara se prema fantaziji, bez potrebe da gledatelj prije predstave poznaje svaki detalj priče.
Čajkovskijeva glazba i najpoznatiji brojevi
The Nutcracker je balet u dva čina na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog. Partitura je nastala početkom 1890-ih, a skladatelj je iz nje izdvojio i koncertnu suitu, zbog čega su mnogi glazbeni brojevi postali poznati i izvan kazališta.
Jedan od najupečatljivijih zvukova dolazi iz Plesa Šećerne vile, u kojem celesta daje svijetao, zvonolik ton. Čajkovski izmjenjuje marševe, valcere, karakterne plesove i lirske prizore, pa glazba prati prijelaz iz realističnijeg prvog dijela u fantastičniji svijet drugog čina.
Među najpoznatijim brojevima i prizorima izdvajaju se:
- Marš iz prizora božićne zabave,
- Valcer pahuljica, veliki ansambl-prizor na kraju prvog dijela,
- Ruski ples – Trepak, brz i ritmički naglašen broj,
- Arapski i kineski ples,
- Ples frula, poznat i kao Dance of the Reed Flutes ili Mirlitons,
- Valcer cvijeća, jedan od velikih ansambl-vrhunaca drugog čina,
- pas de deux Šećerne vile i njezina partnera, središnja klasična plesna cjelina završnog dijela.
U velikim kazališnim kućama partitura se često izvodi uživo. English National Ballet, primjerice, izvodi je uz English National Ballet Philharmonic, dok produkcije The Royal Balleta koriste orkestar Royal Opera Housea. To nije podatak koji se može automatski primijeniti na svako gostovanje ili turneju, pa izvedbu uz živi orkestar treba provjeriti za konkretan termin.
Od prve produkcije do brojnih koreografskih verzija
Balet je praizveden 1892. u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu. Izvorni scenarij povezuje se s Mariusom Petipom, dok je praizvedbu postavio Lev Ivanov. Književni predložak dolazi iz Hoffmannove priče Orašar i kralj miševa, u verziji koja je do baletne pozornice stigla preko Dumasa.
Današnja publika zato ne gleda jednu nepromjenjivu koreografiju iz 19. stoljeća. The Nutcracker je kroz desetljeća dobio velik broj novih postava. George Balanchine stvorio je svoju verziju za New York City Ballet 1954., a ona je i dalje dio aktivnog repertoara kompanije. The Royal Ballet izvodi produkciju Petera Wrighta prema Levu Ivanovu, dok noviju produkciju English National Balleta potpisuju Aaron S. Watkin i Arielle Smith.
Razlike među verzijama nisu samo tehničke. Mogu se mijenjati ime glavne djevojčice, način na koji je prikazana transformacija Orašara, uloga Drosselmeyera, redoslijed prizora i dramaturgija drugog čina. Dvije predstave pod naslovom The Nutcracker zato mogu imati istu Čajkovskijevu partituru, ali vrlo različit scenski identitet.
Scenografija, kostimi i kazališna iluzija
The Nutcracker posebno je zahvalan naslov za veliku scensku produkciju. Prvi čin obično uključuje obiteljski interijer i božićno drvce, a zatim promjenu razmjera kojom se stvara dojam ulaska u svijet oživjelih igračaka i miševa. Slijedi snježni prizor, dok drugi čin otvara prostor za drukčiji kolorit i niz stiliziranih plesnih slika.
Jedan od poznatih primjera scenske transformacije nalazi se u Balanchineovoj produkciji New York City Balleta, u kojoj božićno drvce tijekom predstave naraste do monumentalnih dimenzija. Produkcija English National Balleta smješta početak priče u edvardijanski London te koristi scenografiju i kostime Dicka Birda, uz svjetlo, video i iluzionističke elemente.
Takve razlike pokazuju koliko scenografija utječe na doživljaj istog baleta. Tradicionalna verzija može naglašavati bajkovitost i povijesni dekor, dok suvremenija postava može mijenjati razdoblje, prostor ili vizualni jezik bez napuštanja Čajkovskijeve glazbe i osnovne strukture priče.
Solisti i corps de ballet
The Nutcracker nije balet koji počiva na jednom izvođaču. Glavne uloge nose solisti ili prvaci ansambla, ali velik dio scenskog učinka dolazi iz rada corps de balleta, skupine plesača koja zajedno oblikuje velike koreografske prizore. Valcer pahuljica i Valcer cvijeća tipični su primjeri u kojima je preciznost cijelog ansambla jednako važna kao pojedinačna varijacija.
Mnoge produkcije uključuju i djecu ili učenike baletnih škola. New York City Ballet u svojoj produkciji angažira učenike School of American Ballet, dok English National Ballet svoju postavu gradi kao veliku ansamblsku produkciju s plesačima i glazbenicima. Podjele glavnih uloga mogu se mijenjati između izvedbi, pa imena solista treba povezivati s konkretnim datumom i objavljenom postavom.
Ista koreografija zato može dobiti drukčiju energiju ovisno o interpretaciji Clare, Orašara, Šećerne vile, njezina partnera i Drosselmeyera, dok struktura predstave u cjelini ostaje izrazito ansamblska.
Koliko traje The Nutcracker i ima li pauzu
Većina velikih produkcija zadržava strukturu od dva čina, ali ukupno trajanje nije jednako u svim kazalištima. New York City Ballet za Balanchineovu verziju navodi približno 49 minuta za prvi i 41 minutu za drugi čin. English National Ballet svoju produkciju izvodi u približno dva sata s jednom pauzom, dok se i produkcije The Royal Balleta izvode u dva dijela s pauzom.
Za The Nutcracker zato ne postoji jedno univerzalno trajanje. Pri pregledu rasporeda korisno je provjeriti podatke uz konkretan termin jer na ukupnu duljinu utječu koreografska verzija, trajanje pauze i organizacija same izvedbe.
U kojim se dvoranama izvodi
The Nutcracker izvode nacionalni i gradski baletni ansambli, velike operne kuće, turnejske kompanije i baletne škole. U New Yorku je Balanchineova verzija povezana s New York City Balletom i David H. Koch Theaterom. U Londonu English National Ballet izvodi svoju produkciju u London Coliseumu, dok The Royal Ballet naslov postavlja na pozornici Royal Opera Housea.
Zbog velikog broja lokalnih i turnejskih verzija naziv predstave sam po sebi nije dovoljan za procjenu što će publika vidjeti. Pri pregledu rasporeda i ulaznica korisno je obratiti pozornost na naziv ansambla, koreografa, dvoranu, podatak o orkestru, trajanje i dobnu preporuku. Cijene karata ovise o gradu, kazalištu, terminu i kategoriji sjedala te ih nije moguće pouzdano generalizirati na razini samog naslova.
Je li The Nutcracker prikladan za djecu i publiku koja prvi put ide na balet
Jasna priča, vizualne transformacije i prepoznatljiva glazba čine The Nutcracker čestim izborom za prvi susret s baletom. Ipak, dobna preporuka nije univerzalna. English National Ballet, primjerice, za svoju produkciju navodi preporuku 5+, uz posebne obiteljske i opuštene izvedbe, dok druga kazališta mogu imati drukčija pravila.
Kod mlađe publike treba uzeti u obzir i trajanje predstave, glasniju orkestralnu glazbu, prizore borbe s miševima te scenske i svjetlosne efekte. Pravila ulaska djece zato je najbolje provjeravati prema konkretnoj dvorani i izvedbi.
Za odrasle koji prvi put gledaju klasični balet predstava je pregledna jer ne zahtijeva poznavanje složenog sinopsisa. Velik dio drugog čina građen je kao niz plesnih točaka, pa se koreografija, glazba i scenska slika mogu pratiti i bez detaljnog poznavanja priče.
Zašto se The Nutcracker gleda uživo
Čajkovskijeva partitura može se čuti na koncertima i snimkama, ali baletna izvedba dodaje elemente koje sama glazba nema: prostorne formacije corps de balleta, rad solista, promjene scenografije, kostime, svjetlo i povezivanje pokreta s orkestrom. U velikim produkcijama posebno dolaze do izražaja prijelaz iz obiteljskog interijera u fantastični svijet, Valcer pahuljica i veliki prizori drugog čina.
The Nutcracker zato funkcionira istodobno kao pripovjedni balet i kao prikaz klasične plesne tehnike. Jedna produkcija može biti tradicionalna, druga suvremenija, a treća prilagođena turnejskoj pozornici, ali prepoznatljiva Čajkovskijeva glazba ostaje zajednička točka. Za publiku koja uspoređuje termine, dvorane i ulaznice posebno je važno znati koju koreografsku verziju i koji ansambl gleda, jer upravo ti podaci određuju kako će poznati naslov izgledati na pozornici.