Istočni Sudan, a posebice Atbajska pustinja, na prvi pogled ne izgleda kao mjesto gdje bi se mogli naći tragovi drevnih pastira goveda. Međutim, moja najnovija istraživanja otkrila su stijenske slike stare preko 4.000 godina koje prikazuju goveda.

Tijekom 2018. i 2019. godine vodio sam tim arheologa u sklopu Atbajskog istraživačkog projekta. Otkrili smo 16 novih lokaliteta sa stijenskim slikama istočno od sudanske grada Wadi Halfa, u jednom od najizoliranijih dijelova Sahare. Ovo područje gotovo da ne prima godišnju količinu padalina.

Gotovo svi ovi lokaliteti sa stijenskim slikama imali su jednu zajedničku karakteristiku: prikazivanje goveda, bilo kao pojedinačna krava ili dio većeg stada.

Na prvi pogled, čini se čudnim nalaziti takva bića urezana na stijenama pustinje. Goveda zahtijevaju puno vode i prostrane pašnjake te bi danas brzo propala u takvom pješčanom okruženju.

U suvremenom Sudanu, goveda se nalaze otprilike 600 kilometara južnije, gdje sjeverne granice afričkog monsuna stvaraju prolazne ljetne pašnjake pogodne za stočarstvo.

Tema goveda u drevnoj stijenskoj umjetnosti jedan je od najvažnijih dokaza o prošlim vremenima "zelene Sahare".

'Zelena Sahara'
Arheološka i klimatološka terenska istraživanja diljem Sahare, od Maroka do Sudana i svugdje između, oslikala su sveobuhvatnu sliku regije koja je nekad bila znatno vlažnija.

Klimatolozi, arheolozi i geolozi ovaj period nazivaju "afričkim vlažnim razdobljem". To je bilo vrijeme pojačanih ljetnih monsunskih kiša na kontinentu, koje je započelo prije oko 15.000 godina i završilo otprilike prije 5.000 godina.

Ovo "zeleno razdoblje Sahare" ključan je period u ljudskoj povijesti. U sjevernoj Africi, tada je započela poljoprivreda i domestifikacija stoke.

U ovom kratkom "vlažnom periodu", između 8.000–7.000 godina prije, lokalni nomadi usvojili su goveda i ostalu stoku poput ovaca i koza od svojih susjeda na sjeveru, iz Egipta i Bliskog Istoka.
Duboka povezanost čovjeka i životinja
Kada su prahistorijski umjetnici slikali goveda na svojim stijenskim platnima u današnjem Sudanu, pustinja je bila travnata savana. Bila je prepuna jezera, rijeka, močvara i lokava, a uobičajene afričke životinje poput slonova, nosoroga i geparda bile su vrlo različite od današnjih pustinja.

Goveda nisu bila samo izvor mesa i mlijeka. Temeljito ispitivanje stijenskih slika i arheoloških nalaza otkriva da su njihovi vlasnici modificirali ove životinje. Rogovi su bili deformirani, koža ukrašena, a na vratu su stvarani umjetni nabori, takozvani "privjesci".

Goveda su čak bila pokopana zajedno s ljudima u masovnim grobljima, što ukazuje na intimnu povezanost između osobe, životinje i identiteta skupine.

Opasnosti klimatskih promjena
Na kraju "vlažnog razdoblja", oko 3000. godine prije Krista, situacija je počela brzo pogoršavati. Jezera i rijeke su presušivala, a pijesak je prekrivao mrtve pašnjake. Znanstvenici raspravljaju o brzini pogoršanja uvjeta, što se čini da se znatno razlikovalo među specifičnim podregijama.

Lokalne ljudske populacije morale su birati – napustiti pustinju ili se prilagoditi novim suhim normama. Oni koji su napustili Saharu za vlažnije dijelove, najbolje utočište našli su uz Nil. Nije slučajno što je ovaj grub period također doveo do razvoja urbanih poljoprivrednih civilizacija u Egiptu i Sudanu.

Neka od pustinja, poput Atbajske pustinje oko Wadi Halfe gdje je otkrivena stijenska umjetnost, gotovo su se potpuno ispraznile. Čak ni najizdržljivija stoka nije mogla preživjeti u takvim regijama. Oni koji su ostali, zamijenili su goveda s otpornijim ovcama i kozama (kamila nije bila domestificirana u Sjevernoj Africi još 2.000–3.000 godina).

Ovo napuštanje imalo je velike posljedice na sve aspekte ljudskog života: prehranu i nedostatak mlijeka, migracijske obrasce pastirskih obitelji i, za nomade tako povezane s govedima, njihov vlastiti identitet i ideologiju.

Nove faze povijesti
Arheolozi, koji provode toliko vremena nad drevnim artefaktima prošlosti, često zaboravljaju da su naši preci imali emocije. Živjeli su, voljeli i patili baš kao i mi. Napuštanje životinje koja je bila središnji dio njihovog identiteta i s kojom su dijelili emocionalnu povezanost, sigurno nije bilo lako za njihove emocije i osjećaj mjesta u svijetu.

Za zajednice koje su migrirale i živjele uz Nil, goveda su i dalje bila simbol identiteta i važnosti. U drevnom glavnom gradu Sudana, Kermi, vođe zajednica bili su pokopani u složenim grobovima okruženim lubanjama goveda. Jedan grob čak je imao 4.899 lubanja.

Danas u Južnom Sudanu i većem dijelu Rogu Afrike, slične prakse vezane uz goveda i njihovu kulturnu važnost traju do danas. Ovdje, baš kao i u drevnoj Sahari, goveda se ukrašavaju, brendiraju i imaju važno mjesto u pogrebnim tradicijama, s lubanjama goveda koje označavaju grobove i govedima koja se konzumiraju na gozbama.

Dok ulazimo u novu fazu ljudske povijesti koja je podložna brzim klimatskim oscilacijama i degradaciji okoliša, moramo razmisliti kako ćemo se prilagoditi izvan pitanja ekonomije i opstanka.

Jedan od najosnovnijih zajedničkih nazivnika kulture je naš odnos prema zajedničkom krajoliku. Klimatske promjene, htjeli mi to ili ne, prisilit će nas da stvaramo nove identitete, simbole i značenja.