UNESCO novim izvješćem traži sigurniji sport: glas žrtava mora ući u središte pravila
UNESCO je objavom izvješća Toward Safe Sport: Policy Recommendations from People Impacted by Violence in Sport otvorio novu fazu rasprave o sigurnosti u sportu, temi koja se sve manje promatra kao unutarnje pitanje sportskih saveza, a sve više kao pitanje ljudskih prava, javnih politika i odgovornosti institucija. Dokument je izrađen u suradnji sa Sport & Rights Allianceom, mrežom organizacija koje se bave ljudskim pravima u sportu, a UNESCO navodi da su u njegovu nastanku sudjelovali preživjeli, zviždači, zagovornici, svjedoci i druge osobe izravno pogođene nasiljem u sportskom okruženju. Izvješće je predstavljeno 15. lipnja 2026. tijekom redovne sjednice UNESCO-ova Međuvladina odbora za tjelesni odgoj i sport, poznatog pod kraticom CIGEPS, a javno je objavljeno 17. lipnja 2026.
Središnja poruka dokumenta jest da sport ne može biti siguran ako se pravila o zaštiti izrađuju bez onih koji su najizravnije osjetili posljedice zlostavljanja, nasilja, zastrašivanja ili institucionalne šutnje. Prema UNESCO-u, mnoge osobe pogođene nasiljem u sportu i dalje ostaju izvan procesa odlučivanja, iako upravo njihova iskustva mogu pokazati gdje sustavi zakazuju, zašto žrtve oklijevaju prijaviti zlostavljanje i kakva im je podrška potrebna nakon prijave. Takav pristup pomiče raspravu izvan formalnog postojanja pravilnika i traži odgovor na važnije pitanje: funkcioniraju li zaštitni mehanizmi u praksi.
Sigurnost više nije sporedna tema sportskog sustava
UNESCO izvješće smješta u širi proces izrade Globalnih standarda politika za uključiv, ravnopravan i siguran sport i tjelesni odgoj. Ti standardi trebali bi državama članicama pružiti zajednički okvir za prevenciju nasilja, zaštitu sportaša, postupanje s prijavama i mjerenje odgovornosti sportskih organizacija. Prema UNESCO-ovoj objavi, cilj nije stvoriti još jedan deklarativni dokument, nego razviti smjernice koje se mogu primijeniti u različitim sportskim sustavima, od školskog i rekreativnog sporta do profesionalnih natjecanja.
Pitanje sigurnog sporta dobilo je snažniji međunarodni politički okvir nakon konferencije MINEPS VII, održane u Bakuu od 26. do 29. lipnja 2023. Prema UNESCO-u, ministri i viši dužnosnici odgovorni za sport iz više od 110 zemalja tada su sigurnost prepoznali kao zajednički prioritet sustava sporta i tjelesnog odgoja. UNESCO je nakon toga pokrenuo niz savjetovanja s vladama, sportskim organizacijama, civilnim društvom, istraživačima, sportašima i tijelima Ujedinjenih naroda, a novo izvješće predstavlja jedan od najkonkretnijih rezultata tog procesa.
U pozadini je šire shvaćanje sporta kao prava, a ne samo kao natjecateljske ili komercijalne aktivnosti. UNESCO-ova Međunarodna povelja o tjelesnom odgoju, tjelesnoj aktivnosti i sportu navodi da je bavljenje tjelesnim odgojem, tjelesnom aktivnošću i sportom temeljno pravo svih ljudi. Ako je pristup sportu pravo, tada sigurnost, dostojanstvo i zaštita od nasilja ne mogu biti dodatak sustavu, nego uvjet bez kojega sport ne ispunjava svoju javnu i društvenu ulogu.
Podaci pokazuju dubinu problema
UNESCO upozorava da su reakcije na nasilje u sportu i dalje fragmentirane te da se razlikuju od zemlje do zemlje i od sporta do sporta. Prema objavi UNESCO-a i Sport & Rights Alliancea, veća svijest o zlostavljanju nije automatski dovela do usporedivih definicija, pouzdanih podataka i koordiniranih mehanizama za prevenciju, prijavu, odgovor, zaštitu i odgovornost. To znači da sportaš u jednom sustavu može imati pristup neovisnoj prijavi, psihološkoj podršci i jasnom postupku, dok u drugom sustavu prijava može završiti kod iste organizacije protiv koje se pritužba odnosi.
Podaci koje UNESCO navodi dodatno objašnjavaju zašto se tema sigurnog sporta više ne može tretirati kao iznimka ili niz izoliranih slučajeva. Prema World Players Associationu, 21 posto sportašica i 11 posto sportaša doživjelo je barem jedan oblik seksualnog zlostavljanja u sportu tijekom djetinjstva. Isti izvor u izvješću CARE iz 2021. navodi da je više od polovice anketiranih elitnih sportaša prijavilo emocionalno zlostavljanje barem jednom tijekom djetinjstva u sportu, dok je približno svaki treći prijavio fizičko zlostavljanje tijekom treninga ili natjecanja.
Preliminarni nalazi prvog UNESCO-ova globalnog istraživanja sportskih politika pokazuju razliku između formalnih programa i stvarne sposobnosti sustava da prati slučajeve nasilja. Prema UNESCO-u, 77 posto zemalja koje su odgovorile navodi da pruža programe osposobljavanja o zaštiti, ali samo 18 posto izvještava da ima sustave za prikupljanje, analizu i izvještavanje o kaznenim ili sudskim podacima povezanima sa slučajevima nasilja u sportu. Taj jaz upućuje na problem koji se često pojavljuje u sportskim sustavima: edukacije postoje, ali bez neovisnih postupaka, podataka i praćenja ishoda teško je znati smanjuju li one stvarni rizik za sportaše.
Žrtve i zviždači kao stručni sugovornici, ne samo kao svjedoci
Jedna od ključnih novosti izvješća jest način na koji se tretira iskustvo osoba pogođenih nasiljem. UNESCO i Sport & Rights Alliance ne opisuju preživjele samo kao izvore svjedočanstava, nego kao osobe koje mogu prepoznati slijepe točke sustava i pomoći u izradi pravila koja će se moći provesti. Prema izvješću, preživjeli i zviždači mogu dati važne uvide o tome zašto ljudi ne prijavljuju nasilje, što se događa nakon prijave, kada se gubi povjerenje u institucije i koje vrste podrške nedostaju.
Savjetodavni proces imao je dvije faze. Prema UNESCO-u, prva faza bila je internetska anketa u kojoj je sudjelovalo 138 osoba iz 24 zemlje i 17 sportova. Druga faza okupila je 10 osoba s izravnim iskustvom nasilja iz osam zemalja i sedam sportova na fokus-raspravi u sjedištu UNESCO-a u Parizu. Sudionici su, navodi UNESCO, dosljedno isticali da se preživjele ne smije promatrati samo kao osobe koje potvrđuju da se šteta dogodila, nego kao partnere koji mogu pomoći u prepoznavanju prepreka i poboljšanju provedbe politika.
Takav model savjetovanja posebno je važan u sportu, gdje su odnosi moći često izrazito neravnomjerni. Treneri, liječnici, dužnosnici, klubovi, savezi i sponzori mogu imati velik utjecaj na karijere sportaša, osobito mladih, maloljetnih ili ekonomski ovisnih natjecatelja. U takvom okruženju prijava nasilja može za žrtvu značiti rizik od gubitka mjesta u ekipi, stigmatizacije, odmazde ili prekida karijere. Zato UNESCO-ov naglasak na povjerenju, neovisnosti i zaštiti prijavitelja nije tehnički dodatak, nego preduvjet da prijavni sustavi uopće budu korišteni.
Što preporuke traže od vlada i sportskih organizacija
Prema UNESCO-u, sudionici savjetovanja izrazili su snažnu potporu nacrtu globalnih standarda. Devedeset posto sudionika ocijenilo je standarde korisnima, 80 posto smatra da mogu pomoći usklađivanju pristupa među državama i organizacijama, a 76 posto vjeruje da mogu ojačati učinak politika. Istodobno su zatražili dodatno pojašnjenje ključnih pojmova i snažnije mehanizme provedbe, što pokazuje da potpora općem okviru ne znači odustajanje od zahtjeva za preciznim i obvezujućim postupcima.
Među najvažnijim preporukama nalaze se jasnije definicije zaštite, sigurnog sporta i nasilja, snažnije provedbene smjernice, neovisni nadzor i mehanizmi odgovornosti, transparentni sustavi prijave i upravljanja predmetima, zaštita zviždača i osoba koje prijavljuju nasilje te pristupi usmjereni na preživjele i utemeljeni na razumijevanju traume. Te preporuke ciljaju upravo one dijelove sustava u kojima se prijave često gube: nejasne nadležnosti, zatvorene interne postupke, strah od odmazde i nedostatak praćenja što se dogodilo nakon prijave.
UNESCO-ova objava posebno naglašava da postojanje pravilnika samo po sebi ne jamči sigurno okruženje. Emily Cameron-Blake, direktorica Global Sports Policy Ltd i članica UNESCO-ove Globalne radne skupine za siguran sport, tijekom sjednice CIGEPS-a upozorila je da postoje zemlje s detaljnim kodeksima, ali bez neovisnog upravljanja slučajevima, kao i sustavi u kojima telefonske linije za prijavu vode natrag prema savezu protiv kojega se prijava podnosi. Prema njezinoj ocjeni, praćenje, evaluacija, prikupljanje podataka i odgovornost nužni su kako bi vlade znale djeluju li politike u stvarnosti, a ne samo na papiru.
Zaštita se mora širiti izvan elitnog sporta
Iako se slučajevi zlostavljanja najčešće globalno vide kroz velike skandale u elitnom sportu, UNESCO-ov pristup obuhvaća znatno širi ekosustav. Siguran sport uključuje djecu u klubovima i školama, rekreativce, osobe s invaliditetom, žene i djevojčice, mlade sportaše u akademijama, navijače, trenere, suce, medicinsko osoblje i druge osobe koje sudjeluju u sportskim aktivnostima. Prema UNESCO-u, žene i djevojčice, osobe s invaliditetom i druge skupine često se suočavaju s pojačanim i međusobno povezanim rizicima, što znači da zaštitne politike moraju uzeti u obzir dob, spol, invaliditet, migracijski status, rasizam, ekonomski položaj i druge okolnosti.
Takav pristup mijenja način na koji se sportske organizacije pozivaju na odgovornost. Nije dovoljno reagirati tek kada slučaj postane javni skandal ili kada postoji kazneni postupak. Sustav sigurnog sporta mora imati prevenciju, obveznu edukaciju, provjeru osoba koje rade s djecom i ranjivim skupinama, jasne procedure prijave, neovisnu obradu predmeta, zaštitu prijavitelja, pristup psihološkoj i pravnoj podršci te javno dostupne podatke o tome kako se postupci rješavaju. Bez tih elemenata, sportaši mogu ostati u sustavu koji od njih traži šutnju u ime lojalnosti klubu, reprezentaciji ili sportu.
Izvješće također upućuje na problem povjerenja. Ako sportaši vjeruju da će se prijava vratiti osobi ili instituciji koja ima interes zaštititi ugled organizacije, vjerojatnost prijave bit će manja. Ako se prijavitelji boje isključenja, gubitka ugovora, javnog napada ili pravnog pritiska, formalni kanali prijave ostaju mrtvo slovo na papiru. Zato preporuke o neovisnom nadzoru i zaštiti zviždača imaju širi značaj od administrativnih procedura: one određuju hoće li žrtve uopće procijeniti da je sigurno govoriti.
Globalni standardi kao test za sportske institucije
UNESCO navodi da su nalazi savjetovanja već utjecali na revizije Globalnih standarda, posebno na Standard 10, koji se odnosi na siguran sport i sigurnu provedbu. To znači da iskustva pogođenih osoba nisu prikupljena samo kao simbolična gesta, nego kao materijal koji mijenja tekst budućih smjernica. Prema ranijoj UNESCO-ovoj objavi, konačni nacrt globalnih standarda trebao bi biti predstavljen državama članicama na konferenciji MINEPS VIII 2027. godine, čime se otvara put prema širem međunarodnom usuglašavanju.
Za vlade će ključno pitanje biti hoće li globalne smjernice pretvoriti u nacionalne politike, zakone, nadzorna tijela i financirane programe. Za sportske saveze i klubove test će biti spremnost da sigurnost ne tretiraju kao reputacijski rizik koji treba kontrolirati, nego kao obvezu prema sportašima i drugim sudionicima. Za međunarodne organizacije izazov će biti usklađivanje standarda u sportu koji je istodobno lokalno ukorijenjen, globalno komercijalan i često uređen kroz složenu mrežu javnih i privatnih pravila.
Novo izvješće zato ne donosi samo popis preporuka, nego postavlja pitanje tko ima pravo oblikovati budućnost sporta. UNESCO i Sport & Rights Alliance poručuju da to ne mogu biti samo upravljačka tijela, pravnici, dužnosnici i stručne radne skupine, nego i osobe koje su osjetile posljedice nefunkcionalnih sustava. Ako se sigurnost želi postaviti kao obavezna osnova sporta, glas preživjelih, zviždača i pogođenih zajednica mora postati dio procesa u kojem se pravila pišu, provode i nadziru.
Izvori:
- UNESCO – objava o izvješću Toward Safe Sport i preporukama osoba pogođenih nasiljem u sportu (link)
- Sport & Rights Alliance – objava o izvješću izrađenom s UNESCO-om i ključnim preporukama za siguran sport (link)
- UNESCO – objava o savjetovanju sportaša i osoba pogođenih nasiljem u razvoju globalnih standarda (link)
- World Players Association / UNI Global Union – CARE Report o iskustvima elitnih sportaša u djetinjstvu (link)
- UNESCO – informacije o konferenciji MINEPS VII i dokumentima procesa Fit for Life (link)
- UNESCO Digital Library – Međunarodna povelja o tjelesnom odgoju, tjelesnoj aktivnosti i sportu (link)