Promjene osobnosti nakon transplantacije srca su zabilježene gotovo od samih početaka provođenja tih zahvata. Postoji slučaj kada je osoba, koja je prije transplantacije prezirala klasičnu glazbu, nakon primanja srca glazbenika razvila strast prema toj glazbenoj vrsti. Ta je osoba kasnije preminula držeći kutiju za violinu u rukama.

U drugom slučaju, čovjek u dobi od 45 godina primijetio je kako, nakon što je dobio srce sedamnaestogodišnjeg mladića, voli nositi slušalice i slušati glasnu glazbu, što prije transplantacije nikada nije činio.

Nedavna istraživanja sugeriraju da primatelji transplantiranog srca možda nisu jedini koji doživljavaju promjene osobnosti. Takve se promjene mogu dogoditi i nakon transplantacije bilo kojeg drugog organa.

Što bi moglo objasniti takve promjene? Jedno moguće objašnjenje bi mogao biti placebo efekt, gdje ogromna sreća zbog dobivanja nove prilike za život može utjecati na vedriji pogled na svijet. Drugi primatelji transplantata mogu patiti od osjećaja krivnje te prolaziti kroz epizode depresije i drugih psiholoških problema, što se također može smatrati promjenom osobnosti.

Međutim, postoje i dokazi koji sugeriraju da promjene osobnosti nisu isključivo psihološke. Biologija također može igrati ulogu.

Stanice transplantiranog organa izvršavaju očekivane funkcije – stanice srca kucaju, stanice bubrega filtriraju, a stanice jetre metaboliziraju – ali također imaju ulogu u drugim dijelovima tijela. Mnogi organi i njihove stanice oslobađaju hormone ili signalne molekule koje utječu lokalno i na druge dijelove tijela.

Srce se čini najčešće povezano s promjenama osobnosti. Komore srca oslobađaju peptide hormone, uključujući "atrijalni natriuretski peptid" i "mozgovni natriuretski peptid", koji pomažu regulirati ravnotežu tekućine u tijelu utječući na bubrege.

Ti hormoni također imaju ulogu u ravnoteži elektrolita i inhibiciji aktivnosti dijela našeg živčanog sustava odgovornog za odgovor borbe ili bijega. Stanice koje upravljaju ovim procesima nalaze se u hipotalamusu – dijelu mozga koji igra ulogu u svemu, od homeostaze (balansiranje bioloških sustava) do raspoloženja.

Donatorski organ, koji može imati različitu osnovnu razinu hormona i proizvodnju peptida u odnosu na originalni organ, mogao bi promijeniti raspoloženje i osobnost primatelja kroz tvari koje oslobađa.

Pokazano je da su razine natriuretskog peptida povišene nakon transplantacije – i nikada se ne vraćaju u normalu. Iako je dio tog povećanja vjerojatno odgovor na traumu operacije, to možda ne objašnjava sve.

Memorije pohranjene izvan mozga Tijelo pohranjuje uspomene u mozgu. Pristupamo im kada razmišljamo ili mogu biti potaknute vidom ili mirisom. Međutim, uspomene su u osnovi neurokemijski procesi gdje živci prenose impulse jedni drugima i razmjenjuju specijalizirane kemikalije (neurotransmitere) na sučelju među njima.

Tijekom transplantacijske kirurgije, mnogi živci koji upravljaju funkcijom organa se prerežu i nije moguće ponovno ih spojiti, ali to ne znači da živci unutar organa još uvijek ne funkcioniraju. Zapravo, postoje dokazi da bi mogli biti djelomično obnovljeni godinu dana nakon operacije.

Ove neurokemijske radnje i interakcije mogu utjecati na živčani sustav primatelja, izazivajući fiziološki odgovor koji zatim utječe na osobnost primatelja prema uspomenama donatora.

Znamo da se stanice donatora nalaze u cirkulaciji u tijelu primatelja i da se DNK donatora nalazi u tijelu primatelja dvije godine nakon transplantacije. To opet postavlja pitanje gdje DNK odlazi i koje radnje može imati.

Jedno od djelovanja je poticanje imunoloških odgovora. Ti imunološki odgovori mogu biti dovoljni da izazovu promjene osobnosti jer je poznato da dugotrajna, niskointenzivna upala može promijeniti osobine ličnosti, kao što su ekstrovertnost i savjesnost.

Bez obzira na to koji mehanizam, ili kombinaciju mehanizama, je odgovoran, ovo područje istraživanja zaslužuje daljnje proučavanje kako bi primatelji mogli razumjeti fizičke i psihološke promjene koje bi mogle nastupiti nakon operacije.

Original:
Adam Taylor
Profesor i direktor Centra za učenje kliničke anatomije, Sveučilište Lancaster