Eklipse su u drevna vremena bile povezane s predviđanjima o smrti kraljeva, što je imalo ključnu ulogu u razvoju astronomije. Ova znanstvena disciplina počela se razvijati kroz pokušaje tumačenja nebeskih pojava i povezivanje istih s događajima na Zemlji. Jedna od ključnih prekretnica u razvoju znanstvenog predviđanja i testiranja teorija dogodila se tijekom 20. stoljeća, s formulacijom Einsteinove teorije opće relativnosti. 

Einsteinova teorija predložila je da bi, tijekom pomrčine Sunca, svjetlost zvijezda koje se inače nalaze iza Sunca trebala biti zakrivljena gravitacijom, čime bi postale vidljive uz sam rub Sunca. Ovaj fenomen, koji se ne bi mogao objasniti klasičnom Newtonovom mehanikom, bio je savršena prilika za testiranje teorije opće relativnosti. 

Upravo je Arthur Eddington, astronom, putovao na otok Príncipe, koji se nalazi uz zapadnu obalu Afrike, kako bi tijekom pomrčine Sunca 1919. godine promatrao ovaj predviđeni efekt zakrivljenja svjetlosti. Njegova uspješna promatranja potvrdila su Einsteinovu teoriju, pružajući spektakularan dokaz o ispravnosti njegovih postavki. 

Važnost uspješnih znanstvenih predviđanja ne leži samo u potvrdi teorija, već i u našoj sposobnosti da razumijemo i interpretiramo svijet oko nas. Ovo nas uvodi u područje drevnih predviđanja povezanih s eklipsama, koje se nalaze u mnogim drevnim tradicijama, ali su posebno istaknute u mezopotamskim tekstovima omena.

Mezopotamija, današnji Irak, bila je kolijevka civilizacije koja je prije tri do četiri tisuće godina počela bilježiti razne poveznice u svijetu oko sebe. Njihov cilj bio je razumjeti kako svijet funkcioniše i što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Ovi zapisi uključivali su sve, od medicinskih simptoma do esoteričnijih poveznica poput one koja govori da će, ako dođe do pomrčine, umrijeti kralj. 

Iako danas znamo da ove poveznice nisu znanstveno valjane, njihova važnost leži u ljudskoj težnji za razumijevanjem svijeta kroz promatranje i interpretaciju. Ove drevne prakse predstavljaju ranu fazu ljudske znatiželje i potrebe za predviđanjem, temelje na kojima je izgrađena moderna znanost.

U to vrijeme, ljudi su ovakva vjerovanja shvaćali vrlo ozbiljno, poduzimajući značajne korake kako bi zaštitili kralja. Jedna od metoda zaštite uključivala je postavljanje zamjenskog kralja koji bi zasjeo na prijestolje tijekom trajanja eklipse. 

Ovakav paralelizam između eklipsi i smrtonosne opasnosti za kraljeve bio je dovoljan razlog da ljudi eklipse počnu promatrati s velikom pažnjom. Kako su Babilonci i Asirci sakupljali sve više podataka o zvjezdanim, lunarnim i planetarnim pojavama, razumijevanje eklipsi značajno se poboljšalo, do točke na kojoj su postale potpuno predvidljive pojave, s jednom napomenom.

Za lunarnu eklipsu, Zemlja se nalazi između Sunca i Mjeseca, bacajući Mjesec u sjenu - takve eklipse vidljive su s približno polovice planeta i postale su potpuno predvidive.

Međutim, kod solarnih eklipsi, gdje Mjesec dolazi između Sunca i Zemlje, samo nekoliko mjesta na Zemlji može vidjeti bilo koju solarnu eklipsu. Stoga je bilo mnogo teže predvidjeti lokaciju na Zemlji s koje će solarna eklipsa biti vidljiva.

Babilonci su mogli predvidjeti kada će netko vidjeti solarnu eklipsu, ali nisu mogli točno znati tko i gdje. Ove predikcije povjesničari danas nazivaju "mogućnostima eklipse".

Prvi sustav predviđanja eklipsi koji su koristili Mezopotamci bio je onaj Sarosovog ciklusa: za danu eklipsu, dogodit će se gotovo identična (po magnitudi, smjeru i vremenu) skoro točno osamnaest godina, jedanaest dana i osam sati kasnije. Bit će još jedna osamnaest godina, jedanaest dana i osam sati nakon toga, i tako dalje. Zbog sitnih netočnosti, ovaj sustav na kraju propada, ali tek nakon dovoljnog broja ponavljanja, kada se može resetirati.

Nadovezujući se na to, babilonski su astronomi razvili još sofisticiranije tablice za predviđanje eklipsi i mogućnosti eklipse. Dalje su proširili svoju sposobnost predviđanja nebeskih pojava do točke gdje je njihovo znanje o lunarnim, solarnim pa čak i planetarnim kretanjima postalo legendarno.

Njihove metode predviđanja i njihovi zapisi o promatranjima proširili su se do drevne Grčke, Rima i Indije te su postavili temelje za moćan razvoj astronomije u tim zemljama.

Možemo reći da je ostatak povijesti. Međutim, uspješno predviđanje ostaje jedan od zlatnih standarda moderne znanosti, sve počinje s dubokom zabrinutošću - i prediktivnom kontrolom - nad eklipsama.

Original:
Daryn Lehoux
profesor klasike i arheologije; Filozofija, Queen's University, Ontario