Carmina Burana Carla Orffa monumentalno je scensko-vokalno djelo koje se na programima kazališta, opernih kuća, koncertnih dvorana i festivala pojavljuje u vrlo različitim produkcijskim oblicima. Iako se zbog snažne scenske komponente, koreografije i velikog ansambla ponekad predstavlja publici uz mjuzikle i druge glazbeno-scenske produkcije, riječ je o scenskoj kantati, a ne o klasičnom mjuziklu s kontinuiranom radnjom, dijalozima i stalnim likovima.
Djelo je građeno za sopran, tenor i bariton, veliki mješoviti zbor, dječački zbor i orkestar. Njegovu prepoznatljivost nose snažan ritam, veliki dinamički kontrasti, istaknute udaraljke i masovne zborske scene. Najpoznatiji broj, O Fortuna, otvara i zatvara cijeli glazbeni luk te je postao jedan od najprepoznatljivijih zborskih ulomaka klasične glazbe.
Carmina Burana: o čemu govori predstava
Carmina Burana nema radnju u smislu tradicionalnog mjuzikla ili opere. Umjesto jedne priče koja prati nekoliko protagonista, niz pjesama i prizora povezuje teme koje se neprestano vraćaju u ljudskom životu: promjenjivost sreće, proljeće, ljubav, želju, uživanje, vino, gozbu i prolaznost.
Središnji simbol je Fortuna, odnosno promjenjiva sreća koja čovjeka može podignuti i jednako brzo spustiti. Taj motiv određuje okvir cijelog djela. Između početnog i završnog prizivanja Fortune izmjenjuju se različiti svjetovi: buđenje prirode, ples, gostionica, ljubavne igre i izrazito snažni zajednički prizori zbora.
Zbog takve strukture Carmina Burana pruža velik prostor redateljima i koreografima. Jedna izvedba može biti gotovo potpuno koncertna, s orkestrom i zborovima u prvom planu, dok druga isti materijal pretvara u veliku kazališnu ili plesnu produkciju s koreografijom, kostimima, scenografijom, projekcijama i velikim brojem izvođača.
Od srednjovjekovnog rukopisa do Orffove Carmina Burane
Tekstualni temelj djela nije originalna priča napisana za kazališnu pozornicu. Carl Orff posegnuo je za pjesmama iz srednjovjekovne zbirke poznate kao Carmina Burana ili Codex Buranus. Rukopis okuplja pretežno svjetovne tekstove o ljubavi, proljeću, piću, kockanju, društvu, moralu i nestalnosti ljudske sudbine.
Rukopis je početkom 19. stoljeća pronađen u samostanu Benediktbeuern u Bavarskoj, a danas se čuva u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu. Orff je iz te mnogo veće zbirke odabrao 24 pjesnička teksta i od njih oblikovao vlastitu glazbeno-dramaturšku cjelinu.
Jezik je važan dio identiteta djela. Pjeva se ponajprije na latinskom, ali u partituri se pojavljuju i srednjovisokonjemački te starofrancuski elementi. Publika zato ne prati predstavu prvenstveno kao verbalnu priču. Značenje vrlo često prenose glazbeni ritam, boja orkestra, zbor, scenska slika i odnos između pojedinačnih glasova i velikog ansambla.
Carl Orff i nastanak scenske kantate
Carl Orff skladao je Carmina Buranu sredinom 1930-ih. Svjetska praizvedba održana je u Operi u Frankfurtu 8. lipnja 1937. godine. Djelo je od početka bilo zamišljeno kao scenska cjelina, što objašnjava zašto se i danas može susresti i u koncertnom i u izrazito teatralnom obliku.
Orff je istodobno skladatelj i osoba odgovorna za izbor i dramaturško povezivanje srednjovjekovnih tekstova. Zato Carmina Burana nema odvojeni model skladatelja, tekstopisca i autora libreta karakterističan za mnoge Broadway i West End mjuzikle.
U širem Orffovu opusu Carmina Burana postala je dijelom triptiha Trionfi, zajedno s djelima Catulli Carmina i Trionfo di Afrodite. Ipak, Carmina Burana daleko se češće izvodi kao samostalno djelo.
Glazba i najpoznatiji brojevi iz Carmina Burane
Partitura je podijeljena u niz kraćih brojeva okupljenih u veće tematske cjeline. Velik dio glazbenog učinka proizlazi iz ritma, ponavljanja, naglih dinamičkih promjena i suprotstavljanja golemog zbora pojedinačnim solističkim glasovima.
- O Fortuna – monumentalni zborski broj kojim djelo počinje i kojem se vraća na kraju. Tema promjenjive Fortune određuje dramaturški okvir cijele Carmina Burane.
- Fortune plango vulnera – nastavlja početni blok posvećen nestalnosti sreće i sudbine.
- Ecce gratum – dio cjeline povezane s dolaskom proljeća, s lakšim i pokretljivijim karakterom od tamnog početka.
- In taberna quando sumus – jedan od najsnažnijih prizora gostioničke cjeline, u kojem ritam i zborska energija postaju glavna pokretačka snaga.
- In trutina – intimniji solistički trenutak koji donosi snažan kontrast velikim ansambl-prizorima.
- Tempus est iocundum – broj u kojem se ponovno širi zvučna slika i spajaju različiti vokalni slojevi.
- Ave formosissima – završni veliki uspon prije povratka glazbe na početni motiv Fortune.
Takav raspored stvara predstavu velikih kontrasta. Nakon masivnog zvuka zbora može uslijediti gotovo komoran solistički prizor, a zatim se u nekoliko trenutaka vratiti puni orkestralni i zborski aparat.
Orkestar, zbor i solisti u Carmina Burani
Standardna orkestralna verzija zahtijeva velik izvođački aparat. Uz gudače, puhače i limene puhače, osobito važnu ulogu imaju udaraljke, kao i klaviri i celesta. Udaraljke nisu samo dodatna boja orkestra nego jedan od temelja karakterističnog Orffova zvuka.
Vokalni dio čine tri solistička glasa – sopran, tenor i bariton – uz veliki mješoviti zbor i dječački zbor. Upravo odnos između pojedinca i mase proizvodi neke od najupečatljivijih trenutaka predstave.
Solisti nemaju uloge oblikovane poput stalnih protagonista klasičnog mjuzikla. Njihovi nastupi proizlaze iz pojedinih pjesničkih prizora, pa se vokalni i dramski zahtjevi mijenjaju iz broja u broj.
Zbog toga se razlikuju i konkretne postave. Carmina Burana nema jednu trajnu svjetsku glumačku družinu. Orkestar, zborovi, dirigent, solisti, plesači i drugi izvođači ovise o kazalištu, festivalu ili gostujućoj produkciji.
Kako Carmina Burana izgleda na pozornici
Ne postoji samo jedan obvezni vizualni izgled Carmina Burane. Sama priroda djela omogućuje vrlo različita redateljska čitanja.
U koncertnoj verziji u prvom su planu orkestar, dirigent, zborovi i solisti. Takve izvedbe naglašavaju monumentalnost partiture i izravan odnos velikog ansambla s publikom.
Scenske produkcije mogu uključivati plesače, koreografirane pokrete zbora, kostime, scenografiju, svjetlo, video-projekcije i druge kazališne elemente. Budući da tekstovi ne čine jednu linearnu priču, redatelji mogu vizualno povezivati prizore oko zajedničkih tema poput Fortune, godišnjih doba, požude, gozbe ili prolaznosti.
Ples osobito dobro odgovara Orffovu glazbenom jeziku jer velik dio partiture počiva na jasnom pulsu i snažnom ritmu. Zato su tijekom desetljeća nastajale i produkcije u kojima je koreografija gotovo jednako važna kao orkestralni i vokalni dio.
Struktura predstave: od Fortune do ljubavi i natrag
Glazbena dramaturgija organizirana je u nekoliko prepoznatljivih cjelina.
Fortuna Imperatrix Mundi
Djelo počinje motivom Fortune, simbola nestalnosti ljudskog položaja. Već početak uspostavlja golemi zvučni raspon zbora i orkestra koji će se tijekom izvedbe ponovno pojavljivati u različitim oblicima.
Primo Vere i Uf dem Anger
Slijede prizori povezani s proljećem, prirodom, mladosti i plesom. Glazbena atmosfera postaje pokretljivija i svjetlija, a u scenskim verzijama upravo ovaj dio često pruža mnogo prostora ansamblu i koreografiji.
In Taberna
Gostionička cjelina donosi sasvim drukčiji svijet. Pojavljuju se vino, pretjerivanje, satira i zemaljski užici, a muški glasovi i izrazito ritmički brojevi mijenjaju zvučni karakter predstave.
Cour d'amours
U posljednjoj velikoj cjelini u središte dolaze ljubav, privlačnost i žudnja. Veliki zborski prizori izmjenjuju se s intimnijim solističkim trenucima prije nego što se glazbeni krug ponovno zatvori povratkom Fortune.
Koliko traje Carmina Burana i ima li pauzu
Za izvornu orkestralnu verziju izdavač partiture navodi trajanje od približno 65 minuta. Stvarno trajanje kazališne večeri može se razlikovati ovisno o tempu dirigenta, obliku produkcije, koreografiji i dodatnim scenskim elementima.
Podatak o pauzi nije univerzalan za sve izvedbe. Carmina Burana izvodi se u različitim produkcijskim formatima, pa raspored i eventualnu pauzu treba provjeravati za konkretan termin i dvoranu.
Postoje i druge autorizirane obrade i instrumentalne verzije, zbog čega nije svaka predstava koja nosi naslov Carmina Burana nužno potpuno ista po izvođačkom aparatu ili trajanju.
Gdje se izvodi Carmina Burana
Za razliku od mjuzikla koji godinama može imati stalnu produkciju u jednom kazalištu na Broadwayu ili West Endu, Carmina Burana funkcionira kao djelo iz međunarodnog koncertnog i kazališnog repertoara. Izvode je orkestri, operne kuće, zborovi, festivali, baletne i plesne kompanije te gostujuće produkcije.
Zbog toga se raspored izvedbi stalno mijenja. Jedan termin može biti klasična koncertna izvedba u filharmonijskoj dvorani, drugi potpuno režirana scenska predstava u opernoj kući, a treći velika izvedba na otvorenom ili festivalska produkcija s dodatnim plesačima i vizualnim elementima.
Pri pretraživanju rasporeda i ulaznica zato je korisno obratiti pozornost ne samo na naziv Carmina Burana nego i na izvođački sastav, orkestar, dirigenta, zbor, soliste, mjesto održavanja i opis konkretne produkcije.
Za kakvu je publiku Carmina Burana
Carmina Burana može biti zanimljiva publici koja inače prati klasičnu glazbu, operu, balet i suvremene scenske produkcije, ali i gledateljima kojima je ovo jedan od prvih susreta s velikim zborsko-orkestralnim djelom.
Poznavanje latinskog ili srednjovjekovnih jezika nije potrebno za praćenje glazbenog razvoja. Velik dio neposrednog učinka proizlazi iz ritma, zbora, orkestracije i izmjena između monumentalnih i intimnih prizora.
Dobna preporuka nije jedinstvena za sve izvedbe. Ona može ovisiti o redateljskom konceptu konkretne scenske produkcije, pa informacije za djecu i obitelji treba provjeriti uz pojedini događaj.
Zašto Carmina Burana ostavlja drukčiji dojam uživo
Snimka može prenijeti melodiju i orkestraciju, ali Carmina Burana posebno je oblikovana za fizičku snagu velikog izvođačkog ansambla. Kada se istodobno spoje orkestar, veliki mješoviti zbor, dječački zbor i solisti, publika ne sluša samo pojedinačne melodije nego cijeli sloj zvuka koji se iz vrlo tihih trenutaka može razviti u puni zborsko-orkestralni vrhunac.
U scenskim produkcijama tome se pridružuju prostor dvorane, svjetlo, pokret ansambla i koreografija. Upravo zato dvije izvedbe iste partiture mogu djelovati vrlo različito: jedna može naglasiti koncertnu preciznost, druga ples i kazališnu sliku, a treća monumentalnost velikog zbora i orkestra.
Carmina Burana zato nije vezana uz jednu glumačku postavu, jednu dvoranu ili jednu inscenaciju. Riječ je o djelu koje se neprestano iznova oblikuje kroz različite orkestre, zborove, soliste, dirigente i scenske koncepte, dok Orffova partitura i kružna dramaturgija Fortune ostaju zajednički temelj svake izvedbe.