Nakon gotovo dva desetljeća neprekidnog promatranja Crvenog planeta, NASA-ina letjelica Mars Reconnaissance Orbiter (MRO) i njezina ključna kamera HiRISE došle su do povijesnog praga: snimljena je i obrađena već stotisućita slika površine Marsa u visokoj rezoluciji. Milijunski pikseli najnovije snimke, zabilježene 7. listopada 2025., otkrivaju dramatičan krajolik visoravni i pješčanih dina u regiji Syrtis Major, tek oko 80 kilometara jugoistočno od kratera Jezero u kojem istražuje rover Perseverance. Iza te jedne slike krije se priča o dugovječnoj orbiter-misiji, tehnološkom inženjeringu i načinu na koji Mars postaje sve poznatiji – ne samo znanstvenicima nego i široj javnosti.

HiRISE, skraćenica od High Resolution Imaging Science Experiment, najmoćnija je kamera ikada poslana u orbitu oko nekog drugog planeta. Smještena na MRO-u još od ulaska letjelice u znanstvenu orbitu 2006. godine, ova polumetarska teleskopska kamera može u povoljnim uvjetima razlučiti detalje veličine od oko 30 do 50 centimetara na površini Marsa. Takva razina detalja omogućila je da se jasno uoče tragovi rovera, padobrani i krateri od njihovih slijetanja, ali i mnogo suptilnije geološke strukture – talozi leda, tanki slojevi prašine, raspucali kanali i dinamični oblici dina.

Najnovija slika Syrtis Majora upravo je takav mozaik suptilnih nijansi. Na njoj se jasno izdvajaju mesas – plosnate uzvisine s gotovo okomitim strmim padinama – te tamne trake dina koje se protežu poput rijeka pijeska kroz doline i nizine. Razlike u boji, naglašene posebnim „pojačanim“ prikazom HiRISE-a, otkrivaju promjene u mineralnom sastavu i granulaciji materijala. Znanstveni timovi analiziraju kako se vjetar u toj regiji ponaša, iz kojih smjerova donosi pijesak i na koji način se taj materijal hvata u prirodne „zamke“ reljefa, gradeći dine koje se tijekom godina polako sele.

Regija Syrtis Major jedna je od povijesno najpoznatijih tamnih oznaka na Marsu, vidljiva još kroz teleskope 17. stoljeća. Danas, u eri orbitera i rovera, ona je znanstveno još intrigantnija. Smještena je na granici između drevnih vulkanskih ploča i svjetlijih, prašnijih nizina, a njezine dine i slojeviti sedimenti čuvaju zapise o promjenama klime, smjerova vjetra i eventualnoj prisutnosti leda bliže površini. Činjenica da se stotisućita HiRISE slika fokusira upravo na taj komad terena, udaljen tek oko 85 kilometara od lokacije rovera Perseverance u krateru Jezero, simbolički povezuje orbiter i rover u jedinstvenom istraživačkom mozaiku.

Mars Reconnaissance Orbiter lansiran je 12. kolovoza 2005. s Cape Canaverala, a u orbitu oko Marsa ušao je 10. ožujka 2006. Nakon faze aerobreakinga, tijekom koje je letjelica postupno usporavala prolaskom kroz gornje slojeve marsovske atmosfere, MRO je u studenome 2006. započeo primarnu znanstvenu misiju. Iako je prvotno bilo planirano da će misija trajati tek nekoliko godina, letjelica i danas stabilno radi, već u šestoj produženoj misiji, te je postala drugi najdugovječniji orbiter oko Marsa, odmah iza misije Mars Odyssey.

Tijekom gotovo dvadeset godina rada MRO je prema službenim podacima prenio na Zemlju više od 450 terabita znanstvenih podataka, od čega velik dio čine upravo HiRISE snimke. Te slike nisu samo impresivni „razglednice“ Marsa. One su temelj za detaljno kartiranje površine, odabir budućih lokacija slijetanja, otkrivanje svježih kratera u kojima je izbačen čisti vodeni led, kao i za praćenje sezonskih promjena – od tankih nakupina mraza do oblaka prašine koji prekrivaju čitave regije.

HiRISE kamera po konstrukciji je snažan reflektorski teleskop s primarnim zrcalom promjera 0,5 metara. Na žarištu se nalazi niz CCD detektora koji snimaju u tri spektralne trake: crvenoj, plavo-zelenoj i bliskoj infracrvenoj. U punoj širini, crveni kanal proizvodi slike širine oko 6 kilometara s horizontalnom rezolucijom od preko 20 tisuća piksela, dok bočni kanali u boji pokrivaju uža područja, ali omogućuju rekonstruiranje lažnih boja koje naglašavaju razlike u sastavu stijena i pijeska. U praksi to znači da jedan HiRISE prizor, poput najnovije slike Syrtis Majora, može zauzimati stotine megabajta sirovih podataka.

Stotisućita snimka stigla je u trenutku kada i sama kamera nosi tragove starenja. Još 2023. godine dio elektronike povezan s jednim od CCD sklopova (tzv. RED4) prestao je raditi, što u konačnim produktima ostavlja karakterističan tamni „razmak“ u sredini slike i smanjuje širinu područja pokrivenog u boji. Inženjeri i znanstvenici iz HiRISE tima u Arizoni naglašavaju da to ne utječe na glavnu znanstvenu vrijednost snimaka: i dalje se dobivaju iste prostorne rezolucije, a velik dio kadra i dalje je dostupan u punoj, pojačanoj boji. Paralelno se istražuju mogućnosti djelomičnog oporavka problematičnog kanala ili dodatne softverske korekcije artefakata.

Unatoč tehničkim izazovima, HiRISE je i dalje ključni „oko“ NASA-ine marsovske flotile. Upravo su njezine snimke, zajedno s nešto šireg, ali niže rezolucije kontekstualne kamere CTX i širokokutnog instrumenta MARCI, bile presudne pri odabiru sigurnih i znanstveno zanimljivih lokacija za misije Phoenix, Curiosity, InSight i Perseverance. Prije svakog slijetanja orbiter detaljno pregleda potencijalna područja, tražeći nagibe, blokove stijena i dine koje bi mogle predstavljati rizik za landere i rovere. HiRISE je pratio i spektakularne trenutke ulaska, spuštanja i slijetanja – među ostalim, zabilježio je i prizor rovera Curiosity dok je visio ispod padobrana nad Galeovim kraterom te kasnije isti prizor za Perseverance iznad Jezera.

HiRISE je ujedno i instrument koji je promijenio naše viđenje dinamike marsovske površine. Dugogodišnje praćenje istih lokacija pokazalo je da dine doslovno „marširaju“ pod utjecajem vjetra, ponekad i za nekoliko metara godišnje. Zabilježene su i lavine leda i prašine na strmim padinama polarnih kapa, odroni stijena na liticama te iznenadno pojavljivanje tamnih pruga i pjega povezane s sezonskim isparavanjem smrznutog ugljikova dioksida. Sve te pojave ukazuju da Mars, iako danas hladan i suh, nije statičan svijet nego planeta koja se i dalje mijenja.

Najnovija slika Syrtis Majora uklapa se u tu priču o promjenjivom pejzažu. Tamošnje dine nastaju kao posljedica dugotrajnog djelovanja vjetra koji usitnjava stijene, transportira pijesak i taloži ga u zavjetrinama iza uzvisina. Mesas i rubovi kratera služe kao prirodne prepreke, stvarajući zone gdje se vrtlozi usporavaju i ispuštaju naboj pijeska. Analizom debljine, oblika i rasporeda dina znanstvenici pokušavaju rekonstruirati kako su se smjerovi vjetra mijenjali tijekom godina, pa i desetljeća, te koliko su te promjene povezane s globalnim sezonskim ciklusima na Marsu.

Posebno je zanimljivo što je upravo ovu lokaciju za snimanje predložio srednjoškolac putem platforme HiWish. Riječ je o javnom sustavu prijedloga ciljeva snimanja koji svima zainteresiranima, od znanstvenika do učenika, omogućuje da predlože konkretne lokacije na Marsu koje bi HiRISE trebao snimiti. Stručni tim zatim provjerava znanstvenu vrijednost i tehničku izvedivost prijedloga, a odabrani ciljevi ulaze u listu planiranih opažanja. U slučaju stotisućite slike, odluka da se udovolji prijedlogu učenika lijepo pokazuje koliko je prostor oko Marsa postao i obrazovna, a ne samo znanstvena arena.

Demokratizacija podataka još je jedan važan aspekt HiRISE programa. Snimke se objavljuju vrlo brzo nakon prijema i osnovne obrade, u javno dostupnim katalozima u kojima svatko može pregledavati, preuzimati i analizirati podatke. Istraživači diljem svijeta koriste ove slike za izradu vlastitih karata, 3D modela i numeričkih simulacija, dok umjetnici i popularizatori znanosti iz istih podataka stvaraju impresivne vizualizacije i edukativne materijale. Univerzitet u Arizoni dodatno razvija digitalne modele reljefa (DTM) iz parova HiRISE snimaka, pa se Mars može „preletjeti“ kroz virtualne videozapise gotovo kao da je snimljen dronom.

MRO pritom ne služi samo kao fotografska platforma. Letjelica je ključni komunikacijski most između rovera na tlu i antena dubokog svemira na Zemlji. Kroz njegov sustav antena i odašiljača prolaze ogromne količine podataka koje šalju Perseverance i Curiosity, a MRO istovremeno prikuplja i vlastite snimke i mjerenja. NASA procjenjuje da orbiter ima dovoljno goriva i resursa za nastavak rada najmanje do sredine 2030-ih godina, što znači da će HiRISE i u idućem desetljeću ostati jedan od glavnih izvora informacija o površini Marsa.

Stotisućita slika stoga nije samo statistički podatak, već i podsjetnik na to koliko se naše znanje o Marsu proširilo zahvaljujući jednom orbiteru i jednoj kameri. Kada je MRO pokrenut, na površini su tek završavale misije Spirit i Opportunity, a Curiosity i Perseverance postojali su tek na nacrtima. Danas HiRISE bilježi tragove više generacija rovera, prateći njihova kretanja i bilježeći promjene koje uzrokuju na tlu. U kombinaciji s drugim instrumentima na MRO-u, te s flotom europskih i indijskih orbitera, dobivena je detaljna kronika klimatskih i geoloških procesa koja nadilazi prvotna očekivanja.

Ni sam HiRISE tim ne promatra svoje slike samo kao znanstvene podatke, nego i kao priliku da Mars približe široj javnosti. Kroz projekte poput BeautifulMars e-knjiga i podcasta, te kroz stalnu prisutnost na društvenim mrežama, biraju vizualno upečatljive prizore – poput voluminoznih dina, slojevitih stijena ili kanala ispunjenih maglom – i pretvaraju ih u priče o nastanku i razvoju Marsa. Najnoviji pothvat uključuje i snimanje rijetkog međuzvjezdanog posjetitelja, kometa 3I/ATLAS, kada je MRO privremeno okrenuo svoju kameru s Marsa prema tamnijim dijelovima neba.

U trenutku kada se na NASA-inim stranicama objavljuju slike i videozapisi vezani uz stotisućitu HiRISE snimku, jasno je da ova prekretnica nije završetak, nego nova točka na rastućoj krivulji podataka. Svaka nova orbita oko Marsa prilika je za snimanje još jednog prozora u prošlost i sadašnjost Crvenog planeta. Syrtis Major, s kombinacijom mesa, dina i stjenovitih visoravni, u tom je smislu idealan simbol onoga što HiRISE radi najbolje: spaja čistu estetiku svemirske fotografije s preciznom znanstvenom analizom, ostavljajući iza sebe arhiv slika koji će se proučavati još desetljećima.