Nike suočen s tužbom potrošača zbog cijena povećanih nakon Trumpovih carina
Nike se našao pod pritiskom nove potrošačke tužbe u Sjedinjenim Državama, nakon što su kupci zatražili povrat dijela novca za proizvode čije su cijene, prema njihovim tvrdnjama, bile povećane zbog carina uvedenih za vrijeme administracije Donalda Trumpa. Predložena kolektivna tužba podnesena je federalnom sudu u Portlandu u saveznoj državi Oregon, gdje se nalazi i sjedište kompanije. Tužitelji tvrde da je Nike troškove uvoznih carina prenio na kupce kroz više maloprodajne cijene obuće i odjeće, a sada bi, nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a o nezakonitosti dijela tih carina, mogao tražiti povrat od države. U središtu spora nije samo pitanje jesu li cijene bile više, nego i tko ima pravo na novac ako država doista vrati carinske uplate uvoznicima. Prema Reutersu, Nike do trenutka objave izvješća nije odgovorio na zahtjev za komentar o tužbi.
Što potrošači tvrde u tužbi
Prema navodima iz tužbe, potrošači tvrde da je Nike tijekom razdoblja primjene carina povećao cijene dijela obuće za 5 do 10 dolara, a cijene određenih odjevnih artikala za 2 do 10 dolara. Tužitelji smatraju da su ta povećanja bila izravno povezana s pokušajem kompanije da nadoknadi troškove carina koje su se odnosile na uvezenu robu. U prigovoru se navodi da Nike nije dao pravno obvezujuće jamstvo da će eventualne povrate carina proslijediti potrošačima koji su, prema tvrdnjama tužitelja, u konačnici snosili trošak kroz maloprodajne cijene. Sportico navodi da je među tužiteljima James Dunn, kupac koji tvrdi da je platio više za dva para tenisica Nike Vomero zbog carinskog opterećenja. Njegovi odvjetnici traže da se postupak vodi kao kolektivna tužba u ime šire skupine kupaca koji su, prema njihovim navodima, kupovali Nikeove proizvode po cijenama uvećanima zbog carina.
Tužba se temelji na tvrdnji da bi Nike, ako zadrži i novac naplaćen kroz više cijene i povrat carina od savezne vlade, ostvario dvostruku korist. U prigovoru se, prema izvješćima Reutersa i drugih američkih medija, navodi da bi kompanija time mogla naplatiti isti trošak dvaput: najprije od potrošača, a zatim kroz državni povrat carina. Tužitelji zato traže sudsku zaštitu i povrat novca kupcima za koje tvrde da su bili pogođeni povećanjem cijena. Predmet je u ranoj fazi, što znači da sud još nije odlučio može li se voditi kao kolektivna tužba, niti je utvrđena odgovornost Nikea. Trenutačno nije potvrđeno ni koliki bi iznos eventualnog obeštećenja mogao biti ako postupak bude nastavljen i ako tužitelji uspiju dokazati svoje tvrdnje.
Zašto su carine postale pravno sporne
Širi kontekst tužbe vezan je uz odluku Vrhovnog suda SAD-a od 20. veljače 2026. u predmetima Learning Resources, Inc. protiv Trumpa i Trump protiv V.O.S. Selections, Inc. Prema objavljenom mišljenju suda, Zakon o međunarodnim izvanrednim ekonomskim ovlastima, poznat pod kraticom IEEPA, ne daje predsjedniku ovlast za uvođenje carina. Sud je time odbacio oslanjanje administracije Donalda Trumpa na taj zakon kao pravnu osnovu za dio širokih uvoznih nameta. Stručne analize odvjetničkih društava i poreznih organizacija nakon presude ističu da odluka ne uklanja automatski sve američke carine, nego se odnosi na one koje su bile uvedene pozivanjem na IEEPA-u. Takav ishod otvorio je pitanje povrata već plaćenih uvoznih davanja, ali i pitanje odnosa između uvoznika, trgovaca i krajnjih kupaca.
Američka carinska i granična služba, U.S. Customs and Border Protection, nakon presude je uspostavila poseban postupak za povrat davanja plaćenih po osnovi IEEPA carina. Prema informacijama CBP-a, program CAPE zamišljen je tako da objedini povrate IEEPA carina i pripadajućih kamata, umjesto da se svaki uvoznički unos obrađuje potpuno odvojeno. Prva faza postupka pokrenuta je 20. travnja 2026. i ograničena je na određene vrste uvoznih prijava, dok bi dodatne funkcionalnosti trebale biti dodavane postupno. To je važno za potrošačke tužbe jer povrate od države u pravilu traže uvoznici ili subjekti evidentirani kao uvoznici, a ne krajnji kupci u trgovinama. Upravo ta razlika stvorila je pravni prostor za tvrdnju potrošača da bi novac, barem u dijelu u kojem je trošak prenesen na cijenu proizvoda, trebao završiti kod onih koji su ga stvarno platili.
Nikeova izloženost uvozu i proizvodnji izvan SAD-a
Nike je posebno zanimljiv u ovakvom sporu jer velik dio njegove proizvodnje ovisi o međunarodnim dobavnim lancima. U godišnjem izvješću za fiskalnu 2025. godinu, podnesenom američkoj Komisiji za vrijednosne papire i burze, kompanija navodi da se gotovo svi proizvodi iz kategorija obuće i odjeće proizvode izvan Sjedinjenih Država. U istom izvješću stoji da su tvornice u Vijetnamu, Indoneziji i Kini proizvele približno 51 posto, 28 posto i 17 posto ukupne Nikeove brendirane obuće. Takva struktura proizvodnje znači da promjene američke carinske politike mogu izravno utjecati na troškove uvoza, zalihe, marže i konačne maloprodajne cijene. Nike je u fiskalnoj 2025. ostvario prihode od 46,3 milijarde dolara, prema vlastitoj objavi rezultata za četvrto tromjesečje i cijelu fiskalnu godinu.
Prema izvješćima američkih poslovnih medija, Nike je ranije upozoravao da bi carine mogle predstavljati znatan troškovni pritisak. Reuters je izvijestio da je kompanija u konferencijskom pozivu 31. ožujka navela kako bi fiskalno tromjesečje koje završava u kolovozu 2026. moglo biti posljednje u kojem carine predstavljaju materijalni negativan utjecaj na bruto maržu u usporedbi s prethodnom godinom. Fox Business je, pozivajući se na navode iz postupka i ranije objave, izvijestio da je Nike rekao kako je platio približno milijardu dolara carina na uvezenu robu kao posljedicu mjera koje su kasnije pravno osporene. Takvi iznosi objašnjavaju zašto je spor privukao pažnju šireg tržišta i zašto se ne promatra samo kao pojedinačni potrošački zahtjev. Ako se pokaže da su slični mehanizmi primjenjivani i kod drugih kompanija, pitanje povrata carina moglo bi imati posljedice za cijeli maloprodajni sektor.
Ključno pitanje: tko je stvarno platio carinski trošak
U pravnom i ekonomskom smislu, središte spora nije jednostavno pitanje je li kompanija platila carine. Uvozne carine formalno plaća uvoznik ili druga osoba odgovorna za uvoznu prijavu, ali se njihov ekonomski teret često može prenijeti dalje kroz veleprodajne i maloprodajne cijene. Tužitelji u predmetu protiv Nikea tvrde upravo to: da su potrošači, iako nisu izravno plaćali carinu državi, snosili njezin trošak prilikom kupnje proizvoda. Obrana kompanije, ako bude javno iznesena u postupku, mogla bi osporavati vezu između konkretnih cijena i carina, visinu navodnog preplaćenog iznosa ili samu mogućnost da se takvi zahtjevi vode kao kolektivna tužba. Budući da postupak tek počinje, trenutačno nije jasno koje će sve argumente Nike iznijeti pred sudom.
Slične tužbe već su se pojavile protiv više kompanija, što pokazuje da se razvija širi val potrošačkih sporova nakon presude o IEEPA carinama. Business Insider je izvijestio da su kupci pokrenuli zahtjeve i protiv drugih velikih tvrtki, uključujući Costco, FedEx i UPS, uz tvrdnju da su poduzeća troškove carina prebacila na kupce, a sada bi mogla dobiti povrat od države. Prema istom izvješću, neke su kompanije najavile ili opisale načine na koje bi povrate mogle proslijediti kupcima, dok druge nisu dale takva jamstva. Nikeov slučaj zato bi mogao biti važan test za pitanje može li potrošač tražiti dio povrata carina ako nije bio uvoznik robe, ali tvrdi da je carinski trošak bio ugrađen u cijenu proizvoda. Ishod će ovisiti o dokazima o cijenama, komunikaciji kompanije, strukturi dobavnog lanca i pravilima američkog prava o neosnovanom bogaćenju i zaštiti potrošača.
Presuda ne znači automatski isplatu kupcima
Važno je razlikovati državni postupak povrata carina od privatnih potrošačkih tužbi. Prema CBP-u, portal i program povrata namijenjeni su obradi zahtjeva koji se odnose na carine plaćene u sustavu uvoza, a ne izravnoj nadoknadi svakom potrošaču koji je kupio proizvod u trgovini. Zato kupci Nikeovih proizvoda trenutačno ne mogu na temelju same presude Vrhovnog suda automatski očekivati pojedinačnu isplatu. Ako bi tužba bila certificirana kao kolektivna i ako bi došlo do nagodbe ili presude u korist potrošača, postupak obavještavanja i isplate bio bi uređen zasebno. Za sada nema potvrđene nagodbe, obrasca za prijavu potrošača ni sudske odluke kojom bi Nike bio obvezan na povrat.
Takva neizvjesnost uobičajena je za ranu fazu kolektivnih postupaka u SAD-u. Sud najprije mora razmotriti procesna pitanja, uključujući nadležnost, pravni temelj tužbe i eventualnu certifikaciju klase. Tek nakon toga mogu uslijediti opsežnije faze dokazivanja, u kojima bi se analizirale cijene proizvoda, interne odluke o formiranju cijena, mogući iznosi povrata i stvarni učinak carina na kupce. Za kompanije je posebno osjetljivo pitanje mogu li javne izjave o troškovima carina ili poslovnim pritiscima kasnije poslužiti kao dokaz da su potrošači plaćali više upravo zbog tih troškova. Za kupce je pak izazov dokazati da je konkretna kupnja bila povezana s carinskim povećanjem, a ne s drugim tržišnim čimbenicima poput inflacije, promjene potražnje, troškova rada, tečajnih razlika ili redovitog sezonskog usklađivanja cijena.
Širi utjecaj na maloprodaju i potrošačka prava
Spor protiv Nikea dolazi u trenutku kada se američke kompanije i potrošači suočavaju s posljedicama promjenjive trgovinske politike. Carine se često predstavljaju kao mjera pritiska na strane proizvođače ili države, ali ekonomisti i trgovačke organizacije upozoravaju da ih u praksi često plaćaju domaći uvoznici, a dio troška može završiti u cijenama za potrošače. Associated Press je ranije izvijestio da se zbog carina očekivao pritisak na cijene odjeće i obuće, osobito zato što se vrlo velik udio proizvoda iz tih kategorija uvozi u SAD. U tom kontekstu, tužbe za povrat carinskih troškova pokušavaju odgovoriti na pitanje što se događa kada pravna osnova za carinu naknadno padne, a ekonomski teret je već prenesen kroz tržište. Ako sudovi dopuste takve zahtjeve, kompanije bi mogle biti opreznije u načinu na koji javno objašnjavaju povećanja cijena povezana s regulatornim ili carinskim troškovima.
Za potrošače bi uspjeh takvih tužbi mogao značiti mogućnost povrata barem dijela novca, ali i veći pritisak na kompanije da transparentnije postupaju s izvanrednim troškovima. Za maloprodajne lance i proizvođače, s druge strane, sporovi nose rizik dodatnih troškova, pravne nesigurnosti i reputacijskog pritiska u trenutku kada se istodobno moraju nositi s poremećajima u nabavi. Pravni stručnjaci u analizama objavljenima nakon presude Vrhovnog suda ističu da će jedan od problema biti dokazivanje uzročne veze između pojedine carine i pojedine maloprodajne cijene. Cijena tenisica ili majice obično nije rezultat samo jedne stavke troška, nego kombinacije proizvodnje, prijevoza, poreza, carina, marketinga, zaliha, potražnje i poslovne strategije. Zbog toga bi postupci poput ovoga mogli trajati dugo i završiti različito, ovisno o dokazima koji budu dostupni u svakom pojedinom slučaju.
Što slijedi u predmetu protiv Nikea
U sljedećoj fazi očekuje se da će Nike odgovoriti na tužbu ili pokušati osporiti njezinu pravnu osnovu. Kompanija bi mogla tražiti odbacivanje predmeta, osporavati kolektivni karakter tužbe ili tvrditi da potrošači nemaju izravno pravo na državne povrate carina. Tužitelji će, s druge strane, nastojati pokazati da se ne radi samo o državnom povratu uvozniku, nego o novcu koji je ekonomski već bio naplaćen potrošačima kroz povećane cijene. Budući da je Nike velika javna kompanija sa složenim lancem dobave, postupak bi mogao uključivati financijske dokumente, interne odluke o cijenama i podatke o uvozu. U ovoj fazi nijedna od ključnih tvrdnji nije sudski potvrđena.
Slučaj je zato važan i izvan okvira jednog proizvođača sportske opreme. On pokazuje kako se odluke o carinama, sudske presude i maloprodajne cijene mogu spojiti u spor koji izravno pogađa pitanje potrošačkih prava. Ako Nike ili druge kompanije dobiju značajne povrate od savezne vlade, a sudovi zaključe da je dio troška bio prenesen na kupce, moglo bi se otvoriti novo područje odgovornosti za poduzeća koja su povećanja cijena povezivala s državnim nametima. Ako sudovi odbiju takve zahtjeve, potrošači bi mogli ostati bez izravnog puta do povrata, čak i ako su cijene proizvoda u razdoblju carina bile više. Za sada je jedino sigurno da će se rasprava o tome tko treba dobiti novac od nezakonito naplaćenih carina nastaviti pred američkim sudovima.
Izvori:
- Reuters / Yahoo Finance – izvješće o tužbi potrošača protiv Nikea zbog nepovrata carinskih troškova (link)
- Sportico / Yahoo Finance – pojedinosti o tužitelju Jamesu Dunnu i kupnji tenisica Nike Vomero (link)
- Vrhovni sud SAD-a – mišljenje u predmetima Learning Resources, Inc. v. Trump i Trump v. V.O.S. Selections, Inc. (link)
- U.S. Customs and Border Protection – informacije o postupku povrata IEEPA carina i programu CAPE (link)
- SEC – Nikeovo godišnje izvješće za fiskalnu 2025. godinu, uključujući podatke o proizvodnji i prihodima (link)
- Nike Investor Relations – objava rezultata za četvrto tromjesečje i cijelu fiskalnu 2025. godinu (link)
- Business Insider – pregled šireg vala zahtjeva za povrat carina i tužbi protiv kompanija (link)