Metan već desetljećima slovi kao „tihi ubrzivač" klimatskih promjena. Iako u atmosferi ostaje znatno kraće od ugljikova dioksida, njegova sposobnost zadržavanja topline višestruko je veća. U razdoblju od stotinu godina metan zagrijava planet približno 28 puta snažnije od CO₂, a u prvih dvadeset godina nakon ispuštanja čak oko 80 puta snažnije. Upravo zato taj plin postao je u središtu novih međunarodnih obećanja, poput inicijative Global Methane Pledge, u kojoj se vlade i industrija obvezuju smanjiti antropogene emisije metana za oko 30% do 2030. godine.

Jedan od velikih, a često zanemarenih izvora metana su odlagališta komunalnog otpada. Procjene pokazuju da odlagališta sudjeluju u više od deset posto ukupnih emisija metana koje stvara čovjek. U trenutku kada svaka dodatna tona stakleničkih plinova čini razliku, fokus znanstvenika i regulatora ubrzano se pomiče s energetskog sektora i fosilnih goriva i prema otpadu – mjestu gdje se metan oslobađa polagano, difuzno i često daleko od reflektora javnosti.

Sateliti u posljednjih nekoliko godina postaju ključan alat za razotkrivanje tih „nevidljivih" emisija. Prvo su se etablirali u praćenju curenja metana iz naftnih i plinskih polja, plinovoda i postrojenja. Danas ista tehnologija, unaprijeđena boljom prostornom razlučivošću i sofisticiranim algoritmima, prelazi na novo područje – odlagališta otpada, gdje je slika emisija daleko kompleksnija, ali i potencijal za smanjenje velik.

Studija iznad Madrida: kako sateliti traže curenja metana iz odlagališta

Europska svemirska agencija (ESA) 15. prosinca 2025. objavila je detaljan prikaz pionirskog projekta nad odlagalištem Las Dehesas, koje je dio Valdemingómez tehnološkog parka jugoistočno od Madrida. Riječ je o velikom gradskom odlagalištu otprilike 18 kilometara od središta španjolske prijestolnice, na kojem nastaje značajna količina odlagališnog plina – mješavine metana, ugljikova dioksida i drugih spojeva.

Cilj studije je testirati može li kombinacija satelitskih, zračnih i terenskih mjerenja pružiti dovoljno detaljnu sliku emisija s odlagališta da bi se operatorima točno pokazalo gdje plin izmiče iz sustava prikupljanja. Umjesto općenitih procjena emisija izrađenih na temelju modela ili količine odloženog otpada, stručnjaci pokušavaju dobiti gotovo forenzički uvid u ponašanje metana iznad svakog brijega i svake plohe tijela odlagališta.

Od proljeća 2025. tim koji okuplja istraživače sa Sveučilišta u Leicesteru, stručnjake ESA-e, kanadsku tvrtku GHGSat, nizozemsku svemirsku istraživačku organizaciju SRON, Međunarodni opservatorij za emisije metana (IMEO) pri Programu Ujedinjenih naroda za okoliš te druge partnere provodi niz koordiniranih kampanja mjerenja iznad Las Dehesasa. Na terenu se mjere koncentracije plina, dronovi i zrakoplovi s posebnim senzorima lete neposredno iznad odlagališta, a sateliti pružaju širu i ponovljivu sliku iz orbite.

Kombiniranjem tih razina podataka znanstvenici dobivaju ono što sami nazivaju „neviđenom razinom uvida". Mogu pratiti koliko se emisije mijenjaju kroz vrijeme, kako reagiraju na radove održavanja, promjene u rasporedu odlaganja i čak na meteorološke uvjete poput vjetra ili naglih promjena temperature. Za operatera odlagališta to znači da više ne mora nagađati gdje nastaje problem – nego ga može vidjeti, kvantificirati i, što je najvažnije, brzo otkloniti.

Od globalne slike do curenja veličine nekoliko kilograma na sat

Temelj nove metodologije čini kombinacija dviju skupina instrumenata. Prvu skupinu predstavljaju misije koje pružaju globalnu sliku, poput satelita Sentinel-5P iz programa Copernicus. Njegov instrument TROPOMI svakoga dana prelijeće čitav planet i mjeri koncentracije metana iznad velikih područja, s prostornom razlučivošću reda nekoliko kilometara. Ti podaci omogućuju izradu karata „vrućih točaka" metana u kojima se jasno vidi da je iznad određenog grada, industrijske zone ili odlagališta prisutna povišena koncentracija.

Na temelju takve globalne karte djeluje i internetski alat Methane Hotspot Explorer, koji unutar Copernicusova sustava atmosferskog nadzora (CAMS) prikazuje plinovite „perjanice" metana povezane s takozvanim super-emiterima. Strojno učenje u pozadini sustava svakoga tjedna analizira nove satelitske prizore, traži uzorke karakteristične za curenja i označava lokacije potencijalnih izvora. Iako ti podaci nemaju centimetarsku preciznost, ključni su za otkrivanje gdje treba potražiti detaljniji odgovor.

Drugi stup nove generacije praćenja čine komercijalni i istraživački sateliti s vrlo visokom prostornom razlučivošću, kakve razvija GHGSat i drugi operateri. Njihovi instrumenti, kakav je i senzor razlučivosti oko 25 x 25 metara korišten u Madridu, mogu detektirati pojedinačne perjanice metana iznad relativno malih objekata – pojedinačnog plinskog bunara, dijela odlagališta ili segmenta cjevovoda. U idealnim uvjetima ti sateliti razabiru čak i emisije koje iznose oko stotinu kilograma metana na sat.

U slučaju Las Dehesasa, te satelitske snimke nadopunjuju preleti istraživačkih zrakoplova opremljenih instrumentima sposobnima mapirati metan u detalju od približno jednog metra. Takve karte doslovno pokazuju gdje plin probija kroz površinski pokrov odlagališta, gdje možda nedostaje ispunjeni sloj zemlje ili gdje je plin pronašao put uz rubove drenažnih i odvodnih struktura. Zajedno s terenskim mjerenjima u razini tla, cijeli paket podataka pretvara nevidljivi plin u skup jasno prepoznatljivih, kvantificiranih izvora.

Popravci na odlagalištu pod satelitskim nadzorom

Jedna od najvažnijih faza madridske studije odvila se između proljeća i jeseni 2025. godine. Nakon početnog snimanja stanja, operater odlagališta proveo je niz radova održavanja: servisirane su i nadograđene bušotine za prikupljanje plina, provjerene i po potrebi sanirane podzemne i nadzemne cijevi za transport metana prema energetskim postrojenjima, te su prilagođeni načini prekrivanja aktivnih i zatvorenih ploha odlagališta.

Nakon tih zahvata, ista kombinacija mjernih sustava ponovno je korištena tijekom rujna i listopada 2025. godine. Sateliti su zabilježili nove prizore iz orbite, zrakoplovi su ponovno preletjeli odlagalište, a timovi na terenu bilježili su promjene u koncentracijama plina u blizini ključnih točaka. Usporedba prije i poslije, koju znanstvenici trenutačno detaljno analiziraju, trebala bi pokazati koliko su konkretni zahvati – primjerice sanacija određenog niza bušotina – doista smanjili ukupne emisije.

Važan element cijelog procesa jest i brzina razmjene informacija. Istraživački tim redovito dostavlja operateru odlagališta karte koje prikazuju sumnjiva žarišta, a osoblje na terenu može gotovo u stvarnom vremenu provjeriti stanje na tim lokacijama. U mnogim slučajevima, navode znanstvenici, djelatnici odlagališta uspjeli su u kratkom roku fizički obići problematično područje, potvrditi curenje i odmah planirati ili provesti sanaciju.

Na taj se način satelitska i zračna mjerenja pretvaraju iz apstraktnih znanstvenih podataka u vrlo konkretan operativni alat. Za grad Madrid to znači manje nekontroliranog metana u atmosferi, ali i precizniji uvid u to koliko su postojeći sustavi prikupljanja i iskorištavanja odlagališnog plina doista učinkovitiji nakon ulaganja u održavanje. Za znanstvenike je pak riječ o prilici da se kalibriraju modeli ispuštanja plina i usporede s onime što sateliti i instrumenti na terenu uistinu mjere.

Tko sve stoji iza projekta: primjer suradnje znanosti, gradova i industrije

Projekt Las Dehesas nije klasična akademska studija s odmakom od svakodnevice. U njega su od početka uključeni operateri odlagališta i gradska uprava Madrida, koji otvoreno dijele podatke o radu postrojenja – od rasporeda odlaganja otpada do kalendara radova održavanja. Tim informacijama istraživači pridružuju satelitske snimke, mjerenja iz zraka i podatke s tla, čime nastaje zajednički, transparentan mozaik.

Osim Sveučilišta u Leicesteru i ESA-e, u projektu sudjeluju i partneri poput tvrtke GHGSat, SRON-a iz Nizozemske, Tehničkog sveučilišta u Danskoj te Međunarodnog opservatorija za emisije metana, koji djeluje u sklopu Programa Ujedinjenih naroda za okoliš. Upravo IMEO i srodne inicijative nastoje objediniti podatke iz različitih izvora – nacionalnih inventara, mjerenja industrije, kampanja mjerenja i satelitskih misija – kako bi odluke o smanjenju emisija bile utemeljene na stvarnom, provjerljivom stanju.

Za upravitelje odlagališta takav je projekt prilika da se usporede različite tehnologije praćenja, od klasičnih mreža bunara i sondi do najnovijih svemirskih sustava. Za gradske vlasti predstavlja alat kojim mogu pokazati javnosti da aktivno upravljaju emisijama, a ne samo da „dokazuju usklađenost" s minimalnim zakonskim standardima. U širem kontekstu, studija služi kao prototip za buduće veze između satelitskih operatera, znanstvenih institucija i lokalnih komunalnih poduzeća diljem svijeta.

Globalna mreža satelita za metan: od Sentinel-5P do komercijalnih konstelacija

Madridsko odlagalište samo je jedan primjer u mnogo širem valu projekata koji se oslanjaju na nove satelitske misije. Uz već spomenuti Sentinel-5P, u orbitu su posljednjih godina lansirane i specijalizirane misije kojima je glavni zadatak upravo otkrivanje i kvantificiranje emisija metana. Neke od njih razvijaju javne institucije u suradnji s NASA-om i drugim agencijama, a druge privatne tvrtke koje nude podatke industriji, vladama i međunarodnim organizacijama.

Kanadska tvrtka GHGSat do kraja 2025. godine upravlja konstelacijom od šesnaest satelita posvećenih preciznom nadzoru industrijskih emisija. Njihovi instrumenti redovito prelijeću naftna i plinska polja, rudnike ugljena, čeličane, ali i sve veći broj odlagališta otpada širom svijeta. Podaci koje prikupljaju služe i komercijalnim klijentima, koji žele identificirati gubitke metana kao ekonomsku priliku, i javnim tijelima, koja prate jesu li smanjenja emisija doista ostvarena.

U igru ulaze i nove javno dostupne misije koje naglasak stavljaju na transparentnost. U kolovozu 2024. godine pokrenuta je misija Tanager-1 u sklopu koalicije Carbon Mapper, koja s pomoću tehnologije razvijene u NASA-inim laboratorijima nastoji svakodnevno mapirati velike perjanice metana iz raznih sektora, uključujući odlagališta. Sličnu je ulogu preuzeo i satelit MethaneSat, koji je lansiran početkom 2024. godine uz potporu organizacije Environmental Defense Fund i partnera, a osmišljen je kako bi se javno objavljivali podaci o najvećim zagađivačima. Iako je tijekom 2025. godine misija pretrpjela ozbiljan tehnički kvar, rani skupovi podataka i dalje se koriste za analize i razvoj novih pristupa praćenju.

Podaci različitih misija sve se više objedinjavanju na otvorenim platformama. Primjerice, Program Ujedinjenih naroda za okoliš razvija sustave poput Methane Alert and Response System (MARS) i portala Eye on Methane, koji integriraju informacije sa satelita, terenskih kampanja i industrijskih izvješća. Takve platforme omogućuju da se uočeno curenje metana ne zadrži na razini znanstvenog rada, nego da se informacije uputi nadležnim tijelima i operatorima kako bi pokrenuli konkretne mjere.

Od orbite do politike: kako satelitski podaci mijenjaju pravila igre za odlagališta

Satelitska mjerenja metana bila su donedavno prije svega izvor podataka za znanstvene radove i globalne inventare stakleničkih plinova. Međutim, kako visoka prostorna razlučivost i učestalost snimanja napreduju, sve je lakše povezati pojedinačnu perjanicu plina s konkretnim postrojenjem ili čak odlagališnom plohom. Time sateliti ulaze i u domenu regulatorne i sudske prakse, gdje mogu poslužiti kao dodatni dokaz za pokretanje istraga ili izricanje kazni.

U pojedinim državama već se raspravlja o tome kako prihvatiti satelitske podatke kao dio službenih nadzornih sustava za odlagališta i druga postrojenja. Regulatori prepoznaju da im sateliti omogućuju relativno jeftin i neovisan uvid u stanje na stotinama lokacija, bez potrebe da na svako odlagalište šalju inspektore s mjernom opremom. Istodobno, operatori dobivaju priliku proaktivno reagirati na uočene emisije i pokazati da ozbiljno shvaćaju obveze smanjenja metana.

Posebno je važno da satelitska mjerenja ne ostanu izolirani podatkovni otoci. Projekti poput madridskog pokazuju kako se maksimalna vrijednost postiže kada se spoje s lokalnim znanjem o postrojenju, detaljnim terenskim mjerenjima i jasnim planovima sanacije. Tada satelitski „pikseli" prestaju biti samo lijepa karta za prezentacije, a postaju alat koji svakodnevno usmjerava radne ekipe na terenu.

Što rezultati iz Madrida znače za druga odlagališta – i za gradove poput naših

Iako je Las Dehesas specifično odlagalište s vlastitim klimatskim, geološkim i operativnim uvjetima, metodologija razvijena iznad Madrida lako se može prenijeti i na druga postrojenja. Mnoge ključne komponente već postoje: sateliti koji prate metan gotovo u stvarnom vremenu, algoritmi za otkrivanje perjanica, modeli širenja plinova u atmosferi, te standardizirane metode za procjenu emisija na razini odlagališta.

Za velike gradove u Europskoj uniji, uključujući i one u Hrvatskoj i regiji, takvi projekti nude svojevrsni „predložak" kako spojiti zahtjeve klimatske politike, zakonodavstva o otpadu i lokalnih planova upravljanja emisijama. Grad koji želi smanjiti svoj ugljični otisak može, primjerice, zatražiti da operator odlagališta surađuje s istraživačkim institucijama i satelitskim operaterima, provede detaljnu kampanju mjerenja i na temelju rezultata izradi plan sanacijskih zahvata – od ugradnje dodatnih bunara do boljeg prekrivanja ploha i hvatanja plina za proizvodnju energije.

Važno je pritom naglasiti da sateliti nisu čarobni štapić koji može riješiti sve probleme s emisijama metana iz otpada. Ne mogu zamijeniti dobro projektirane sustave prikupljanja plina, kvalitetno prekrivanje otpada, modernizaciju odlagališta i, na kraju, preradu i smanjenje nastanka otpada. No mogu pokazati gdje postoje najveće rupe u postojećem sustavu i ponuditi kvantitativne podatke o tome koliko je neka intervencija doista smanjila emisije.

U godinama koje dolaze, kombinacija sve brojnijih satelita, sofisticiranih algoritama i suradnje između gradova, industrije i znanstvene zajednice vjerojatno će pretvoriti priču o „nevidljivom plinu" u vrlo konkretne popise lokacija, zahvata i smanjenja emisija. Rezultati madridske studije, čiji se znanstveni radovi i detaljne analize očekuju početkom 2026. godine, poslužit će kao važan test koliko daleko možemo ići u kvantificiranju metana iz odlagališta i usmjeravanju mjera na mjesta gdje će imati najveći učinak.