Nedavni posjeti ruskog predsjednika Vladimira Putina Sjevernoj Koreji i Vijetnamu izazvali su značajan interes u zapadnim medijima. Također, posjet ruskih ratnih brodova Kubi nije prošao nezapaženo.

Prije nego je započeo rat u Ukrajini u veljači 2022., takvi događaji možda ne bi privukli toliko pažnje. Danas, međutim, oni se odvijaju u kontekstu zapadnih pokušaja izolacije Rusije na globalnoj sceni. Čini se da ti pokušaji nisu značajno narušili mnoge ruske međunarodne odnose.

Dok većina europskih država podržava zapadne sankcije, mnoge druge zemlje, posebice one u Globalnom Jugu, održavaju ekonomske i političke veze s Rusijom. Razlozi za to leže u povijesnim vezama i suvremenim okolnostima.

Dugogodišnji prijatelji
Mnogi ruski međunarodni odnosi imaju dugu povijest. Kada je riječ o Sjevernoj Koreji i Vijetnamu, vlade tih država postoje u sadašnjim oblicima dijelom zahvaljujući vojnoj i političkoj podršci bivšeg Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata.
U slučaju Kube, vjerojatno bi vlada Fidela Castra bila srušena nakon revolucije 1959. godine da nije bilo sovjetske političke i vojne podrške. Godine 1961. CIA je podržala neuspješan pokušaj svrgavanja Castra. Kasnija sovjetska podrška Castru, čak i nakon Kubanske raketne krize, ostala je značajna.

Godine 1975., dok se portugalsko kolonijalno carstvo raspadalo, Sovjetski Savez pomogao je Narodnom pokretu za oslobođenje Angole (MPLA) da preuzme vlast u Angoli. Tijekom kasnih 1970-ih i 1980-ih Sovjetski Savez i Kuba podržavali su MPLA suočen s protivljenjem koje su podržavali Sjedinjene Države i aparthejdna Južna Afrika.

Drugdje u južnoj Africi, nacionalistički i antikolonijalni pokreti također su primali podršku od Sovjetskog Saveza. Afrički nacionalni kongres u Južnoj Africi i Namibijska SWAPO stranka djelovali su iz baza u Angoli, a obje su dobile sovjetsku podršku.

Obje stranke ostale su dominantne političke sile u svojim zemljama nakon pada aparthejda u Južnoj Africi. U oba slučaja, još uvijek postoji priznavanje sovjetske povijesne podrške.

Obnavljanje prijateljstava
Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, ruska vlada dopustila je da neki odnosi iz Hladnog rata do određene mjere zamru. Tijekom većeg dijela 1990-ih, vlada predsjednika Borisa Jeljcina bila je više usredotočena na stabilizaciju ekonomske i političke situacije kod kuće i produbljivanje veza sa Zapadom, nego na održavanje odnosa iz doba Hladnog rata.

Od kasnih 1990-ih, ruska vlada počela je ulagati više truda i novca u oživljavanje odnosa iz sovjetskog doba. Ono što je pomoglo održavanju mnogih odnosa jesu osobne i vojne veze koje datiraju iz Hladnog rata.

Deseci tisuća sovjetskog osoblja, i vojnog i civilnog, proveli su vrijeme u drugim zemljama kao mladi ljudi. Više od 10.000 služilo je u jednom trenutku samo u Angoli. Ruske veteranske organizacije, poput Udruge veterana Angole, održavaju važne veze među današnjim zemljama.

Mnogi mladi ljudi iz različitih zemalja svijeta studirali su i obučavali se u Sovjetskom Savezu. Neki od njih danas su lideri u svojim zemljama. Jedan primjer je trenutni predsjednik Angole, João Lourenço, koji je pohađao sveučilište u Sovjetskom Savezu.

Sovjeti su obično opskrbljivali te zemlje oružjem i vojnom opremom. Održavanje i modernizacija te opreme i dalje je važan pokretač nastavka veza.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, mnoge od tih zemalja tražile su bolje odnose sa Zapadom. Ipak, kubanski odnosi sa Sjedinjenim Državama ostali su napeti, a američke sankcije iz doba Hladnog rata ostale su na snazi desetljećima. SAD je također na čelu napora za izolaciju Sjeverne Koreje. U oba slučaja, nije iznenađujuće da su Kuba i Sjeverna Koreja voljne obnoviti i održavati odnose s Rusijom.

Balansiranje između Rusije i Zapada
U slučaju Vijetnama, odnosi sa Sjedinjenim Državama značajno su se poboljšali od Hladnog rata i uništenja koje su Amerikanci nanijeli zemlji tijekom Vijetnamskog rata. Međutim, nominalno komunistička vlada Vijetnama nije s oduševljenjem prihvaćena od strane SAD-a. Unatoč pomirenju s Amerikancima, Vijetnam nije spreman prekinuti svoj odnos s Rusijom na zahtjev Zapada.

Postoje i važni ekonomski aspekti mnogih suvremenih međunarodnih odnosa Rusije, posebice kada je riječ o sniženoj cijeni ruske nafte.

Mnoge vlade s kojima Rusija ima dobre odnose nemaju liberalno-demokratske kredencijale koje se smatraju poželjnima na Zapadu. To je svakako slučaj sa Sjevernom Korejom, Vijetnamom i Kubom. Međutim, gledanje na međunarodne odnose Rusije kao na slučaj autoritarizma naspram demokracije je pojednostavljeno.

Zemlje poput Namibije i Južne Afrike su demokracije. Njihovi ekonomski odnosi s Rusijom su relativno ograničeni. Ipak, zajednička želja da ne budu ovisne o Zapadu igra značajnu ulogu u njihovim trajnim odnosima.

Rastući odnosi Rusije s Kinom pomažu jačanju njezinih veza s drugim državama putem međunarodnih organizacija poput BRICS-a. Nedavno širenje BRICS-a i mogućnost da druge ruske saveznice poput Venezuele pristupe organizaciji ukazuju na rastuću želju u dijelovima svijeta za alternativama zapadno-dominiranom međunarodnom sustavu.

Sviđa li se to Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima ili ne, svijet postaje više multipolaran nego što je bio na kraju Hladnog rata.

Zapadni odgovor na ruski rat u Ukrajini zasigurno je učvrstio europsko protivljenje Rusiji. Međutim, drugdje u svijetu, zapadne akcije i licemjerje oko situacije u Gazi mnoge su natjerale na razmišljanje, a možda i ohrabrile neke da razviju svoje veze s Rusijom.

Original:
Alexander Hill
Profesor vojne povijesti, Sveučilište u Calgaryju