Kirsty Coventry otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja olimpijskog sporta: trebaju li sportaši dobivati izravne isplate za nastup i medalje
Predsjednica Međunarodnog olimpijskog odbora Kirsty Coventry ponovno je u prvi plan stavila pitanje koje već godinama prati olimpijski pokret: treba li MOO izravno plaćati sportaše za nastup na Igrama ili za osvojene medalje. U izjavama koje je objavio novozelandski medij Sport Nation, Coventry je jasno poručila da ne podupire uvođenje izravnih isplata sportašima na Olimpijskim igrama. Prema njezinu stajalištu, temelj olimpijskog modela mora ostati solidarnost, odnosno sustav u kojem se prihodi raspodjeljuju nacionalnim olimpijskim odborima, međunarodnim savezima, organizatorima natjecanja i razvojnim programima, umjesto da se novac izravno dodjeljuje sudionicima ili pobjednicima.
Ta izjava ne dolazi u izoliranom trenutku. Coventry, bivša zimbabveanska plivačica i dvostruka olimpijska pobjednica, nalazi se u ranoj fazi mandata na čelu MOO-a, nakon što je prema službenim podacima Međunarodnog olimpijskog odbora 20. ožujka 2025. izabrana za desetu predsjednicu organizacije. MOO navodi da je time postala prva žena i prva Afrikanka na najvišoj funkciji olimpijskog pokreta. Upravo zbog toga njezine poruke o financiranju sportaša imaju dodatnu težinu: dolaze od osobe koja je i sama gradila karijeru u sportu koji, izvan najvećih natjecanja i najjačih tržišta, često ne pruža stalnu komercijalnu sigurnost.
Rasprava je posebno osjetljiva jer se olimpijski sport nalazi između dva suprotstavljena pritiska. S jedne strane, MOO godinama ističe da većinu svojih prihoda vraća u sport kroz razvojne programe, potpore i organizacijske mehanizme. S druge strane, mnogi sportaši i njihovi zagovornici upozoravaju da upravo natjecatelji stvaraju najveću vrijednost olimpijskog spektakla, dok se dio njih i dalje suočava s nesigurnim prihodima, troškovima priprema, putovanja, opreme, liječničke skrbi i stručnih timova. Izjava Coventry zato nije samo pitanje jedne financijske politike, nego i signal kako nova uprava MOO-a vidi budućnost odnosa između olimpijske institucije i sportaša.
Solidarnost kao službeni argument MOO-a
Prema službenim podacima MOO-a o financiranju, organizacija se definira kao neprofitna institucija i navodi da se 90 posto prihoda od Igara vraća u sport i razvoj sportaša diljem svijeta. Taj model uključuje potporu nacionalnim olimpijskim odborima, međunarodnim sportskim savezima, organizatorima olimpijskih događaja i programima namijenjenima sportašima, trenerima i sportskim strukturama u zemljama s različitim razinama razvijenosti. MOO pritom naglašava da takva raspodjela ne ovisi samo o tržišnoj snazi pojedinih sportova ili država, nego o širem cilju očuvanja globalne dostupnosti olimpijskog sporta.
Upravo je na toj logici Coventry izgradila svoj argument. U razgovoru koji je prenio Sport Nation rekla je da dolazi iz male zemlje i iz sporta koji sportašima ne osigurava uvijek visoka primanja, ali da unatoč tome ne smatra da bi MOO trebao plaćati sportaše na Olimpijskim igrama. Njezino stajalište odražava klasičnu poziciju olimpijskog vodstva: izravne nagrade za nastup ili medalje mogle bi promijeniti narav olimpijskog sustava i otvoriti pitanje tko bi bio plaćen, po kojem kriteriju, u kojem iznosu i iz kojeg dijela zajedničkih prihoda.
Prema službenom objašnjenju MOO-a, jedan od ključnih instrumenata tog modela jest Olympic Solidarity, program koji upravlja dijelom prihoda od televizijskih prava namijenjenim nacionalnim olimpijskim odborima. Za ciklus od 2025. do 2028. MOO je odobrio proračun od 650 milijuna američkih dolara za razvoj i pomoć, što je prema objavi organizacije povećanje od 10 posto u odnosu na prethodno četverogodišnje razdoblje. U službenim materijalima MOO navodi da se taj novac koristi za programe koji obuhvaćaju sportaše, trenere, administrativni razvoj nacionalnih odbora, olimpijske stipendije i šire projekte sportskog razvoja.
Takav sustav ima jasnu političku i sportsku logiku. On omogućuje da se dio prihoda iz globalno komercijalno najjačeg sportskog događaja usmjeri prema sredinama koje ne bi mogle samostalno financirati pripreme, infrastrukturu ili nastup sportaša na najvišoj razini. Za države s malim tržištima, slabije razvijenim sportskim sustavima ili ograničenim javnim proračunima, olimpijske stipendije i razvojni programi mogu biti presudni za sudjelovanje na Igrama. Kritičari, međutim, upozoravaju da takav pristup ne odgovara u potpunosti na pitanje osobnih prihoda sportaša, posebno onih koji nemaju velike sponzorske ugovore i koji se za financijsku stabilnost oslanjaju na privremene potpore.
World Athletics već je probio granicu olimpijskih nagrada
Rasprava o izravnom plaćanju sportaša dodatno je pojačana nakon odluke Svjetske atletike. Ta je organizacija u travnju 2024. objavila da će olimpijskim pobjednicima u atletici na Igrama u Parizu isplatiti po 50.000 američkih dolara, pri čemu je ukupan fond za 48 atletskih disciplina iznosio 2,4 milijuna dolara. Prema objavi Svjetske atletike, novac je izdvojen iz udjela prihoda koji ta federacija prima od MOO-a, a najavljeno je i proširenje modela na osvajače srebrnih i brončanih medalja na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028.
Associated Press je tada izvijestio da je atletika postala prvi sport koji je uveo novčane nagrade za olimpijske medalje na taj način. MOO je, prema istom izvješću, naglasio da sam ne dodjeljuje olimpijski nagradni novac, ali da međunarodni savezi i nacionalni olimpijski odbori samostalno odlučuju kako će koristiti sredstva koja dobivaju u sustavu raspodjele prihoda. Time je otvoren prostor za različite modele: MOO zadržava centralni princip solidarnosti, dok pojedine federacije mogu odlučiti da dio svog udjela usmjere izravno prema sportašima.
Odluka Svjetske atletike promijenila je ton rasprave jer je pokazala da olimpijski sustav već može sadržavati izravne nagrade, iako ih ne isplaćuje MOO. Predsjednik Svjetske atletike Sebastian Coe tada je odluku predstavio kao priznanje ulozi sportaša u stvaranju prihoda i vidljivosti olimpijskog pokreta. Za zagovornike plaćanja sportaša to je bio argument da se olimpijska ekonomija može modernizirati bez rušenja natjecateljskog integriteta. Za protivnike, međutim, taj potez otvara pitanje nejednakosti među sportovima, jer federacije s većim prihodima ili snažnijim komercijalnim položajem mogu lakše nagrađivati svoje sportaše od manjih i manje profitabilnih disciplina.
Coventryjino protivljenje izravnim isplatama zato treba čitati i kao odgovor na širi trend profesionalizacije olimpijskog sporta. Današnji olimpijci više nisu dio starog amaterskog modela, ali njihova financijska stvarnost vrlo je različita. U nekim sportovima najuspješniji natjecatelji žive od ugovora, nagrada, sponzorstava i javnih potpora, dok u drugima i vrhunski sportaši moraju kombinirati treninge s drugim oblicima rada ili se oslanjati na obiteljsku i institucionalnu pomoć. Jedinstvena politika MOO-a stoga bi morala odgovoriti na vrlo različite uvjete, što je jedan od razloga zbog kojih organizacija i dalje favorizira posredni sustav potpore.
Što znači pristup “Fit For the Future”
Coventry je pitanje plaćanja sportaša otvorila u razdoblju u kojem MOO provodi vlastiti proces prilagodbe pod nazivom “Fit For the Future”. Prema službenoj objavi MOO-a, taj je proces uključio osnivanje radnih skupina koje se bave budućnošću Olimpijskih igara mladih, olimpijskim programom, zaštitom ženske kategorije te komercijalnim partnerstvima i marketingom. Iako izravne isplate sportašima nisu navedene kao zasebna radna skupina, rasprava o novcu neizbježno je povezana s komercijalnim modelom, prihodima od prava, sponzorstvima i pitanjem što olimpijski pokret duguje sportašima koji nastupaju na najvećoj pozornici.
“Fit For the Future” naslanja se na reformsku tradiciju MOO-a iz razdoblja Olimpijske agende 2020 i programa Olympic Agenda 2020+5, ali u novom političkom i tržišnom okruženju. Medijska prava, streaming, kratki digitalni formati, promjene u navikama publike, sve veća konkurencija drugih sportskih i zabavnih sadržaja te pritisak na održivost velikih događaja mijenjaju način na koji se Olimpijske igre financiraju i predstavljaju javnosti. U takvim okolnostima pitanje izravnog plaćanja sportaša postaje dio šireg razgovora o tome kako očuvati privlačnost Igara, a istodobno ne pretvoriti olimpijsko natjecanje u još jedan sustav nagradnih fondova usporediv s profesionalnim ligama ili turnirima.
MOO pritom mora balansirati između simboličke vrijednosti olimpijske medalje i realnih ekonomskih okolnosti sportaša. Olimpijska medalja nosi prestiž koji se ne može svesti samo na novčanu vrijednost, no sama vidljivost ne plaća troškove dugogodišnjih priprema. Mnogi nacionalni sustavi nagrađuju medalje vlastitim bonusima, stipendijama, mirovinama ili statusnim pravima, ali ti se modeli razlikuju od države do države. Zbog toga sportaši iz bogatijih ili sportu sklonijih sustava često imaju bolju potporu od onih koji dolaze iz država s ograničenim resursima, što je upravo nejednakost koju olimpijski programi solidarnosti nastoje ublažiti.
Ako bi MOO uveo izravne isplate, morao bi odlučiti bi li novac bio vezan uz samo sudjelovanje, plasman, medalju, sport, broj nastupa ili neki drugi kriterij. Plaćanje svih olimpijaca za nastup predstavljalo bi velik i stalan trošak, dok bi nagrađivanje samo medalja dodatno favoriziralo zemlje i sustave koji već imaju najrazvijenije programe vrhunskog sporta. Coventryjino inzistiranje na solidarnosti stoga nije samo obrana tradicije, nego i pokušaj izbjegavanja modela koji bi, prema tom gledištu, mogao povećati razlike unutar olimpijskog pokreta.
Sportaši, prihodi i pitanje pravedne raspodjele
Ipak, argumenti za izravniju financijsku korist sportaša nisu nestali. Olimpijske igre jedan su od najvrjednijih sportskih proizvoda na svijetu, a njihov sadržaj u najvećoj mjeri stvaraju upravo sportaši. Oni su središte televizijskih prijenosa, digitalnih kampanja, sponzorskih aktivacija i globalnih priča koje MOO i partneri koriste za promociju olimpijskog brenda. Zato dio javnosti smatra da model posredne raspodjele nije dovoljan odgovor na pitanje individualne naknade, osobito kada se od sportaša traži sudjelovanje u sve zahtjevnijem medijskom i komercijalnom okruženju.
MOO u službenim materijalima ističe da prihodima podupire sportaše i sport na svim razinama, a ne samo završni nastup na Igrama. Takav pristup uključuje i one koji nikada neće osvojiti medalju, trenere koji rade u slabije razvijenim sustavima, nacionalne odbore koji trebaju institucionalnu pomoć te projekte koji promiču obrazovanje, jednakost i razvoj sporta. Za vodstvo MOO-a to je dokaz da novac već dolazi do sportaša, premda često ne u obliku izravne isplate na osobni račun nakon nastupa ili pobjede.
S druge strane, sportaši koji se zalažu za drukčiji sustav mogli bi tvrditi da posredna potpora ne jamči uvijek jasnu, transparentnu i dovoljnu korist za pojedinca. Nacionalni odbori i savezi razlikuju se po učinkovitosti, pravilima i kapacitetima, pa se iskustvo sportaša može znatno razlikovati ovisno o zemlji i sportu. U raspravi se zato sve češće spominje potreba za većom transparentnošću: koliko novca dolazi u pojedini sustav, koliko se troši na administraciju, a koliko završava u programima koji izravno pomažu sportašima u pripremama, oporavku, putovanjima i natjecanjima.
Za Coventry je izazov dodatno složen jer dolazi iz Afrike i iz zemlje koja nema financijsku snagu velikih sportskih sila. Njezina biografija može joj dati vjerodostojnost u obrani solidarnog modela, jer je osobno upoznata s razlikama između sportskih sustava. Istodobno, upravo bi sportaši iz manje bogatih zemalja mogli biti među onima kojima bi izravne olimpijske naknade najviše značile. Zbog toga će nova predsjednica MOO-a morati uvjerljivo objasniti kako se postojeći model može učiniti učinkovitijim, vidljivijim i pravednijim bez uvođenja univerzalnih novčanih nagrada.
Rasprava koja će se nastaviti prema Los Angelesu 2028.
Sljedeća velika točka bit će Olimpijske igre u Los Angelesu 2028., jer je Svjetska atletika već najavila širenje nagradnog modela na osvajače srebrnih i brončanih medalja. Ako druge međunarodne federacije krenu istim putem, MOO će se suočiti s praktičnim pitanjem može li olimpijski pokret dugoročno imati različite financijske standarde od sporta do sporta. Takav razvoj ne bi nužno zahtijevao promjenu službene politike MOO-a, ali bi mogao pojačati pritisak na organizaciju da jasnije definira što smatra dopuštenim, poželjnim i održivim.
Coventryjina poruka pokazuje da se vrh MOO-a zasad ne namjerava odreći ideje da olimpijski prihod treba ostati prvenstveno instrument zajedničkog razvoja. Prema dostupnim informacijama, ne postoji službeno najavljen plan prema kojem bi MOO uveo vlastiti sustav plaćanja sportaša za nastup ili medalje. Umjesto toga, aktualni naglasak je na jačanju programa solidarnosti, radu s nacionalnim odborima i preispitivanju šire strukture Igara kroz “Fit For the Future”.
Time se rasprava neće zatvoriti. Naprotiv, što olimpijski sport bude komercijalno snažniji, to će pitanje udjela sportaša u prihodima biti vidljivije. Coventry je jasno naznačila da se protivi izravnim isplatama iz središta olimpijskog sustava, ali sama činjenica da je temu morala otvoreno adresirati pokazuje koliko se promijenio okvir olimpijske politike. U godinama do Los Angelesa 2028. MOO će morati pokazati da solidarni model ne znači samo načelnu raspodjelu novca kroz institucije, nego stvarnu i prepoznatljivu potporu sportašima zbog kojih Olimpijske igre i imaju globalnu vrijednost.
Izvori:
- Sport Nation – izjava predsjednice MOO-a Kirsty Coventry o protivljenju izravnom plaćanju sportaša na Olimpijskim igrama (link)
- Međunarodni olimpijski odbor – službena biografija Kirsty Coventry i podaci o izboru za predsjednicu MOO-a (link)
- Međunarodni olimpijski odbor – službeni podaci o financiranju i raspodjeli prihoda olimpijskog pokreta (link)
- Međunarodni olimpijski odbor – objava o povećanju proračuna Olympic Solidarity za razdoblje 2025.–2028. (link)
- Međunarodni olimpijski odbor – službena objava o radnim skupinama u sklopu procesa “Fit For the Future” (link)
- World Athletics – službena objava o uvođenju novčanih nagrada za olimpijske pobjednike u atletici na Igrama u Parizu 2024. (link)
- Associated Press – izvješće o odluci Svjetske atletike i reakciji MOO-a na nagradni fond za olimpijske medalje (link)