Kritike predsjednici MOO-a nakon izjave da ne podržava plaćanje olimpijaca
Predsjednica Međunarodnog olimpijskog odbora Kirsty Coventry našla se pod pojačanim pritiskom nakon što je u razgovoru za novozelandski Sport Nation izjavila da ne vjeruje u plaćanje sportaša na Olimpijskim igrama. Izjava je otvorila jednu od najosjetljivijih rasprava u suvremenom olimpijskom pokretu: treba li sportašima, osim potpore kroz saveze, stipendije i nacionalne programe, pripasti i izravna financijska naknada za nastup ili osvajanje medalje. Prema Sport Nationu, Coventry je svoj stav obrazložila iskustvom sportašice iz manje zemlje i iz sporta u kojem velika primanja nisu uobičajena, ali je istaknula da ni dalje ne smatra da bi olimpijci trebali biti plaćeni za nastup na Igrama. Reakcije su uslijedile brzo, osobito među bivšim i sadašnjim olimpijcima koji upozoravaju da se troškovi priprema, putovanja, stručnih timova i svakodnevnog života ne mogu pokriti samo simboličnim statusom olimpijskog nastupa. Rasprava je dodatno dobila na težini jer se vodi u trenutku kada se olimpijski sport sve više suočava s pitanjima komercijalnih prihoda, prava sportaša na vlastiti lik i ime te sve većeg jaza između najvidljivijih sportskih zvijezda i natjecatelja koji karijere financiraju uz pomoć obitelji, sponzora ili vlastitog rada izvan sporta.
Izjava koja je ponovno otvorila pitanje olimpijskog novca
Coventry je, prema objavi Sport Nationa, tijekom posjeta Novom Zelandu govorila o budućnosti Olimpijskih igara i planu da se olimpijski pokret prilagodi novim okolnostima. U tom je kontekstu rekla da se Igre trebaju razvijati, ali je naglasila da izravno plaćanje sportaša nije smjer koji podržava. Navela je da Međunarodni olimpijski odbor mora tražiti više načina kako izravno pomoći sportašima na njihovu putu prema Olimpijskim igrama, tijekom nastupa i u razdoblju nakon završetka karijere. Kao primjere takve pomoći spomenula je prepoznavanje talenata, stipendije i prijelaz iz sportske u profesionalnu karijeru nakon natjecateljskog vrhunca. Prema Sport Nationu, Coventry je podsjetila i na vlastito iskustvo korisnice programa Olympic Solidarity, ističući da bez takve potpore možda ne bi ostvarila iste rezultate.
Nakon kritika Coventry je, prema Swimming World Magazineu, pokušala pojasniti da je u razgovoru mislila na novčane nagrade za olimpijske medalje, a ne na svaku vrstu potpore sportašima. U objavi preko kanala Athlete365 navela je da u trenutku odgovora nije ponovno izgovorila izraz "novčane nagrade" te je to opisala kao vlastitu pogrešku. Istodobno je ponovila stav da ne vjeruje u dodjelu olimpijskog novca za medalje jer bi, prema njezinu objašnjenju, takav model koristio relativno malom broju sportaša. Dodala je da ulogu MOO-a vidi u izravnijoj i široj potpori velikom broju natjecatelja, od priprema za Igre do života nakon završetka karijere. Time je pokušala preusmjeriti raspravu s pitanja nagrada za pobjednike na pitanje dugoročnog financiranja sportaša, no reakcije dijela olimpijske zajednice pokazale su da se problem ne doživljava samo kao nesporazum oko formulacije.
Sportaši upozoravaju da olimpijski status ne plaća račune
Kritike su posebno snažno odjeknule među plivačima i atletičarima, sportašima koji dobro poznaju razliku između globalne vidljivosti olimpijskog nastupa i stvarnih prihoda tijekom većeg dijela karijere. Australski mediji prenijeli su reakciju bivše australske plivačice Leisel Jones, četverostruke olimpijke i višestruke osvajačice medalja, koja je poručila da olimpijska slava ne pokriva troškove života. Prema AdelaideNowu, Jones je upozorila da mnogi sportaši u olimpijski ciklus ulaze uz dugove i visoke privatne troškove te da je u uvjetima rastućih cijena sve teže preporučiti mladima da godinama ulažu u olimpijski san bez jasnije financijske potpore. Njezina je izjava privukla pozornost jer dolazi od sportašice koja je sama ostvarila vrhunske rezultate u sustavu koji se često oslanja na osobnu žrtvu natjecatelja. Takve reakcije pokazuju da se rasprava ne vodi samo oko vrhunskih profesionalaca s velikim sponzorskim ugovorima, nego i oko velikog broja sportaša čija se javna prepoznatljivost pojavljuje tek kratko, tijekom olimpijskog ciklusa.
Swimming World Magazine naveo je i reakciju australskog plivača Camerona McEvoya, olimpijskog pobjednika i svjetskog rekordera na 50 metara slobodno, koji je ocijenio da bi izravna plaćanja bila razumna s obzirom na financijsku snagu olimpijskog sustava. Prema istom izvoru, McEvoy je predložio model prema kojem bi olimpijci dobili naknadu za nastup, a osvajači medalja dodatne iznose za zlato, srebro i broncu. Takav prijedlog nije službeni model niti je dio politike MOO-a, ali pokazuje kako dio sportaša razmišlja o raspodjeli prihoda od događaja u kojem su upravo oni glavni sadržaj. U tim se komentarima sve češće pojavljuje argument da olimpijski pokret mora razlikovati opću potporu sportu od izravnog priznanja rada sportaša koji stvaraju vrijednost najvećeg globalnog sportskog događaja.
MOO brani model solidarnosti i šire raspodjele prihoda
Međunarodni olimpijski odbor već godinama svoj financijski model objašnjava načelom solidarnosti. Prema službenim podacima MOO-a, organizacija je neprofitna i više od 90 posto svojih prihoda usmjerava natrag u olimpijski pokret, uključujući organizacijske odbore Igara, međunarodne federacije, nacionalne olimpijske odbore i programe razvoja sporta. MOO navodi da se kroz takav sustav svakodnevno distribuiraju milijuni američkih dolara za potporu sportašima i sportskim organizacijama na različitim razinama. Za ciklus od 2025. do 2028. službeni dokumenti MOO-a navode proračun Olympic Solidarityja od 650 milijuna američkih dolara, što je povećanje u odnosu na prethodno četverogodišnje razdoblje. Upravo taj program Coventry navodi kao primjer sustava koji može pomoći sportašima iz manjih zemalja i slabije komercijaliziranih sportova.
Argument MOO-a temelji se na tvrdnji da bi izravno plaćanje medalja ili nastupa moglo promijeniti ravnotežu unutar olimpijskog pokreta. Coventry je, prema Sport Nationu, upozorila da bi promjena cijelog modela mogla dovesti do drukčijih prioriteta, manjeg broja sportova ili manjeg broja zemalja koje bi imale koristi od olimpijskog sustava. Taj stav polazi od ideje da se prihod ne treba koncentrirati samo na sportaše koji osvajaju medalje, nego ga treba usmjeriti prema široj infrastrukturi, kvalifikacijskim putovima, nacionalnim savezima i razvojnim programima. Kritičari, međutim, smatraju da se ta dva cilja ne moraju isključivati. Za njih je ključno pitanje zašto se uz postojeće programe solidarnosti ne bi mogao razviti i transparentan oblik izravne naknade sportašima, osobito kada MOO i njegovi partneri značajne prihode ostvaruju od prava prijenosa, sponzorstava i globalne prodaje olimpijskog brenda.
World Athletics već je probio olimpijsku tradiciju
Rasprava o izravnom plaćanju olimpijaca nije počela izjavom Kirsty Coventry. World Athletics je 2024. objavio da će olimpijskim pobjednicima u atletici na Igrama u Parizu isplatiti po 50.000 američkih dolara, uz ukupni fond od 2,4 milijuna dolara za 48 disciplina. Prema službenoj objavi World Athleticsa, novac je osiguran iz udjela u prihodima koji ta federacija dobiva od MOO-a, a plan je da se za Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. model proširi i na osvajače srebrnih i brončanih medalja. Time je atletika postala prva međunarodna federacija koja je na olimpijskoj razini uvela izravnu novčanu nagradu za pobjednike. Predsjednik World Athleticsa Sebastian Coe tada je poručio da se dio prihoda koje stvaraju sportaši treba vratiti onima koji čine Igre globalnim spektaklom.
Taj potez otvorio je novo poglavlje u odnosima između međunarodnih federacija i MOO-a. S jedne strane, World Athletics tvrdi da se sport mora prilagoditi vremenu u kojem vrhunski natjecatelji imaju sve veće troškove priprema i sve jasniju komercijalnu vrijednost. S druge strane, dio olimpijskih dužnosnika i nacionalnih odbora upozorava da bi različita pravila po sportovima mogla stvoriti nejednakost među olimpijcima. Sportaš u atletici koji osvoji zlato može dobiti nagradu svoje međunarodne federacije, dok sportaš u drugom olimpijskom sportu za jednak natjecateljski uspjeh ne mora dobiti ništa od svoje federacije ili države. Upravo je ta razlika jedan od razloga zbog kojih se sve češće traži šira i jasnija rasprava o tome što znači pravedna naknada u olimpijskom sustavu.
Prava na ime, lik i komercijalnu vrijednost sportaša
Poseban sloj rasprave odnosi se na upotrebu imena, lika i sportskog identiteta natjecatelja. Prema Sport Nationu, kritike MOO-u uključuju i pitanje zašto sportaši ne dobivaju izravnu naknadu kada se njihov lik i sportska postignuća koriste za promociju Igara i olimpijskog brenda. U američkom sveučilišnom sportu posljednjih su godina uvedene promjene koje studentima sportašima omogućuju da zarađuju od vlastitog imena, lika i sličnosti, što je dodatno pojačalo očekivanja da se i međunarodni sport jasnije odredi prema komercijalnim pravima natjecatelja. Olimpijski model nije izravno usporediv s američkim sveučilišnim sustavom, ali oba slučaja pokazuju da se tradicionalna shvaćanja amaterizma i predstavljanja institucija sve teže održavaju bez rasprave o prihodima. Za sportaše je pritom posebno važno pitanje mogu li tijekom najkraćeg i najvidljivijeg dijela karijere ostvariti prihod koji će im omogućiti nastavak treninga i život nakon natjecateljskog razdoblja.
MOO i nacionalni olimpijski odbori često ističu da sportaši kroz Igre dobivaju iznimnu platformu, smještaj, organizacijske uvjete, medicinsku i logističku potporu te globalnu vidljivost koju bi izvan olimpijskog okvira teško postigli. Coventry je, prema Sport Nationu, govorila upravo o tome da sportaši dobivaju olimpijska sela, borilišta i iskustvo koje se financira iz prihoda koje MOO prikupi. Protivnici takvog tumačenja ne osporavaju vrijednost olimpijskog iskustva, ali upozoravaju da se iskustvo ne može izjednačiti s prihodom. Njihov je argument da olimpijski nastup može biti vrhunac karijere, ali i financijski rizičan projekt ako sportaš godinama nema stabilna primanja, a pritom mora plaćati opremu, stručnu podršku, oporavak, prehranu i putovanja. Zbog toga se pitanje naknade sve manje svodi na "plaćanje medalja", a sve više na održivost cijele karijere.
Coventry pod pritiskom na početku predsjedničkog mandata
Kirsty Coventry je prema službenom profilu MOO-a izabrana za desetu predsjednicu organizacije 20. ožujka 2025. na zasjedanju u Costa Navarinu u Grčkoj, a na dužnosti je naslijedila Thomasa Bacha. MOO navodi da je prva žena i prva Afrikanka na čelu olimpijskog pokreta, a njezina sportska biografija uključuje sedam olimpijskih medalja za Zimbabve. Upravo zbog takvog sportskog iskustva dio kritičara smatra da su njezine riječi odjeknule snažnije nego što bi odjeknule da dolaze od dužnosnika bez olimpijske karijere. Od bivše vrhunske sportašice mnogi su očekivali osjetljiviji javni nastup o financijskim problemima natjecatelja, čak i ako se ne slaže s izravnim nagradama za medalje. Coventry je u pojašnjenju naglasila da je kao bivša sportašica predana traženju više načina za izravnu potporu natjecateljima, no zasad nije najavila konkretan novi model koji bi zadovoljio zahtjeve za transparentnijom naknadom.
Pritisak dolazi u razdoblju u kojem MOO istodobno pokušava zadržati globalnu širinu olimpijskog programa, smanjivati troškove organizacije Igara i održavati privlačnost olimpijskog brenda u konkurenciji drugih sportskih i zabavnih formata. Prema Al Jazeeri, dio sportaša upozorava da alternativna natjecanja s velikim novčanim nagradama mogu postati primamljiva onima koji se osjećaju financijski zanemareno u tradicionalnom sustavu, iako takvi projekti nose ozbiljne sportske i etičke prijepore. To ne znači da je olimpijski model neposredno ugrožen, ali pokazuje da pitanje novca više nije rubna tema. Sportaši sve otvorenije traže da ih se ne promatra samo kao predstavnike nacionalnih zastava i olimpijskih vrijednosti, nego i kao radnike u globalnoj industriji sporta čiji rad stvara mjerljivu ekonomsku vrijednost.
Rasprava koja će se nastaviti prema Los Angelesu 2028.
Do Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028. pitanje plaćanja sportaša vjerojatno će ostati jedna od glavnih tema u odnosima između MOO-a, međunarodnih federacija i sportaša. World Athletics već je najavio širenje svog modela nagrada na srebrne i brončane medalje, dok drugi sportovi i nacionalni odbori zasad nemaju jedinstven pristup. Neke države tradicionalno isplaćuju vlastite medaljske bonuse, neke se oslanjaju na stipendije i potpore, a dio sportaša ovisi o privatnim sponzorima ili radu izvan sporta. Takva neujednačenost znači da olimpijci s istim rezultatom mogu završiti u potpuno različitim financijskim položajima, ovisno o sportu, državi, sponzorskom tržištu i pravilima svoje federacije. Upravo zato sve više glasova traži da se rasprava ne svede na pitanje treba li "plaćati olimpijski san", nego na to kako pravednije raspodijeliti prihod koji taj san svake četiri godine pretvara u jedan od najgledanijih sportskih događaja na svijetu.
Za MOO je izazov pronaći model koji neće potkopati programe solidarnosti, ali će istodobno uvjerljivo odgovoriti na argumente sportaša koji upozoravaju da široka distribucija prihoda ne znači nužno i dovoljnu potporu pojedincima koji nastupaju na Igrama. Za sportaše je izazov uskladiti zahtjeve za izravnom naknadom s potrebom da se očuva dostupnost olimpijskog sporta zemljama i disciplinama koje ne mogu opstati samo na tržišnim prihodima. Izjava Kirsty Coventry zbog toga je postala više od izoliranog komunikacijskog problema. Ona je otvorila pitanje vjerodostojnosti olimpijskog pokreta u vremenu u kojem se od sportaša traži profesionalna razina pripreme, dok se njihova financijska sigurnost često prepušta nejednako razvijenim nacionalnim sustavima i osobnoj snalažljivosti.
Izvori:
- Sport Nation NZ – intervju s Kirsty Coventry o plaćanju sportaša (link)
- MOO – službeni profil Kirsty Coventry (link)
- MOO – službeni podaci o financiranju (link)
- MOO – proračun Olympic Solidarityja 2025.-2028. (link)
- World Athletics – novčane nagrade za olimpijsko zlato u atletici (link)
- Swimming World Magazine – reakcije sportaša i pojašnjenje Coventry (link)
- Al Jazeera – pregled kritika olimpijaca (link)
- AdelaideNow – reakcija Leisel Jones (link)