Nova predsjednica MOO-a odbacuje ideju izravnog plaćanja olimpijaca: “Ne vjerujem u plaćanje sportaša”
Kirsty Coventry, predsjednica Međunarodnog olimpijskog odbora i bivša zimbabveanska plivačica s ukupno sedam olimpijskih medalja, ponovno je otvorila jednu od najosjetljivijih rasprava u svjetskom sportu: treba li olimpijce izravno plaćati za nastup na Olimpijskim igrama. U razgovoru za SportNationNZ izjavila je da “ne vjeruje u plaćanje sportaša” na Olimpijskim igrama, čime je jasno naznačila da pod njezinim vodstvom MOO zasad ne ide prema modelu izravnih naknada za same nastupe ili medalje.
Izjava je odjeknula jer dolazi od predsjednice koja je i sama godinama bila vrhunska sportašica, olimpijska pobjednica i članica tijela koja su se bavila položajem natjecatelja unutar olimpijskog sustava. Coventry je na čelo MOO-a izabrana u ožujku 2025. na 144. zasjedanju organizacije u Grčkoj, a dužnost je preuzela u lipnju iste godine. Prema objavi MOO-a, postala je deseta predsjednica organizacije, prva žena i prva Afrikanka na toj poziciji.
Rasprava o plaćanju olimpijaca nije nova, ali se posljednjih godina zaoštrila zbog rasta prihoda od televizijskih prava, sponzorstava i komercijalnih programa vezanih uz Igre. MOO u svojim financijskim objavama naglašava da kao neprofitna organizacija većinu prihoda vraća u sport, nacionalne olimpijske odbore, međunarodne saveze i programe razvoja. Kritičari, međutim, tvrde da takav model ne rješava dovoljno izravno financijske probleme velikog broja sportaša, osobito onih koji ne dolaze iz komercijalno snažnih sportova ili bogatih sportskih sustava.
Staro pitanje u novom olimpijskom ciklusu
Coventryjina izjava stiže u trenutku kada se olimpijski pokret priprema za Igre u Los Angelesu 2028., a pitanje raspodjele novca ponovno dobiva političku i sportsku težinu. Načelno, MOO ne isplaćuje plaće sportašima za nastup na Olimpijskim igrama, niti im dodjeljuje novčane nagrade za osvojene medalje. Novac koji olimpijci dobivaju uglavnom dolazi iz drugih izvora: nacionalnih olimpijskih odbora, državnih programa, sponzorskih ugovora, klubova, stipendija, profesionalnih liga ili posebnih potpora sportskih saveza.
Takav sustav dugo se opravdavao idejom da su Olimpijske igre prije svega natjecanje nacionalnih reprezentacija i međunarodnih sportskih saveza, a ne profesionalna liga s centraliziranim ugovorima za sportaše. No suvremeni olimpijski sport više se ne može promatrati kroz nekadašnju sliku amaterizma. Mnogi natjecatelji treniraju profesionalno cijele godine, putuju na međunarodna natjecanja, plaćaju stručne timove, opremu, medicinsku skrb i pripreme, a za dio njih olimpijski nastup ne znači i financijsku sigurnost.
Zbog toga izjava predsjednice MOO-a ima širi značaj od jednog intervjua. Ona pokazuje da se vrh olimpijskog pokreta i dalje oprezno odnosi prema ideji da bi organizator Igara trebao izravno plaćati sportaše. Istodobno, MOO nastoji naglasiti da potpora sportašima ne mora nužno značiti izravnu plaću, nego se može provoditi kroz programe stipendiranja, financiranja priprema, potpore nacionalnim odborima i ulaganja u razvoj sporta.
MOO ističe model neizravne potpore
Prema službenim informacijama MOO-a, organizacija tvrdi da svaki dan raspodjeljuje protuvrijednost od 4,7 milijuna američkih dolara za potporu sportašima i sportskim organizacijama diljem svijeta. MOO takvu raspodjelu predstavlja kao temelj svog financijskog modela: prihodi od Olimpijskih igara, prije svega od televizijskih prava i marketinških programa, vraćaju se u olimpijski pokret kroz međunarodne saveze, nacionalne olimpijske odbore i razvojne programe.
Posebno važan dio tog sustava je Olympic Solidarity, program čiji je cilj pomagati nacionalnim olimpijskim odborima, sportašima, trenerima i sportskim strukturama u zemljama s manjim resursima. Prema planu Olympic Solidarity za razdoblje od 2025. do 2028., za razvoj i pomoć odobren je proračun od 650 milijuna američkih dolara, što MOO opisuje kao povećanje od deset posto u odnosu na prethodno četverogodišnje razdoblje. Program uključuje stipendije za sportaše koji se pripremaju za Olimpijske igre u Los Angelesu, ali i programe za trenere, administratore i razvoj sportskih sustava.
Iz perspektive MOO-a, takva potpora ima prednost jer se ne usmjerava samo prema osvajačima medalja ili najvidljivijim imenima, nego prema širem olimpijskom ekosustavu. To je osobito važno za zemlje u kojima sportaši ovise o nacionalnim savezima, javnim sredstvima i međunarodnim programima potpore. No upravo se tu otvara i središnja kritika: novac prolazi kroz više razina sportskih institucija, dok sportaš često ne dobiva izravnu, predvidljivu i transparentnu naknadu za vrijednost koju stvara nastupom na Igrama.
Atletika je već probila granicu olimpijske tradicije
Najveći zaokret u toj raspravi dogodio se uoči Olimpijskih igara u Parizu 2024., kada je World Athletics objavio da će osvajačima zlatnih medalja u atletici isplatiti po 50.000 američkih dolara. Prema službenoj objavi World Athleticsa, za tu je svrhu izdvojen nagradni fond od 2,4 milijuna američkih dolara, namijenjen pobjednicima u 48 atletskih disciplina. Savez je pritom najavio i namjeru da se sustav nagrada proširi na srebrne i brončane medalje na Igrama u Los Angelesu 2028.
Ta odluka bila je povijesna jer je atletika postala prvi sport koji je uveo novčane nagrade za olimpijske medalje iz vlastitog udjela u olimpijskim prihodima. Predsjednik World Athleticsa Sebastian Coe tada je odluku predstavljao kao priznanje ulozi sportaša u stvaranju vrijednosti Olimpijskih igara. MOO, prema izvještajima agencija, nije bio konzultiran prije objave, ali sustav olimpijskog financiranja dopušta međunarodnim savezima da samostalno odlučuju kako će koristiti sredstva koja dobiju iz olimpijskog prihoda.
Coventryjina izjava zato se može čitati i kao poruka da MOO ne želi preuzeti ulogu centralnog isplatitelja sportašima, čak i ako pojedini međunarodni savezi odluče krenuti drugim putem. Time se otvara mogućnost neujednačenog sustava: sportaši u nekim sportovima mogli bi dobivati izravne nagrade od svojih saveza, dok bi sportaši u drugim disciplinama ostali ovisni o nacionalnim programima, stipendijama ili privatnim sponzorima. Takav razvoj mogao bi produbiti razlike između sportova s velikim prihodima i onih koji imaju manju komercijalnu snagu.
Zašto je izjava posebno osjetljiva
Kirsty Coventry nije samo administrativna dužnosnica koja komentira položaj sportaša izvana. Kao plivačica Zimbabvea nastupala je na pet Olimpijskih igara, od Sydneya 2000. do Rija 2016., osvojila je dva olimpijska zlata u disciplini 200 metara leđno i ukupno sedam olimpijskih medalja. Prema profilu MOO-a, bila je i predsjednica Komisije sportaša MOO-a, što njezinim stavovima o financiranju natjecatelja daje dodatnu težinu.
Upravo zbog takve biografije dio javnosti od nje očekuje snažniji naglasak na izravna prava sportaša. Njezini zagovornici, međutim, mogu tvrditi da dobro poznaje realnost olimpijskog sustava i da pokušava očuvati model u kojem se novac ne koncentrira samo na najuspješnije i najvidljivije pojedince. U toj napetosti između individualne kompenzacije i sustavne potpore nalazi se srž aktualne rasprave.
Problem je i u tome što olimpijski sport okuplja vrlo različite profesionalne stvarnosti. Košarkaši, tenisači, nogometaši ili golferi često imaju prihode iz profesionalnih natjecanja i sponzorstava neovisno o olimpijskom nastupu. S druge strane, sportaši u streljaštvu, veslanju, hrvanju, gimnastici, judu, plivanju ili atletici nerijetko ovise o stipendijama, javnim programima, klupskim ugovorima i povremenim nagradama. Jedinstveno pravilo o plaćanju zato bi imalo vrlo različite učinke, ovisno o sportu, zemlji i tržišnoj vrijednosti pojedinog natjecatelja.
Financije MOO-a pod povećalom
Prema službenim dokumentima i objavama MOO-a, olimpijski sustav ostvaruje prihode gotovo neusporedive s većinom drugih sportskih događaja. U izvještajima o financijskom ciklusu 2021.–2024. MOO je naveo snažan rast komercijalnih prihoda, a organizacija redovito ističe da oko 90 posto prihoda vraća u sport i razvoj olimpijskog pokreta. Takva tvrdnja važan je dio obrane postojećeg modela jer MOO sebe ne prikazuje kao organizaciju koja zadržava dobit, nego kao tijelo koje redistribuira novac.
Ipak, pitanje nije samo koliki se iznos vraća u sport, nego na koji način i kome točno. Kada se govori o plaćanju sportaša, kritičari ne osporavaju nužno programe razvoja, nego traže jasniji mehanizam prema kojem bi sportaši koji nastupaju na najvećoj pozornici dobili izravan udio u vrijednosti koju stvaraju. Posebno se ističe da Olimpijske igre ne bi imale istu komercijalnu privlačnost bez natjecatelja, njihovih priča, rezultata i rizika koji preuzimaju tijekom priprema i nastupa.
S druge strane, MOO i nacionalni odbori upozoravaju da bi izravno plaćanje svih olimpijaca moglo otvoriti niz praktičnih i političkih pitanja. Treba li svaki sudionik dobiti isti iznos ili bi se plaćalo prema rezultatu? Bi li nagrade trebale biti jednake u svim sportovima? Kako izbjeći da bogatiji sportski sustavi dodatno ojačaju svoju prednost? Tko bi kontrolirao isplate i porezne posljedice u različitim državama? Upravo zbog takvih pitanja olimpijski pokret dosad je prednost davao stipendijama i institucionalnoj raspodjeli, a ne centralnom platnom modelu.
Los Angeles 2028. mogao bi pojačati pritisak
Igre u Los Angelesu 2028. bit će posebno važan test za ovu raspravu. Američko sportsko tržište naviknuto je na profesionalne lige, kolektivne ugovore, sponzorske prihode i sve veću komercijalizaciju sportaša, uključujući sve izraženiju mogućnost monetizacije osobnog imena, slike i popularnosti. U takvom okruženju olimpijski model bez izravnog plaćanja mogao bi biti izložen dodatnim kritikama.
World Athletics već je najavio širenje novčanih nagrada na srebrne i brončane medalje u Los Angelesu, što znači da će barem jedan veliki međunarodni savez nastaviti razvijati drukčiji pristup. Ako se drugi savezi pridruže, MOO će se suočiti s pitanjem treba li standardizirati pravila ili dopustiti da svaki sport ide vlastitim putem. Ako se pak većina saveza ne pridruži, razlike među sportašima mogle bi postati još vidljivije.
Za Coventry, koja je na početku osmogodišnjeg mandata, to je jedno od pitanja na kojem će se mjeriti njezina sposobnost balansiranja između tradicije, financijske održivosti i sve glasnijih zahtjeva sportaša. Njezina izjava ne znači da će rasprava završiti; naprotiv, vjerojatnije je da će je dodatno otvoriti. U olimpijskom pokretu koji se sve više oslanja na globalne medijske prihode i velike sponzore, pitanje tko stvara vrijednost i tko od nje ima izravnu korist ostat će jedno od ključnih pitanja do Los Angelesa 2028. i nakon toga.
Izvori:
- Međunarodni olimpijski odbor – službeni profil Kirsty Coventry i podaci o njezinoj funkciji u MOO-u (link)
- Međunarodni olimpijski odbor – objava o izboru Kirsty Coventry za predsjednicu MOO-a 2025. godine (link)
- Međunarodni olimpijski odbor – službene informacije o financiranju i raspodjeli prihoda olimpijskog pokreta (link)
- Olympic Solidarity – plan razvoja i pomoći za razdoblje 2025.–2028. s proračunom programa (link)
- World Athletics – službena objava o uvođenju novčanih nagrada za olimpijske pobjednike u atletici (link)
- Associated Press – izvještaj o odluci World Athleticsa i kontekstu olimpijskih novčanih nagrada (link)