Preminuo Rick Adelman, trener čije se NBA nasljeđe na ovim prostorima pamti iz dva potpuno različita kuta
Rick Adelman, jedan od najuspješnijih trenera u povijesti NBA lige i član Naismith Memorial Basketball Hall of Famea, preminuo je u 79. godini. Prema objavi NBA lige, njegovu je smrt u ponedjeljak, 1. lipnja 2026., objavila National Basketball Coaches Association, a uzrok smrti nije odmah priopćen. Adelman je u 23 sezone kao glavni trener ostvario 1042 pobjede u regularnom dijelu sezone, što ga prema NBA-u svrstava na deseto mjesto vječne ljestvice. U karijeri je vodio Portland Trail Blazerse, Golden State Warriorse, Sacramento Kingse, Houston Rocketse i Minnesota Timberwolvese, a prije trenerske karijere sedam je sezona igrao u NBA-u. Njegov odlazak zato nije samo vijest o smrti poznatog trenera, nego i povod za ponovno čitanje jedne od zanimljivijih regionalnih košarkaških priča: Adelman je u različitim dijelovima košarkaške javnosti ostao zapamćen i kao arhitekt atraktivnih Sacramento Kingsa i kao trener pod kojim Dražen Petrović u Portlandu nije dobio prostor kakav je poslije pokazao da zaslužuje.
Trener s više od tisuću pobjeda i dva nastupa u NBA finalu
Adelmanova trenerska biografija pripada samom vrhu NBA povijesti po kontinuitetu, broju pobjeda i utjecaju na način igre. Prema podacima Naismith Memorial Basketball Hall of Famea, u prvoj punoj sezoni na klupi Portland Trail Blazersa odveo je momčad do 59 pobjeda i NBA finala 1990. godine. Dvije sezone poslije Portland je ponovno igrao finale, a momčad predvođena Clydeom Drexlerom, Terryjem Porterom, Buckom Williamsom i Kevinom Duckworthom bila je jedna od najstabilnijih ekipa Zapadne konferencije na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine. Adelman nije osvojio naslov, no izgradio je reputaciju trenera koji zna stvoriti prepoznatljiv sustav, prilagoditi napad igračima i zadržati svlačionicu na visokoj natjecateljskoj razini.
Prema podacima NBA Coaches Associationa iz 2023. godine, Adelman je u NBA-u radio 29 godina, od čega 23 kao glavni trener, a njegove su momčadi 16 puta izborile doigravanje. U četiri navrata stigao je do konferencijskog finala, dvaput do NBA finala, a ukupno je imao 11 sezona s najmanje 50 pobjeda. ESPN-ova evidencija njegove trenerske karijere navodi omjer 1042-749 u regularnoj sezoni i 79 pobjeda u doigravanju. To su brojke koje ga svrstavaju među trenere koji nisu ostali upamćeni samo po jednoj velikoj momčadi, nego po sposobnosti da u različitim klubovima pronađu način da budu konkurentni.
NBA povjerenik Adam Silver u izjavi objavljenoj na NBA.com opisao je Adelmana kao jednog od najpoštovanijih i najuspješnijih trenera u povijesti lige. National Basketball Coaches Association istaknula je da će biti pamćen ne samo kao trener i bivši igrač, nego i kao mentor mnogima u košarkaškoj zajednici. Ta je dimenzija važna jer Adelman nikada nije bio trener koji je javni prostor zauzimao velikim gestama ili bučnim izjavama. Njegov je autoritet češće proizlazio iz mirnoće, znanja i uvjerenja da napad mora teći kroz donošenje odluka, čitanje igre i povjerenje u inteligenciju igrača.
Sacramento Kingsi i košarka koja je osvojila publiku
Najromantičniji dio Adelmanove NBA karijere za mnoge je vezan uz Sacramento Kingse s početka 2000-ih. Prema objavi Sacramento Kingsa, Adelman je svojim vodstvom, karakterom i vizijom pomogao definirati razdoblje klupske povijesti koje je privuklo pozornost navijača širom svijeta. U osam sezona na klupi Kingsa, od 1998. do 2006., prema podacima NBA Coaches Associationa ostvario je omjer 395-229, pet uzastopnih sezona s najmanje 50 pobjeda i plasman u doigravanje u svakoj sezoni. Sacramento je 2001./02. završio regularni dio s omjerom 61-21, a prema StatsCrewu u doigravanju je stigao do finala Zapadne konferencije, gdje je u sedam utakmica izgubio od Los Angeles Lakersa.
Ta momčad ostala je posebno zapamćena po napadačkoj protočnosti. U njoj su se susretali dodavačka širina Chrisa Webbera, iskustvo i pregled igre Vlade Divca, šuterska kvaliteta Peđe Stojakovića, obrana Douga Christieja, brzina Jasona Williamsa u ranijoj fazi i stabilnost Mikea Bibbyja u kasnijoj. Prema StatsCrewu, u sezoni 2001./02. Stojaković je bio najbolji strijelac Sacramenta po ukupnom broju poena, Divac je bio jedan od ključnih skakača i razigravačkih centara, a Rick Adelman trener momčadi koja je osvojila prvo mjesto u Pacifičkoj diviziji. Iz današnje perspektive, Sacramento Kingsi iz tog razdoblja često se spominju kao prethodnici modernijeg shvaćanja napada, u kojem lopta kruži, visoki igrači sudjeluju u organizaciji, a šut i dodavanje stvaraju ritam prije nego izolacija pojedinca.
Zbog Divca i Stojakovića ta je momčad imala posebno mjesto u košarkaškom pamćenju na prostoru bivše Jugoslavije. Divac je u Adelmanovu sustavu bio mnogo više od klasičnog centra; njegova dodavanja s visokog posta i osjećaj za tempo bili su temelj napada koji je često djelovao kao kolektivna improvizacija. Stojaković je, pak, u toj sredini izrastao u jednog od najboljih šutera lige i važnog napadačkog oslonca. U takvom kontekstu Adelman se pamtio kao trener koji je europski oblikovanim igračima znao dati povjerenje, ulogu i prostor da utječu na igru na najvišoj razini.
Druga strana sjećanja: Portland i Dražen Petrović
Ipak, Adelmanovo regionalno nasljeđe nije jednoznačno. Dok se u priči o Sacramento Kingsima njegovo ime veže uz Divca, Stojakovića i jednu od najljepših napadačkih momčadi tog doba, u hrvatskoj košarkaškoj javnosti često se otvara pitanje njegova odnosa prema Draženu Petroviću u Portlandu. Petrović je u NBA stigao 1989. nakon velike europske karijere, ali je u Trail Blazersima igrao malo. Prema NBA-ovu profilu Dražena Petrovića, u rookie sezoni 1989./90. nastupio je u 77 utakmica, prosječno je igrao 12,6 minuta i postizao 7,6 poena. U prvoj polovici sezone 1990./91., prema istom NBA-ovu profilu, Portland ga je ostavio na klupi u 20 od 38 utakmica prije nego što je u siječnju 1991. završio u New Jersey Netsima u razmjeni triju klubova.
Kontekst te odluke bio je složeniji od jednostavne teze da trener nije prepoznao talent. Portland je tada bio finalist i kandidat za naslov, s jasno uspostavljenom hijerarhijom, a Clyde Drexler i Terry Porter nosili su vanjsku liniju. NBA u Petrovićevu profilu navodi i da je njegova obrana u početku bila nedovoljno razvijena za standarde lige, što je za trenera momčadi koja se borila za naslov bilo važno pitanje. No činjenica ostaje da je Petrović, čim je u New Jerseyju dobio znatno veću ulogu, pokazao razinu koja je promijenila percepciju europskih bekova u NBA-u. Naismith Memorial Basketball Hall of Fame navodi da je u završnoj NBA sezoni 1992./93. prosječno postizao 22,3 poena, uz 51,8 posto šuta iz igre i 44,9 posto za tri poena.
Upravo se tu stvara razlika u sjećanju. Za jedne je Adelman trener koji je dokazao da igrači s europskom školom košarke mogu biti središnji dio iznimno uspješne NBA momčadi. Za druge je trener čija je portlandska epizoda s Petrovićem ostala simbol propuštene prilike i šireg nepovjerenja koje je NBA tada često pokazivala prema europskim igračima. Obje interpretacije proizlaze iz stvarnih epizoda njegove karijere, ali pripadaju različitim fazama lige i različitim momčadskim okolnostima. U Portlandu je vodio sastav koji je već bio formiran za napad na finale; u Sacramentu je kasnije gradio sustav u kojem su dodavanje, šut i košarkaška inteligencija postali temelj identiteta momčadi.
Inovacija bez buke i sustav koji je anticipirao budućnost
Adelmanovi napadi često su se opisivali kao “read-and-react” sustavi, odnosno kao napadi u kojima igrači moraju čitati obranu, kretati se bez lopte i donositi odluke bez stalnog pozivanja akcija. NBA Coaches Association je 2023., kada mu je dodijeljena nagrada Chuck Daly Lifetime Achievement Award, navela da su njegove momčadi bile poznate po slobodnijim napadima zasnovanima na kretanju i reakciji. Tadašnji predsjednik udruge trenera Rick Carlisle istaknuo je da su Adelmanove momčadi uvijek igrale prema svojim prednostima te da je znao pronalaziti suptilne načine da iznova osmisli NBA košarku kako bi njegovi igrači napredovali. Takav opis dobro objašnjava zašto je njegov utjecaj ostao veći od samog broja pobjeda.
U Portlandu je taj pristup bio usklađen s atletikom i iskustvom Drexlera, Portera, Kerseyja i Williamsa. U Sacramentu je dobio puniji izraz kroz visoke dodavače i šutere koji su mogli kazniti svako udvajanje. U Houstonu je Adelman, prema NBA Coaches Associationu, u prve dvije sezone ostvario dvije kampanje s više od 50 pobjeda, a prema ESPN-ovoj evidenciji 2007./08. imao je omjer 55-27. U Minnesoti, posljednjoj postaji karijere, njegove momčadi nisu imale istu razinu rezultata, ali je ostao važan mentor mladim igračima i dio stručne linije koja je prelazila iz jedne generacije NBA-a u drugu.
Adelman je 2021. primljen u Naismith Memorial Basketball Hall of Fame kao trener, a 2023. dobio je nagradu Chuck Daly za životno djelo. Prema NBA Coaches Associationu, ta se nagrada dodjeljuje osobama koje su obilježile trenersku profesiju integritetom, natjecateljskom izvrsnošću i doprinosom razvoju košarke. U Adelmanovu slučaju to priznanje nije bilo samo nagrada za dugovječnost. Bilo je i potvrda da je njegov stil, često tih i bez velikog samoreklamiranja, imao dubok trag u načinu na koji su momčadi počele razmišljati o prostoru, dodavanju i ulozi visokih igrača u organizaciji napada.
Nasljeđe koje se ne može svesti na jednu priču
Rick Adelman iza sebe je ostavio karijeru koja se može čitati kroz impresivne brojke, ali i kroz emocije koje je izazivao kod različitih košarkaških publika. U Sjedinjenim Državama pamtit će ga se kao trenera koji je Portland dvaput doveo do finala, Sacramento pretvorio u jednu od najuzbudljivijih momčadi lige i ostao među deset najuspješnijih trenera po pobjedama. U košarkaškom pamćenju prostora bivše Jugoslavije njegovo je ime, međutim, povezano s dvije gotovo suprotne slike. Jedna je slika Sacramenta, Divca i Stojakovića, momčadi koja je zbog načina igre ostala omiljena daleko izvan Kalifornije. Druga je slika Portlanda, Petrovića i klupe na kojoj je jedan od najvećih europskih strijelaca čekao priliku koju je u punoj mjeri dobio tek nakon odlaska u New Jersey.
Zbog toga je Adelmanov odlazak izazvao podsjećanje na trenera velikog nasljeđa, ali i na razdoblje u kojem se NBA postupno mijenjala prema međunarodnim igračima. Njegova karijera obuhvatila je i vrijeme u kojem su europski igrači još morali dokazivati da mogu dobiti ozbiljne minute u ligi, i vrijeme u kojem su upravo njihova dodavanja, šut, taktika i razumijevanje igre postali sve važniji dio NBA identiteta. U toj povijesti Adelman ima neobično mjesto: bio je dio priče koja je Petrovića u Portlandu zadržala na margini, ali i trener momčadi koja je s Divcem i Stojakovićem pokazala koliko drukčija, međunarodnija NBA može biti atraktivna i uspješna. Upravo zato njegova biografija ostaje slojevita, a sjećanje na nju ne može se svesti ni na bezrezervno divljenje ni na jednu zamjerku.
Izvori:
- NBA.com – vijest o smrti Ricka Adelmana, izjava Adama Silvera, pregled karijere i reakcije klubova (link)
- Naismith Memorial Basketball Hall of Fame – biografski profil Ricka Adelmana i podaci o njegovim trenerskim rezultatima (link)
- National Basketball Coaches Association – objava o nagradi Chuck Daly Lifetime Achievement Award i statistički pregled Adelmanove karijere (link)
- ESPN – evidencija trenerskog omjera Ricka Adelmana po sezonama i klubovima (link)
- NBA.com – profil Dražena Petrovića, podaci o njegovoj minutaži u Portlandu, razmjeni u New Jersey i kasnijem učinku u Netsima (link)
- Naismith Memorial Basketball Hall of Fame – biografski profil Dražena Petrovića i podaci o završnoj NBA sezoni 1992./93. (link)
- StatsCrew – sastav i rezultati Sacramento Kingsa u sezoni 2001./02., uključujući učinak u doigravanju i ključne igrače (link)