Coca-Cola odbacuje optužbe da je u reklami neovlašteno oponašala glas Johnnyja Casha
Coca-Cola je na saveznom sudu u Nashvilleu osporila tužbu zaklade koja upravlja pravima Johnnyja Casha, tvrdeći da reklama iz kampanje za američki sveučilišni nogomet nije povrijedila pjevačev glas ni njegova prava osobnosti. Prema sudskom podnesku podnesenom 8. svibnja 2026., kompanija priznaje da se u oglasu čuje muški pjevački glas, ali odbacuje tvrdnju da je riječ o neovlaštenom "sound-alike" izvođaču angažiranom kako bi se publiku navelo na pomisao da sluša Casha. Spor se vodi pred Saveznim okružnim sudom za Srednji okrug Tennesseeja, odjel Nashville, u predmetu John R. Cash Revocable Trust protiv The Coca-Cola Company.
Slučaj je privukao pozornost jer se ne odnosi samo na jednu reklamu, nego i na šire pitanje koliko daleko smije ići komercijalno korištenje glasa, stila i prepoznatljivosti preminulog umjetnika. Zaklada John R. Cash Revocable Trust u tužbi podnesenoj 25. studenoga 2025. tvrdi da je Coca-Cola, bez dopuštenja i bez naknade, iskoristila glas koji je "lako prepoznatljiv" kao glas Johnnyja Casha u nacionalnoj reklamnoj kampanji. Coca-Cola, s druge strane, u odgovoru na tužbu tvrdi da sporni oglas nije "infringing ad", odnosno da nije riječ o reklami kojom se krše prava, te traži odbacivanje svih zahtjeva s predrasudom.
Što Coca-Cola priznaje, a što odlučno poriče
Prema odgovoru Coca-Cole na tužbu, kompanija priznaje da je angažirala oglašivačku agenciju za izradu reklame za jesensku nogometnu marketinšku kampanju 2025. godine. U istom podnesku Coca-Cola navodi da je reklama sadržavala originalnu glazbenu kompoziciju i da je vokalni umjetnik angažiran kako bi otpjevao vokalnu dionicu za pjesmu korištenu u oglasu. Međutim, kompanija poriče tvrdnje zaklade da je taj izvođač bio "sound-alike" pjevač, odnosno osoba angažirana radi oponašanja Cashova glasa.
Coca-Cola u podnesku priznaje i da je oglas prikazivao navijače koji piju Coca-Colu i Coca-Cola Zero Sugar, kao i da se u reklami pojavljuju vizualni elementi povezani s nekoliko sveučilišta. Među njima se navode University of Michigan, University of Notre Dame, University of Southern California, Louisiana State University i The Ohio State University, za koje kompanija priznaje da s njima ima ili je imala komercijalne odnose. Također priznaje da se oglas emitirao na televiziji, dijelu društvenih mreža i internetskih platformi, uključujući ABC, NBC, FOX, FS1, BTN, TNT, ESPN, ESPN2, TBS i TRUTV.
Najvažniji dio obrane odnosi se na samu prirodu glasa u reklami. Prema sudskom odgovoru, Coca-Cola priznaje da pjevački glas u oglasu nije stvarni glas Johnnyja Casha, ali poriče tvrdnju da je glas bio neovlaštena imitacija koja bi se mogla pripisati pjevaču. Kompanija usto poriče da su potrošači bili navedeni na pogrešan zaključak da reklama sadržava Cashov stvarni glas ili odobrenje njegove ostavštine. Time Coca-Cola pokušava odvojiti činjenicu da je u reklami korišten pjevač s dubljim muškim glasom od pravne tvrdnje da je time komercijalno iskorištena Cashova osobnost.
U zahtjevu za sudsku odluku Coca-Cola traži da se presudi u njezinu korist, da se svi zahtjevi zaklade odbace s predrasudom te da joj se, u mjeri u kojoj zakon dopušta, dodijele odvjetnički troškovi i sudski izdaci. Kompanija je zatražila i porotno suđenje za sva pitanja o kojima se prema pravilima postupka može odlučivati pred porotom. Prema podnesku, među obranama se navode i tvrdnje da zaklada nema procesnu legitimaciju za dio zahtjeva, da su pojedini navodi zaštićeni Prvim amandmanom američkog Ustava te da su pojedini državnopravni zahtjevi, prema stajalištu Coca-Cole, djelomično ili u cijelosti prekludirani saveznim pravom.
Zaklada tvrdi da je reklama iskoristila prepoznatljivost Casha
Zaklada koja upravlja pravima Johnnyja Casha u tužbi tvrdi da je Coca-Cola oko 20. kolovoza 2025. pokrenula nacionalnu kampanju za sezonu NCAA sveučilišnog nogometa pod nazivom "Fan Work Is Thirsty Work". Prema tužbi, kampanja je uključivala televizijsku reklamu "Go the Distance", u kojoj su prizori navijača, sportskih rituala i pića bili usklađeni sa zvučnom snimkom muškog pjevačkog glasa. Zaklada tvrdi da je taj glas zvučao "iznimno slično" Cashovu glasu i da je bio dovoljno prepoznatljiv da ga se može pripisati slavnom glazbeniku.
U tužbi se navodi da sporni glas nije bio stvarni glas Johnnyja Casha, nego glas tribute izvođača kojeg je, prema tvrdnjama zaklade, angažirala oglašivačka agencija u ime Coca-Cole. Zaklada tvrdi da se izvođač na vlastitim promotivnim kanalima predstavlja kao "The No. 1 Johnny Cash Tribute Show" i "The Man in Black — A Tribute to Johnny Cash". Iz toga izvodi zaključak da je cilj angažmana bio proizvesti vokalnu dionicu koja će zvučati što sličnije Cashovu glasu i prenijeti komercijalnu vrijednost njegove prepoznatljivosti na Coca-Colinu kampanju.
Prema tužbi, reklama se emitirala tijekom sezone sveučilišnog nogometa na velikim američkim televizijskim mrežama i sportskim kanalima te na društvenim i digitalnim platformama. Zaklada tvrdi da su neki potrošači na društvenim mrežama reagirali kao da vjeruju da čuju Cashov stvarni glas, što prema njezinu tumačenju pokazuje mogućnost zabune. Coca-Cola u odgovoru na tužbu poriče takvu karakterizaciju i navodi da nema dovoljno znanja ni informacija za potvrdu tvrdnji o tome što su potrošači doista mislili ili zaključili.
Tužba se ne temelji samo na tvrdnji o sličnosti glasa. Zaklada navodi da Coca-Cola ima dugu povijest sklapanja marketinških i promotivnih ugovora s glazbenicima, sportašima i drugim javnim osobama, pa tvrdi da je kompanija morala znati da je za komercijalnu uporabu prepoznatljivog glasa potrebno dopuštenje nositelja prava. Coca-Cola priznaje da je ranije sklapala ugovore s izvođačima i glazbenicima te da ima partnerstva povezana s glazbom i zabavom, ali poriče da te činjenice dokazuju odgovornost u ovom slučaju.
Zašto je ELVIS Act u središtu spora
Pravni okvir zbog kojeg je predmet posebno važan jest zakon Tennesseeja poznat kao ELVIS Act, punim nazivom Ensuring Likeness, Voice, and Image Security Act. Prema službenoj objavi guvernera Tennesseeja Billa Leeja, zakon je osmišljen kako bi modernizirao državnu zaštitu prava osobnosti i uključio glas u zaštitu od zlouporabe, osobito u kontekstu umjetne inteligencije i mogućnosti stvaranja uvjerljivih imitacija. Associated Press je izvijestio da je Tennessee time postao prva američka savezna država koja je donijela takvu vrstu zaštite usmjerenu na glazbenike i druge umjetnike.
ELVIS Act je stupio na snagu 1. srpnja 2024. i proširio je postojeću zaštitu imena, fotografije i lika na glas. Prema sudskim dokumentima, zakon definira glas kao zvuk u bilo kojem mediju koji se može lako identificirati i pripisati određenoj osobi, neovisno o tome sadržava li stvarni glas ili njegovu simulaciju. Upravo ta formulacija važna je za spor između Cashove zaklade i Coca-Cole, jer zaklada ne tvrdi da je u reklami korištena originalna Cashova snimka, nego da je iskorištena simulacija ili imitacija glasa koji publika povezuje s njim.
Prema tužbi, ELVIS Act omogućuje građansku tužbu kada se glas ili lik pojedinca bez odobrenja koristi za oglašavanje proizvoda, robe ili usluga. U slučaju preminule osobe, prema navodima iz sudskih dokumenata, suglasnost se mora tražiti od osobe ili entiteta koji upravlja odgovarajućim pravima, poput nasljednika, izvršitelja ostavine ili nositelja prenesenih prava. Zaklada tvrdi da je ona vlasnik i upravitelj relevantnih prava na Cashov glas te da Coca-Cola nije zatražila licencu.
Coca-Cola u odgovoru ne osporava da je Tennessee donio ELVIS Act niti da je zakon stupio na snagu 1. srpnja 2024., ali tvrdi da tekst zakona treba čitati u cijelosti i odbacuje tumačenje zaklade. Kompanija poriče da je reklama povrijedila zakon, poriče da je korištena Cashova zaštićena glasovna osobnost i navodi više pravnih obrana koje bi, prema njezinu stajalištu, trebale dovesti do odbacivanja zahtjeva. Sud će, ako se postupak nastavi, morati razmotriti kako se zaštita glasa primjenjuje na oglašavanje, tribute izvedbe i snimke koje nisu generirane umjetnom inteligencijom, ali navodno podsjećaju na glas poznate osobe.
Granica između tribute izvedbe, imitacije i komercijalne uporabe
Slučaj otvara pitanje koje se već godinama javlja u glazbenoj i oglašivačkoj industriji: kada stilizirana izvedba ili tribute pristup prelaze granicu dopuštenog i postaju neovlašteno komercijalno iskorištavanje identiteta? Tribute izvođači u pravilu nastupaju pred publikom koja zna da ne gleda izvornog umjetnika, nego interpretaciju njegova opusa, stila i javne pojavnosti. U oglašavanju je situacija osjetljivija jer se glas, slika ili prepoznatljiva asocijacija mogu povezati s prodajom proizvoda i stvoriti dojam odobrenja, sponzorstva ili povezanosti.
Zaklada tvrdi da je upravo to problem u Coca-Colinoj reklami. Prema njezinoj argumentaciji, publika nije gledala koncert tribute izvođača niti je bila jasno upozorena da se radi o hommageu, nego je u komercijalnom oglasu čula vokal koji je, prema tužbi, zvučao kao Cash. Coca-Cola odgovara da zaklada preuveličava pravni značaj sličnosti i da sam angažman pjevača za originalnu kompoziciju ne znači povredu prava glasa. U podnesku kompanija izričito poriče da je postojao "Infringing Ad" i poriče da je pjevač angažiran kao "sound-alike" u smislu koji navodi zaklada.
Posebnu težinu predmetu daje činjenica da se spor ne bavi isključivo umjetnom inteligencijom. ELVIS Act je javnosti predstavljen kao odgovor na opasnosti glasovnog kloniranja i sintetičkih medija, no Cashova zaklada tvrdi da se zaštita odnosi i na neovlaštenu uporabu glasa ili njegove simulacije u širem smislu. Ako sud prihvati takvo tumačenje, slučaj bi mogao biti važan i za tradicionalne reklame u kojima se angažiraju pjevači, naratori ili glumci čiji glas podsjeća na poznatu osobu, čak i kada nije korišten AI alat.
Istodobno, Coca-Colina obrana pokazuje da će kompanije vjerojatno upozoravati na rizik preširokog tumačenja takvih zakona. Ako bi svaka vokalna sličnost s poznatim izvođačem bila dovoljna za tužbu, oglašivači, producenti i glazbenici mogli bi se suočiti s neizvjesnošću pri korištenju žanrovskih obilježja, dubokih vokala, country stilizacije ili hommage elemenata. Sudski postupak zato bi mogao razjasniti mora li tužitelj dokazati prepoznatljivost do razine zabune potrošača, namjeru oponašanja, komercijalnu korist ili kombinaciju tih elemenata.
Zahtjevi zaklade i mogući učinak na industriju
Zaklada u tužbi traži naknadu štete, povrat dobiti za koju tvrdi da je povezana s neovlaštenim iskorištavanjem Cashova glasa, kaznenu odštetu i sudsku zabranu daljnje uporabe sporne reklame. Prema tužbi, šteta i dobit koje se pripisuju navodnom kršenju prava premašuju 75.000 američkih dolara, što je prag koji se u američkom saveznom sudovanju često navodi radi nadležnosti. Coca-Cola sve ključne tvrdnje o odgovornosti osporava i traži da sud odbaci zahtjeve.
Ishod predmeta mogao bi imati posljedice izvan samog spora između jedne ostavštine i jedne globalne kompanije. Ako sud dopusti da se zahtjevi nastave prema tumačenju zaklade, nositelji prava na glasove poznatih glazbenika mogli bi dobiti jači argument protiv reklama koje koriste vokalne imitacije ili tribute izvođače bez licence. Ako Coca-Cola uspije u obrani, oglašivači bi mogli dobiti širi prostor za korištenje originalnih snimki i izvođača čiji se stil naslanja na glazbenu tradiciju, pod uvjetom da ne koriste stvarne snimke ni izričito ne sugeriraju odobrenje poznate osobe.
Za glazbenu industriju predmet dolazi u trenutku kada se sve intenzivnije raspravlja o zaštiti glasa kao dijela identiteta. Prema Associated Pressu, Tennessee je pri donošenju zakona isticao da se umjetnici suočavaju s tehnologijama koje mogu replicirati glas bez pristanka, a guverner Lee je naglasio da umjetnici imaju jedinstvenost koja pripada samo njima. Iako se slučaj Casha i Coca-Cole ne mora nužno svesti na AI, on testira isti temeljni princip: može li glasovna prepoznatljivost biti zaštićena i kada se ne koristi originalna snimka, nego izvedba koja navodno stvara isti dojam.
Trenutačno nije jasno kako će sud vrednovati argumente dviju strana. Sudski spis pokazuje da je Coca-Cola formalno odgovorila na tužbu i iznijela obrane, ali to ne znači da je sud prihvatio njezine tvrdnje niti da je odlučio o meritumu spora. U ovoj fazi postupka ključna je razlika između navoda stranaka i utvrđenih činjenica: zaklada tvrdi da je došlo do neovlaštenog iskorištavanja Cashova glasa, dok Coca-Cola tvrdi da reklama nije povrijedila ni ELVIS Act ni druga prava na koja se zaklada poziva.
Johnny Cash kao zaštićena kulturna i komercijalna vrijednost
Johnny Cash, poznat kao "Man in Black", jedna je od najprepoznatljivijih figura američke glazbe 20. stoljeća. Njegov duboki bariton, minimalistički ritam i spoj countryja, rockabillyja, gospela i folk pripovijedanja stvorili su zvučni identitet koji se i nakon njegove smrti često koristi kao kulturna referenca. Upravo zbog te prepoznatljivosti njegovo ime, lik i glas imaju i umjetničku i komercijalnu vrijednost, što je središte argumentacije njegove zaklade.
Zaklada u tužbi tvrdi da se Cashov glas ne može tretirati kao opći glazbeni stil dostupan svima, nego kao dio osobnosti koji se može licencirati i štititi od neovlaštene uporabe. Coca-Cola, prema odgovoru na tužbu, odbacuje takvu primjenu na sporni oglas i naglašava da je korištena originalna kompozicija s glasom vokalnog izvođača, a ne Cashov stvarni glas. Takav sukob pokazuje koliko se granica između inspiracije, hommagea i pravno relevantne imitacije može teško povući kada je riječ o glasovima koji su duboko urezani u popularnu kulturu.
Predmet će se zato pratiti kao jedan od ranih testova novog zakona Tennesseeja i njegova dosega u komercijalnom oglašavanju. Bez obzira na konačni ishod, spor već sada pokazuje da će brendovi, agencije i nositelji prava morati pažljivije procjenjivati zvučne asocijacije koje koriste u kampanjama. U eri u kojoj se glas može snimiti, oponašati, stilizirati ili računalno generirati sve uvjerljivije, pitanje pristanka postaje jednako važno kao i pitanje tehničkog načina na koji je snimka nastala.
Izvori:
- Music Business Worldwide – izvještaj o odgovoru Coca-Cole na tužbu i sažetak ključnih sudskih navoda (link)
- Savezni okružni sud za Srednji okrug Tennesseeja / podnesak Coca-Cole – odgovor na tužbu u predmetu John R. Cash Revocable Trust protiv The Coca-Cola Company (link)
- Savezni okružni sud za Srednji okrug Tennesseeja / tužba zaklade John R. Cash Revocable Trust – navodi o kampanji, reklami i primjeni ELVIS Acta (link)
- Ured guvernera Tennesseeja – službene objave o ELVIS Actu i zaštiti glasa umjetnika (link)
- Associated Press – izvještaj o stupanju ELVIS Acta na snagu i njegovu značenju za zaštitu glazbenika od neovlaštene replikacije glasa (link)