Ellen Burstyn, Pamela Anderson i Taika Waititi dočekani šestominutnim ovacijama u Veneciji
Drama „Place to Be“ mađarskog redatelja Kornéla Mundrucza izazvala je snažnu reakciju publike na 83. Venecijanskom filmskom festivalu. Nakon premijerne festivalske projekcije 9. rujna 2026. glumačka ekipa ispraćena je šestominutnim ovacijama, a u središtu pozornosti bila je 93-godišnja Ellen Burstyn, kojoj je nekoliko dana ranije u Veneciji uručen Zlatni lav za životno djelo. Prema izvještaju Varietyja iz dvorane, Burstyn je tijekom aplauza brisala suze i grlila kolege Taiku Waititija, Pamelu Anderson i Murrayja Bartletta, dok je publika nastavila pljeskati nakon završetka filma. Kada su ovacije utihnule, glumica je publici zahvalila, a ona i Waititi slali su poljupce gledateljima. Projekcija je tako postala jedan od emocionalno najupečatljivijih trenutaka završnice ovogodišnjeg festivala na venecijanskom Lidu.
„Place to Be“ prikazan je u programu Venice Open – Out of Competition, odnosno izvan glavne konkurencije za festivalske nagrade. Službeni podaci La Biennale di Venezia navode da film traje 104 minute, snimljen je na engleskom jeziku i vodi se kao australska produkcija. Uz Burstyn, Waititija i Anderson, među glavnim glumcima su Murray Bartlett i David Wenham, dok scenarij potpisuje Mundruczova dugogodišnja suradnica Kata Wéber. Premda film formalno nije sudjelovao u utrci za Zlatnog lava, reakcija publike pokazala je da status izvan konkurencije nije umanjio interes koji je izazvala kombinacija poznatih glumačkih imena i intimne priče o kasnim životnim prekretnicama.
Putovanje od Chicaga do New Yorka i neočekivano prijateljstvo
Prema službenom sinopsisu Venecijanskog filmskog festivala, „Place to Be“ zamišljen je kao cestovni film o neočekivanom prijateljstvu između starije žene i sredovječnog muškarca. Ellen Burstyn glumi Brooke Graham, udovicu koja je nakon smrti supruga velik dio života posvetila djeci i izgradila mirnu svakodnevicu. Taj ritam prekida zalutali trkaći golub imena Intruder, koji se pojavi u njezinu domu i odbija otići. Brooke ga ne želi napustiti pa odlučuje krenuti iz Chicaga prema New Yorku kako bi ga vratila vlasniku. Na putovanju upoznaje Nelsona Greena, kojeg glumi Taika Waititi, poslovnog čovjeka koji se nakon niza neuspjeha također pokušava ponovno usmjeriti.
La Biennale u opisu filma naglašava da upravo neobična zajednička misija postaje prostor u kojem se dvoje ljudi iz vrlo različitih životnih faza počinje zbližavati. Njihova veza nije postavljena kao klasična romansa, nego kao odnos u kojem dvoje usamljenih ljudi, spojeno gotovo apsurdnom slučajnošću, dobiva priliku preispitati vlastita razočaranja i ono što još očekuju od života. Prema izvještaju časopisa People, Burstyn i Waititi govorili su i o prijateljstvu koje su razvili tijekom snimanja, ističući međusobno poštovanje i sličan osjećaj odgovornosti prema glumačkom radu. Takav odnos izvan kadra prirodno se uklapa u temeljnu ideju filma: važni susreti mogu se dogoditi u trenutku kada ih nitko ne očekuje.
Mundruczó je u službenoj redateljskoj izjavi film opisao kao svjesni odmak od težih priča o katastrofi kojima se bavio u dijelu ranijeg opusa. Ovaj put želio je pratiti tišu priču o dvoje ljudi koji dopuštaju slučaju da promijeni njihove živote. Redatelj pritom naglašava simboličku ulogu goluba: Brooke kreće na put kako bi spasila izgubljenu pticu, ali do kraja postaje teško reći tko je zapravo kome pomogao. Putovanje zato nije samo fizičko premještanje između dvaju velikih američkih gradova, nego i način da protagonisti prestanu promatrati vlastite živote kao završene ili unaprijed određene. Priča tako dotiče samoću, svrhu, obitelj, razočaranje i mogućnost promjene u kasnijoj životnoj dobi.
Ellen Burstyn u središtu emocionalne večeri
Šestominutne ovacije imale su dodatnu težinu zbog položaja Ellen Burstyn na ovogodišnjem festivalu. La Biennale di Venezia dodijelila joj je 7. rujna 2026. Zlatnog lava za životno djelo, na preporuku umjetničkog ravnatelja festivala Alberta Barbere i odlukom uprave Biennala. Barbera je u službenom obrazloženju opisao Burstyn kao glumicu iznimne intenzivnosti i istinitosti, podsjećajući na niz uloga kojima je tijekom više od pola stoljeća oblikovala kompleksne ženske likove u američkom filmu. Posebno je istaknuo njezinu sposobnost da ranjivost, bol i svakodnevnu izdržljivost prenese bez gubitka dostojanstva i unutarnje snage svojih likova. Nagrada joj je uručena u tjednu u kojem je u Veneciji imala ne samo „Place to Be“, nego i kratki film „Flesh Impact“ redateljice Maggie Gyllenhaal.
Associated Press izvijestio je da je 17-minutni „Flesh Impact“ imao svjetsku premijeru u Veneciji i da Burstyn u njemu glumi zamišljenu 100-godišnju Marilyn Monroe. Film je nastao u povodu stote obljetnice Monroeina rođenja, a Gyllenhaal je koncept postavila oko ranjivosti glumice koja sama izlazi na pozornicu na audiciju. Time je festivalski tjedan za Burstyn dobio gotovo retrospektivni karakter: istodobno je primila priznanje za cjelokupnu karijeru, glumila jednu od najvećih ikona hollywoodske povijesti i predstavila novu glavnu ulogu u filmu koji govori o tome može li se život iznova usmjeriti u poznim godinama. AP navodi da je glumica, osvrćući se na priznanje, naglasila koliko je važna bila njezina glumačka izobrazba i nasljeđe koje prenosi kroz Actors Studio.
Burstyn je Oscara za najbolju glumicu osvojila za film „Alice Doesn’t Live Here Anymore“ Martina Scorsesea, a u njezinoj filmografiji nalaze se i „The Exorcist“, „The Last Picture Show“, „Requiem for a Dream“ i „Interstellar“. Službena biografija festivala podsjeća i na njezina dva Emmyja te Tony, čime pripada maloj skupini izvođača koji su osvojili najvažnije američke nagrade za film, televiziju i kazalište. La Biennale navodi da je tijekom karijere ostvarila oko 150 filmskih uloga. Za „Place to Be“ posebno je važna i činjenica da je s Mundruczom već surađivala na filmu „Pieces of a Woman“ iz 2020., u kojem je glumila uz Vanessu Kirby. Povratak istom redatelju šest godina kasnije smješta je u samo središte priče, a ne u sporednu generacijsku ulogu.
Pamela Anderson u novoj fazi filmske karijere
Premijera je privukla pozornost i zbog Pamele Anderson, koja posljednjih godina sustavno mijenja sliku vlastite filmske karijere. Talijanska agencija ANSA navodi da u „Place to Be“ glumi Molly, kćer lika Ellen Burstyn, te da je film stigao u razdoblju obnovljenog interesa za njezin glumački rad. Taj se zaokret osobito veže uz „The Last Showgirl“ redateljice Gije Coppole, za koji je Anderson bila nominirana za Zlatni globus, nakon čega je nastavila birati projekte kojima se udaljava od javne slike najviše vezane uz televizijsku seriju „Baywatch“. U Veneciji je njezina prisutnost izazvala velik interes fotografa i publike, a Variety je zabilježio da su se okupljeni prije projekcije posebno glasno obraćali Anderson dok je ulazila na premijeru. Nakon filma fokus se, međutim, premjestio s crvenog tepiha na emocionalnu reakciju cijele ekipe.
ANSA je prenijela i Burstyninu izjavu s festivalske konferencije za novinare o prvom susretu s Anderson. Glumica je rekla da ju je odabir Anderson za ulogu njezine filmske kćeri u početku iznenadio, ali da je nakon osobnog susreta vrlo brzo prihvatila tu glumačku kombinaciju i razvila naklonost prema kolegici. Anderson se u filmu pojavljuje kao dio obiteljskog konteksta Brooke Graham, a Murray Bartlett prema Varietyju glumi njezina sina. Ti odnosi čine važan kontrapunkt prijateljstvu Brooke i Nelsona: protagonistica cijeli život postoji unutar poznatih obveza i veza, a tek putovanje s gotovo potpunim strancem otvara mogućnost drukčijeg pogleda na vlastite izbore. U ovom trenutku, 11. rujna 2026., širi datum komercijalnog izlaska filma nije službeno potvrđen u materijalima La Biennale.
Taika Waititi u priči o drugoj prilici
Taika Waititi preuzima ulogu Nelsona Greena, muškarca koji je poslovno i osobno izgubio osjećaj smjera. Publika ga često povezuje s redateljskim i scenarističkim radom, ali Mundruczov film stavlja naglasak na njegovu glumačku prisutnost i odnos s Burstyn. Prema Peopleu, njih dvoje tijekom snimanja razvili su neočekivano blizak profesionalni i osobni odnos, a Waititi je govorio s velikim poštovanjem o njezinoj radnoj disciplini i iskustvu. Ta međugeneracijska dinamika čini jednu od ključnih osovina filma, jer razlika u godinama nije postavljena kao prepreka ni kao izvor jednostavne komedije. Umjesto toga, dvoje likova prikazano je kao ljudi u različitim fazama života koji dijele osjećaj da nisu ondje gdje bi željeli biti.
Takav pristup odgovara i pitanju koje postavlja službeni opis filma: je li ikada prekasno krenuti prema životu koji se doista želi živjeti. Mundruczó to pitanje gradi oko relativno male i pomalo neobične radnje o vraćanju izgubljenog goluba. Kontrast između skromnog povoda putovanja i velikih unutarnjih pitanja daje filmu njegov ton. Redatelj, koji se ranije bavio traumom, obiteljskim raspadom, migracijom i društvenim pritiscima, ovdje je prema vlastitoj izjavi namjerno tražio mirniju priču o slučaju, bliskosti i mogućnosti da se životni smjer promijeni bez velikog spektakla.
Mundruczó se u Veneciju vraća nakon „Pieces of a Woman“
Kornél Mundruczó već godinama zauzima važno mjesto na europskom festivalskom krugu. Festival u Cannesu navodi da je njegov film „White God“ 2014. osvojio glavnu nagradu programa Un Certain Regard, dok su mu „Delta“ i „Jupiter’s Moon“ prikazani u glavnoj konkurenciji Cannesa. U Veneciji je velik međunarodni odjek ostvario s filmom „Pieces of a Woman“, koji je 2020. bio u konkurenciji 77. izdanja festivala. Službeni arhiv La Biennale potvrđuje da je Vanessa Kirby za taj film osvojila Coppa Volpi za najbolju glumicu, a u postavi je bila i Ellen Burstyn. Film je ujedno bio važan Mundruczov proboj u produkciju na engleskom jeziku.
„Place to Be“ ponovno ga spaja sa scenaristicom Katom Wéber, s kojom je radio na više projekata, uključujući „Pieces of a Woman“ i „Evolution“. Festival u Cannesu u materijalima o „Evolutionu“ njihovu suradnju povezuje s interesom za obiteljsku povijest, identitet i naslijeđenu traumu, dok novi film svjesno pomiče fokus prema toplijem registru. Variety navodi da je „Place to Be“ drugi Mundruczov dugometražni film predstavljen na velikom festivalu tijekom 2026., nakon što je „At the Sea“ s Amy Adams ranije tijekom godine prikazan u Berlinu. Novi projekt zato pokazuje koliko se ton njegovih filmova može razlikovati, iako se teme gubitka, usamljenosti i traženja novog smjera ponovno pojavljuju.
Za Mundrucza film predstavlja pokušaj da se te teme obrade bez intenziteta tragedije koji je obilježio dio njegova ranijeg rada. Službena redateljska izjava naglašava povjerenje u slučajnost, misterij i male, krhke trenutke koji mogu promijeniti smjer života. Takav pristup poklapa se s festivalskim odjekom premijere: umjesto spektakularne radnje ili velikog političkog okvira, najviše pažnje privukli su glumački odnosi i emotivna reakcija publike. Šest minuta ovacija pritom ostaje neposredna mjera doživljaja dvorane, a ne formalna ocjena filma, posebno zato što naslov nije bio u konkurenciji za glavne nagrade.
Venecijanski festival kao pozornica za novu fazu filma
83. Venecijanski filmski festival održava se od 2. do 12. rujna 2026., a „Place to Be“ u program je uvršten kao jedan od naslova izvan konkurencije. Službeni raspored La Biennale bilježi projekcije 9. i 10. rujna na Lidu, uključujući prikazivanje u Sali Giardino i kinu Astra 1. Takva festivalska pozicija filmu daje međunarodnu vidljivost bez izravnog natjecanja s naslovima iz glavne konkurencije. Screen Daily u festivalskom vodiču navodi da je film predstavljen kao australska produkcija s međunarodnim produkcijskim partnerima i prodajnim zastupanjem na tržištu, što pokazuje da venecijanska premijera ima i važnu industrijsku funkciju.
Ono što se dogodilo nakon projekcije 9. rujna ipak je nadraslo industrijski aspekt događaja. Variety je zabilježio kako je Burstyn plakala, grlila Waititija, Anderson i Bartletta te se zahvalila publici, dok su i ostali članovi ekipe djelovali vidljivo dirnuto. Za glumicu koja je samo dva dana ranije primila Zlatnog lava za životno djelo, reakcija je bila gotovo neposredna potvrda da festivalsko priznanje nije označilo zatvaranje karijere, nego se dogodilo u trenutku kada još uvijek nosi glavni film. Ta činjenica daje dodatnu težinu priči koju „Place to Be“ pokušava ispričati: starija dob ovdje nije samo prostor retrospektive, nego i vrijeme novih odluka, novih odnosa i novih početaka.
Kada je prihvatila Zlatnog lava, Burstyn je prema službenoj objavi La Biennale govorila o časti, sreći i zahvalnosti zbog priznanja, dok je tijekom ceremonije razmišljala o tome da nagrada za životno djelo ne mora biti samo popis ostvarenja nego i prilika za pitanje što je osoba tijekom života naučila. Dva dana poslije publika je upravo njezin novi rad nagradila dugotrajnim aplauzom. „Place to Be“ tako je u Veneciji dobio početak koji istodobno pripada filmu i njegovoj glavnoj glumici: skromna priča o putovanju s izgubljenim golubom pretvorila se u jedno od najuočljivijih festivalskih slavlja glumačke karijere koja i u 93. godini ostaje aktivna.
Izvori:
- La Biennale di Venezia – službena stranica filma „Place to Be“, program, sinopsis, glumačka i autorska ekipa te redateljska izjava (link)
- La Biennale di Venezia – službena objava o Zlatnom lavu za životno djelo Ellen Burstyn i pregled njezine karijere (link)
- Variety – izvještaj s premijere i šestominutnih ovacija za „Place to Be“ (link)
- Associated Press – izvještaj o Zlatnom lavu Ellen Burstyn, filmu „Flesh Impact“ i njezinoj karijeri (link)
- ANSA – izvještaj o Pameli Anderson u Veneciji i njezinoj ulozi u filmu „Place to Be“ (link)
- People – razgovor s Ellen Burstyn i Taikom Waititijem o njihovu odnosu tijekom snimanja filma (link)
- Festival de Cannes – biografski i festivalski pregled karijere Kornéla Mundrucza (link)
- La Biennale di Venezia – arhiv službenih nagrada 77. Venecijanskog filmskog festivala i Coppa Volpi za Vanessu Kirby u „Pieces of a Woman“ (link)
- Screen Daily – festivalski vodič i produkcijski kontekst filma „Place to Be“ (link)