Take That

Take That: britanska pop institucija koja još uvijek pretvara koncerte u događaje

Take That je jedan od rijetkih pop bendova koji je izrastao iz tinejdžerske histerije u dugovječan, koncertno snažan brend koji se mijenjao zajedno s publikom. Osnovani su u Manchesteru u 2026 / 2027, a kroz desetljeća su prošli sve faze – od radijskih hitova i stadionskih refrena do zrelijeg autorskog pristupa u kojem se prepoznaje iskustvo glazbenika koji su odavno prestali biti samo “boy band”. Današnju jezgru čine Gary Barlow, Mark Owen i Howard Donald, dok su Robbie Williams i Jason Orange dio povijesti koja je oblikovala mitologiju benda, ali i očekivanja publike koja ih prati uživo. Njihova relevantnost ne počiva samo na nostalgičnom efektu, nego na rijetkoj sposobnosti da veliki pop zvuk pretvore u priču koja funkcionira i izvan ere u kojoj je nastala. Take That je u britanskom i europskom kontekstu mjerilo “velike produkcije” – način na koji grade koncert, kako aranžiraju poznate pjesme za stadionske uvjete i koliko pažnje posvećuju scenskom ritmu, čine ih bendom koji se često navodi kao primjer industrijskog standarda za pop spektakl. Upravo zato publika Take That ne doživljava kao “još jedan koncert”, nego kao večer koja u sebi ima i elemente mjuzikla, show-programa i kolektivnog pjevanja. Njihove turneje redovito pokazuju da interes nije vezan isključivo uz jednu generaciju: dio publike dolazi zbog uspomena i klasika iz ranijih faza, dio zbog kasnijih albuma i aktualnijeg zvuka, a dio zbog same činjenice da Take That uživo ima reputaciju benda koji “isporučuje” – glasovno, glazbeno i produkcijski. U posljednjem diskografskom ciklusu bend je dodatno naglasio autorsku stranu. Album This Life objavljen je 24. studenoga 2026 / 2027 i potvrdio da Take That i dalje traži balans između himničnog popa i organski građenih pjesama, uz prepoznatljiv Barlowov potpis na melodijama i strukturi. Taj je materijal bio okosnica turneje This Life on Tour, koja je u 2026 / 2027 obuhvatila velike dvorane, a zatim i open-air datume pod nazivom “Under the Stars”, prije nego što je nastavila i izvan Europe – što je pokazalo da je interes za bend i dalje širok, a da katalog funkcionira u različitim formatima nastupa. Najvažnija vijest za publiku koja planira susret uživo jest povratak koncepta The Circus Live – produkcijske ideje koja je u svojoj prvoj verziji bila sinonim za “stadionski show nove generacije”. Originalni ciklus “Circus Live” u 2026 / 2027 ušao je u povijest kao iznimno brz prodajni fenomen: prema podacima iz benda, prodano je 650.000 ulaznica u manje od četiri i pol sata, a završnica na Wembleyju privukla je više od 80.000 ljudi. Najavljena obnovljena stadionska serija The Circus Live kreće 29. svibnja 2026 / 2027 u Southamptonu (St Mary’s Stadium), a zatim ide kroz ključne gradove i velike stadione u Ujedinjenom Kraljevstvu te završava 4. srpnja 2026 / 2027 u Dublinu (Aviva Stadium). U Ujedinjenom Kraljevstvu kao posebni gosti najavljeni su The Script i Belinda Carlisle, što dodatno definira “večer velikih refrena” kao koncept cijelog događaja.

Zašto trebate vidjeti Take That uživo?

• Stadionska dramaturgija – Take That koncerte slaže kao priču, s jasnim usponima i smirenjima, tako da i duga večer djeluje kompaktno i dinamično.
• Repertoar koji spaja epohe – setlista se obično oslanja na najpoznatije singlove, ali uz mjesta za noviji materijal, pa koncert nije samo “best of”, nego presjek karijere.
• Vokalna i bendovska disciplina – i u pop formatu, izvedba se drži čvrsto: harmonije, tempo i aranžmani nisu prepušteni slučaju, osobito u velikim prostorima.
• Produkcija kao dio identiteta – “Circus” estetika nije samo dekor, nego koncept: publika ne dobiva tek pozornicu i svjetla, nego scenografski svijet u kojem pjesme dobivaju dodatni sloj.
• Interakcija s publikom – Take That ima “publiku koja pjeva”, a bend zna kako to iskoristiti: dijelovi koncerta često su dizajnirani tako da stadion zvuči kao jedan glas.
• Koncert kao društveni događaj – oko njihovih nastupa redovito postoji širi interes, pa nije čudno da se ulaznice često traže mjesecima unaprijed, osobito za velike stadionske datume.

Take That — kako se pripremiti za nastup?

The Circus Live u najavljenom obliku je tipičan stadionski pop-spektakl: to znači veliku pozornicu, snažan razglas, vizualne segmente koji imaju svoju ulogu te publiku koja dolazi s očekivanjem “velike večeri”, a ne intimnog klupskog koncerta. Na stadionu je doživljaj bitno drugačiji nego u dvorani – širi je, glasniji i više “kolektivan”, s naglaskom na masovnom pjevanju i atmosferi koja se gradi iz tribina jednako kao i s pozornice. Posjetitelji u pravilu mogu očekivati nastup koji traje dovoljno dugo da obuhvati ključne hitove i novije pjesme, uz ritam koji se prilagođava velikom prostoru. U takvom formatu korisno je planirati dolazak ranije: stadioni imaju ulaze, sigurnosne provjere i velike priljeve ljudi, a ponekad i dodatne sadržaje oko samog nastupa. Ako putujete iz drugog grada ili države, smisleno je razmisliti o prijevozu i smještaju unaprijed – ne zato što “morate”, nego zato što velik događaj često mijenja dinamiku grada, gužve i vrijeme dolaska. Što se odjeće tiče, na stadionima se publika obično kreće od ležernog do “koncertno” sređenog stila, ali najvažniji su praktičnost i slojevitost – open-air večeri znaju promijeniti temperaturu kroz sat ili dva. Ako želite izvući maksimum, dobra je ideja prije nastupa proći ključne pjesme i posljednji album This Life, jer se upravo na spoju “klasika” i novijeg materijala najbolje vidi kako je bend sazrio. Također, vrijedi se podsjetiti na “Circus” razdoblje, jer je taj koncept najavljen kao okosnica vizualnog i produkcijskog identiteta aktualnog stadionskog ciklusa.

Zanimljivosti o Take That koje možda niste znali

Jedan od razloga zašto se Take That često izdvaja u pop povijesti jest to što je bend uspio preživjeti i obnoviti se kroz više “životnih faza” publike. Nije riječ samo o povratku na scenu, nego o promjeni načina rada: u kasnijim razdobljima naglasak je bio na autorskom i produkcijskom identitetu, s Garyjem Barlowom kao ključnom figurom u oblikovanju pjesama, ali i s jasnom ulogom ostalih članova u zvuku i nastupu. Takav razvoj nije tipičan za pop grupe koje su startale kao tinejdžerski fenomen, pa se Take That često navodi kao iznimka koja je naučila upravljati vlastitim katalogom. “Circus Live” je posebna priča i zato što se u prvoj verziji pamti po ambiciji – kombinaciji pop koncerta i kazališne ideje. U 2026 / 2027 taj je projekt postao sinonim za turneju koja se prodaje “brzinom vijesti”, a bend je kasnije u vlastitoj kronologiji bilježio brojke koje su se rijetko viđale u tom formatu. Upravo zato povratak “Circus” estetike nije samo marketinški potez, nego povratak formuli koja je Take That pozicionirala kao koncertni stroj sposoban puniti najveće prostore.

Što očekivati na nastupu?

Tipična večer s Take That u stadionskom formatu počinje postepenim “zagrijavanjem” publike, često uz goste koji postave ton prije glavnog izlaska. Kad bend preuzme pozornicu, dinamika je najčešće isprekidana jasnim blokovima: jedan dio je posvećen velikim hitovima koji dižu stadion na noge, drugi dio daje prostora za emotivnije trenutke i sporije pjesme, a zatim se ritam ponovno vraća prema finalu koje je gotovo uvijek dizajnirano kao kolektivni vrhunac. Ako se “Circus” koncept doista vrati u punoj produkcijskoj snazi, posjetitelj može očekivati naglašenu scenografiju i vizualne segmente koji podsjećaju da je ovo više od standardnog pop koncerta. Publika na takvim događajima tipično reagira glasno i predvidivo: refreni se pjevaju masovno, a trenuci prepoznatljivih pjesama često djeluju kao “okidači” za valove emocija, od euforije do nostalgije. U dojmu nakon koncerta obično dominira osjećaj da ste bili dio nečega većeg od same glazbe – večeri koja je istovremeno i show i susret generacija, s repertoarom koji se može mijenjati od grada do grada i od večeri do večeri, ali u pravilu ostaje vjerna “okosnici” koja uključuje pjesme koje su obilježile karijeru i koje publika očekuje čuti u velikom prostoru. U tom smislu, i bez obećavanja precizne setliste, realno je računati na to da će se među ključnim trenucima naći veliki refreni poput Back for Good, Rule the World, Patience, Shine, Greatest Day ili These Days – pjesme koje su godinama dokazivale da funkcioniraju kao “stadionski jezik”, neovisno o tome u kojem se gradu izvode i koliko je publika mješovita po generacijama. Uspije li bend prenijeti duh “Circus” razdoblja u aktualni format, očekujte i segment nastupa koji nije samo pjevanje i sviranje, nego i vizualna dramaturgija. To u praksi znači da pojedine pjesme često dobiju drugačiju težinu: brže i himničnije stvari grade euforiju, dok se u sporijim trenucima stadion pretvara u golemi zbor, s mobitelima podignutim u zrak i osjećajem da cijeli prostor “diše” u istom tempu. Za publiku koja prvi put dolazi na ovakav koncert, taj kontrast zna biti najveće iznenađenje: Take That može zvučati vrlo “radiofonično” na snimci, ali uživo često djeluju snažnije, šire i dramatičnije nego što sugerira studijska verzija. Ono što je specifično za Take That kao koncertni projekt jest i način na koji članovi podijele uloge na pozornici. Gary Barlow obično nosi dio komunikacije i “glazbene” kontrole nastupa, Mark Owen unosi prepoznatljivu emotivnu liniju i topao vokalni ton, a Howard Donald često daje energiju i ritam koji se najbolje osjete u bržim blokovima. U velikom formatu nastupa, bend se oslanja na snažnu koncertnu postavu i preciznu produkciju, što je važno jer stadion ne oprašta improvizaciju: zvuk mora biti stabilan, tempo siguran, a prijelazi između pjesama dovoljno brzi da publika ne “padne” između dvaju vrhunaca. Iskustvo publike na stadionu ima i svoju psihologiju. Dio gledatelja dolazi u manjim grupama, kao na “večer s prijateljima”, dio kao obiteljski izlazak, a dio kao posjetitelji koji su Take That pratili godinama i žele ponovno osjetiti atmosferu koju pamte iz ranijih turneja. U toj mješavini nastaje efekt koji je teško replicirati u manjim prostorima: čak i ako niste fan koji zna svaku riječ, na koncertu brzo shvatite zašto se takvi događaji pamte. Kad 30.000 ili 50.000 ljudi pjeva isti refren, koncert prestaje biti individualno slušanje i postaje zajednički ritual. Važno je pritom razumjeti i razliku između dvoranskog i stadionskog doživljaja. U dvorani je vizualni kontakt s pozornicom često bolji, zvuk kompaktniji, a atmosfera intimnija. Na stadionu, pak, doživljaj je više “filmski”: širi kadar, masovna energija, snažan naglasak na ekranima i rasvjeti, te osjećaj da ste dio ogromne slike. Zbog toga se i očekivanja trebaju postaviti drugačije. Ako želite “najčišći” zvuk i najbolju vidljivost, planiranje mjesta i dolaska ima veću težinu. Ako želite osjetiti masovnu euforiju, tada je stadion upravo format u kojem Take That najčešće pokazuje punu snagu. U najavljenom ciklusu The Circus Live dodatni element je i ideja “tematske večeri”. To ne znači da ćete dobiti kostimirani performans u svakom trenutku, nego da će se kroz vizualni identitet, scenografiju i režiju koncerta provlačiti prepoznatljiv koncept. Takvi koncerti obično imaju jasne “točke”: uvod koji najavljuje temu, sredinu u kojoj se tempo mijenja i daje prostor emotivnijem dijelu, te završnicu koja je dizajnirana kao vrhunac s nekoliko pjesama koje publika doživljava kao svojevrsni finale. U takvom okruženju i pjesme koje su na albumu djelovale tiše ili intimnije često dobiju novu dimenziju. S obzirom na to da publika često traži ulaznice za njihove velike datume, vrijedi razmišljati i o logistici događaja, bez obzira na to dolazite li iz istog grada ili putujete. Kod stadionskih koncerata najveća razlika je “ritam dana”: dolazak na vrijeme nije samo pitanje udobnosti, nego i doživljaja. Ako uđete u prostor prekasno, propuštate uvod, goste ili početne pjesme koje postavljaju ton večeri. Usto, stadioni često imaju jasna pravila o unosu predmeta, sigurnosne provjere i različite ulaze ovisno o sektoru, pa je korisno mentalno računati na dodatno vrijeme i gužve, osobito u sat vremena prije početka. Ako želite da vam koncert ostane u dobrom sjećanju i nakon što se reflektori ugase, pomoći će i jednostavna priprema: preslušati ključne pjesme, ali i prihvatiti da je uživo doživljaj drugačiji. Take That na koncertu često “nadogradi” pjesme – produlji refrene, promijeni dinamiku, ubaci prijelaze koji nisu na studijskoj verziji. To je normalno u pop spektaklu: pjesme su materijal, a koncert je forma. Publika koja to očekuje obično dobije više zadovoljstva, jer nije fokusirana na to da sve zvuči identično snimci, nego na to kako pjesme žive u prostoru. Neki posjetitelji se pitaju je li koncert Take That prvenstveno za dugogodišnje fanove ili i za one koji ih znaju “izdaleka”. Realan odgovor je: obje publike nalaze svoje mjesto. Dugogodišnji fanovi dobivaju emocionalni kontinuitet i povratak pjesmama koje su im važne, a povremeni slušatelji dobivaju večer u kojoj je lako “ući” jer su refreni prepoznatljivi, struktura koncerta jasna, a atmosfera kolektivna. Upravo to je jedna od tajni njihove dugovječnosti: bend se ne zatvara u uski krug, nego gradi nastup koji funkcionira kao veliki kulturni događaj. Kad je riječ o samoj izvedbi, Take That često dobiva pohvale zbog profesionalnosti i kontrole tempa. To je važna, ponekad podcijenjena komponenta dobrog koncerta: nije dovoljno imati hitove, treba znati kako ih posložiti. Na stadionu je taj posao još teži, jer se energija publike širi i mijenja drugačije nego u klubu. Take That u pravilu izbjegava “prazne” dijelove: prijelazi su režirani, komunikacija s publikom precizna, a scenografija i rasvjeta u funkciji onoga što se događa na pozornici. Ako ste osoba koja voli detalje, vrijedno je obratiti pažnju na to kako bend koristi ritam i dinamiku u sredini koncerta. U tom dijelu se često događa ono što publika pamti kao “trenutak predaha” – sporije pjesme, emotivniji ton, više prostora za glas. Takvi trenuci nisu slučajni: oni služe da bi završnica bila snažnija. Kad se nakon sporijih blokova koncert vrati u brže pjesme, kontrast se osjeti snažnije, a publika reagira intenzivnije. Može se očekivati i poneki “bridge” prema fanovima koji vole ranije faze, uz elemente koji podsjećaju na širi pop kontekst u kojem je bend nastao. To ponekad uključuje i reinterpretacije ili segmente koji djeluju kao omaž eri u kojoj su pop grupe bile dominantan kulturni fenomen. No, Take That se u posljednjim razdobljima češće oslanja na vlastiti katalog i identitet nego na tuđe pjesme ili “nostalgijske trikove”, što je također dio razloga zašto ih publika doživljava ozbiljnije nego mnoge usporedive projekte. U live doživljaju često se pokaže i koliko su neke pjesme “pisane za masu”. Take That ima niz pjesama čiji refreni zvuče kao da su napravljeni da ih pjeva stadion: jednostavni su, ali emotivni, dovoljno široki da se u njima prepozna mnogo ljudi, i dovoljno precizni da ostanu u glavi. Taj efekt je posebno snažan kod pjesama koje su kroz godine postale “opće mjesto” pop kulture. U takvim trenucima nije presudno jeste li došli kao fan ili kao znatiželjni posjetitelj – atmosfera vas praktički “povuče” u sudjelovanje. Za one koji vole kontekst, zanimljivo je promatrati Take That i kao dio britanske pop povijesti: bend koji je krenuo kao fenomen masovne kulture, preživio raspad, izgradio povratak i zatim postao koncertni brand koji puni najveće prostore. Takav put je rijedak, a još rjeđi u formatu grupe. Upravo zato se o njima često govori i izvan fanovskih krugova – kao o primjeru kako se pop karijera može voditi dugoročno, kroz promjene ukusa, medija i generacija. U publici se pritom često osjeti i “izvještajni” element: ljudi ne dolaze samo slušati pjesme, nego doživjeti događaj o kojem se priča. To je razlog zašto se ulaznice za velike datume često traže i zašto se oko koncerata stvara šira scena – od putovanja do dogovora u grupama, od prepričavanja do dijeljenja dojmova nakon nastupa. Takvi koncerti imaju društvenu dimenziju, pa je i doživljaj često veći od glazbe: to je večer u kojoj se publika osjeća kao dio zajednice, makar na nekoliko sati. Ako planirate posjet ovakvom događaju, korisno je i unaprijed razmisliti o vlastitim očekivanjima. Želite li prvenstveno čuti glas i glazbu, ili želite “spektakl”? Želite li biti u dijelu publike gdje se najviše pjeva, ili preferirate mirniji sektor? Na stadionima i takve nijanse mogu utjecati na doživljaj. Nekima je najbolji osjećaj biti “u srcu” energije, drugima je važnija preglednost i udobnost. Nema pogrešnog odabira, ali je dobro znati što vam je prioritet. U priči o Take That uživo, često se zanemaruje i činjenica da bend radi s publikom koja ima različite razloge dolaska. Neki ljudi dolaze zbog pjesama iz ranijih razdoblja, neki zbog novijih albuma i aktualnog zvuka, a neki zbog samog koncepta turneje. Dobar koncert je onaj koji uspije sve te motive držati zajedno, bez da se itko osjeća “izvan priče”. Take That u pravilu tu ravnotežu postiže tako da hitovima drži zajednički jezik, a novijim pjesmama daje dozu svježine i osjećaja da je bend i dalje aktivan, a ne samo “muzej” vlastite prošlosti. U takvom kontekstu, nije neobično da se publika nakon koncerta vraća s dojmom da je večer bila “iznad očekivanja”. To je često rezultat produkcijske kontrole: svjetlo, zvuk i ritam rade zajedno, pa čak i oni koji nisu duboko u katalogu dobiju jasnu sliku o tome zašto je Take That desetljećima ostao relevantan. Kada pop nastup funkcionira kao cjelina, publika se manje bavi pojedinačnim detaljima, a više osjećajem koji ostane nakon zadnje pjesme. Ako se osvrnemo na širi trend, povratak velikih stadionskih turneja u posljednjim godinama pokazao je da publika sve više traži iskustva koja su “jednom u sezoni”, a ne samo redoviti koncertni izlazak. Take That se u tom trendu prirodno snalazi, jer je njihova estetika upravo takva: večer koja ima jasan identitet, veliko platno, snažnu emociju i prepoznatljiv katalog. Zbog toga je i interes za raspored nastupa uvijek velik – publika prati gdje će svirati, koliko će datuma biti, kakav je koncept, tko su gosti, i hoće li se turneja širiti na druge gradove. U slučaju The Circus Live, dodatnu težinu daje činjenica da se radi o konceptu koji već nosi “povijesnu” reputaciju. Oni koji su bili na prvim izvedbama često ga pamte kao trenutak kada je Take That prešao iz velike pop grupe u punokrvni stadionski spektakl. Ponoviti takvo nešto uvijek je izazov, jer publika dolazi s uspomenama i očekivanjima. No, upravo ta vrsta rizika i ambicije često daje najbolji rezultat: bend koji pokušava “samo odraditi” obično ostavlja mlak dojam, dok bend koji želi ponovno stvoriti događaj češće isporuči večer o kojoj se priča. Za novinare i kroničare pop kulture, Take That je zanimljiv i zbog toga što pokazuje kako se publika mijenja, a ipak ostaje. Tinejdžerska publika iz ranih dana danas dolazi kao odrasla publika s drugim navikama, ali s istom emocionalnom vezom prema pjesmama. U isto vrijeme, u publiku ulaze i mlađi posjetitelji koji Take That otkrivaju kroz “klasike” ili kroz novije albume. Na koncertu se te generacije susreću, i to je dio posebne atmosfere: rijetko koji pop bend uspije okupiti toliko različitih publika u istom prostoru, a da se nitko ne osjeća kao “gost na tuđoj zabavi”. Ako biste trebali sažeti što se na koncertu najčešće događa, moglo bi se reći ovako: Take That gradi večer u kojoj hitovi imaju ulogu sidra, produkcija ulogu okvira, a publika ulogu dodatnog instrumenta. Bez obzira na to jeste li došli zbog jedne pjesme, zbog cijelog kataloga ili zbog samog spektakla, takav format nastupa vas prirodno uvlači u priču. A kad se koncert približi završnici, u pravilu se osjeti kako bend namjerno “pojačava” tempo i emociju, ostavljajući dojam da se sve logično slijeva prema finalu koje publika pamti kao zajednički vrhunac, nakon kojeg se često još dugo prepričava kako je stadion zvučao, kako je izgledala rasvjeta, i kako je u tom trenutku bilo lako povjerovati da pjesme koje znate godinama mogu ponovno zvučati kao da ih čujete prvi put, osobito kad se kroz masu proširi onaj prepoznatljivi refren i kad shvatite da se taj osjećaj može nastaviti i nakon izlaska, u razgovorima, na putu kući, u uspomenama koje se vraćaju svaki put kad na radiju krene sljedeća pjesma, a vi se sjetite kako je zvučala uživo i kako je cijeli događaj imao tempo koji vas je držao od prve do posljednje minute, čak i u trenucima kad ste mislili da ćete samo “mirno slušati”. Upravo se u tome vidi razlika između “slušanja” i sudjelovanja: na Take That koncertu publika vrlo brzo prestane biti promatrač i postane dio mehanizma koji gura večer naprijed. Čak i kad dođete s namjerom da budete suzdržani, teško je ostati sa strane u trenutku kad se refreni prelamaju preko tribina i kad bend namjerno ostavi prostor da publika otpjeva završetak strofe ili da “preuzme” pjesmu na nekoliko taktova. To je detalj koji se na snimkama često ne osjeti u potpunosti, ali uživo određuje ton cijelog doživljaja.

Kako je Take That izgradio dugovječnost

U pop industriji dugovječnost se rijetko događa slučajno, a kod Take That je posebno zanimljivo što se održavaju kroz promjene u postavi, ukusima i medijima. Bend je krenuo kao klasičan fenomen masovne pop kulture, ali je s vremenom postao projekt koji se oslanja na autorski rad i koncertnu reputaciju. U praksi to znači da se ne oslanjaju isključivo na “val sjećanja”, nego na činjenicu da su njihove pjesme dovoljno čvrsto napisane i producirane da ih se može interpretirati u različitim formatima – od intimnijih izvedbi do stadionskih aranžmana. Jedan od ključnih elemenata njihove priče jest sposobnost da pjesme prežive različite faze. Take That katalog ima hitove koji su bili oblikovani prema tadašnjem radijskom zvuku, ali i skladbe koje su s godinama dobile novu težinu. Kad publika odraste, promijeni se i način slušanja: pjesme koje su nekad bile “samo refren” postanu emocionalni okidač, a balada koju ste ranije preskakali odjednom postane središnji trenutak večeri. U tom smislu Take That uživo često djeluje kao “sažetak vremena” – ne samo njihove karijere, nego i razdoblja života publike koja ih prati. Treba dodati i to da je bend kroz kasnija razdoblja bio spreman prilagoditi zvuk i način rada. Album This Life, objavljen 24. studenoga 2026 / 2027, predstavlja jednu od tih prilagodbi: naglasak na svirci i osjećaju “živog” izvođenja u studijskom kontekstu dao je materijalu toplinu koja se prirodno preselila na pozornicu. U koncertnom svijetu to je važna razlika, jer pjesme snimljene “organskije” često imaju bolju prohodnost prema live aranžmanima i manje ovise o preciznom repliciranju studijske produkcije.

Ključni članovi i podjela uloga

U današnjoj fazi Take That najčešće se promatra kao trio, ali je njihova priča šira od trenutne postave. Gary Barlow u javnoj percepciji često djeluje kao kreativna os koja drži autorski i aranžmanski okvir, Mark Owen je emotivna boja benda i glas koji publika veže uz posebnu nježnost i melankoliju, dok Howard Donald na pozornici nosi dio energije i ritmičkog pogona. U njihovom nastupu važno je i to da publika osjeti međusobnu kemiju: čak i kad je show velik, dojam zajedništva između članova često djeluje iskreno, a takav detalj u popu nije trivijalan. U povijesnom smislu, činjenica da su Robbie Williams i Jason Orange dio priče dodatno komplicira “mitologiju” benda, ali i povećava interes publike. Za jedne su to ključne figure ranijih faza, za druge simboli razdoblja koje je ostalo iza njih. No, bez obzira na to kako se tko odnosi prema toj povijesti, današnji Take That nastupa kao jasno definiran koncertni projekt: trio s vlastitim identitetom, koji katalog koristi pametno i koji ne pokušava glumiti da je vrijeme stalo.

Turneje, raspored i kontekst aktualnih nastupa

Kad se govori o Take That uživo, raspored nastupa nije samo logistička informacija, nego dio priče: gdje nastupaju i u kojem formatu često govori i o ambiciji projekta. U najavljenom ciklusu The Circus Live naglasak je na stadionima, što samo po sebi znači da se cilja na doživljaj velike mase i na show koji se pamti kao događaj sezone. Prema objavljenim najavama, serija počinje 29. svibnja 2026 / 2027 u Southamptonu (St Mary’s Stadium), a zatim ide kroz velike prostore u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj. Završnica je 4. srpnja 2026 / 2027 u Dublinu (Aviva Stadium), što je i simbolički snažno: Dublin je često jedan od gradova u kojima se takve turneje doživljavaju kao masovni pop događaji s dodatnim “festival” osjećajem. Posebna zanimljivost je i izbor gostiju. Za nastupe u Ujedinjenom Kraljevstvu kao posebni gosti najavljeni su The Script i Belinda Carlisle, što je kombinacija koja jasno cilja na publiku koja voli velike refrene i prepoznatljive melodije. U takvom paketu večer se oblikuje kao niz “hitova uživo”, gdje gosti nisu samo predgrupa, nego dio šire ideje: publika dobiva osjećaj da dolazi na program koji je kuriran tako da drži energiju od početka do kraja. U kontekstu “Circus” brenda važno je podsjetiti i na reputaciju originalnog Circus Live ciklusa. Prema podacima iz benda, turneja je u 2026 / 2027 postavila rekord brzinom prodaje, s 650.000 ulaznica prodanih u manje od četiri i pol sata, a završnica na Wembleyju okupila je više od 80.000 ljudi. Takve brojke imaju težinu jer objašnjavaju zašto naziv “Circus” i danas funkcionira kao signal: publika očekuje produkciju, koncept i osjećaj “velike večeri”, a ne samo standardni koncertni set.

Što znači “Circus” u praksi

“Circus” nije samo riječ u naslovu; to je način razmišljanja o koncertu kao predstavi. U takvom konceptu svaka pjesma ima ulogu: neke služe kao eksplozija energije, neke kao emotivni predah, a neke kao mostovi koji drže publiku u priči. U vizualnom smislu, takav format obično znači naglašenu scenografiju, rasvjetu koja vodi pogled i ritam koji se može pratiti i bez poznavanja svake pjesme. Za publiku je to važno jer stadion nije prostor koji lako “oprašta” prazninu: ako se dogodi rupa u energiji, masa to osjeti. “Circus” filozofija upravo je pokušaj da se takve rupe izbjegnu. U tom smislu, očekujte koncert koji radi na dva kanala istovremeno: na glazbenom i na vizualnom. Glazba nosi emociju, a vizual nosi osjećaj veličine. Kad se ta dva kanala poklope, nastaje doživljaj zbog kojeg se publika vraća – i zbog kojeg se oko turneje uvijek otvaraju pitanja o programu, dinamici, pa i o tome koje će pjesme biti “ključni trenuci” večeri.

Setlista kao razgovor s publikom

Setlista Take That nije samo popis pjesama, nego način komunikacije. U njihovom slučaju ona najčešće služi kao kompromis između očekivanja i iznenađenja. Očekivanja su jasna: publika želi čuti pjesme koje su postale dio kolektivne memorije. Iznenađenje dolazi kroz aranžmane, prijelaze i način na koji bend rasporedi emotivne vrhunce. Čak i kad se izvođač drži poznatih hitova, način na koji ih složi može potpuno promijeniti doživljaj: jedna pjesma može biti “uvod”, druga “središte”, treća “finale”, iako su sve jednako popularne. U praksi, Take That često koristi strategiju blokova. Jedan blok je udar na euforiju – brže pjesme, refreni koji se pjevaju masovno, tempo koji ne pušta. Zatim slijedi blok koji spušta puls: balada, sporija pjesma ili trenutak koji je više “za glas” nego za spektakl. Nakon toga bend se obično vraća na energiju i gradi završnicu. Taj obrazac je tipičan za veliki pop koncert, ali Take That ga često izvodi precizno, bez osjećaja da je sve mehaničko. Publika na njihovim koncertima ima i prepoznatljivo ponašanje. Najglasnija je u refrenima i u pjesmama koje imaju “zajedničku” emocionalnu točku, a najtiša – i najkoncentriranija – u trenucima kad pjesma dopušta da se osjeti tekst. Na stadionu takvi trenuci znaju biti posebno jaki: kad se masa utiša, osjetite koliko ljudi zapravo sluša, a ne samo pjeva. U toj tišini često se dogodi ono što publika kasnije opisuje kao “jež” ili “trenutak zbog kojeg se isplatilo doći”.

Zašto se o njihovim koncertima često govori kao o “doživljaju”

U razgovoru nakon koncerta ljudi rijetko prepričavaju samo pjesme. Više govore o atmosferi, o tome kako je izgledao prostor, kakav je bio osjećaj kad je krenuo određeni refren, koliko je publika bila glasna, jesu li prijelazi bili “filmski”, kako je završnica podigla energiju. Takav način prepričavanja tipičan je za događaje koji imaju dramaturgiju i identitet. Take That se upravo u tome razlikuje od izvođača koji nastup “odrade” kao niz pjesama bez priče: njihovi koncerti često imaju osjećaj scenarija, čak i kad publika nije svjesna da ga prati. Zbog toga se i tema ulaznica često pojavljuje kao dio šireg interesa. Ljudi ne traže ulaznice samo zato što žele “otići na koncert”, nego zato što žele biti dio događaja o kojem će se pričati. U gradovima u kojima se održavaju stadionski nastupi, takve večeri često utječu i na ritam grada: gužve, puni hoteli, dodatni prijevoz, atmosfera koja se osjeti i izvan stadiona. Iako je to logistika, ona je i dio doživljaja – jer potvrđuje da se ne radi o običnoj večeri, nego o masovnom kulturnom događaju.

Take That u pop kulturi i industriji

Za širi kulturni kontekst, Take That je zanimljiv kao primjer kako se pop brend može održavati kroz promjene u medijima. U eri kada su se glazbene navike preselile na streaming i kada publika češće sluša pojedinačne pjesme nego albume, bendovi koji su nastali u albumskim vremenima često se muče s relevantnošću. Take That se u toj tranziciji snalazi tako da katalog tretira kao živi materijal: naglašavaju singlove, ali i dalje grade albume kao cjelinu, a koncerti služe kao mjesto gdje se sve spaja. Osim toga, u britanskom kontekstu imaju status gotovo “institucije”. To ne znači da su izvan kritike, nego da su dio šire povijesti popa: njihov uspon, raspad, povratak i kasnija faza u kojoj pune stadione, čine narativ koji se često koristi kao referenca kad se govori o fenomenu boy bandova, o medijskoj dinamici i o tome kako publika stari zajedno s izvođačem. Malo je projekata koji su tu priču prošli toliko puta, a da su pritom ostali koncertno relevantni. U glazbenom smislu, njihova važnost nije samo u hitovima, nego i u načinu na koji su pomogli oblikovati sliku britanskog popa u određenim razdobljima. U njihovom katalogu čuje se i promjena vremena: od ranijih, lakših pop struktura do kasnijih, zrelijih aranžmana. Za publiku to znači da koncert nije monotona nostalgija, nego presjek različitih stilskih faza. A za one koji vole promatrati industriju, Take That je dokaz da pop može imati dug život kad postoji jasna autorska jezgra i kad se nastup tretira ozbiljno.

Diskografija kao mapa promjena

Ne morate biti kolekcionar da biste osjetili razliku između faza. Dovoljno je usporediti kako zvuče rani hitovi u odnosu na kasniji materijal i kako se sve to prevodi na pozornicu. Take That često radi ono što rade iskusni koncertni izvođači: stare pjesme ne ostavlja “zamrznute”, nego ih prilagođava tako da se uklapaju u novi kontekst. Ponekad je to sitna promjena u tempu, ponekad drugačiji uvod, ponekad način na koji se refren “otvori” prema publici. Takve promjene nisu slučajne; one su dio strategije da katalog zvuči relevantno i danas. Album This Life u tom smislu dolazi kao potvrda da bend želi ostati u sadašnjosti, a ne živjeti isključivo na staroj slavi. Čak i ako publika na stadionu najglasnije pjeva klasike, novi materijal ima ulogu da pokaže vitalnost – da koncert ne bude “retro večer”, nego događaj aktivnog benda. To je razlika koju publika osjeti, čak i kad je ne artikulira: izvođač koji djeluje kao da još uvijek ima što reći, ostavlja jači dojam od onoga koji samo ponavlja poznato.

Kako izgleda idealan posjet: ritam večeri i sitnice koje mijenjaju doživljaj

Kad se približi dan nastupa, doživljaj često ovisi o detaljima koji zvuče banalno, ali u praksi rade razliku. Na stadionu je korisno razmišljati o kretanju: ulazak, pronalazak sektora, snalaženje s redovima, pauze, izlazak nakon koncerta. Ako dođete prerano, čekanje može biti naporno; ako dođete prekasno, propuštate uvod i gubite osjećaj “početka priče”. Najbolji balans je često dolazak dovoljno ranije da se uđete bez stresa, ali ne toliko rano da vam energija padne prije nego što koncert počne. U samom nastupu, korisno je prihvatiti da je doživljaj stadiona kombinacija osobnog i kolektivnog. Ne morate sve snimati, a često je bolje zapamtiti trenutak nego ga gledati kroz ekran. U isto vrijeme, poneka kratka snimka ili fotografija može biti uspomena. Najvažnije je da ne postanete promatrač vlastite večeri. Take That koncert funkcionira najbolje kad ste prisutni: kad pjevate kad želite, kad slušate kad vas povuče, kad se prepustite ritmu koji bend i publika stvaraju zajedno. Još jedna sitnica: ako želite maksimalno uživati, dobro je unaprijed prihvatiti da nećete čuti baš sve što biste osobno odabrali. Setlista je kompromis, a bend mora misliti na većinu. U takvoj večeri uvijek postoji netko tko bi zamijenio jednu pjesmu drugom. No, dobar koncert nije onaj koji je “savršena lista želja”, nego onaj koji ima ritam i emociju. Take That se najčešće fokusira upravo na to: da večer ima smisao i da se publika osjeti vođeno kroz priču. I na kraju, možda najvažnije: otići na njihov nastup često znači prihvatiti da ćete se vratiti kući s više od glazbe. Vratit ćete se s atmosferom, s glasovima publike koji vam odzvanjaju u ušima, s osjećajem da ste bili dio događaja koji je u tom gradu, te večeri, bio “glavna vijest”. U tome i jest odgovor na pitanje zašto se Take That i danas gleda kao koncertni fenomen: zato što uspijeva pretvoriti pop pjesme u zajedničko iskustvo koje traje i nakon što se svjetla ugase. Izvori: - TakeThat.com — timeline i podaci o turneji “Take That Present: The Circus Live” (rekordi i završnica na Wembleyju) - Aviva Stadium — najava završnog nastupa u Dublinu i pregled stadionskih datuma turneje “The Circus Live” - Ticketmaster Discover — pregled najavljenih datuma turneje “The Circus” i kontekst povratka koncepta - Stereoboard — informacija o gostima (The Script i Belinda Carlisle) i sažetak povijesnih rekorda turneje - Wikipedia — osnovni podaci o albumu “This Life” (datum objave i kontekst u diskografiji) - Southampton FC — najava otvaranja turneje na St Mary’s Stadium (format i naziv događaja)