Europska unija bi trebala prestati nametati svoje stavove i započeti saslušati svoje manje članice sa istoka – one su predvidjele rat u Ukrajini

Rijetkost je da izjave litavskih vladinih dužnosnika zauzmu prvo mjesto u vijestima izvan granica te zemlje. Stavovi Litve često nisu u centru pažnje čak ni među njezinim saveznicima. No, možda je došlo vrijeme za promjenu te perspektive.

Nakon sigurnosne konferencije u Münchenu u veljači, litavski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis upozorio je:

Ne nedostaje nam kapaciteta, već političke volje i osjećaja hitnosti koji su potrebni da podržimo Ukrajinu i očuvamo našu kolektivnu sigurnost. S druge strane, Rusija ima volju uništiti Ukrajinu i ponovno uspostaviti Rusko Carstvo. Kada ćemo početi koristiti naše kapacitete za odvraćanje od toga?

S obzirom na to da je Litva mala zemlja s tek 3 milijuna stanovnika, možda ne bismo očekivali da predvodi europski odgovor na rusku agresiju. Međutim, sovjetska okupacija Litve, ispunjena progonima, represijom i totalitarnim režimom, duboko je shvaćena čak i od strane mlađih generacija. Činilo bi se logičnim dati veću važnost mišljenjima Litve i njezinih susjeda u odnosu na druge nacije. Pa zašto se to ne događa?

Vytautas Landsbergis, koji je ranije bio prvi predsjednik parlamenta zemlje nakon neovisnosti od SSSR-a, predvidio je ovaj rat još davno, 2008. godine. Tijekom intervjua za europski informativni portal o „situaciji u Gruziji“, on je izravno odgovorio: „Nije to samo situacija u Gruziji; to je vrlo loša situacija u Europi, i za budućnost Europe, i obećava loše... Tko je sljedeći nakon Gruzije? … Sljedeća je Ukrajina.“

Ovo mišljenje je u oštrom kontrastu s onim što su ministri vanjskih poslova EU dogovorili u to vrijeme kada su izrazili „ozbiljnu zabrinutost“ zbog rata. Kritizirali su nesrazmjerni odgovor Rusije, ali su pritisnuli Gruziju da potpiše šestotopčani sporazum o prekidu vatre, koji je zapravo omogućio ruskim „sigurnosnim snagama“ provođenje „dodatnih sigurnosnih mjera“. Sporazum o prekidu vatre doveo je do ruske okupacije 20% teritorija Gruzije, koja traje sve do danas.

Godine 2014., kada je Rusija okupirala Krim, ostale države članice Europske unije dogovorile su se o određenim sankcijama, ali su istovremeno nastavile graditi svoja energetska partnerstva s agresorom. Litva je, s druge strane, izgradila vlastiti terminal za ukapljeni prirodni plin, nazvan „neovisnost“, što joj je omogućilo da prekine svoju ovisnost o ruskom plinu.

U 2015. godini, kada su zemlje EU bile oprezne u imenovanju Ruske Federacije kao agresora u regijama Luhansk i Donetsk u Ukrajini, litavski ambasador pri UN-u jasno je izjavio: „Rusija je izravno uključena u ovaj sukob i nosi primarnu odgovornost za konflikt koji razdire ukrajinsko tijelo.“

Kako odgovoriti na Rusiju?
Do 2022. godine, Rusija je pokrenula potpuni napad na Ukrajinu. Riječi podrške stizale su sa svih strana, ali konkretna podrška bila je manje dostupna. Tijekom prvih dana rata, Njemačka je odbila slati oružje Ukrajini i čak je spriječila Estoniju da pošalje svoje stare haubičke topove zadržavajući odobrenje.

Litva, uz Latviju, Estoniju i Poljsku, upozoravala je na prijetnju koju situacija predstavlja za ostatak regije i pozivala Europu da podrži Ukrajinu „svim raspoloživim sredstvima“. Za mnoge u regiji, Europa bi se trebala nedvosmisleno obvezati na pomoć Ukrajini u pobjedi u ratu.

Do nedavno, čak je i francuski predsjednik Emmanuel Macron sugerirao da bi Ukrajina trebala pristati na kompromis po pitanju nekih aspekata svojeg suvereniteta kako bi udovoljila Putinovim zahtjevima. Takvi komentari su hladno primljeni u baltičkim i istočnoeuropskim državama.

Kada je Macron promijenio svoju strategiju rekavši da ne isključuje slanje trupa u Ukrajinu, suočio se s negodovanjem iz nekoliko europskih prijestolnica. Međutim, saveznika je našao u Litvi.

Ukorijenjeno zapadnjačko objašnjavanje
Ova povijesna perspektiva ističe oštru razliku mišljenja između zemalja poput Litve, Latvije, Estonije, Poljske i Češke Republike u usporedbi s zapadnoeuropskim zemljama poput Francuske ili Njemačke. To sugerira da „zapadnjačko objašnjavanje“ još uvijek prevladava u Europskoj uniji.

Kandidati iz istočne Europe nikada nisu birani za ključne uloge poput glavnog tajnika NATO-a, na primjer. Zapravo, čak se i protiv njih lobira, uključujući bivšeg potpredsjednika Europske komisije Fransa Timmermansa i barem jednog službenika Komisije neformalno.

Zapadna Europa još uvijek ne smatra istočnu Europu i Baltik kao ravnopravne partnere. Kao rezultat, EU – kojim dominira zapad – još uvijek ne doživljava Rusiju kao izravnu prijetnju europskoj sigurnosti.

U pozitivnom znaku priznavanja, predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen spomenula je u svom godišnjem govoru o stanju unije 2022.: „Trebali smo slušati glasove unutar naše unije – u Poljskoj, u Baltiku i diljem srednje i istočne Europe.“

Ovaj prolazni trenutak priznanja trebao bi biti temelj za mnogo značajniju raspravu o tome tko donosi odluke u EU i na kojoj osnovi.

Original:
Viktorija Lapa
Predavač, Institut za kreiranje europske politike, Sveučilište Bocconi