Stoljećima su sove u mnogim kulturama, uključujući i Sjedinjene Američke Države, smatrane simbolima nesreće, no reakcija New Yorka na smrt sove Flaco ukazuje na promjene u percepciji ovih ptica.

Od trenutka kada je voljena sova orao Flaco preminula 23. veljače 2024., nakon što je udarila u zgradu, New York City zavijen je u tugu. Flaco je postao poznat 2023. godine nakon što je pobjegao iz Zoološkog vrta Central Park i preživio više od godine dana samostalno, očaravajući stanovnike New Yorka svojom prisutnošću.

Tugovali su ostavljajući bilješke i cvijeće u podnožju stare hrastove stabla u Central Parku, za koje se vjeruje da je bilo Flacovo omiljeno mjesto odmora. Tisuće ljudi potpisalo je peticiju za postavljanje statue u njegovu čast. Klizači na ledu odali su mu počast predstavom pod nazivom "Leti. Budi slobodan."

Ovakva reakcija na smrt Flaca mogla bi zbuniti mnoge ljude širom svijeta. Proveo sam desetljeće proučavajući povijest ornitologije na Šri Lanci, uključujući lokalna vjerovanja o sovi kao ptici koja predskazuje smrti. U nekim društvima, sove su viđene (i danas se vide) kao simbol mudrosti ili čak znak sreće.

Ipak, najraširenije vjerovanje o sovama je da su povezane s vještičarenjem i smrću. U velikom dijelu svijeta - u afričkim društvima, među Afroamerikancima na jugu SAD-a, kod autohtonih naroda Amerike, kao i u južnoj i jugoistočnoj Aziji te u Europi - sove se smatraju glasnicima smrti. Kajuni, francusko govoreći izbjeglice koje su se naselile u močvarnim područjima Louisiane nakon što su protjerani iz Nove Škotske od strane Britanaca, strahovali su od krika sove.

Američki filozof Henry David Thoreau napisao je u svojoj knjizi "Walden" da sove "predstavljaju strogu sumraku i nezadovoljne misli koje svi imamo." Amerikanci devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća prije bi ustrijelili sovu smatrajući je nepoželjnim predatorom nego što bi ostavili cvijeće na memorijalu za nju. No, Flacova godina slave pokazuje promjenu u načinu na koji zapadne kulture počinju gledati na sove od Thoreauovog doba.

Ptice zloslutnice
Tijekom dinastije Tang, koja je vladala Kinom od sedmog do desetog stoljeća, vjerovalo se da sove donose nesreću; prezirane su zbog vjerovanja da jedu vlastite majke. Aztečki bog smrti, Mictlantecuhtli, prikazan je u društvu sove. Jahangir, jedan od mogulskih careva Indije, pokušao je kontrolirati prodaju mesa sove u svom carstvu jer se vjerovalo da je to sastojak za čaranje.

Takva vjerovanja bila su rasprostranjena i u Europi. Rimski filozof Plinije Stariji, koji je umro tijekom erupcije Vezuva, rekao je da je sova "čudovište noći ... [i] zloslutni znak". U srednjovjekovnoj Europi vjerovalo se da sove prate vještice. Stoga ne čudi što J.K. Rowling u svojim knjigama ima sovu koja dostavlja poštu Harryju Potteru.

Francuzi nazivaju sovu zvona "chouette effraie des clochers", doslovno, "strašna sova zvonika". Shakespeare je u mnogim svojim djelima koristio ideju da sove predviđaju smrt. Na primjer, Lady Macbeth kaže: "To je sova koja je vrištala", najavljujući ubojstvo Duncana od strane njezinog supruga.

Takva vjerovanja zadržala su se u Engleskoj sve do Drugog svjetskog rata, kada su počela nestajati.

Legenda sa Šri Lanke
Stoljećima su ljudi koji žive u ruralnim područjima Šri Lanke vjerovali u "đavolju pticu" ili "ulamu" na lokalnom jeziku Sinhala, koja najavljuje smrt.

Osnova za ovo vjerovanje je legenda koja priča o muškarcu koji je, kako bi kaznio svoju suprugu, dao joj meso ubijenog djeteta da ga skuha. Otkrivši istinu, ona je pobjegla vrišteći u džunglu. Prema legendi, bogovi su je pretvorili u ulamu. U nekim verzijama priče, ona se reinkarnirala kao đavolja ptica.

Od tada, vjeruje se da progoni džunglu, a njezini strašni krici najavljuju smrt u zajednici onoga tko ih slučajno čuje.

Takva vjerovanja bila su razumljiva britanskim kolonizatorima, uključujući zemljoradnike koji su tijekom 19. stoljeća krčili plantaže kave u udaljenim, šumovitim područjima. Čuli bi čudne, jezive krikove iz šuma koje su okruživale njihove kuće. Objasnjenja lokalnih selaša za te krikove bila bi im logična. Britanci, nakon svega, dolaze iz društva u kojem su praznovjerja vezana za sove – definitive ptice noći – bila dio narodnog vjerovanja.

Identitet ulame bio je široko raspravljan tijekom 19. i početka 20. stoljeća od strane ornitologa, koji su ove noćne zvukove pripisivali nekoj vrsti sove. Britanski kolonijalni ornitolozi konačno su odredili da je ulama vrsta velike sove, vjerojatno sova orao s točkastim trbuhom. Identifikacija je rečena da je potvrđena kada je jedan zemljoradnik jedne mjesečeve noći ustrijelio orla sovu dok je ispuštala krik ulame.

Proslava sova danas
Razvoj znanstvenog znanja o pticama i popularnog hobija promatranja ptica dao je ljudima u SAD-u i Britaniji potpuno drugačiji pogled na sove. Urbanizacija bi također mogla imati neke veze s time. Na primjer, vjerovanja Šri Lanke u ulamu mnogo su manje raširena u urbanim područjima nego na selu.

U popularnoj literaturi i kulturi u Sjevernoj Americi i Britaniji, sove su rehabilitirale svoj ugled. U A.A. Milneovom "Winnie-the-Pooh", Sova je simpatična ptica koja se trudi biti inteligentna i učena. Nacionalno društvo Audubon, jedna od najstarijih organizacija za zaštitu ptica u SAD-u, prodaje plišane igračke sova koje huče kada ih stisnete. Čak postoji i godišnji Međunarodni festival sova u Houstonu, Minnesota, gdje se sove slave.

Želja Newyorčana da podignu spomenik Flacu izuzetan je primjer tekuće rehabilitacije skupine ptica koje su karizmatične, fascinantne i sasvim nezasluženo dobile loš glas tijekom tisućljeća.