Šala i zadirkivanje neodvojivi su dijelovi ljudske interakcije koji se oslanjaju na društvenu inteligenciju, sposobnost predviđanja budućih postupaka te prepoznavanje i cijenjenje kršenja očekivanja drugih. Zadirkivanje ima mnogo toga zajedničkog sa šalom, te se može smatrati kognitivnim pretečom šale. Prve forme zadirkivanja kod ljudi pojavljuju se čak i prije nego što bebe izgovore svoje prve riječi, već s osam mjeseci starosti. Najraniji oblici zadirkivanja su ponavljajuće provokacije koje često uključuju iznenađenje. Bebe zadirkuju svoje roditelje naigrano nudeći i povlačeći objekte, kršeći društvena pravila (tzv. provokativno neposlušanje) i ometajući aktivnosti drugih.

U istraživanju koje su proveli znanstvenici sa Sveučilišta u Kaliforniji Los Angeles, Max Planck Instituta za ponašanje životinja, Sveučilišta u Indiani i Sveučilišta u Kaliforniji San Diego (Isabelle Laumer, Sasha Winkler, Federico Rossano i Erica Cartmill, respektivno), izvještava se o dokazima zadirkivanja u igri kod četiri velike vrste majmuna: orangutana, čimpanza, bonoba i gorila. „Veliki majmuni su izvrsni kandidati za zadirkivanje u igri, s obzirom na to da su blisko povezani s nama, sudjeluju u socijalnoj igri, pokazuju smijeh i iskazuju relativno sofisticirano razumijevanje očekivanja drugih," kaže Isabelle Laumer, postdoktorska istraživačica na Sveučilištu u Kaliforniji Los Angeles i Max Planck Institutu za ponašanje životinja.

Tim je analizirao spontane socijalne interakcije koje su se činile kao igra, blago uznemiravanje ili provokacija. Tijekom ovih interakcija, istraživači su promatrali akcije, tjelesne pokrete, izraze lica provokatora te kako su mete zadirkivanja odgovarale. Također su procjenjivali namjeru provokatora tražeći dokaze da je ponašanje bilo usmjereno na određenu metu, da je trajalo ili se intenziviralo te da su provokatori čekali odgovor mete.

Istraživači su otkrili da orangutani, čimpanze, bonobi i gorile svi sudjeluju u namjerno provokativnom ponašanju, često popraćenim karakteristikama igre. Identificirali su 18 različitih ponašanja zadirkivanja. Mnoga od tih ponašanja činila su se kao načini da se izazove odgovor ili barem privuče pažnja mete. „Bilo je uobičajeno da oni koji zadirkuju ponavljaju mašu ili njihaju dijelom tijela ili objektom u sredini vidnog polja mete, udaraju ili bodu, fiksno gledaju u lice, ometaju njihove pokrete, vuku za kosu ili izvode druge radnje koje meti bilo izuzetno teško ignorirati," objašnjava profesorica na UCLA i IU, Erica Cartmill, vodeća autorica studije.

Iako se zadirkivanje kroz igru manifestiralo na mnogo načina, autori napominju da se razlikovalo od igre na nekoliko načina. „Zadirkivanje kroz igru kod velikih majmuna je jednostrano, uglavnom dolazi od onoga tko zadirkuje tijekom cijele interakcije i rijetko je uzvraćeno," objašnjava Cartmill. „Životinje također rijetko koriste signale igre poput primatskog 'igraćeg lica', što je slično onome što bismo nazvali osmijehom, ili geste 'držanja' koje signaliziraju njihovu namjeru za igrom.“
Sličnosti s ljudskim ponašanjem

Zadirkivanje kroz igru uglavnom se događalo kada su majmuni bili opušteni i dijelilo je sličnosti s ponašanjima kod ljudi. „Slično zadirkivanju kod djece, zadirkivanje kroz igru kod majmuna uključuje jednostranu provokaciju, čekanje odgovora u kojem zadirkujući gleda prema licu mete odmah nakon zadirkivačke radnje, ponavljanje i elemente iznenađenja," objašnjava Laumer.

Istraživači su primijetili da su Jane Goodall i drugi terenski primatolozi spomenuli slična ponašanja kod čimpanza prije mnogo godina, ali ova nova studija bila je prva koja je sistematski proučavala zadirkivanje kroz igru. „Iz evolucijske perspektive, prisutnost zadirkivanja kroz igru kod sve četiri velike vrste majmuna i njegove sličnosti sa zadirkivanjem kroz igru i šalom kod ljudskih beba sugerira da su zadirkivanje kroz igru i njegovi kognitivni preduvjeti možda bili prisutni kod našeg posljednjeg zajedničkog pretka, barem prije 13 milijuna godina," objašnjava Laumer. „Nadamo se da će naša studija inspirirati druge istraživače da proučavaju zadirkivanje kroz igru kod više vrsta kako bi bolje razumjeli evoluciju ovog višestrukog ponašanja. Također se nadamo da će ova studija podići svijest o sličnostima koje dijelimo s našim najbližim rođacima i važnosti zaštite ovih ugroženih životinja.“

Izvor: Max-Planck-Gesellschaft