Washington i Peking opet traže kanal za gospodarski dijalog
Sastanak visokih američkih i kineskih gospodarskih dužnosnika održan u Parizu 15. i 16. ožujka pokazao je da se ni u razdoblju pojačanih političkih napetosti dvije najveće svjetske ekonomije ne mogu jednostavno vratiti logici potpunog razdvajanja. Razgovori koje su vodili američki ministar financija Scott Bessent, američki trgovinski predstavnik Jamieson Greer i kineski potpredsjednik vlade He Lifeng nisu donijeli spektakularan proboj, ali su poslali poruku koju su tržišta i izvozni sektor tražili već tjednima: Washington i Peking još uvijek žele imati barem minimalan, funkcionalan kanal za razgovor o trgovini, carinama, industrijskoj politici i financijskoj stabilnosti.
To je važno i zato što se bilateralni odnos posljednjih mjeseci ponovno kreće po tankoj liniji između kontroliranog natjecanja i nove eskalacije. Američka administracija u ožujku je pokrenula nove istrage prema članku 301 o, kako ih opisuje Ured američkog trgovinskog predstavnika, strukturnim viškovima kapaciteta i proizvodnje u nizu proizvodnih sektora, uključujući čelik, aluminij, baterije, automobile, elektroniku, solarne module i poluvodiče. Istodobno je Washington pokrenuo i širi paket istraga povezanih s prisilnim radom. U takvom ozračju i sama činjenica da su se dvije strane sastale, razgovarale i nakon sastanka nastavile govoriti jezikom “stabilnosti” ima znatnu političku i ekonomsku težinu.
Pariz kao mjesto kontrole štete, a ne velikog sporazuma
Službene objave iz Washingtona i Pekinga potvrđuju da je pariški susret od početka bio zamišljen kao nastavak postojećeg gospodarskog i trgovinskog dijaloga, a ne kao završni pregovarački krug iz kojeg bi izašao novi veliki sporazum. Američko ministarstvo financija prije sastanka objavilo je da Bessent putuje u Francusku radi razgovora s He Lifengom, pritom naglašavajući nastavak dijaloga pod političkim vodstvom Donalda Trumpa i Xi Jinpinga. Ured američkog trgovinskog predstavnika istodobno je poručio da Washington traži “pravednost i stabilnost” u odnosu s Kinom te da će razgovori u Parizu služiti i za preispitivanje provedbe ranijih obveza.
Kineska strana objavila je da He Lifeng predvodi izaslanstvo koje u Francuskoj vodi gospodarske i trgovinske razgovore sa Sjedinjenim Državama od 14. do 17. ožujka. Već taj raspored pokazuje da nije riječ o protokolarnom susretu na marginama nekog foruma, nego o ozbiljnijem kontaktu koji je imao pripremnu i operativnu dimenziju. Prema izvješćima američkih i međunarodnih medija, cilj nije bio riješiti sva otvorena pitanja, nego zadržati okvir unutar kojeg obje strane mogu spriječiti da nova nesuglasica automatski preraste u carinski rat širokih razmjera.
Upravo se tu vidi i stvarna funkcija Pariza. U trenucima kada između Washingtona i Pekinga postoje duboki prijepori oko državnih subvencija, izvozne kontrole, tehnološke sigurnosti, pristupa tržištu i položaja strateških industrija, razgovor je prije svega alat za ograničavanje štete. I američka i kineska strana svjesne su da bi novi, nekontrolirani skok carina ili dodatna destabilizacija opskrbnih lanaca pogodili ne samo njihove izvoznike i proizvođače nego i širu svjetsku ekonomiju, koja i u 2026. ulazi opterećena trgovinskim napetostima i geopolitičkom neizvjesnošću.
Zašto su carine opet u središtu priče
Carine su ponovno u središtu zato što su i dalje najizravniji instrument političkog pritiska u američko-kineskom odnosu. Zajednička izjava objavljena nakon gospodarskog i trgovinskog sastanka u Ženevi u svibnju 2025. pokazala je koliko je odnos bio zategnut: obje strane tada su priznale važnost bilateralnog odnosa za vlastita gospodarstva i za globalnu ekonomiju, a Sjedinjene Države obvezale su se suspendirati 24 postotna boda dodatne carinske stope na kinesku robu na početno razdoblje od 90 dana, uz zadržavanje preostale dodatne stope od 10 posto. Drugim riječima, dogovor iz 2025. nije značio povratak slobodnoj trgovini, nego privremeno spuštanje temperature nakon razdoblja u kojem su se carinske stope i protumjere opasno gomilale.
Pariški razgovori održani su upravo u trenutku kada je pitanje hoće li se ta relativna stabilizacija održati postalo jedno od ključnih otvorenih pitanja. Kineska strana nakon sastanka nije skrivala zabrinutost zbog najnovijih američkih poteza povezanih s carinama i trgovinskim istragama, uz poruku da bi takvi koraci mogli ugroziti krhku stabilnost odnosa. Američki dužnosnici s druge strane isticali su da su razgovori bili konstruktivni i da su pomogli izbjeći logiku trenutne odmazde. Ta razlika u tonu važna je jer pokazuje da zajednički nazivnik postoji, ali da je prostor za pogrešan korak i dalje vrlo velik.
U Washingtonu se novi pritisak na Kinu politički obrazlaže reindustrijalizacijom, zaštitom domaće proizvodnje i vraćanjem strateških lanaca opskrbe na sigurnije lokacije. USTR u najnovijim dokumentima tvrdi da strukturni višak kapaciteta u nizu stranih gospodarstava, među kojima izrijekom navodi i Kinu, otežava povrat kritičnih opskrbnih lanaca u SAD i stvara pritisak na američke radnike i industriju. Na kineskoj strani takav se pristup čita kao nastavak politike koja pod krinkom “pravedne trgovine” zapravo pokušava ograničiti kineski industrijski uspon u sektorima od strateške važnosti.
Industrijska politika više nije sporedna tema
Ono što današnji američko-kineski spor čini drukčijim od starijih trgovinskih sporova jest činjenica da se više ne vodi samo oko carinskih stopa ili klasičnog trgovinskog deficita. U pozadini su sada modeli razvoja. Sjedinjene Države žele snažniju domaću proizvodnu bazu u sektorima koje smatraju ključnima za nacionalnu sigurnost i tehnološku konkurentnost, dok Kina nastavlja braniti model u kojem država ima snažnu ulogu u usmjeravanju industrijskog rasta, financiranja i izvozne ekspanzije.
Zbog toga današnji pregovori nužno obuhvaćaju pitanja koja se ne mogu riješiti jednim sastankom. Tu su subvencije, uloga državnih poduzeća, pristup kapitalu, okolišni i radni standardi, kontrola izvoza naprednih tehnologija, kao i pitanje tko će dominirati proizvodnjom baterija, poluvodiča, električnih vozila i druge opreme bez koje nema ni energetske tranzicije ni vojne i digitalne moći. Kada Washington govori o “strukturnim viškovima kapaciteta”, on time ne govori samo o prevelikoj proizvodnji, nego i o cijelom kineskom modelu kojim se ta proizvodnja podupire. Kada Peking govori o stabilnosti i protivljenju politizaciji trgovine, on zapravo brani prostor za nastavak vlastite industrijske strategije.
Zato je i pariški susret bio važan bez obzira na to što nije završio objavom velikog paketa mjera. On je pokazao da obje strane razumiju kako se spor više ne može voditi samo na naslovnicama i u objavama o sankcijama, nego zahtijeva stalni kanal kroz koji se mogu upravljati sudari interesa. U suprotnom bi svaka nova istraga, svaka nova zabrana i svako novo ograničenje izvoza mogli proizvoditi lančanu reakciju na tržištima roba, tehnologije i kapitala.
Opskrbni lanci ostaju ranjiva točka svjetske ekonomije
Razgovori u Parizu nisu važni samo za bilateralni odnos nego i za ostatak svijeta. OECD upozorava da globalni opskrbni lanci trpe pritisak zbog geopolitičkih napetosti, regulatorne neizvjesnosti i gospodarske volatilnosti, a Svjetska banka u najnovijem pregledu svjetskih izgleda navodi da globalno gospodarstvo pokazuje otpornost, ali i dalje ostaje izloženo povijesno visokoj trgovinskoj i političkoj neizvjesnosti. Ujedinjeni narodi u izvješću o svjetskim gospodarskim izgledima za 2026. procjenjuju da će globalni rast usporiti na 2,7 posto, upravo uz upozorenje da trgovinske napetosti i izostanak snažnije koordinacije mogu dodatno pritisnuti investicije i rast.
U takvom ambijentu američko-kineski odnos ima težinu veću od zbroja njihovih bilateralnih sporova. Dovoljno je pogledati osnovne trgovinske brojke da bi se vidjelo koliko je riječ o odnosu koji se ne može “ugasiti” političkom izjavom. Prema američkom Census Bureauu, robni deficit Sjedinjenih Država u trgovini s Kinom samo u siječnju 2026. iznosio je 12,7 milijardi dolara, uz američki izvoz od 8,3 milijarde i uvoz od 21,1 milijardu dolara. Ukupni američki deficit u robi i uslugama u prosincu 2025. dosegnuo je 70,3 milijarde dolara. Te brojke same po sebi ne objašnjavaju sve, ali jasno pokazuju da je riječ o odnosu duboko ugrađenom u potrošnju, industrijsku proizvodnju i investicijske tokove.
To znači da svaki ozbiljniji zastoj između Washingtona i Pekinga ima trenutačne posljedice daleko izvan granica dviju zemalja. Europski izvoznici, azijski proizvođači komponenti, prijevoznici, energetska tržišta i financijski ulagači svi prate signale iz takvih susreta zato što su naučili da se politički spor vrlo brzo može preliti u cijene, rokove isporuke, premije rizika i volatilnost valuta. Posebno je osjetljivo pitanje strateških sirovina i tehnoloških komponenti, od rijetkih metala do naprednih čipova, gdje i kratkotrajne restrikcije mogu imati učinak mnogo veći od same bilateralne trgovinske statistike.
Tržišta ne traže prijateljstvo, nego predvidljivost
Za financijska tržišta i korporativni sektor ključna riječ nije povjerenje, nego predvidljivost. Malo tko očekuje da će Washington i Peking uskoro ući u razdoblje toplih odnosa, ali mnogi traže potvrdu da će se najvažniji sporovi ipak voditi unutar nekog pregovaračkog okvira. Iz te perspektive, pariški sastanak bio je važan signal zato što je pokazao da obje strane i dalje smatraju korisnim održavati strukturirani dijalog, čak i kada su politički odnosi opterećeni drugim krizama.
Dodatnu težinu tim razgovorima daje i mogući susret Donalda Trumpa i Xi Jinpinga. Američki i međunarodni mediji posljednjih dana izvještavaju da su pariški razgovori bili zamišljeni i kao priprema mogućeg susreta dvojice čelnika u Kini. Istodobno, pojavile su se informacije da bi raspored takvog susreta mogao biti odgođen zbog šire geopolitičke situacije i krize povezane s Iranom i Hormuškim tjesnacem. To znači da je Pariz ujedno poslužio i kao svojevrsni test: može li se prije eventualnog sastanka na vrhu stabilizirati barem osnovni gospodarski teren.
To je važno jer susreti na vrhu bez prethodno pripremljenog ekonomskog sadržaja često proizvode više simbolike nego rezultata. Ako Washington i Peking žele da eventualni Trumpov i Xijev susret donese više od protokola i fotografija, potrebno je prethodno razraditi barem minimalne točke mogućeg dogovora: granice carinske stabilnosti, područja u kojima se može izbjeći eskalacija, pitanja poljoprivredne trgovine, pristupa kritičnim mineralima i mehanizme za upravljanje sporovima. Bez toga bi i summit mogao završiti kao još jedna epizoda neizvjesnosti, a ne kao korak prema smirivanju tržišta.
Što Pariz govori o odnosu snaga u 2026.
Pariški sastanak otkriva i širu sliku svijeta u 2026. Sjedinjene Države i Kina ostaju strateški suparnici, ali istodobno i duboko međusobno povezane ekonomije. Ni jedna strana više ne polazi od pretpostavke da će potpuna normalizacija odnosa vratiti staru eru globalizacije. Umjesto toga gradi se model selektivne suradnje, selektivne konfrontacije i stalnog upravljanja rizikom. Taj model je skuplji, sporiji i politički zahtjevniji, ali za sada izgleda kao jedini realan okvir unutar kojeg dvije sile mogu istodobno štititi vlastite interese i izbjeći potpuni gospodarski lom.
U tom smislu, pariški razgovori možda jesu bili skromni po konkretnim ishodima, ali su bili važni po onome što simboliziraju. Pokazali su da i Washington i Peking razumiju da carine, industrijska politika i opskrbni lanci više nisu uske stručne teme za pregovaračke timove, nego pitanja koja određuju inflaciju, investicije, zaposlenost i političku stabilnost u nizu drugih država. Pokazali su i to da se današnji globalni poredak ne oblikuje samo u vojno-sigurnosnim krizama, nego i u razgovorima o tome koliko će koštati uvoz, gdje će se graditi tvornice i tko će kontrolirati sljedeću generaciju industrijske proizvodnje.
Zato će se važnost pariškog sastanka mjeriti manje po jednoj završnoj izjavi, a više po tome hoće li nakon njega obje strane uspjeti zadržati barem minimalnu disciplinu u vođenju gospodarskog sukoba. U svijetu usporenog rasta, skupljeg kapitala i osjetljivih opskrbnih lanaca, već i to bi bilo dovoljno da razgovor ostane važniji od šutnje.
Izvori:- U.S. Department of the Treasury – najava sastanka Scotta Bessenta i He Lifenga u Parizu, s opisom političkog okvira razgovora (link)- Office of the United States Trade Representative – najava puta Jamiesona Greera u Francusku i službeni američki opis ciljeva razgovora (link)- Chinese Government / Xinhua – objava o kineskom izaslanstvu koje vodi He Lifeng i terminu razgovora u Francuskoj (link)- Associated Press – izvješća o otvaranju i završetku pariških razgovora, kineskim primjedbama na nove američke carinske poteze i američkoj ocjeni da su razgovori bili konstruktivni (link)- Associated Press – izvješće o upozorenju Pekinga da bi najnoviji američki potezi povezani s carinama mogli naštetiti trgovinskim odnosima (link)- USTR – fact sheet o novim istragama prema članku 301 zbog “strukturnih viškova kapaciteta i proizvodnje” u proizvodnim sektorima (link)- USTR – fact sheet o 60 istraga prema članku 301 povezanih s prisilnim radom, uključujući Kinu među obuhvaćenim gospodarstvima (link)- Chinese Government – zajednička izjava o kinesko-američkom gospodarskom i trgovinskom sastanku u Ženevi iz svibnja 2025., uključujući opis privremenog smanjenja dodatnih carinskih stopa (link)- U.S. Census Bureau – aktualni podaci o robnoj trgovini SAD-a s Kinom, uključujući siječanj 2026. (link)- U.S. Bureau of Economic Analysis – podaci o ukupnom američkom deficitu u robi i uslugama za prosinac i cijelu 2025. godinu (link)- OECD – pregled rizika i pritisaka na otpornost globalnih opskrbnih lanaca (link)- World Bank – Global Economic Prospects, s upozorenjima o trajnoj trgovinskoj i političkoj neizvjesnosti u svjetskom gospodarstvu (link)- UNCTAD / World Economic Situation and Prospects 2026 – procjena usporavanja globalnog rasta i upozorenje na posljedice trgovinskih napetosti (link)
Kreirano: utorak, 17. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini