Badain Jaran, pustinjski pejzaž na krajnjem zapadu Unutarnje Mongolije, pripada velikom sustavu Gobi i leži na Alxa platou oko 1200 m nadmorske visine. U geografskom smislu obuhvaća rubne dijelove triju kineskih provincija – Unutarnje Mongolije, Gansua i Ningxije – a u znanstvenoj i popularnoj literaturi opisuje se kao “zemlja dina i jezera” zbog neuobičajenog suživota megadina i stotina interdunskih vodnih zrcala. Ovaj dio gobijskog krajolika prepoznat je i na svjetskoj razini: područje je uvršteno na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, čime je dodatno naglašena njegova geološka, hidrološka i biološka posebnost.

Slika snimljena radarskim instrumentom misije Copernicus Sentinel-1 u rujnu 2025. godine pruža iznimno jasan prikaz ritma pijeska i vode. U radargramu se nizovi paralelnih pijesnih grebena crtaju kao gusti, pravilni rasteri, dok se jezera izdvajaju kao tamne plohe utonule među dine. Budući da je riječ o synthetic aperture radar (SAR) snimanju, kontrast između glatkih vodnih površina i hrapavih pješčanih morfologija naglašen je bez obzira na dnevno doba i meteorološke uvjete, što Sentinel-1 čini idealnim alatom za dugotrajno promatranje tako dinamičnog okoliša.

Treća najveća pustinja Kine i geografski okvir

Badain Jaran zauzima približno 49 000 četvornih kilometara, što je svrstava među najveće pustinje istočne Azije i treću po veličini u Kini. Smještena je u središtu Alxa platoa – goleme visoravni na južnom rubu Gobija – između Helan planine i Žute rijeke na istoku te područja Qilian i Yabulai planina prema jugu i jugozapadu. Takav prostorni položaj podrazumijeva kontinentalnu klimu s jakim termičkim amplitudama, rijetkim oborinama i brojnim vjetrovima koji modeliraju površinu gotovo tijekom cijele godine. Između širokih polja dina javljaju se tjesnaci i korita povremenih tokova, koja u sezoni oluja kratkotrajno oživljavaju i dopremaju finiji materijal u interdunske udubine.

Reljef je na prvi pogled “jednostavan” – more pijeska – ali u detalju iznimno raznolik. Donji dijelovi zatvorenih interdunskih bazena ispunjeni su vodom koja u godišnjem ciklusu varira u razini i slanosti, dok periferne oaze i izdvojene stijenske izbočine (inselbergi) svjedoče o starijim, litološki otpornijim fazama razvoja krajolika. U zračnim i satelitskim snimkama palađin plavih i crnih točaka jezera izranja iz gotovo monotonog svijetlog pijeska, dajući pustinji prepoznatljivu “pjegavu” teksturu.

Megadine: “kule” pijeska visoke do 460 metara

Badain Jaran poznata je po gusto zbijenim nizovima megadina – statičnih, stabiliziranih dina impresivnih dimenzija. Na brojnim lokacijama relativna visina prelazi 200 metara, a najviša izmjerena dostiže oko 460 metara, čime ovaj pustinjski sustav okuplja najviše stabilizirane pješčane dine na svijetu. Dine su najčešće polumjesečaste do kompleksne oblike, s više grebena i sekundarnih kresti, a njihov nastanak i održavanje povezani su s dugotrajnim režimom vjetrova te prisutnošću čvrstih jezgri u podlozi koje “sidre” goleme volumene pijeska.

Najpoznatiji vrh dinarskog “reljefnog rječnika” je Bilutu – masivna dina čiji se vrh uzdiže do približno 1600 m nad morem, dok se relativna visina u odnosu na okolni teren mjeri u stotinama metara. Iako se “obični” pješčani valovi u pustinjama obično pomiču, ovakve megadine u Badain Jaranu najvećim su dijelom stacionarne: njihovi se oblici mijenjaju sporo, a volumeni ostaju stabilni zahvaljujući kombinaciji vjetrova, vlage koja kapilarno vezuje donje slojeve i litoloških okvira. U zimskim mjesecima vršne padine često prekrije snijeg, a taj sezonski “pokrivač” dodatno smanjuje mobilnost površinskog pijeska.

Jezera među dinama: podzemna voda, izvori i kemijska raznolikost

Među pješčanim grebenima raspršeno je više od stotinu jezera – od plitkih, izrazito slanih, do dubljih i gotovo posve slatkovodnih. Upravo su ta “skrivena ogledala” dala pustinji ime: mongolski naziv Badain Jaran prevodi se kao “tajanstvena jezera”. Porijeklo i obnova njihove vode i dalje su predmet aktivnih istraživanja. Brojna hidrogeološka i paleolimnološka istraživanja upućuju na podzemnu cirkulaciju i dotoke iz regionalnih akvifera koji se hrane infiltracijom s obližnjih planina – prije svega s masiva Qilian – te iz kontaktnih zona stijena i pijeska na rubovima platoa.

Ova jezera funkcioniraju kao prirodni “indeks” klimatske promjene u pustinji. U sušnijim razdobljima razina opada, rubovi se povlače i otkrivaju prašnjave slane plohe; u vlagom bogatijim sezonama površina se širi, a boja prelazi iz tamnozelenih u modre nijanse. Sedimentne jezgre s dna pojedinih jezera – poput Sayinwusua – čuvaju zapise o promjenama u produktivnosti i salinitetu kroz zadnjih stotinjak i više godina, povezane s regionalnim klimatskim oscilacijama i promjenama u režimu vjetra i oborina. Kemijski sastav varira od slatkih, oligotrofnih voda do jezera zasićenih solju, u kojima kristali rubnog prstena ostaju kao svjedok intenzivnog isparavanja.

“Pjevanje” pijeska: akustika dina kao fenomen

Badain Jaran jedno je od rijetkih mjesta na svijetu gdje se može doživjeti pojava “pjevajućih dina”. U toplim, suhim ljetnim danima, kad su padine strme, a zrna homogena i dobro zaobljena, pri pokretanju gornjeg sloja – bilo vjetrom ili spuštanjem niz padinu – dolazi do kolektivnog klizanja i trljanja zrna koje proizvodi duboko brujanje ili visok ton. Frekvencija i trajanje zvuka ovise o veličini i sastavu zrna, vlazi i nagibu, a sam fenomen može potrajati od nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Akustička “sviraonica” dina ovisi o preciznoj kombinaciji čimbenika: najizrazitije je “pjevanje” kad su zrna kvarcna i relativno jednake veličine, kada je vlaga niska i kada je padina na granici stabilnosti.

Živi svijet u “moru pijeska”

Unatoč asocijaciji na “prazan” prostor, Badain Jaran je ekosustav visoke raznolikosti. Na rubovima jezera i u interdunskim udubinama razvija se bilje prilagođeno ekstremu – od halofita tolerantnih na sol do dubokokorijenih grmova koji stabiliziraju pijesak. Noćni život poprima ključnu ulogu: mnoge životinje aktivne su tek nakon zalaska sunca kada temperature padaju i vlaga raste. UNESCO-ova procjena ističe kako područje, unatoč pješčanoj dominanti, obiluje biljnim zajednicama i pruža staništa brojnim noćnim životinjama, a vodene površine služe kao odmorišta i hranilišta za ptice selice te kao trajna oaza za gmazove, vodozemce i beskralješnjake.

Vegetacijska krpa koja drži dine na okupu nije samo estetska nego i funkcionalna: trave i grmovi hvataju snijeg i rosu, njihovi korijeni vežu površinski sloj i smanjuju eroziju, a sjena i mikroreljef snižavaju temperaturu tla. Time se stvaraju uvjeti za “oaze” koje, iako malene, iniciraju lanac života u kojem voda, biljke, kukci i ptice čine stabilan mikrokozmos usred surove pustinje.

Klima, sezonalnost i zimski snijeg

Klima Badain Jarana je izrazito kontinentalna: ljeta su vruća i suha, zime hladne, s povremenim snijegom. Snježni pokrivač koji se, osobito na višim krestama megadina, zadržava i po nekoliko dana ili tjedana, djeluje kao privremeni “cement” na površinskim slojevima, smanjujući mobilnost pijeska u hladnoj sezoni. U prozračnim satelitskim snimkama zimske pruge snijega naglašavaju geometriju kresti i otkrivaju koliko su dine, iako izložene vjetru, stabilne u svom temelju. U ljetnoj sezoni, nasuprot tome, površina se brzo pregrijava; tada na padinama češće dolazi do “lavina” sitnog pijeska koje pokreću zvučne fenomene, a jezera intenzivnije isparavaju.

Slika iz svemira: zašto je radar ključan

Za promatranje ovakvog krajolika odlučujuća je prednost radarskog senzora. Za razliku od optičkih kamera koje ovise o dnevnom svjetlu i često su “zaslijepljene” pješčanim olujama ili oblacima, C-band SAR na Sentinel-1 satelitima bilježi strukturne razlike u hrapavosti i dielektričnim svojstvima površine, pa su pijesak, stijena i voda jasno razdvojivi. To omogućuje kartiranje položaja i širine dina, otkrivanje promjena obale jezera iz sezone u sezonu, praćenje površinske vlage nakon rijetkih monsunskih epizoda te preciznu usporedbu krajolika kroz vrijeme zahvaljujući ujednačenoj geometriji snimanja.

U rujnu 2025. radarska snimka područja otkriva guste “pakete” paralelnih grebena, što upućuje na visoku gustoću megadina u središtu pustinje, dok su tamna “oka” jezera većinom smještena u udolinama između triju ili više dina. U spektru povratnog raspršenja voda je gotovo crna (zrcalna refleksija šalje energiju u smjeru od senzora), dine su svijetle do srednje tonirane (raspršenje na hrapavim padinama i rubovima), a stjenovite oaze ili izbočine još svjetlije. Ovakav vizualno “negativ” omogućuje i laiku da shvati logiku krajolika i prostorni odnos vode i pijeska.

Kultura i tragovi čovjeka

Usred pustinje, na obali jednog od jezera, smješten je i budistički Hram Badain Jaran s kraja 19. stoljeća – arhitektonski i povijesni raritet koji je zbog izoliranosti očuvan kroz burna razdoblja 20. stoljeća. Oaza oko hrama svjedoči o vještini prilagodbe: opskrba vodom oslanja se na izvore i plitke bunare, a kretanje pješčanih masa ograničava se vegetacijom i niskim suhozidima. Tragovi nomadskog stočarstva i putova koji spajaju rubne gradove s unutrašnjošću pustinje danas se čitaju i na visokorezolucijskim satelitskim snimkama – sitni tragovi kotača i tanka prašina zadržavaju se na nizvjetrištima, dok su na navjetrini često izbrisani već pri prvoj većoj oluji.

Turizam, pristup i očuvanje

Pristup Badain Jaranu moguć je rutama iz Alxa Leaguea i grada Ejin, a najatraktivnije točke – poput uspona na Bilutu ili prelaska preko polja jezera – često se obilaze specijalnim terenskim vozilima uz lokalne vodiče. Porast posjećenosti posljednjih godina donio je i nova upravljačka pravila: UNESCO-ov status skreće pozornost na nužnost kontrole prometa, zaštitu osjetljivih obala jezera te edukaciju posjetitelja o krhkosti pješčanih ekosustava. Ograničavanje vožnje izvan označenih ruta, zabrana bacanja otpada i pažljivo planirana infrastruktura (vidikovci, odmorišta, edukativne staze) ključni su za očuvanje prirodnih procesa koji stvaraju i održavaju ovaj krajolik.

S obzirom na osjetljivost jezerskih sustava na poremećaje u vodnoj bilanci, lokalne vlasti i znanstvenici ističu važnost stalnog monitoringa razine i kemizma vode, kao i provjere stanja vegetacije na rubovima. U tom pogledu, integrirani pristup koji spaja satelitska promatranja (SAR i optika), terenska mjerenja i tradicionalno znanje nomadskih zajednica pruža najpouzdaniju sliku stanja i trendova.

Vjetar kao kipar: procesi koji grade i ruše

Dominantni vjetrovi u Badain Jaranu – koji se mijenjaju kroz godinu – oblikuju asimetrične profile dina: navjetrinska strana najčešće je blago nagnuta dok je nizvjetrište strmije i sklonije odronima pijeska. U toplijem dijelu godine površina se lako suši, a zrna postaju pokretljivija; u hladnijem i vlažnijem razdoblju kohezija raste, pa se aktivnost privremeno smanjuje. Povremene pješčane oluje nadiru u valovima, no upravo velik volumen i jezgre megadina uzrokuju da cjelokupni makro-oblik ostaje dugo stabilan, dok se detalji – grebeni, brazde i sitni valovi – stalno precrtavaju.

Znanstveni izazovi: od podrijetla jezera do budućnosti pijeska

Iako su se istraživanja intenzivirala, podrijetlo i održivost jezera nije u potpunosti razjašnjeno. Hidrogeološki modeli sugeriraju da dotoci podzemne vode dolaze iz više smjerova – uključujući pretakanje iz dubokih regionalnih vodonosnika te curenje iz kontaktnih zona stijena i pijeska – a doprinos modernih oborina ovisi o nepredvidivoj sintezi monsuna i lokalnih oluja. Analize sedimentnih jezgri ukazuju na faze većeg i manjeg saliniteta, što se može povezati sa širim klimatskim oscilacijama. U budućnosti će kombinacija terenskih metoda (piezometri, izotopi, geokemija) i naprednih satelitskih senzora (više polarizacija, veća prostorna i vremenska rezolucija) pomoći u kvantificiranju bilance između gubitaka isparavanjem i dotoka iz akvifera.

Badain Jaran u optici javnosti

Iako stoljećima izvan glavnih trgovačkih i kulturnih tokova, Badain Jaran se posljednjeg desetljeća postupno afirmira u javnosti. Fotografije i snimke koje ističu kontraste – modra jezera uklančena između kremastih kresti, tragovi snijega na pješčanim valovima, zvučna kulisa “pjevajućih” padina – sve češće kruže globalnim medijima i društvenim mrežama. To donosi dvostruku poruku: s jedne strane otkriva svima ljepotu jednog od najneobičnijih pustinjskih krajolika na Zemlji, a s druge upozorava da je riječ o osjetljivom sustavu u kojem ljudska prisutnost mora biti odmjerena.

Radarske snimke Copernicusa omogućuju da se ta ravnoteža prati bez prekida. One su baza mnogih znanstvenih radova o hidrološkoj dinamici jezera i “disanju” dina, ali i praktičan alat lokalnim vlastima za planiranje ruta, provjeru utjecaja prometa, pa čak i za rano upozorenje na oluje. Usporedbe scena iz različitih godina – primjerice između sušnih 2010-ih i vlažnijih epizoda sredinom 2020-ih – pokazuju kako se vodene površine šire i smanjuju u ritmu koji je povezan s regionalnim padalinama i podzemnim dotocima.

Kao prozor u geološki brzu, ali ljudskim okom još uvijek suptilnu dinamiku, Badain Jaran predstavlja idealan laboratorij u kojem se spajaju geomorfologija, klimatologija, hidrogeologija i akustika. Bilo da ga promatramo iz zraka, s vrha dine u rano jutro ili slušajući kako pijesak “pjeva” pod stopalima, riječ je o krajoliku koji stalno mijenja lice – i pritom uporno čuva svoje tajne.