Novi model sa Sveučilišta u Córdobi preciznije mapira jaruge u maslinicima Andaluzije nakon jakih oluja

Novi model mapiranja erozije u andaluzijskim maslinicima preciznije predviđa nastanak jaruga

U andaluzijskim maslinicima, gdje se na prvi pogled čini da je riječ o mirnom, stoljećima oblikovanom krajoliku, voda sve češće ostavlja tragove koji se više ne mogu preorati i „izravnati” u jednoj sezoni. Jarušna erozija – duboki, trajni kanali koje bujice izrežu kroz tlo – pretvara pojedine parcele u teško prohodan mozaik, povećava troškove proizvodnje i u krajnjoj liniji smanjuje poljoprivredni potencijal regije koja je oslonac europske proizvodnje maslinova ulja. Kada se takvi kanali razgranaju, nastaju prizori koji podsjećaju na minijaturne kanjone, a šteta više nije samo lokalna: odnijeto tlo završava u vodotocima i akumulacijama, povisujući zamućenje i opterećujući sustave za vodoopskrbu i navodnjavanje.
Početak 2026. dodatno je naglasio koliko su mediteranski slivovi osjetljivi na epizode obilne oborine. Nakon oluja Leonardo i Marta, koje su u dijelovima Španjolske i Portugala donijele intenzivne kiše i poplave, stručnjaci su još jednom upozorili da ekstremni pljuskovi na ogoljenim ili slabo zaštićenim padinama lako pokrenu površinsko otjecanje i odrone, a zatim i dubinsko usijecanje tla. Upravo zato točna karta mjesta na kojima jaruge nastaju – i jasna slika o tome koje su jaruge „uspavane“, a koje i dalje napreduju – postaje jedan od ključnih alata za prevenciju.
U tom kontekstu, tim istraživača sa Sveučilišta u Córdobi i partnerskih institucija predstavio je regionalni pristup koji spaja detaljno kartiranje i modeliranje, a rezultat je znatno bolja sposobnost predviđanja gdje će se jaruge otvarati te kakvu aktivnost pokazuju već postojeće. Rad objavljen u časopisu Catena (veljača 2026.) donosi i brojke koje prvi put daju usporedivu sliku o jarugama u reprezentativnim tipovima maslinarskih krajolika sliva Guadalquivira.

Zašto su jaruge problem koji nadilazi jednu parcelu

Za razliku od plitkih erozijskih brazdi koje se u konvencionalnoj obradi tla mogu ukloniti godišnjim zahvatima, jaruge su trajne geomorfološke strukture. One presijecaju putove poljoprivredne mehanizacije, stvaraju rizik za sigurnost rada i mogu „progutati” stabla na rubovima kanala, osobito kada se gornji rub (tzv. glava jaruge) aktivno pomiče uzbrdo. U praksi to znači gubitak obradive površine, dodatne troškove sanacije te potrebu za specifičnim zahvatima koji se razlikuju od uobičajenih mjera protiv erozije.
Problem se pritom ne zaustavlja na granici posjeda. Voda koja s padina odnosi finije čestice tla povećava mutnoću i transport sedimenta u rijekama, a u akumulacijama s vremenom može pridonositi taloženju i smanjenju korisnog volumena. Zbog toga jaružna erozija postaje pitanje upravljanja slivovima: utječe na kvalitetu vode, na održavanje infrastrukture i na planiranje navodnjavanja – posebno u slivu Guadalquivira, gdje su poljoprivreda i vodni režim u stalnoj napetosti između potreba i dostupnih resursa.

Regionalna karta i indeks koji spaja više čimbenika

Istraživački tim koji predvodi Paula González, uz Adolfa Peñu i Toma Vanwalleghema te suradnike iz Belgije, u radu polazi od spoznaje da su prethodni pristupi često bili ograničeni na lokalne studije. Najčešće korišten „topografski prag“ oslanja se ponajprije na odnos nagiba i površine sliva (odvodnog područja) kako bi procijenio gdje se jaruge mogu pojaviti. Takav pristup može biti koristan u malim područjima, ali je manje pouzdan kada se želi obuhvatiti raznolika regija, a osobito kada je važno razlikovati aktivne jaruge od onih koje su stabilizirane.
Novi pristup temelji se na Gully Head Initiation indeksu (GHI), procesu orijentiranom pokazatelju koji u jednoj vrijednosti povezuje više faktora. U njegovu izračunu kombiniraju se nagib, odvodno područje, oborina, hidrologijske značajke koje utječu na stvaranje otjecanja (uključujući tzv. curve number), tip tla i udio gline. Ideja je jednostavna: jaruga će se vjerojatnije otvoriti ondje gdje bujično otjecanje može stvoriti dovoljno „erozijske sile“ da nadvlada otpornost tla. GHI je razvijen na KU Leuven, ranije je testiran na primjerima iz Etiopije, a ovo je prvi put da je sustavno primijenjen na maslinarske krajolike Andaluzije, uz izravnu usporedbu s tradicionalnim topografskim pragom.

Kako su prikupljali podatke: ortofoto serije i četiri tipa krajolika

Jedna od ključnih novosti studije je vremenska dimenzija. Umjesto jednokratnog snimka stanja, istraživači su analizirali seriju ortofoto snimaka i kartirali promjene u razdoblju od 2008. do 2019. godine. Time su mogli utvrditi pojavljuje li se jaruga „iznenada“ u jednom razdoblju, ostaje li na istom mjestu bez daljnjeg širenja ili se rubovi i glava jaruge pomiču kroz godine, što upućuje na aktivnu dinamiku.
Analiza je obuhvatila četiri reprezentativna istraživačka područja, svako veličine 25 četvornih kilometara, unutar sliva Guadalquivira. Ta su područja odabrana tako da predstavljaju glavne tipove maslinarskog krajolika: valovite poljoprivredne predjele (campiña) s različitim oblicima reljefa, prijelazna područja podnožja, sredogorske zone te nizinske dolinske ravnice. U svakom od tih tipova, kartirani su položaji glava jaruga i prateći oblici, a zatim je na temelju promjena kroz vrijeme određena aktivnost.
Ukupno je identificirano 475 glava jaruga. Od toga je 261 klasificirana kao aktivna, 76 kao novonastala (nedavno formirana) te 138 kao stabilna. Takva podjela nije samo statistika: ona pokazuje da dio jaruga miruje ili je stabiliziran, ali velik broj i dalje napreduje, što znači da je prozor za preventivne mjere i dalje otvoren – no zahtijeva precizno usmjeravanje.

Gdje se jaruge najčešće otvaraju i što to govori o upravljanju tlom

Usporedba tipova krajolika otkrila je jasne razlike. Najveća gustoća jaruga i najveći udio aktivnih pojava zabilježeni su u maslinicima valovitih poljoprivrednih predjela, gdje se obrađene površine često protežu preko blagih do umjerenih padina, a dužina padinskih segmenata pogoduje akumulaciji otjecanja. U takvim uvjetima, niz malih promjena – primjerice uklanjanje biljnog pokrova u razdoblju kada su pljuskovi najintenzivniji ili usmjeravanje vode duž putova i traktorskih tragova – može biti okidač da se površinski tok „fokusira“ i probije u tlo.
Udio gline i tip tla važni su jer utječu na infiltraciju i koheziju čestica. Tla s više gline mogu, ovisno o strukturi i zbijenosti, imati nižu infiltraciju tijekom intenzivnih kiša, što povećava površinsko otjecanje. Istodobno, kada voda jednom uđe u rez, može ubrzati bočnu eroziju i destabilizaciju rubova. Zato model koji uključuje i teksturu tla, a ne samo reljef, daje realističniju sliku rizika.
Praktična poruka za upravljanje je jasna: nije dovoljno znati da je parcela „na padini“. Potrebno je razumjeti gdje se voda skuplja, kojim se rutama kreće i kakvo je tlo na kritičnim točkama – jer jaruge često počinju na mjestima gdje se mali tokovi spajaju i stvaraju iznenadni skok energije otjecanja.

Koliko je model pouzdan i gdje su mu granice

Uspješnost modela procijenjena je statističkim mjerama prediktivne točnosti. U razlikovanju područja s jarugama od onih bez jaruga, GHI je postigao vrlo visoku vrijednost AUC od 0,93, što znači da se uz ovaj pristup može pouzdano izdvojiti prostor s povećanom vjerojatnošću inicijacije jaruge. U usporedbi s tim, tradicionalni topografski prag u istoj analizi pokazao je znatno nižu točnost (AUC oko 0,64), što potvrđuje da reljef sam po sebi nije dovoljan kada se radi o složenim, ljudski oblikovanim agrarnim krajolicima.
Dodatna vrijednost GHI pristupa je pokušaj razlikovanja tipova aktivnosti. Model je mogao razlikovati aktivne postojeće jaruge od stabilnih, kao i novonastale od aktivnih postojećih, iako su razlike između stabilnih i novonastalih bile slabije izražene. To je očekivano: jaruga koja se pojavila „nedavno“ može još neko vrijeme izgledati stabilno, dok se ne dogodi novi ekstremni događaj koji će ponovno aktivirati pomicanje glave.
Važan nalaz je i da primjena modela „odvojeno“ po tipu krajolika nije nužno bolja od jedinstvenog regionalnog modela. Drugim riječima, kada se želi dobiti alat primjenjiv u praksi na razini regije, bolje je imati konzistentan pristup koji prepoznaje zajedničke pokretače procesa kroz različite oblike reljefa, nego niz lokalnih rješenja koja se teže uspoređuju.

Od karte do terena: mjere koje se već testiraju u Andaluziji

Karta rizika i popis aktivnih jaruga tek su prvi korak; drugi je pitanje što učiniti na terenu. U andaluzijskoj campiñi posljednjih se godina provode i evaluiraju mjere koje kombiniraju agronomske promjene, male građevinske zahvate i rješenja temeljena na prirodi. Fokus je na tome da se voda uspori i raspodijeli prije nego što dobije „kanalizirani“ karakter, te da se već postojeći erozijski rezovi stabiliziraju vegetacijom i preprekama.

• Biljni pokrov između redova – održavanje ili sjetva pokrovnih usjeva u međuredovima maslina smanjuje udar kapljica kiše, povećava infiltraciju i skraćuje vrijeme zadržavanja površinskog toka na tlu.
• Male pregrade i „albarrade“ – lagane modularne barijere i slične konstrukcije postavljene u dno jaruge ili na male tokove mogu hvatati sediment i smanjiti brzinu vode u kritičnim dionicama.
• Vegetacijske empalizade i revegetacija rubova – stabilizacija taluda jaruga autohtonim ili dobro prilagođenim vrstama pomaže učvrstiti tlo i smanjiti bočno urušavanje.
• Upravljanje putovima i odvodnjom – preusmjeravanje vode s poljskih putova i sprječavanje koncentriranja toka u tragove kotača često je jeftinije od sanacije nakon što se jaruga otvori.

Takve mjere nisu univerzalne i uvijek ovise o lokaciji, no upravo tu karta i model mogu biti presudni: omogućuju da se najprije djeluje ondje gdje je rizik najveći i gdje se aktivnost jaruga već vidi na terenu, umjesto da se resursi rasprše na zahvate s malim učinkom.

Širi kontekst: maslinarstvo kao strateški sektor pod pritiskom klime i tla

Maslinarstvo u Andaluziji nije samo agronomska tema, nego i gospodarska i društvena. Službeni statistički pregledi regionalnih institucija navode da je površina pod maslinicima u Andaluziji u sezoni 2024./25. iznosila oko 1,66 milijuna hektara, što predstavlja većinu ukupne španjolske površine pod maslinom. U praksi to znači da svaka degradacija tla na velikim površinama ima kumulativan učinak: smanjuje otpornost proizvodnje na sušu i toplinske valove, povećava troškove održavanja i pojačava pritisak na vodne resurse.
Istodobno, meteorološki kontekst se mijenja. Epizode ekstremnih oborina, kakve su početkom veljače 2026. donijele oluje Leonardo i Marta, podižu rizik erozije upravo u razdobljima kada je tlo često osjetljivo zbog sezonskih radova ili ograničenog pokrova. U takvim situacijama, rasprava o zaštiti tla prelazi iz „dugoročnog“ u „hitno“: nakon poplava, pitanje više nije hoće li se jaruge pojaviti, nego gdje i koliko brzo, te koliko će sedimenta završiti u vodnim sustavima.
Znanstvena literatura objavljena u prvim mjesecima 2026. dodatno potvrđuje da su mediteranski maslinici među agroekosustavima koji su posebno izloženi eroziji zbog kombinacije reljefa, intenziteta oborina i načina upravljanja tlom. U takvom okruženju, pristupi koji povezuju hidrologiju, pedologiju i prostorno planiranje dobivaju na vrijednosti jer omogućuju da se mjere zaštite tla oslanjaju na mjerljive rizike, a ne samo na opće preporuke.

Što bi se moglo promijeniti u praksi

Regionalni model i klasifikacija aktivnosti jaruga otvaraju prostor za konkretnije odluke. Za poljoprivrednike to može značiti jasniji odgovor na pitanje gdje prioritetno uvesti pokrovne usjeve ili gdje prilagoditi obradu da bi se izbjegla koncentracija otjecanja. Za upravitelje slivova i infrastrukture, to može biti polazište za planiranje zaštitnih pojaseva uz vodotoke, odabir mjesta za hvatanje sedimenta ili procjenu područja s većim rizikom zamućenja nakon oluja.
Važan je i potencijal za praćenje promjena. Budući da je studija pokazala vrijednost vremenskih serija ortofoto snimaka, logičan sljedeći korak je redovitije ažuriranje karata s novijim snimkama i povezivanje s podacima o ekstremnim oborinama. Nakon sezone obilnih kiša, kakva je bila zima 2025./26., takva bi provjera mogla pokazati jesu li se „novonastale“ jaruge aktivirale, jesu li stabilne ostale stabilne ili su se žarišta preselila.
Konačni cilj nije samo bolje razumjeti geomorfologiju maslinika, nego smanjiti gubitak tla kao resursa koji se obnavlja iznimno sporo. Kada se erozija jednom pretvori u mrežu jaruga, cijena sanacije raste, a učinci se prelijevaju na proizvodnju, vodne sustave i lokalne zajednice. Zato je kombinacija preciznog mapiranja i modela koji objašnjava procese – uz mjere na terenu – sve češće preduvjet da „more maslina“ ostane produktivno i u desetljećima u kojima će ekstremi vremena biti izraženiji.

Izvori:

• Catena (Elsevier) – znanstveni rad o regionalnoj analizi aktivnosti jaruga u maslinicima sliva Guadalquivira i testiranju indeksa GHI (link)
• Zenodo – otvoreni skup podataka i figure vezane uz istraživanje (serije ortofoto analiza i tipovi krajolika) (link)
• Universidad de Córdoba (DAUCO, Departamento de Agronomía) – izvještaj o radu na problemu erozije po jarugama i mjerama stabilizacije na terenu (link)
• KU Leuven – opis razvoja indeksa GHI i projekata vezanih uz modeliranje inicijacije jaruga (link)
• Junta de Andalucía – statistički pregled i podaci o površini maslinika u Andaluziji (kampanja 2024./25.) (link)
• Copernicus Soil – pregledni znanstveni rad o eroziji u mediteranskim maslinicima i ključnim pokretačima procesa (link)
• Euronews – izvještavanje o olujama i poplavama u Portugalu i Španjolskoj početkom veljače 2026., uz upozorenja meteoroloških službi (link)