Ukrajinski mirovni kanal slabi dok se fokus SAD-a seli na Iran
Američki pokušaji da održe zamah pregovora o prekidu vatre između Rusije i Ukrajine u ožujku su vidljivo usporili, a sve više signala upućuje na to da rat na Bliskom istoku preuzima političku, vojnu i diplomatsku pozornost Washingtona. Time se, barem privremeno, mijenja i šira geopolitička računica: dok se Sjedinjene Države sve snažnije bave Iranom i sigurnošću Perzijskog zaljeva, pregovarački kanal oko Ukrajine ostaje bez dijela vanjskog pritiska koji je posljednjih mjeseci održavao nadu da bi se moglo doći barem do ograničenog primirja ili novih tehničkih dogovora.
Prema dostupnim informacijama iz više međunarodnih izvora, nova runda razgovora u formatu SAD – Ukrajina – Rusija, koja se očekivala početkom ožujka, nije održana u predviđenom terminu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski poručio je da je Kijev spreman za nove razgovore praktično u svakom trenutku, ali i da je američka pažnja trenutačno usmjerena na Iran te da su zbog toga izostali potrebni politički signali za novi trilateralni sastanak. Za europske vlade to nije samo diplomatski problem, nego i sigurnosno pitanje prvog reda, jer svako dulje zadržavanje procesa u zoni neizvjesnosti povećava mogućnost da rat ponovno uđe u fazu pojačane iscrpljenosti, bez jasnog pregovaračkog horizonta.
Pregovori bez ritma i bez jamstva da će se brzo nastaviti
U proteklih godinu dana nekoliko je puta bilo očito da pregovori o Ukrajini napreduju samo onda kada iza njih stoji snažna i kontinuirana politička energija Washingtona, uz istodobno koordiniran europski pritisak kroz sankcije, vojnu pomoć i diplomatske poruke Moskvi. Čim se taj ritam prekine, otvara se prostor za odugovlačenje, taktičko prebacivanje odgovornosti i novu spiralu terenskih napada. Upravo to sada zabrinjava niz europskih diplomata i sigurnosnih dužnosnika, jer zamrznuti proces, bez formalnog prekida i bez stvarnog napretka, u praksi često najviše odgovara strani koja procjenjuje da vojno još može ostvarivati dobitke.
Odgođeni razgovori ne znače da je mirovni kanal formalno ugašen, ali pokazuju koliko je krhak. Kijev i dalje javno ponavlja da ne zatvara vrata pregovorima, dok iz Moskve i dalje dolaze poruke koje ostavljaju dojam da Kremlj želi pregovarati samo pod uvjetima koji bi potvrdili ruske teritorijalne i političke ciljeve. Takva pozicija i ranije je ograničavala manevarski prostor, ali sada, kada je američki sigurnosni aparat zauzet krizom na Bliskom istoku, dodatno slabi vjerojatnost brzog diplomatskog proboja.
Važno je pritom primijetiti da se ne radi samo o protokolu ili kalendaru sastanaka. U ovakvim procesima sama činjenica da su razgovori redoviti i da se održavaju u predvidljivom ritmu djeluje kao oblik pritiska, jer svakoj strani nameće potrebu da pokaže spremnost na kompromis ili barem odgovornost pred saveznicima. Kad taj ritam nestane, raste mogućnost da se pregovori pretvore u labavi okvir bez jasnog roka, bez obvezujućih međukoraka i bez političke cijene za blokadu.
Kako kriza s Iranom mijenja američke prioritete
Novi razvoj događaja na Bliskom istoku nije za Washington tek još jedno regionalno pitanje. Nakon zajedničkih američko-izraelskih udara na Iran krajem veljače i kasnijih napada na energetsku infrastrukturu i pomorske pravce u regiji, američka administracija usmjerila je velik dio političke i vojne energije na sigurnost saveznika, zaštitu pomorskih ruta i odvraćanje daljnje eskalacije. U takvim okolnostima logično je da se dio strateške pažnje, diplomatskih kapaciteta i vojne logistike prelio iz europskog pravca prema Bliskom istoku.
To ne znači da je Ukrajina prestala biti važna tema za SAD, ali znači da više nije jedina vanjskopolitička kriza koja traži hitne odluke na najvišoj razini. U praksi, takav pomak često ima vrlo konkretne posljedice: manje intenzivne shuttle-diplomacije, sporije usuglašavanje stajališta među saveznicima, odgode sastanaka i slabiju medijsku vidljivost ukrajinskog pitanja u samom vrhu američke politike. Za Kijev je to problem jer upravo politička vidljivost često određuje i tempo isporuke pomoći, kao i spremnost partnera da dodatno zaoštre sankcije prema Rusiji.
Ukrajinsko vodstvo zato posljednjih dana pokušava dvije poruke poslati istodobno. Prva je da Ukrajina ostaje raspoloživa za razgovore i da odgovornost za zastoj ne želi preuzeti na sebe. Druga je da se ratovi i krize ne mogu promatrati odvojeno: Kijev otvoreno upozorava da Iran i Rusija pripadaju istom sigurnosnom problemu za Europu i širi Zapad, ponajprije zbog suradnje u području bespilotnih sustava, raketne tehnologije i destabilizacije susjedstva. Time Zelenski pokušava spriječiti da Ukrajina u američkom i europskom fokusu bude potisnuta kao „stara kriza” dok nova kriza traži hitniji odgovor.
Rast cijena nafte kao nenadani vjetar u leđa Moskvi
Jedan od najvažnijih, ali u dnevnoj politici često podcijenjenih učinaka bliskoistočne eskalacije vidi se na energetskom tržištu. Međunarodna agencija za energiju u ožujskom izvješću upozorila je da su cijene nafte snažno oscilirale nakon udara na Iran i poremećaja opskrbnih pravaca, pri čemu je Brent u jednom trenutku došao gotovo do 120 dolara za barel. Dodatni napadi na energetsku infrastrukturu i prekidi tanker prometa kroz Hormuški tjesnac nastavili su održavati cijene na povišenim razinama, a europske institucije već upozoravaju da takvo stanje nosi izravan sigurnosni i fiskalni rizik.
Za Rusiju je to loša vijest samo na prvi pogled. Iako Moskva ostaje pod sankcijama i ograničenjima izvoza, više globalne cijene energenata u pravilu joj olakšavaju prikupljanje prihoda od nafte i derivata, odnosno djelomično amortiziraju pritisak sankcija. Drugim riječima, geopolitički šok koji pogađa Bliski istok može Rusiji pomoći da lakše financira ratnu mašineriju, čak i bez ikakve promjene na bojištu u Ukrajini. Upravo zato je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen posljednjih dana upozorila da bi popuštanje prema ruskim fosilnim gorivima bilo strateška pogreška i da bi veći energetski troškovi na kraju mogli dodatno ojačati rusku ratnu ekonomiju.
Ta računica posebno zabrinjava europske prijestolnice zato što kombinira dva nepovoljna procesa: slabljenje političkog fokusa na Ukrajinu i istodobno jačanje jednog od glavnih izvora ruskih prihoda. Ako pregovori miruju, a energetski prihodi rastu, Kremlj dobiva više vremena i više novca. U takvom odnosu snaga svaka diplomatska pauza postaje skuplja, ne samo za Ukrajinu nego i za europske saveznike koji moraju održavati vojnu, financijsku i humanitarnu potporu.
Europski strah od dugog zastoja bez političkog ishoda
U europskim diplomatskim krugovima sve se otvorenije govori o opasnosti da se mirovni proces ne raspadne spektakularno, nego da jednostavno uspori do točke političke nevidljivosti. Takav scenarij za Bruxelles, Berlin, Pariz, Varšavu i baltičke prijestolnice predstavlja možda i najgoru srednju opciju: nema mira, nema formalnog kraha pregovora koji bi mobilizirao novu političku odlučnost, nego nastupa produženi međuprostor u kojem rat traje, ljudi ginu, infrastruktura se razara, a međunarodna agenda ide dalje.
Europsko vijeće i Vijeće EU u svojim su posljednjim dokumentima ponovno naglasili da Rusija mora pristati na pun, bezuvjetan i trenutačan prekid vatre te pokazati stvarnu političku volju za smislenim pregovorima. Istodobno je Unija sredinom ožujka produljila individualne sankcije protiv osoba i subjekata povezanih s narušavanjem teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, a Europska komisija najavila je i novi paket restriktivnih mjera usmjerenih na energiju, financijske usluge i trgovinu. Time Bruxelles pokušava poslati poruku da diplomatski zastoj ne znači automatsko slabljenje pritiska.
No europski problem je širi od formalnih odluka. Čak i kada Bruxelles zadržava tvrdu liniju, bez snažnog američkog angažmana teže je održavati globalnu koaliciju pritiska, posebno prema državama koje balansiraju između Zapada, Moskve i vlastitih ekonomskih interesa. Usto, dio europskih dužnosnika strahuje da će se pažnja javnosti i političkih elita, suočenih s rastom cijena energije i novim sigurnosnim napetostima na Mediteranu i u Zaljevu, početi seliti s Ukrajine prema neposrednijim unutarnjim problemima. To ne mora odmah promijeniti službenu politiku, ali može s vremenom oslabiti političku izdržljivost potrebnu za dugu konfrontaciju s Rusijom.
Što zastoj znači na terenu u Ukrajini
Na samom bojištu diplomatski vakuum gotovo nikada ne ostaje bez posljedica. Posljednjih dana nastavljeni su ruski raketni i dronovski napadi na ukrajinske gradove i energetsku infrastrukturu, a ukrajinske vlasti upozoravaju da Moskva koristi trenutak geopolitičkog rasapa kako bi intenzivirala pritisak i testirala granice zapadne izdržljivosti. U takvim uvjetima svaka odgoda političkih razgovora pojačava neizvjesnost među civilima, regionalnim upravama i vojnom logistikom koja već godinama funkcionira pod pritiskom.
Kijev zato inzistira da se pitanje Ukrajine ne smije tretirati kao sporedna tema dok traje bliskoistočna kriza. Zelenski je posljednjih dana više puta isticao i ukrajinsko iskustvo u obrani od dronova, sugerirajući da upravo rat u Ukrajini pokazuje kako su europska i bliskoistočna sigurnost sve više povezane. Time pokušava promijeniti okvir rasprave: umjesto natjecanja kriza, nudi tezu da ignoriranje Ukrajine dodatno povećava ukupni sigurnosni trošak za saveznike.
Za ukrajinsko društvo posebna je opasnost u tome što produženi zastoj stvara psihološki učinak umora bez jasnog cilja. U zemlji koja već četvrtu godinu živi pod masovnim ratnim pritiskom, svako slabljenje međunarodne pažnje čita se ne samo kroz pomoć i oružje nego i kroz pitanje političke perspektive. Ako građani i institucije steknu dojam da se diplomatski proces vrti u krug, raste prostor za frustraciju, ali i za rusku propagandu koja pokušava prikazati da Zapad postupno gubi volju za dugoročnu potporu.
Američka logistika, europska odgovornost i ruska kalkulacija
Jedan od razloga zašto europske diplomacije s nervozom prate američko preusmjeravanje prema Iranu leži i u vojno-industrijskoj dimenziji. Više izvora upozorava da širenje američkog angažmana na Bliskom istoku otvara pitanje raspoloživosti određenih vrsta streljiva, protuzračne obrane i logističkih kapaciteta. U trenutku kada Ukrajina i dalje ovisi o zapadnim isporukama za obranu gradova, energetske mreže i ključnih bojišnih točaka, svaka konkurencija za iste resurse predstavlja strateški rizik.
Ruska kalkulacija tu je prilično jasna. Kremlj ne mora nužno vjerovati da će Ukrajina biti potpuno napuštena; dovoljno je da procijeni kako će pomoć biti sporija, politički fokus rascjepkaniji, a zapadni odgovor manje koherentan. U takvim okolnostima Moskva može nastaviti taktiku iscrpljivanja, računajući da vrijeme radi u njezinu korist. To objašnjava zašto europski dužnosnici sve češće ističu da mir nije moguć bez kontinuiranog pritiska i da prekid vatre ne može biti rezultat same dobre volje, nego odnosa snaga koji Rusiji jasno pokazuje da daljnje odugovlačenje nosi veću cijenu od pregovora.
S europske strane to otvara i neugodno pitanje vlastitih kapaciteta. Ako Washington privremeno ili djelomično prebaci glavninu pažnje na Iran, može li Europa sama dovoljno brzo nadoknaditi dio političkog i vojnog vakuuma? Odgovor zasad nije jednoznačan. Europska unija ostaje ključan financijski i regulatorni oslonac Ukrajine, a pojedine članice pojačavaju bilateralnu pomoć, ali pitanje strateškog tempa i dalje je uvelike povezano sa SAD-om. Upravo zato europske prijestolnice nastoje održati dvojaku liniju: javno demonstrirati stabilnu potporu Kijevu, a istodobno uvjeravati Washington da ukrajinski rat ne smije pasti niže na listi prioriteta.
Zašto je politički ishod i dalje neizvjestan
U ovom trenutku nema dovoljno pokazatelja da bi se mirovni proces mogao brzo vratiti u puni pogon, ali nema ni potvrde da je trajno propao. Problem je u tome što se između ta dva stanja nalazi siva zona dugog zastoja, a upravo ona najviše odgovara ratu iscrpljivanja. Ako idućih tjedana ne dođe do nove diplomatske inicijative s jasnim terminima, posredničkim formatom i konkretnim ciljevima, raste vjerojatnost da će pregovori ostati tek nominalno otvoreni, dok će stvarnu dinamiku opet određivati bojište, energetsko tržište i raspoloženje saveznika.
Za čitatelje u Europi, a posebno u državama koje posljedice rata osjećaju kroz cijene energije, inflaciju, sigurnosnu politiku i migracijski pritisak, to znači da se ukrajinsko pitanje ni izbliza ne vraća u mirniju fazu. Naprotiv, ono ulazi u složeniju etapu u kojoj ishod više ne ovisi samo o odnosu Kijeva i Moskve, nego i o tome koliko će dugo Washington biti fokusiran na Iran, koliko će Europa uspjeti održati političku i ekonomsku čvrstoću te hoće li rast cijena nafte Rusiji osigurati dodatni prostor za nastavak rata. Zbog toga je današnji zastoj mnogo više od kratke diplomatske odgode: on je test izdržljivosti zapadne strategije prema dva istodobna sigurnosna požara, od kojih se nijedan ne može riješiti sam od sebe.
Izvori:
Kreirano: srijeda, 18. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini