A23a, megasanta koja se topi u “plavom”: sateliti prate kraj jedne od najvećih i najdugovječnijih santi u Južnom Atlantiku
Satelitske snimke s kraja 2025. i početka 2026. pokazuju da se santa A23a, jedna od najvećih i najstarijih koje su znanstvenici sustavno pratili, nalazi u završnoj fazi raspadanja u Južnom Atlantiku. NASA Earth Observatory 8. siječnja 2026. objavio je kako je golemi, “vodom natopljeni” tabularni ledeni blok prepun lokvi otopljene vode i na rubu potpunog raspada, dok se kreće između istočnog rta Južne Amerike i otočja Južna Georgia. Na slici snimljenoj 26. prosinca 2025. instrumentom MODIS na NASA-inu satelitu Terra jasno se vide plave pruge i lokve, kao i rubni pojas sitnih komadića leda uz dio sante, što upućuje na pojačano mrvljenje i “curenje” otopljene vode u more.
A23a je posebna zato što je riječ o santi s iznimno dugim životnim putem: od odlamanja 1986., preko desetljeća u kojima je bila prizemljena na morskom dnu, do ponovnog ulaska u oceanske struje 2020. i ubrzanog putovanja prema toplijim vodama. Danas, prema procjenama američkog National Ice Centera koje prenosi NASA, njezina je površina u ranim danima siječnja 2026. pala na oko 1182 četvorna kilometra, što je tek djelić nekadašnje veličine, ali još uvijek veće od površine New Yorka. Upravo ta kombinacija velikog razmjera i vidljivih znakova propadanja učinila je A23a jednim od najpraćenijih “megabergova” posljednjih godina.
Kako je nastala A23a: odlamanje 1986. i desetljeća “usidrenja”
A23a se odlomila od antarktičke ledene police Filchner–Ronne 1986. godine. U vrijeme odlamanja procijenjena je na približno 4000 četvornih kilometara, što NASA opisuje kao gotovo dvostruku veličinu američke savezne države Rhode Island. Tabularne sante tog tipa nastaju kada se s ledene police odvoji velika ploča leda, pa često zadržavaju pravokutni ili trapezoidni oblik, uz relativno ravnu gornju površinu, sve dok ih oceanske sile i topljenje ne počnu “rezati” i lomiti.
Za razliku od mnogih drugih santi koje nakon odlamanja brzo ulaze u struje i počinju putovati, A23a je desetljećima ostala prizemljena na morskom dnu u Weddellovu moru. British Antarctic Survey (BAS) i NASA u svojim pregledima ističu da je upravo ta dugotrajna prizemljenost razlog zašto je A23a toliko dugo ostala cjelovita: u neposrednoj blizini hladne antarktičke police led se sporije topi, a mehanički stres valova je manji nego u otvorenijim, valovitijim vodama. U praksi je to značilo da se A23a godinama ponašala kao golemi ledeni “otok” koji postoji, ali ne putuje.
Prekretnica se dogodila 2020. godine, kada je A23a izgubila oslonac i ponovno postala slobodno plutajuća. BAS je tada upozoravao da će ju vjerojatno zahvatiti Antarktička cirkumpolarna struja, koja često odvodi velike sante prema tzv. “iceberg alley” ruti u smjeru Južne Georgije, gdje santama prijete toplije vode i intenzivniji valovi. Drugim riječima, i prije nego što je A23a postala globalna vijest, znanstvenici su očekivali tipičan ishod: sjevernije vode i postupan raspad.
Studeni 2023. i put prema sjeveru: kad je “div” ušao u cirkulaciju
Europska svemirska agencija (ESA) u prosincu 2023. objavila je da se A23a odlijepila iz dugog razdoblja mirovanja i počela kretati prema sjeveru, što su potvrdili satelitski podaci i praćenje leda na području Weddellova mora. U toj fazi A23a postaje i znanstveni i operativni interes: golemi komadi leda u otvorenim vodama mogu predstavljati rizik za plovidbu, a istodobno su vrijedan “pokretni laboratorij” za razumijevanje odnosa između leda, oceana i atmosfere.
NOAA je u siječnju 2025. objasnila kako A23a prati i američki National Ice Center, institucija koja imenuje i vodi evidenciju antarktičkih santi kada pređu određene pragove veličine. Takvo praćenje nije samo kartografsko bilježenje točke na karti. Promjene položaja i veličine sante pomažu pomorskim službama i znanstvenicima u procjeni rizika, a podaci ulaze u šire analize o tome kako i gdje veliki ledeni blokovi gube stabilnost. Kod A23a posebno je važno što je riječ o primjeru koji je pratio napredak satelitske tehnologije: od ranijih generacija instrumenata do današnjih sustava koji daju i kontekst i detalje.
Južna Georgia: nasukavanje 2025. i strah od utjecaja na divlji svijet
Posebna pozornost usmjerila se na A23a krajem 2024. i početkom 2025., kada se približavala otočju Južna Georgia. Copernicus je 21. prosinca 2024. u objavi “Image of the Day” naveo da se A23a kreće prema sjeveru te iznio tadašnje procjene veličine i debljine. U ožujku 2025. Copernicus je potom izvijestio da se santa nasukala u blizini Južne Georgije, uz napomenu da je bila približno 70 kilometara od otoka. To je bio trenutak u kojem se javna znatiželja o “najvećoj santi” sudarila s vrlo konkretnim pitanjem: što ako ogromna masa leda promijeni uvjete u jednom od najpoznatijih subantarktičkih ekosustava?
Istoga dana, 4. ožujka 2025., i BAS i NASA objavili su da se A23a čini prizemljenom u blizini Južne Georgije. NASA je tada procijenila da je santa bila oko 3460 četvornih kilometara te da satelitske snimke pokazuju vrlo malo kretanja. Zabrinutost nije bila samo navigacijska. Južna Georgia poznata je po velikim kolonijama pingvina i tuljana, a stručnjaci su upozoravali da bi golem komad leda, ako dugo ostane na plićinama, mogao lokalno otežati pristup hranilištima nekim životinjama ili promijeniti uvjete u priobalnim zonama. Takvi učinci, prema znanstvenicima, u pravilu bi bili prostorno ograničeni i ovise o tome koliko dugo se led zadrži i kako se raspada.
Nasukavanje se, prema kasnijim satelitskim zapisima i objašnjenjima u NASA-inim tekstovima, nije pretvorilo u dugotrajnu barikadu uz obalu. A23a je nakon niza epizoda ponovno ušla u otvorenije vode, ali je pritom počela sve brže gubiti rubove i lomiti se u niz fragmenata. To je promijenilo i prirodu rizika: umjesto jednog ogromnog komada koji “stoji”, nastaje šire polje manjih komada koji se mogu širiti po regiji i otežavati procjene sigurnih ruta.
Raspad tijekom 2025.: veliki odlomci, manji “komadi” i naglo smanjenje površine
Tijekom 2025. A23a je, prema NASA-i i Associated Pressu, ušla u izrazito aktivnu fazu raspadanja. NASA u siječnju 2026. navodi da su se tijekom srpnja, kolovoza i rujna 2025. odlomili brojni veliki komadi, što se uklapalo u razdoblje toplijih uvjeta koji ubrzavaju topljenje i mehaničko pucanje. AP je u rujnu 2025. izvijestio da se A23a brzo lomi u niz manjih santi te da je izgubila status najveće plutajuće sante, a kao novu najveću naveo je D15A. Takve promjene statusa možda zvuče kao “natjecanje”, ali u pozadini je jasna poruka: kada se megasanta počne lomiti, proces se često ubrzava.
U tom procesu najkritičnije nije samo topljenje, nego kombinacija topljenja i savijanja. Valovi i plima fleksiraju ploču leda, a to stvara naprezanja duž postojećih pukotina. Kada pukotine dođu do kritične duljine, dio sante može se odlomiti naglo, u jednom događaju, stvarajući nove rubove izložene toplijoj vodi. Zato je u satelitskim snimkama iz 2025. sve češće vidljivo kako A23a više nije jedna kompaktna ploča, nego glavni blok okružen desecima i stotinama manjih santi te pojasom sitnih komadića leda uz rub. Takvo okruženje otežava plovidbu, ali i jasno pokazuje da je struktura “otišla” u fazu u kojoj dominira fragmentacija.
Uz to, promjena veličine nije samo pitanje površine. Kada se santa lomi, ona dobiva više rubova, a rubovi su mjesta gdje se oceanska toplina i valovi najjače “uhvate” za led. To znači da se, i bez dramatičnih temperaturnih skokova, tempo propadanja može povećavati sam od sebe: svaki novi lom stvara dodatne izložene površine, pa sljedeći lom postaje lakši.
Zašto je A23a “plava”: lokve otopljene vode ubrzavaju pucanje
Plave pruge i lokve koje su posebno vidljive na snimci NASA-ine Terre od 26. prosinca 2025. nisu tek vizualna zanimljivost, nego signal da je santa u stanju ubrzanog slabljenja. NASA u siječnju 2026. navodi da su “blue-mush” područja vjerojatno rezultat učestalih događaja raspadanja, uz objašnjenje da se otopljena voda skuplja u udubinama i pukotinama, a njezina težina dodatno razmiče led. Ted Scambos, znanstvenik sa Sveučilišta Colorado Boulder, u NASA-inu tekstu objašnjava da težina vode u pukotinama doslovno “prisiljava” pukotine da se otvore. Kada se to dogodi na velikoj, već napukloj ploči leda, domino-efekt postaje vjerojatniji.
U istom NASA-inu prikazu, znanstvenik Walt Meier iz NSIDC-a objašnjava i zašto plave pruge imaju izrazito linearan uzorak. Prema njegovu tumačenju, riječ je o strijacijama nastalim davno, dok je led bio dio ledene mase koja se kretala preko antarktičke podloge, stvarajući uzdužne grebene i udubine. Te su strijacije na vrhu sante ostale “utisnute” kao diskretna topografija koja danas usmjerava tok otopljene vode, pa se lokve ne pojavljuju nasumično, nego prate strukturu leda. To je i rijedak slučaj u kojem se “povijest” leda iz razdoblja dok je bio dio kontinenta očitava na površini sante koja umire tisućama kilometara dalje.
NASA dodatno navodi i pojavu “curenja” otopljene vode. Na jednoj strani sante vidi se svijetlo područje koje znanstvenici povezuju s događajem nalik proboju, kada tlak vode iz lokvi probije rub i ispusti slatku vodu prema oceanu. Takvi događaji mogu se dogoditi iznenada, a istodobno pokazuju koliko je led već “pun vode” i koliko mu je struktura oslabjela.
Toplije more i “groblje santi”: zašto A23a vjerojatno neće preživjeti australsko ljeto
Znanstvenici u NASA-inu tekstu naglašavaju da znakovi poput opsežnih lokvi, curenja i učestalih odlamanja upućuju na to da bi A23a mogla biti udaljena tek dane ili tjedne od potpunog raspada. Chris Shuman, umirovljeni znanstvenik Sveučilišta Maryland Baltimore County, u NASA-inu tekstu navodi da ne očekuje da će A23a izdržati australsko ljeto, razdoblje koje obično donosi vedrije nebo, topliji zrak i topliju vodu, što ubrzava dezintegraciju. U toj rečenici sadržana je ključna poruka: čak i kada je santa golema, u pogrešnim uvjetima propada brzo.
Meier u istom kontekstu ističe da je santa već u vodi temperature oko 3 stupnja Celzija i da struje guraju led prema još toplijim vodama koje će ga brže “pojesti”. U praksi to znači da A23a ulazi u zonu koju stručnjaci za led često opisuju kao “groblje santi” Južnog Atlantika: područje gdje velike antarktičke sante, nakon dugog putovanja, naposljetku izgube stabilnost u kombinaciji toplijih temperatura i stalnog udara valova. Takav završetak tipičan je i za druge megasante koje su prošle istom rutom prema Južnoj Georgiji, a upravo zbog toga A23a znanstvenicima služi kao usporedna studija slučaja.
No A23a je, prema NASA-i, imala iznimno dugo i događajno putovanje. U NASA-inu pregledu spominje se i epizoda zadržavanja u morskom vrtlogu te višemjesečno “zaglavljivanje” u plićim vodama prije nego što je ponovno izašla u otvoreni ocean, gdje se tijekom 2025. ubrzano lomila. Takve epizode nisu samo zanimljivosti: one pomažu istraživačima da razumiju kako se megasante ponašaju u kompleksnoj kombinaciji struja, vrtloga i promjenjivih vremenskih uvjeta.
Što ovakve sante znače za ocean: slatka voda, hranjive tvari i lokalni učinci
Iako se u javnosti priča često svodi na pitanje hoće li se santa raspasti, znanstvenike zanima i ono što se događa ispod površine. Velike sante, dok se tope, u ocean unose slatku vodu i čestice, a mogu utjecati i na miješanje gornjih slojeva mora. U ranijim BAS-ovim analizama o utjecaju topljenja megasanti u području Južne Georgije ističe se da takvi događaji mogu lokalno promijeniti raspodjelu hranjivih tvari i u određenim uvjetima utjecati na biološku produktivnost. U praktičnom smislu, to se može reflektirati na fitoplankton, osnovu morskog hranidbenog lanca, i na širi niz procesa koji hrane život u subantarktičkim vodama.
Istodobno, stručnjaci naglašavaju da se učinci moraju promatrati pažljivo i u kontekstu. Odlamanje santi s ledenih polica dio je prirodnog ciklusa, a jedna santa ne može biti jedino mjerilo klimatskih promjena. Međutim, kontinuirano satelitsko praćenje omogućuje da se trendovi u ledenom sustavu i oceanu analiziraju na razini desetljeća, a ne pojedinačnih epizoda. A23a je, zbog svoje dugovječnosti i detaljne dokumentacije, posebno dobar primjer za takvu analizu.
Zašto su sateliti presudni: od sigurnosti plovidbe do razumijevanja “megabergova”
Priča o A23a pokazuje kako se znanost i praksa preklapaju. NASA-ini instrumenti poput MODIS-a pružaju brzu sliku velikog područja, dok astronautska fotografija daje detaljniji uvid u strukturu i raspored lokvi. Copernicusovi sustavi, od radarskog Sentinel-1 do oceanskog Sentinel-3, omogućuju praćenje i onda kada oblaci i polarna noć onemogućuju optičke snimke, a platforme Copernicus Data Space Ecosystem i Copernicus Browser nude javnosti pristup arhivi podataka.
Za detaljnije promatranje, Sentinel-2 je važan jer donosi multispektralne snimke s prostornom rezolucijom do 10 metara, što ESA navodi kao jednu od ključnih značajki misije. U praksi to znači da se na povoljnim snimkama mogu razabrati rubovi, pukotine i površinski uzorci, a takvi detalji pomažu stručnjacima procijeniti gdje je led najslabiji i kako će se vjerojatno lomiti. Zbog toga se A23a, osim kao prirodni fenomen, promatra i kao potvrda koliko su se “oči u orbiti” promijenile: od povremenih uvida do stalnog, javno provjerljivog praćenja.
U NASA-inu tekstu iz siječnja 2026. znanstvenici naglašavaju i emocionalnu dimenziju: A23a je bila tema koja se pratila desetljećima i primjer koji je, zahvaljujući satelitskim resursima, ostavio rijetko detaljnu dokumentaciju o životnom ciklusu jedne megasante. Kako A23a nestaje, u pozadini već stoje druge velike sante uz antarktičku obalu, spremne za vlastita putovanja. To znači da će se slične priče ponavljati, ali svaka će pružiti nove podatke o tome kako se megasante ponašaju, gdje se raspadaju i što njihovo topljenje znači za ocean koji ih nosi.
Izvori:- NASA Earth Observatory – “Meltwater Turns Iceberg A-23A Blue” (snimke od 26. i 27. prosinca 2025., procjena površine 1182 km² u siječnju 2026. i komentari znanstvenika) – poveznica
- NASA Earth Observatory – “Iceberg Grinds to a Stop off South Georgia Island” (nasukavanje i procjena veličine u ožujku 2025.) – poveznica
- Associated Press – “Most enduring and biggest iceberg breaks apart…” (raspadanje u rujnu 2025. i promjena statusa najveće sante) – poveznica
- British Antarctic Survey – “World’s largest iceberg grounds near sub-Antarctic Island of South Georgia” (BAS procjena i kontekst, 4. ožujka 2025.) – poveznica
- British Antarctic Survey – “World’s largest iceberg A23a breaks free” (kontekst oslobađanja i očekivane rute prema Južnoj Georgiji) – poveznica
- Europska svemirska agencija (ESA) – “Iceberg on the loose” (praćenje A23a i kretanje u studenome 2023.) – poveznica
- NOAA NESDIS – “GOES East Tracking A23a – The World’s Largest Iceberg” (praćenje i uloga National Ice Centera, 22. siječnja 2025.) – poveznica
- Copernicus (EU) – “A23a, the world’s largest iceberg is moving northward” (procjene veličine i debljine, 21. prosinca 2024.) – poveznica
- Copernicus (EU) – “Iceberg A23a runs aground near South Georgia Island” (opis nasukavanja, 17. ožujka 2025.) – poveznica
- Copernicus (EU) – “Iceberg A23a breaks apart north of South Georgia Island” (snimka Sentinel-3 od 14. rujna 2025. i kontekst fragmentacije) – poveznica
- U.S. National Ice Center – “Antarctic Iceberg Data” (kriteriji imenovanja i praćenja antarktičkih santi) – poveznica
- ESA – “Sentinel-2” (osnovne značajke misije, uključujući rezoluciju do 10 m) – poveznica
Kreirano: petak, 16. siječnja, 2026.
Pronađite smještaj u blizini