Zašto masa Antarktike raste: više snijega zasad nadmašuje ubrzano otjecanje leda
Antarktika posljednjih godina bilježi neuobičajen obrat u svojoj ledenoj bilanci: nakon dugog razdoblja neto gubitka, masa antarktičkog ledenog pokrova od 2020. prelazi u neto rast. Na prvi pogled to može zvučati kao vijest koja pobija upozorenja o klimatskim promjenama, ali stvarna je slika znatno složenija. Novo istraživanje, objavljeno početkom veljače 2026. u časopisu
Communications Earth & Environment, pokazuje da ledeni pokrov ne raste zato što se led manje gubi, nego zato što je u isto vrijeme na kontinent počelo padati iznimno mnogo više snijega nego ranije. Taj dodatni snijeg, barem zasad, nadoknađuje pa i premašuje pojačano otjecanje leda u ocean.
U središtu priče nalazi se osjetljiva ravnoteža između dvaju procesa. S jedne strane, ledenjaci i ledene police nastavljaju gubiti led kroz topljenje, pucanje i odlamanje santi te ubrzani istjecaj prema moru. S druge strane, na dijelovima kontinenta povećala se akumulacija snijega, odnosno količina novog leda koja se svake godine dodaje na površini. Znanstvenici upozoravaju da to ne znači kako je problem nestao. Naprotiv, najnoviji podaci upućuju na to da se Antarktika danas nalazi u vrlo nestabilnoj fazi u kojoj nekoliko godina obilnijih snježnih oborina može privremeno promijeniti ukupnu statistiku, ali ne i ukloniti temeljne uzroke dugoročnog rizika za svjetsku razinu mora.
Što točno pokazuje novo istraživanje
Studiju su proveli istraživači iz Danskog meteorološkog instituta, Kraljevskog nizozemskog meteorološkog instituta, Sveučilišta Britanske Kolumbije i Sveučilišta Canterbury, a rad je nastao u sklopu projekata povezanih s programom Europske svemirske agencije za praćenje klimatskih promjena. Tim je analizirao promjene mase antarktičkog ledenog pokrova od 2002. do kraja 2024., kombinirajući satelitsku gravimetriju, reanalize atmosfere i regionalne klimatske modele visoke rezolucije.
Prema rezultatima rada, Antarktika je od početka stoljeća do 2020. uglavnom gubila između 90 i 142 gigatone leda godišnje. Nakon 2016. uočeno je usporavanje tog negativnog trenda, a od 2020. nadalje bilježi se neto dobitak mase. Autori navode da je u razdoblju 2020.–2024. riječ o prosječnom rastu od oko 67,5 gigatona godišnje. No isti rad istodobno bilježi i gotovo 100 gigatona godišnje veći gubitak leda kroz dinamičko otjecanje s kopna prema oceanu u odnosu na razdoblje od 2003. do 2019. Drugim riječima, ledeni pokrov nije se “smirio”; samo je dotok novog snijega u promatranim godinama bio još veći od većeg gubitka.
To je jedan od najvažnijih zaključaka novog rada, jer mijenja pojednostavljenu percepciju da rast ukupne mase automatski znači stabilizaciju sustava. Znanstvenici vrlo jasno upozoravaju da se ovdje ne radi o smanjenju opasnosti, nego o privremenom preokretu u bilanci mase. Ako se snježni režim vrati bliže ranijim vrijednostima, a ubrzano istjecanje leda prema oceanu ostane na povišenoj razini, ukupna bilanca mogla bi se ponovno vratiti u minus.
Zašto sada pada više snijega
Ključno objašnjenje leži u atmosferi. Istraživanje pokazuje da su od 2020. godine prema Antarktici češće i intenzivnije stizale takozvane atmosferske rijeke, uski i dugi pojasevi zraka ispunjeni velikim količinama vodene pare. Takvi sustavi mogu prenijeti ogromne količine vlage na tisuće kilometara udaljenosti. Kada stignu nad vrlo hladan antarktički okoliš, ta se vlaga može pretvoriti u obilne snježne oborine.
Autori su ustanovili da su atmosferske rijeke u novijem razdoblju bile izraženije osobito nad Antarktičkim poluotokom, Zemljom kraljice Maud i Wilkesovom zemljom u Istočnoj Antarktici. Upravo su to područja u kojima su satelitski podaci pokazali najsnažnije regionalne dobitke mase. Uz pojačanu aktivnost tih atmosferskih rijeka, važnu ulogu imali su i snažniji zapadni vjetrovi koji su dodatno pomagali dopremi vlage prema kontinentu.
Fizika iza toga dobro je poznata. Topliji zrak može sadržavati više vodene pare, pa se s rastom temperature povećava i potencijal za intenzivne oborine. U klimatologiji se to često sažima kroz Clausiusovu i Clapeyronovu relaciju, prema kojoj atmosfera po svakom stupnju Celzija zatopljenja može zadržati oko sedam posto više vlage. U hladnim polarnim područjima to ne znači nužno više kiše, nego vrlo često više snijega, osobito kada zrak s oceana stigne nad ledeni kontinent u uvjetima koji pogoduju oborinama.
Koliko je u toj priči važan nestanak morskog leda
Dodatno pitanje bilo je pridonosi li smanjenje morskog leda oko Antarktike većem isparavanju, a time i većim snježnim oborinama nad kopnom. Istraživači su to testirali pomoću regionalnog klimatskog modela pokretanog reanalizom ERA5 i satelitskim zapisima koncentracije morskog leda. Zaključak je nijansiran: gubitak morskog leda doista povećava dostupnost vlage, ali njegov doprinos nije glavno objašnjenje nedavnog obrata u bilanci mase.
Prema procjenama iz rada, smanjenje morskog leda može objasniti otprilike 11 posto zimskog porasta snježnih oborina i oko 3 posto ljetnog porasta. To znači da je taj faktor stvaran, ali ograničen. Veći dio promjene znanstvenici povezuju s velikim atmosferskim obrascima, prije svega s češćim i jačim atmosferskim rijekama te promjenama u cirkulaciji zraka. Drugim riječima, otvorenije more oko kontinenta može pomoći da se u atmosferi nađe više vlage, ali glavni mehanizam koji tu vlagu doprema duboko nad Antarktiku ipak su promjene u ponašanju atmosfere na široj skali.
To je važna razlika i za razumijevanje budućih projekcija. Ako bi se javnost zadržala samo na tvrdnji da “manje morskog leda znači više snijega, pa je to dobro”, zanemario bi se ključni problem: isti klimatski sustav koji povremeno pojačava snježne oborine istodobno zagrijava ocean, slabi ledene police i ubrzava gubitke na rubovima ledenog pokrova.
Zašto rast mase ne znači da je opasnost prošla
Antarktički ledeni pokrov najveći je rezervoar slatke vode na Zemlji. Prema podacima Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu, kada bi se sav led na Antarktici otopio, globalna razina mora porasla bi za oko 58 metara. Takav scenarij nije izgledan u kratkom roku, ali i mnogo manji pomaci u bilanci ledenog pokrova imaju goleme posljedice za obalne gradove, infrastrukturu, poljoprivredu, luke i prirodne ekosustave diljem svijeta.
Upravo zato znanstvenike ne zanima samo jedan broj za jednu godinu, nego odnos između površinske akumulacije i dinamičkog gubitka. Površinska akumulacija povećava masu kada padne više snijega nego što se izgubi isparavanjem, sublimacijom i površinskim topljenjem. Dinamički gubitak, s druge strane, odnosi se na led koji ledenjaci i ledene police isporučuju oceanu. U novoj studiji najvažniji signal jest da je ovaj drugi proces i dalje u porastu. To znači da je trenutačni neto rast mase oslonjen na vremenski uvjetovan višak snijega, a ne na jačanje stabilnosti ledenog pokrova.
Istraživači upozoravaju da je Antarktika sada “fino izbalansirana”. Nekoliko godina s manje atmosferskih rijeka moglo bi lako vratiti ukupnu bilancu na negativnu stranu. Još važnije, ako se plutajuće ledene police nastave stanjivati i raspadati, ledenjaci koje one sada usporavaju mogli bi dodatno ubrzati. U tom slučaju povećano snježenje više ne bi bilo dovoljno da kompenzira rastući odljev leda u ocean.
Što sateliti zapravo mjere kada govore o masi leda
Jedan od razloga zbog kojih su ovakva istraživanja danas moguća jest razvoj satelitske gravimetrije. Misije GRACE i GRACE Follow-On, koje zajednički vode NASA i njemačke institucije, mjere promjene u Zemljinu gravitacijskom polju. Dva satelita lete jedan iza drugoga i iznimno precizno mjere promjene u međusobnoj udaljenosti. Kada prelete područje u kojem se masa na Zemlji promijenila, primjerice zbog gubitka ili dobitka leda, mijenja se i gravitacijsko privlačenje, a time i njihov razmak.
NASA navodi da je GRACE razmake između satelita mjerio pomoću K-pojasnog mikrovalnog sustava, dok instrument na misiji GRACE-FO može registrirati promjene udaljenosti reda veličine jednog mikrona. Te naizgled neznatne promjene, u kombinaciji s drugim podacima, omogućuju znanstvenicima da rekonstruiraju kako se masa vode i leda mijenja kroz vrijeme. To ne znači da satelit “vidi” svaku ledenu santinu pojedinačno, nego da iz promjena gravitacije može izračunati gdje se na površini planeta masa povećava, a gdje smanjuje.
Takvi podaci imaju veliku vrijednost upravo zato što Antarktika obuhvaća golema, teško dostupna područja. Bez dugotrajnih satelitskih nizova bilo bi gotovo nemoguće pratiti kontinent u cjelini i razlikovati kratkotrajne anomalije od ozbiljnijih promjena koje traju godinama.
Šira klimatska slika: istodobno više snijega i više rizika
Na Antarktici se danas istodobno odvija više procesa koji na prvi pogled mogu djelovati proturječno. Toplija atmosfera u pravilu može zadržati više vlage, što može povećati količinu snježnih oborina nad hladnim dijelovima kontinenta. U isto vrijeme, topliji ocean može snažnije nagrizati ledene police odozdo, a njihovo slabljenje otvara put bržem otjecanju kopnenog leda prema moru. Drugim riječima, klimatske promjene ne djeluju samo u jednom smjeru niti proizvode isti učinak u svim dijelovima sustava.
Upravo ta kombinacija procesa objašnjava zašto se posljednjih godina može dogoditi privremeni neto rast mase iako se dugoročni rizici ne smanjuju. NASA-ina vizualizacija promjena mase leda pokazuje da je Antarktika u prosjeku između 2002. i 2025. ipak gubila oko 135 gigatona leda godišnje, pridonoseći rastu globalne razine mora. Nova studija ne pobija tu širu sliku, nego unutar nje prepoznaje noviji, petogodišnji zaokret uzrokovan izvanredno velikom akumulacijom snijega.
To je i razlog zašto znanstvenici izbjegavaju jednostavne formulacije o “oporavku” Antarktike. Riječ je prije o kratkoročnom meteorološko-klimatskom preklapanju u kojem je jedan mehanizam privremeno jači od drugoga. Hoće li takav odnos potrajati, zasad nije jasno. Odgovor će ovisiti o budućoj učestalosti atmosferskih rijeka, kretanju morskog leda, temperaturi oceana i promjenama u dinamici ledenjaka i ledenih polica.
Zašto je ova tema važna i izvan polarne znanosti
Promjene na Antarktici nisu udaljena znanstvena zanimljivost bez posljedica za ostatak svijeta. Bilanca antarktičkog leda izravno je povezana s budućim porastom mora, ali i s oceanografskim procesima koji utječu na raspodjelu topline, slanosti i hranjivih tvari u svjetskim morima. Slatka voda koja iz ledenog pokrova ulazi u ocean može mijenjati gustoću morske vode, a time i obrasce cirkulacije koji imaju klimatske posljedice daleko izvan južnog pola.
Osim toga, nova studija podsjeća da klimatski sustav često reagira na nelinearne i naizgled paradoksalne načine. U javnoj raspravi klimatske se promjene često pojednostavljuju na nekoliko prepoznatljivih slika: topliji zrak, manje leda, više topljenja. U stvarnosti, topliji i vlažniji zrak nad vrlo hladnim regijama može istodobno značiti više snijega. Ali upravo zato je važno gledati cjelovitu bilancu sustava, a ne izdvojeni simptom. Više snijega nad Antarktikom ne pobija globalno zatopljenje; naprotiv, može biti jedan od njegovih izraza u uvjetima južnog polarnog sustava.
Za sada je najtočnije reći da je Antarktika ušla u razdoblje pojačanih oscilacija i vrlo osjetljive ravnoteže. Neto rast mase od 2020. nije dokaz da je problem nestao, nego signal da se na ledenom kontinentu susreću dvije suprotne sile: pojačana akumulacija snijega i ubrzani gubitak leda prema oceanu. Dok god druga sila nastavlja jačati, svaka procjena o “oporavku” mora ostati vrlo oprezna. Trenutačni podaci zato više govore o privremenom predahu u ukupnoj bilanci nego o trajnom obratu klimatskog smjera nad Antarktikom.
Izvori:- Nature Communications Earth & Environment – znanstveni rad o nedavnom preokretu u bilanci mase antarktičkog ledenog pokrova, ulozi atmosferskih rijeka, zapadnih vjetrova i morskog leda (link)- NASA Goddard Space Flight Center – pregled promjena mase antarktičkog leda od 2002. do 2025. na temelju misija GRACE i GRACE-FO (link)- NASA Earth – službeni opis misije GRACE i načina na koji sateliti mjere promjene Zemljina gravitacijskog polja (link)- JPL / GRACE-FO – objašnjenje mikrovalnog instrumenta koji precizno mjeri promjene udaljenosti između satelita reda veličine mikrona (link)- National Snow and Ice Data Center – osnovni podaci o antarktičkom ledenom pokrovu, uključujući procjenu mogućeg porasta razine mora od oko 58 metara pri potpunom topljenju (link)- NASA Science – pregled fizikalne osnove prema kojoj toplija atmosfera može sadržavati približno 7 posto više vodene pare po stupnju Celzija zagrijavanja (link)
Kreirano: četvrtak, 23. travnja, 2026.
Pronađite smještaj u blizini