Naizgled nestvarna scena koja podsjeća na planinski lanac okupan zvjezdanom svjetlošću i ovijen eteričnim oblacima zapravo je spektakularan prikaz rođenja zvijezda, zabilježen oštrim okom svemirskog teleskopa James Webb. Ovaj veličanstveni kozmički pejzaž nije mirno utočište, već dinamično i turbulentno okruženje u kojem se odigrava neprestana bitka između stvaranja i uništenja. Golemi oblaci plina i prašine, koji tvore svojevrsne kozmičke planine i stupove, pod neprestanim su udarom silovitog zračenja i zvjezdanih vjetrova koje odašilju tek rođene, masivne zvijezde u njihovoj neposrednoj blizini. Ovaj prizor pruža nam rijedak uvid u procese koji oblikuju galaksije i stvaraju svjetove.

U središtu ove kozmičke drame nalazi se mlado zvjezdano jato poznato pod oznakom Pismis 24. Smješteno u srcu obližnje maglice Jastog (NGC 6357), na udaljenosti od otprilike 5500 svjetlosnih godina od Zemlje, ovo jato predstavlja jedno od najbližih i najaktivnijih rodilišta masivnih zvijezda. Njegova lokacija u sazviježđu Škorpion čini ga ključnim objektom za astronome koji proučavaju evoluciju najmasivnijih i najsjajnijih zvijezda u našoj galaksiji.

Kozmički dragulji u srcu Škorpiona

Maglica Jastog, službeno katalogizirana kao NGC 6357, golemi je kompleks međuzvjezdanog plina i prašine koji se proteže stotinama svjetlosnih godina. Zbog svojih zamršenih oblika, neki su je promatrači prozvali i maglicom "Rat i mir". Unutar ove prostrane kozmičke regije, Pismis 24 djeluje kao svjetlucavi dijamant, dom nekih od najekstremnijih zvijezda koje poznajemo. Ovo zvjezdano jato ime duguje armensko-meksičkoj astronomkinji Paris Pişmiş, koja ga je katalogizirala sredinom 20. stoljeća, ostavivši neizbrisiv trag u istraživanju zvjezdanih populacija naše galaksije. Promatranje ovog područja omogućuje znanstvenicima da testiraju svoje teorije o formiranju zvijezda u uvjetima koji su znatno drugačiji od onih u našem Sunčevom sustavu. Ovdje se zvijezde ne rađaju u izolaciji, već u gustom i kaotičnom okruženju koje duboko utječe na njihov razvoj.

Divovi svemira: Zagonetka zvijezde Pismis 24-1

U samom srcu ovog blistavog jata dominira zvijezda Pismis 24-1. Na Webbovoj slici ona se ističe kao najsjajnija točka iznad nazubljenih narančastih vrhova, prema kojoj je usmjeren i najviši stup plina i prašine. Dugo se vremena vjerovalo da je Pismis 24-1 jedna, monolitna zvijezda, čija je procijenjena masa od gotovo 300 Sunčevih masa prkosila postojećim teorijama o granicama veličine zvijezda. Takav div ne bi trebao postojati prema zakonima fizike, jer bi ga vlastito zračenje trebalo rastrgati. Međutim, detaljnija promatranja pomoću drugih teleskopa, poput svemirskog teleskopa Hubble, razriješila su ovu zagonetku. Pokazalo se da Pismis 24-1 nije jedna zvijezda, već višestruki sustav koji se sastoji od najmanje tri komponente. Dvije najmasivnije zvijezde u tom sustavu, iako ih Webbova kamera ne može razlučiti kao odvojene, imaju pojedinačne mase od impresivne 74 i 66 puta veće od mase našeg Sunca. Čak i kao zasebne komponente, one i dalje spadaju među najmasivnije i najsjajnije poznate zvijezde, pravi kozmički titani koji žive brzo i umiru spektakularno.

Webbov infracrveni pogled kroz kozmičku prašinu

Ova nevjerojatno detaljna slika snimljena je pomoću Webbove kamere za blisko infracrveno područje (NIRCam). Upravo je sposobnost promatranja u infracrvenom spektru ključ Webbovog uspjeha. Naime, zvjezdana rodilišta poput maglice Jastog ispunjena su gustom prašinom koja je neprozirna za vidljivu svjetlost, skrivajući mlade zvijezde od naših pogleda. Infracrveno zračenje, s druge strane, prodire kroz te prašnjave velove, omogućujući teleskopu da zaviri izravno u srce akcije. Zahvaljujući tome, slika otkriva na tisuće zvijezda različitih veličina, boja i starosti. Najveće i najsjajnije zvijezde, koje karakteriziraju prepoznatljivi šesterokraki difrakcijski šiljci – optički artefakt Webbovih heksagonalnih zrcala – ujedno su i najmasivniji članovi jata. Stotine, pa i tisuće manjih članova rasuti su po slici kao bijele, žute i crvene točkice, a njihova boja ovisi o temperaturi i količini prašine koja ih okružuje. U pozadini se naziru deseci tisuća zvijezda koje pripadaju Mliječnoj stazi, dajući slici nevjerojatnu dubinu.

Simfonija stvaranja i uništenja

Pejzaž koji vidimo rezultat je neprekidne interakcije između ekstremnih sila. Supervruće mlade zvijezde, čija površinska temperatura može biti i do osam puta viša od Sunčeve, isijavaju goleme količine ultraljubičastog zračenja i ispuštaju snažne zvjezdane vjetrove. Ta energija djeluje poput kozmičkog dlijeta, klešući i erodirajući okolni oblak plina i prašine iz kojeg su i same nastale. Na taj način stvaraju golemu šupljinu, čiji je rub vidljiv na dnu i u gornjem desnom kutu slike. S rubova te šupljine slijevaju se mlazovi vrućeg, ioniziranog plina, dok eterični velovi prašine, obasjani zvjezdanom svjetlošću, lebde oko veličanstvenih stupova. Ti stupovi, koji prkosno strše u prazninu, gušći su dijelovi oblaka koji se odupiru eroziji. Poput prstiju, oni upiru prema zvijezdama koje su ih oblikovale. No, iste sile koje ih uništavaju istovremeno potiču i novo rađanje. Pritisak zračenja i vjetrova sabija plin i prašinu na vrhovima ovih stupova, pokrećući gravitacijski kolaps i stvaranje nove generacije zvijezda unutar njih. Najviši stup koji se proteže od dna slike gotovo do Pismis 24-1 dugačak je oko 5,4 svjetlosne godine. Samo njegov vrh, širok 0,14 svjetlosnih godina, dovoljno je prostran da se u njega smjesti više od 200 naših Sunčevih sustava.

Dekodiranje nebeskih boja

Boje na ovoj slici nisu samo estetski odabir, već nose ključne znanstvene informacije. Svaka nijansa predstavlja različite kemijske elemente i fizikalne uvjete. Cijan (plavo-zelena) boja označava vrući, ionizirani vodikov plin koji je zagrijan zračenjem masivnih mladih zvijezda. Narančasta boja predstavlja molekule prašine, slične čađi ili dimu na Zemlji, koje su ključni gradivni materijal za buduće zvijezde i planete. Crvena boja signalizira prisutnost hladnijeg i gušćeg molekularnog vodika, osnovnog goriva za formiranje zvijezda. Što je crvena nijansa tamnija, to je plin gušći. Potpuno crna područja predstavljaju najgušće džepove plina, toliko guste da ni Webbov infracrveni pogled ne može prodrijeti kroz njih. Konačno, nježni, bjelkasti pramenovi predstavljaju plin i prašinu koji raspršuju svjetlost obližnjih zvijezda, stvarajući dojam kozmičke magle.