U najmanje iznenađujućoj vijesti ove godine, Vladimir Putin je ponovno ostvario pobjedu na ruskim izborima te je po peti put ustoličen za predsjednika. Njegov mandat trajat će još šest godina.

Do 2030. godine bit će mu 77 godina. Prema ustavu, koji je revidirao u svoju korist 2020. godine, mogao bi se ponovno kandidirati za još jedan šestogodišnji mandat.

Kako bismo to stavili u perspektivu, Putin već upravlja Rusijom kao predsjednik ili premijer 24 godine, što je ekvivalentno s osam australskih parlamentarnih mandata. U tom razdoblju, Australija je promijenila osam premijera i tri puta je došlo do promjene vladajuće stranke. Sjedinjene Američke Države su imale pet različitih predsjednika; Ujedinjeno Kraljevstvo sedam različitih premijera.

Za razliku od izbora na Zapadu, gdje su rezultati stvarno u rukama birača i prosuđeni od strane neovisnih izbornih povjerenstava, Rusija se razlikuje. Kako je napisao bivši britanski ambasador u Moskvi, Laurie Bristow:

Putin sada će imenovati novu vladu. Njegovi izbori bit će pažljivo analizirani u potrazi za tragovima plana nasljedstva i budućih politika. Iako je majstor iznenađenja, ne bismo trebali računati na to da će Putin uskoro otići. Samo četiri vođe moderne Rusije i SSSR-a napustile su najvišu dužnost žive; ostali su umrli na dužnosti iz prirodnih ili drugih uzroka.

Osim toga, Putinove radnje u protekle dvije godine bile su usmjerene na pomicanje Rusije od autoritarizma prema polutotalitarizmu. Andrei Kolesnikov iz Zaklade Carnegie napisao je uvjerljivo o tim tektonskim promjenama koje podsjećaju na najtamnije godine sovjetskog staljinizma.

Putin je izričito predstavio svoj rat po izboru u Ukrajini kao zamjenu za širi, dugoročni sukob sa Zapadom. Vjeruje da je Zapad neodlučan, u padu i lako se odvraća i preusmjerava.

Stav bivšeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donalda Trumpa, koji se može opisati kao "neka se suoče s njima" prema saveznicima i partnerima SAD-a, te neodlučnost Zapada u pogledu dodatne vojne pomoći Ukrajini, samo će dodatno ohrabriti Putina. Ohrabren svojim ritualnim uspjehom na ovotjednim izborima, upustit će se u daljnje riskantne i provokativne avanture.

Posljedično, Putin – i ideologija "Putinizma" – predstavljaju ozbiljan izazov za zapadne vlade i donositelje politika koji su istinski odgovorni svojim biračima, stranačkoj sobi, parlamentarnoj opoziciji, glasnim i istraživačkim medijima te neovisnom sudstvu.

Kako je tvrdio prognani ruski novinar Mihail Zygar, dio Putinove državne strategije usmjeren je na stvaranje zajedničke stvari s ultra-konzervativnim političkim elementima na Zapadu kako bi se osporila globalna "buđenost", demobilizirala podrška Ukrajini i umanjio otpor ruskim teritorijalnim ambicijama u njezinu susjedstvu.

Kako demokratske vlade trebaju reagirati
Putin je itekako svjestan da urođena sukobljenost demokracije i potreba za privlačenjem prolaznih birača ometaju dugoročno planiranje demokratskih vlada.

Osim toga, naša politička kultura ima predispoziciju za "rješavanje" problema. Ponekad, međutim, problemi poput onih koje postavlja Rusija ili Bliski Istok mogu se samo upravljati, a ne riješiti – i to samo zajedničkim naporima s istomišljenicima saveznicima i partnerima. To zahtijeva postojanost i otpornost kako bi se prevazišlo kratkoročno politikanstvo i trzaji naše kulture "trenutačnih stručnjaka" na društvenim mrežama.

Također zahtijeva stalna ulaganja u izgradnju i održavanje javnog razumijevanja onoga što je stvarno na kocki, izvan granica Europe koje su iscrtane krvlju i patnjom Drugog svjetskog rata.

To je teško bilo gdje, a posebno na Zapadu, gdje smo većinu vremena nakon Drugog svjetskog rata imali relativno lagano. Sada nam je potrebno postojano i principijelno vodstvo više nego u bilo kojem trenutku u posljednjih 50 godina. Prije svega, potrebni su nam ozbiljni i informirani javni razgovori o tome što cijenimo i što želimo u demokratskim društvima te koju smo cijenu spremni platiti kako bismo to postigli i sačuvali.

Takva vrsta diskursa može biti teška za generiranje u našem politički prilično apatičnom društvu. Međutim, vitalna je kada su institucije naše demokracije bombardirane stranim manipulacijama informacijama i miješanjem dizajniranim da siju sumnju i nepovjerenje te eroziju popularne vjere u integritet našeg oblika vladavine.

Posebno u Australiji dopustili smo da naš već ograničeni fond stručnjaka za Rusiju atrofira gotovo do izumiranja. Odavno je vrijeme da ponovno uložimo, skromno ali svrhovito, u ruski jezik i povezane studije na našim sveučilištima. Moramo povećati "rusku pismenost" i razumijevanje zemlje koja će ostati značajan i disruptivan akter u svijetu. To je važno za zemlje koje su važne za nas.

Također bi trebali iskreno i kritički procijeniti pogrešne pretpostavke i ravnodušnost koje su ponekad podrivale učinkovite zapadne politike prema postsovjetskoj Rusiji. Međutim, ne smijemo podleći propagandi koju šire Putin i njegovi protežei u inozemstvu da je Moskva nevina žrtva zapadnog lukavstva i obmane usmjerenih na uništavanje ruske države.

Umjesto toga, kako piše australski profesor Mark Edele u svojoj nedavnoj knjizi, Rat Rusije protiv Ukrajine:
Rusija nikada nije došla na kraj - ni kao društvo ni kao politička zajednica - sa svojom transformacijom iz kontinentalnog carstva s globalnim dosegom u nacionalnu državu i regionalnu silu.

Kremlj promovira Rusiju kao saveznika "globalnog juga" u otporu protiv ponovno buđenog neokolonijalizma i zagovaranju "multipolarnosti".

Teza Putina je da je Ukrajina marioneta Londona i Washingtona, dok je Moskva na strani nekada koloniziranih. Taj argument nalazi neka spremna uha, što je evidentno u neujednačenoj podršci sankcijama protiv Rusije. Ne možemo pretpostaviti da je naša vlastita indo-pacifička regija uvjerena u pogrešnost tvrdnji Kremlja.

Realnost s kojom se suočavamo je ta da se radi o tmurnoj i ogorčenoj Rusiji, uvjerenoj da je povijest, moralnost, pa čak i božanstvo na njezinoj strani u de facto egzistencijalnom ratu sa Zapadom.

Osim toga, kako je napisao Bristow, moj bivši kolega u Moskvi:
bilo bi nerazumno pretpostaviti da će nadolazeća generacija Rusa prihvatiti demokratskiji i prozapadniji pogled.

Ipak, ne smijemo se odvratiti od onih Rusa – daleko od toga da su nebitna manjina – koji ne dijele Putinovo mišljenje da budućnost njihove zemlje leži u percepiranoj slavi njene prošlosti. Izazov je artikulirati kako bi bolja budućnost za Rusiju izgledala izvan sukoba i zadržati tu alternativu jasno na vidiku.