Svatko tko me poznaje, zna da nikada ne mogu dugo ostati na jednom mjestu. Možda je to zbog mog nemira, možda zbog vječne potrage za nečim što bi moglo ispuniti onu prazninu koju osjećam, a možda jednostavno volim istraživati nepoznato, osjećati uzbuđenje koje dolazi s novim iskustvima. Ali ovaj put, putovanje u srce Afrike, do Viktorijinih slapova, bilo je više od pukog istraživanja nove destinacije. Bilo je to putovanje koje sam dugo priželjkivala, ali i putovanje koje sam priželjkivala za sebe – za svoje srce, za svoju dušu.

Svi su me pitali zašto baš Viktorijini slapovi. Zašto ne neka egzotična plaža ili metropola puna života? Razlog je jednostavan, ali i kompliciran. Odrasla sam uz priče o Viktorijinim slapovima, slušajući o njihovoj veličanstvenosti, o neukrotivoj snazi prirode koja se ne može usporediti ni s čim drugim. Bilo je to nešto što me fasciniralo, ali i plašilo. Ta neizmjerna snaga, ta sila prirode koja prkosi svemu – bilo je to nešto s čime sam se željela suočiti, ne samo kao turistkinja, već kao netko tko traži unutarnju snagu, tko traži način da se oslobodi strahova i nesigurnosti.
Kliknite za prikaz smještaja na Viktorijinim slapovima

Znala sam da ovo putovanje neće biti lako, ne fizički, već emocionalno. Očekivala sam da će mi Viktorijini slapovi donijeti odgovor na neka pitanja koja su me mučila već dugo. Možda je to bila iluzija, možda samo bijeg od stvarnosti, ali nekako sam osjećala da ako se suočim s nečim tako moćnim i veličanstvenim, možda ću uspjeti pronaći tu snagu i mir koji mi toliko nedostaju.

Svako putovanje do sada bilo je prilika za bijeg, ali i prilika za rast. Svaki korak prema nepoznatom, svaki susret s novom kulturom, svaki trenutak samovanja u prirodi – sve su to bili trenuci koji su me oblikovali, koji su me natjerali da razmislim o svom životu, o onome što zaista želim. I sada, dok stojim pred još jednim velikim izazovom, osjećam kako me ispunjava mješavina straha i uzbuđenja. Ali ovaj put, nadam se da će to putovanje donijeti više od samo uspomena – nadam se da će mi donijeti odgovor na pitanje koje me muči cijeli život: Što me zapravo može usrećiti?

Putovanje do Viktorijinih slapova nije samo fizičko putovanje, već i duhovno. To je prilika da se suočim s onim što me plaši, da se prepustim sili prirode i da iz tog susreta izađem snažnija, mudrija i – nadam se – mirnija. Možda ću na ovom putovanju pronaći ono što tražim, a možda ću samo otkriti da je potraga sama po sebi ono što me ispunjava. No, jedno je sigurno – Viktorijini slapovi će ostaviti trag, ne samo u mom sjećanju, već i u mom srcu.

Sljedećih nekoliko dana provest ću istražujući svaki kutak ovog veličanstvenog prirodnog čuda, suočavajući se s vlastitim strahovima i predrasudama. Svaki korak bit će prilika da se povežem s prirodom, da pronađem snagu u sebi i možda, samo možda, otkrijem ono što sam toliko dugo tražila. 

Ovaj put, nadam se da će me veličanstvo Viktorijinih slapova inspirirati da pronađem unutarnji mir i da se povežem sa svijetom na dubljoj razini. Na kraju krajeva, možda nije pitanje o tome što nas može usrećiti, već o tome kako se mi sami odlučimo suočiti sa životom i njegovim izazovima. A ako išta može pomoći u tom suočavanju, onda je to zasigurno susret s nečim toliko snažnim i neukrotivim kao što su Viktorijini slapovi.

Put do Viktorijinih slapova: avantura u srcu Afrike

Putovanje prema Viktorijinim slapovima bilo je sve samo ne jednostavno. Od trenutka kada sam odlučila krenuti na ovo putovanje, osjećala sam nevjerojatno uzbuđenje pomiješano s dozom nesigurnosti. Afrika je uvijek bila na mom popisu želja, ali nikada nisam imala priliku doživjeti je na tako intiman način. Ovaj put, to nije bila samo turistička destinacija, već mjesto na kojem sam planirala pronaći dio sebe koji sam osjećala da mi nedostaje.

Krenula sam iz Hrvatske, ostavljajući iza sebe poznate krajolike i kulturu koja mi je bila toliko bliska. Ipak, u sebi sam nosila neodoljivu želju za istraživanjem nepoznatog. Prvi dio mog putovanja bio je dug let prema glavnom gradu Zimbabvea, Harareu. Kako su se kotači aviona odvojili od tla, osjetila sam kako moje srce ubrzava. Bilo je to više od običnog uzbuđenja; bilo je to očekivanje nečega što nisam mogla ni zamisliti. Afrika je u meni budila osjećaj slobode, nepredvidljivosti i avanture.

Dolazak u Harare bio je moj prvi susret s afričkim kontinentom. Zrak je bio topao, vlažan i mirisan na egzotične začine i nepoznate arome. Od trenutka kada sam izašla iz aviona, osjećala sam se kao da sam zakoračila u potpuno novi svijet. Ljudi su bili srdačni, ali i pomalo distancirani, kao da su me promatrali s oprezom dok sam ih promatrala s divljenjem. Grad je bio kaotičan, bučan i pun života – potpuna suprotnost mirnom i organiziranom životu na koji sam navikla u Hrvatskoj. Ipak, bilo je nešto u toj vrevi što me privuklo, što me natjeralo da se osjećam živom.

Nakon kratkog boravka u Harareu, ukrcala sam se na let prema Victoria Fallsu, malom gradiću koji se nalazi uz samu granicu sa Zambijom. Taj let bio je posebno iskustvo jer je to bio trenutak kada sam prvi put shvatila koliko je Afrika zapravo velika. Nebo je bilo beskonačno, a ispod mene su se prostirali neizmjerni krajolici – od gustih šuma do sušnih ravnica, sve je izgledalo kao da je izvučeno iz nekog sna. Osjećala sam se malenom u usporedbi s tom grandioznošću, ali istovremeno i dijelom nečeg mnogo većeg.

Kako smo se približavali Victoria Fallsu, srce mi je počelo jače kucati. Zrakoplov je sletio na malenu pistu okruženu prašumom, i odjednom je sve postalo stvarno. Nisam više gledala slike u knjigama ili na internetu – bila sam tamo, na rubu nečega što će mi zauvijek promijeniti život. Vožnja od aerodroma do grada bila je kratka, ali dovoljno duga da upijem prve dojmove. Cesta je bila vijugava, okružena gustom vegetacijom, a povremeno bih kroz prozore mogla vidjeti divlje životinje kako mirno pasu u daljini. Taj prizor me ostavio bez daha – bio je to moj prvi susret s afričkom divljinom i bio je čaroban.

Stigla sam u Victoria Falls, mali grad koji je svoj identitet izgradio oko najpoznatije atrakcije – Viktorijinih slapova. Grad je bio poput oaze usred divljine, s jedne strane okružen moćnim rijekom Zambezi, a s druge strane bujnom prašumom. Ljudi su ovdje živjeli jednostavno, ali su bili ponosni na svoju zemlju i njezinu prirodnu ljepotu. Svaki korak u ovom gradu osjećao se poput otkrivanja nečega novog i nepoznatog. Zrak je bio ispunjen vlagom i mirisom prašume, a buka slapova već se mogla čuti u daljini, poput stalnog, umirujućeg šuma.

Moj dolazak u ovaj grad bio je ispunjen pomiješanim osjećajima. S jedne strane, osjećala sam se neizmjerno sretno što sam konačno ovdje, ali s druge strane, postojala je i tjeskoba zbog onoga što me očekuje. Viktorijini slapovi nisu bili samo fizička destinacija – bili su simbol nečega što sam trebala u svom životu. Taj trenutak, kada sam prvi put ugledala znakove koji vode prema slapovima, bio je trenutak kada sam shvatila da će ovo putovanje biti nešto što će zauvijek ostaviti trag u meni.

Svaki korak do mog smještaja bio je obilježen očekivanjem. Hotel u kojem sam odsjela bio je smješten na rubu prašume, s pogledom na rijeku Zambezi. Osjećaj da se nalazim na rubu nečeg tako veličanstvenog, tako neukrotivog, ispunio me osjećajem strahopoštovanja, ali i poniznosti. Biti ovdje, u Africi, na ovom mjestu, bio je podsjetnik koliko je svijet velik i koliko je život pun mogućnosti.

Kako je dan prolazio, sve više sam upijala atmosferu ovog mjesta. Ljudi su bili topli i gostoljubivi, ali i tajanstveni na svoj način. Svaka njihova priča, svaki njihov osmijeh nosio je u sebi dio Afrike – dio koji sam željela razumjeti i prihvatiti. Grad je bio miran, gotovo uspavan, ali u njemu je postojala energija koja je bila opipljiva. Zrak je bio težak od vlage i topline, a svaka ulica, svaka kuća nosila je u sebi priču.

Kako se večer spuštala, sjedila sam na terasi svog hotela, gledajući u daljinu gdje su se slapovi skriveni u magli nazirali u daljini. Osjećaj da sam tako blizu nečemu tako moćnom, a ipak tako dalekom, bio je neobjašnjiv. Osjećala sam se maleno, ali istovremeno i povezano s nečim većim od sebe. Afrika je polako ulazila u moju krv, a svaki trenutak proveden ovdje bio je korak bliže onome što sam tražila.

Sutra ću krenuti na svoje prvo pravo istraživanje Viktorijinih slapova. No, već sada, dok sjedim ovdje, osjetila sam promjenu u sebi. Ova zemlja, ovi ljudi, ova priroda – sve me to mijenja, polako, ali sigurno. Osjećaj očekivanja, straha, uzbuđenja – sve se to miješalo u meni dok sam gledala u noćno nebo Afrike, znajući da me čeka nešto što još ne mogu ni zamisliti.

Prvi pogled na veličanstvo: suočavanje s Viktorijinim slapovima

Kad sam prvi put ugledala Viktorijine slapove, bilo je to kao da sam odjednom ušla u potpuno drugi svijet. Zvuk koji sam čula u daljini dok sam prilazila stazi vodio me sve bliže, a kako sam se približavala, sve je postajalo intenzivnije – ne samo zvuk, nego i osjećaj u mom srcu. Bio je to trenutak koji sam dugo priželjkivala, ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što sam osjetila kad sam konačno stala pred njih.

Prvo što me pogodilo bio je miris. Vlaga u zraku nosila je miris svježe vode, pomiješan s nekom primordijalnom snagom prirode. Bio je to miris nečega neukrotivog, nečega toliko snažnog da se osjećalo kao da sama zemlja diše i pulsira ispod mojih nogu. Zrak je bio ispunjen sitnim kapljicama vode koje su me lagano prskale po licu, hladeći me i bistreći moje misli. Ta nevidljiva maglica djelovala je poput pročišćenja, kao da me priprema za ono što ću tek ugledati.

Tada sam ih ugledala. Ogromna, bijela vodena zavjesa padala je s visine koju je bilo teško pojmiti, s takvom silom i brzinom da je činilo da vrijeme staje. Stajala sam na rubu ponora, gledajući kako se voda slijeva u dubine, a srce mi je lupalo kao nikada prije. Osjećala sam kako mi koljena lagano klecaju, kao da sam pred nečim što nadilazi ljudsko shvaćanje. Viktorijini slapovi nisu samo prirodni fenomen; oni su nešto što me natjeralo da osjetim svu svoju malenost, ali i povezanost s cijelim svijetom.
Kliknite za prikaz smještaja na Viktorijinim slapovima

Kako sam stajala tamo, u tom trenutku, osjetila sam kako me obuzima osjećaj strahopoštovanja. Nisu to bile samo obične slapovi – bile su to tisuće tona vode koje su se sručivale niz liticu, a ja sam bila samo maleni svjedok te veličanstvenosti. Pogled mi se gubio u toj beskonačnoj bjelini, u vodi koja je izgledala kao da se nikada neće prestati slijevati. U tom trenutku, osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali to nisu bile suze tuge ili radosti. Bile su to suze čistog, nepatvorenog divljenja.

Osjećala sam se potpuno obuzeto. Moć Viktorijinih slapova bila je toliko snažna da mi je oduzela dah. Činilo se kao da cijelo moje biće titra u skladu s tim ogromnim vodopadom. Osjećala sam se kao da sam izgubila dodir sa stvarnošću, kao da sam ušla u neki paralelni svemir u kojem postoji samo sadašnji trenutak, samo ta voda, samo ta snaga. U tom trenutku, sve brige, svi problemi, sve što me mučilo, postalo je nebitno. Postojalo je samo jedno – taj trenutak, taj prizor, ta veličanstvenost.

No, usred tog osjećaja obuzetosti, osjetila sam i nešto drugo – mir. U isto vrijeme kad me ta slika obuzela, pružila mi je i osjećaj smirenosti. Kao da sam konačno pronašla odgovor na pitanje koje sam toliko dugo tražila. Viktorijini slapovi, sa svom svojom neukrotivom snagom, bili su poput ogledala u kojem sam vidjela vlastitu dušu. Bili su dokaz da postoji nešto veće od nas, nešto što nas može nadahnuti, ispuniti strahopoštovanjem i pružiti nam osjećaj pripadnosti.

Osjećala sam kako me cijela ta scena potpuno preplavljuje, ali na način koji me nije uplašio, nego me osnažio. Stajala sam tamo, osjećajući se kao da sam dio nečega puno većeg, kao da sam konačno našla svoje mjesto u svijetu. Viktorijini slapovi nisu bili samo fizička manifestacija prirodne sile; oni su bili simbol života, snage, neuništivosti. Osjetila sam kako u meni raste nova snaga, snaga koja je dolazila iz same srži postojanja.

Taj prvi pogled na Viktorijine slapove promijenio me na način koji nisam mogla ni zamisliti. Osjećala sam kako me ta slika duboko dodiruje, kako mijenja svaki dio mene. Bilo je to kao da je cijelo moje biće obavijeno tom snagom, tom moći, tom ljepotom. I dok sam stajala tamo, znala sam da nikada neću zaboraviti taj trenutak, taj osjećaj, tu nevjerojatnu povezanost s prirodom i svijetom oko sebe.

Dok sam stajala na tom mjestu, ispunjena strahopoštovanjem, osjećajem mira i divljenja, shvatila sam da mi više ništa drugo nije potrebno. Viktorijini slapovi su mi pružili ono što sam cijelo vrijeme tražila – osjećaj da sam dio nečega većeg, da pripadam ovom svijetu, da postoji snaga u meni koju nisam ni bila svjesna. U tom trenutku, ispred tih moćnih slapova, pronašla sam sebe na način koji nisam ni sanjala da je moguć.

Šetnja kroz prašumu: otkrivanje skrivene ljepote

Photo by: Domagoj Skledar/ arhiva (vlastita)

Kada sam se nakon prvog pogleda na Viktorijine slapove konačno udaljila od tog prizora koji me ostavio bez daha, zaputila sam se prema stazi koja je vodila u dubinu prašume. Osjećaj iščekivanja miješao se sa strahopoštovanjem, jer sam znala da ću sada kročiti u svijet koji je u isto vrijeme tajanstven i nepredvidiv. Prašuma koja okružuje Viktorijine slapove nije samo okvir za taj veličanstveni prizor – ona je vlastiti ekosustav, pulsirajući životom koji skriva tisuće tajni i ljepota.

Staza kojom sam hodala bila je uska, omeđena gustim zelenilom koje se protezalo iznad mene, stvarajući prirodni svod. Zrak je bio težak od vlage, a miris zemlje, pomiješan s notama cvijeća i trave, ispunjavao je moje osjetilo mirisa. Svaki moj korak odzvanjao je tišinom, dok su se samo povremeni šumovi šume čuli u daljini – zvukovi koje je ispuštala skrivena fauna, kao podsjetnik da nisam sama.

Dok sam se kretala sve dublje u prašumu, oko mene su se počeli otkrivati detalji koje na prvi pogled ne bih primijetila. Raznobojne ptice prelijevale su se kroz zrak, ostavljajući za sobom tragove boja koje su se činile nestvarnima. Bilo je to kao da sam ušla u neku nepoznatu dimenziju, gdje svaka biljka, svaka životinja, ima svoje mjesto i svrhu. Biljke su bile toliko raznolike da sam se često zaustavljala, fascinirana različitim oblicima i teksturama njihovih listova i cvjetova. Svaki novi korak otkrivao mi je novu vrstu, novu nijansu zelene, novu harmoniju prirode.

Susreti s biljnim i životinjskim svijetom bili su izvanredni. Vidjela sam ptice koje su lepršale među granama, njihova perja blistala su na sunčevim zrakama koje su se probijale kroz krošnje. Njihov pjev bio je melodičan, ispunjavajući šumu zvukovima koji su me podsjećali na dječje uspavanke. Na trenutke bih se zaustavila, samo da upijem taj sklad zvukova, boja i mirisa. Bilo je gotovo nadrealno, kao da sam postala dio nečega što je izvan vremena i prostora.

U jednom trenutku, naišla sam na proplanak, skriven duboko u šumi. Na tom mjestu, svjetlost je prodirala kroz drveće, stvarajući svjetlosne zrake koje su se igrale s prašinom u zraku. Bila je to scena toliko čarobna da sam samo stajala tamo, osjećajući se kao uljez u nečemu svetom. Na tom proplanku, divlje cvijeće je raslo u izobilju, šareni sag prirodnih boja koji je oduzimao dah. Svaka latica, svaki list, činilo se kao da su savršeno dizajnirani kako bi stvorili sliku koja će zauvijek ostati u mom sjećanju.

Šuma nije bila samo mjesto kroz koje sam prolazila – ona je bila živa, disala je oko mene, i osjećala sam kako me obavija svojim rukama, pozivajući me da postanem dio nje. Na tom putu, naišla sam na male potoke koji su se probijali kroz šumu, njihova voda bila je bistra i hladna, poput ogledala u kojem se reflektirala čitava ljepota tog skrivenog svijeta. Povremeno bih osjetila lagani povjetarac, koji bi mi donio miris divljih orhideja i svježe trave, podsjećajući me na jednostavne užitke života.

Dok sam hodala dalje, shvatila sam koliko je ova šuma bogata životom. Sitni insekti prelazili su preko staza, svaki od njih u potrazi za hranom ili skloništem. Njihova krila, često prozirna i delikatna, blistala su na svjetlu, stvarajući iluziju sitnih kristala u pokretu. Činilo se kao da je svaki kutak šume ispunjen životom, svaki pokret bio je podsjetnik na neprekidni ciklus života i smrti koji se ovdje odvijao daleko od očiju svijeta.

Osjećala sam kako me ta šuma polako mijenja, kako me njezina ljepota ispunjava spokojem koji nikada prije nisam iskusila. Svaki novi korak donosio je novo otkriće, novo čudo koje je probudilo moju maštu i natjeralo me da razmišljam o ljepoti svijeta koja često ostaje skrivena onima koji ne znaju gdje gledati. Ovdje, u srcu ove prašume, osjetila sam se malenom, ali istovremeno i nevjerojatno privilegiranom što imam priliku biti dijelom ovoga.

Nastavila sam hodati, sve dublje i dublje u šumu, svjesna da svaki korak vodi prema nečemu novom, nečemu neistraženom. Ovaj dio putovanja bio je više od pukog istraživanja – bio je to susret s nečim primordijalnim, nečim što je oduvijek postojalo i što će uvijek postojati, bez obzira na sve promjene koje se događaju u svijetu. Prašuma je bila vječna, a ja sam bila samo prolaznik u njezinom beskrajnom ciklusu.

Osjećala sam se potpuno uronjenom u taj svijet, potpuno prepuštenom ljepoti i čudu prirode koja me okruživala. Svaki novi prizor, svaki novi susret s florom i faunom, bio je poput dijela slagalice koja se polako slagala, otkrivajući mi dublje značenje mog putovanja. I dok sam hodala kroz tu šumu, znala sam da je ovo iskustvo nešto što će zauvijek ostati u meni, nešto što će me zauvijek mijenjati i inspirirati.

Susret s lokalnom zajednicom: priče koje me dotaknule

Photo by: Domagoj Skledar/ arhiva (vlastita)

Nakon što sam provela vrijeme istražujući prašumu oko Viktorijinih slapova, osjećala sam se preplavljena ljepotom i tišinom prirode. Međutim, znala sam da pravi doživljaj ovog mjesta neće biti potpun bez susreta s ljudima koji ovdje žive, onima koji su povezani s ovom zemljom na način koji sam tek počinjala razumijevati. Moj susret s lokalnom zajednicom bio je jedan od najdubljih i najinspirativnijih trenutaka ovog putovanja.
Kliknite za prikaz smještaja na Viktorijinim slapovima

Prvi susret dogodio se u malom selu nedaleko od Viktorijinih slapova. Kako sam prilazila, mogla sam osjetiti miris dima iz vatri na kojima su žene pripremale obrok za svoje obitelji. Djeca su se igrala u prašini, njihovi veseli smijehovi odjekivali su kroz zrak, dok su starci sjedili u sjeni stabala, razgovarajući o stvarima koje su mi bile nepoznate, ali sam ih osjećala kao dio nečega važnog. Bilo je to selo ispunjeno jednostavnim, ali ispunjenim životom.

Jedna od prvih osoba koje sam upoznala bila je starija žena po imenu Nala. Njezin osmijeh bio je topao i umirujući, kao da me već poznaje. Sjela sam s njom ispod velikog stabla, dok su se djeca znatiželjno okupljala oko nas. Nala mi je počela pričati o svom životu, o izazovima s kojima se suočavala, ali i o radostima koje je nalazila u svakodnevnim stvarima. Njezin je život bio težak, ali ona nije tražila sažaljenje. Umjesto toga, govorila je s ponosom o svojoj obitelji, o zemlji koja joj je pružala sve što je ikada trebala. U njenim očima vidjela sam snagu koja dolazi iz prihvaćanja života takvog kakav jest, bez suvišnih očekivanja ili želja.

Nakon što smo se ispričale, Nala me pozvala da kušam njihovu hranu. Jelo koje je pripremila bilo je jednostavno, ali ukusno – kombinacija kukuruza, povrća i mesa. Dok sam jela, osjetila sam povezanost s tim ljudima, kao da smo svi dio istog iskustva, istog života. Nala mi je ispričala priče o njihovim običajima, o tome kako generacije ovdje žive zajedno, dijeleći sve, od hrane do radosti i tuge. Njene riječi bile su podsjetnik na to koliko je važno zajedništvo, kako nas povezanost jednih s drugima čini jačima i otpornijima na sve što život donosi.

Sljedeći susret dogodio se s mladim čovjekom po imenu Tawanda. Bio je to mladić pun energije i snova, ali i netko tko je duboko poštovao tradiciju svojih predaka. Tawanda mi je pokazao kako se izrađuju tradicionalni suveniri od drva, pažljivo oblikujući svaki komad kao da je to djelo koje će trajati zauvijek. Dok je radio, pričao mi je o svom životu, o ljubavi prema umjetnosti, ali i o borbi za očuvanje kulture u svijetu koji se brzo mijenja. Njegove su priče bile ispunjene nadom, ali i odlučnošću da ne zaboravi odakle dolazi, da očuva naslijeđe svojih predaka za buduće generacije.

Posebno me dirnula priča o njegovom djedu, starcu koji je bio poznat po svojim mudrim riječima i savjetima. Djed je uvijek govorio da je najvažnija stvar u životu biti povezan s vlastitim korijenima, da samo tako možemo rasti i napredovati. Tawanda je rekao da je njegov djed umro s osmijehom na licu, znajući da je ostavio trag u životima onih koje je volio. Te su mi riječi ostale urezane u srce, podsjetivši me na to koliko je važno čuvati i poštovati prošlost, čak i dok gledamo prema budućnosti.

Posljednji susret koji mi je ostao u sjećanju bio je s mladom djevojkom imenom Amina. Ona je bila tiha, pomalo povučena, ali s očima koje su sjajile znatiželjom. Amina mi je pričala o svojim snovima, o želji da ode u grad i studira, ali i o svojoj ljubavi prema prirodi i zemlji u kojoj je odrasla. Njezin je život bio jednostavan, ali ispunjen ljubavlju prema svojoj obitelji i zajednici. Dok je govorila, osjetila sam koliko je ta ljubav duboka i iskrena, koliko je važno imati nešto za što se vrijedi boriti, nešto što nas pokreće i ispunjava.

Amina me povela na šetnju kroz polja koja su njezina obitelj obrađivala generacijama. Hodale smo kroz visoku travu, dok je sunce zalazilo iza horizonta, bacajući zlatne sjene na zemlju. Dok smo šetale, pričala mi je o svojim snovima, o želji da učini nešto veliko, ali i o strahu da će zaboraviti tko je i odakle dolazi. U tom trenutku, shvatila sam koliko su njezini strahovi slični mojima, koliko svi mi, bez obzira na to gdje živimo, dijelimo iste brige i nade.

Ti su me susreti duboko dotaknuli. Upoznala sam ljude koji su, unatoč svim izazovima, zadržali svoju snagu, ponos i jednostavnost života. Njihove priče bile su poput ogledala u kojem sam vidjela vlastite strahove, nade i snove. Osjećala sam se inspirirano njihovom hrabrošću, njihovom sposobnošću da pronađu radost u malim stvarima i da se ne predaju unatoč svim teškoćama.

Ovi su me ljudi naučili važnu lekciju – da snaga ne dolazi iz materijalnih stvari, već iz povezanosti s ljudima oko nas, iz ljubavi prema zemlji i kulturi koja nas oblikuje. Njihove su priče postale dio mene, podsjećajući me da, bez obzira na to gdje idem ili što radim, uvijek nosim sa sobom dio svih onih koje sam susrela na svom putu.

Uživanje u lokalnoj kuhinji: okusi Zimbabvea

Photo by: Domagoj Skledar/ arhiva (vlastita)

Nakon što sam provela vrijeme u bliskom kontaktu s prirodom i lokalnom zajednicom, došlo je vrijeme da istražim još jedan važan aspekt kulture ovog područja – hranu. Uživanje u lokalnoj kuhinji nije bilo samo pitanje zadovoljenja gladi, već prilika da dublje uronim u svakodnevni život ljudi koji ovdje žive. Hrana je uvijek bila više od obroka, ona je izražaj identiteta, povijesti i vrijednosti jednog naroda, a Zimbabve nije bio iznimka.

Prvi susret s lokalnim okusima dogodio se u selu gdje sam boravila. Ovdje su me pozvali da sudjelujem u pripremi tradicionalnog jela. Žene su već bile okupljene oko otvorenog ognjišta, a mirisi koji su se širili zrakom već su mi zagolicali nosnice. Promatrala sam kako s vještinom i ljubavlju miješaju jednostavne sastojke – kukuruz, povrće, meso – stvarajući nešto što je bilo više od zbroja svojih dijelova. Svaki sastojak imao je svoju priču, svoje mjesto u kulturi koja se prenosila generacijama.

Kada smo konačno sjeli za stol, jelo koje su pripremile žene bilo je nevjerojatno. Bio je to sadza, osnovna namirnica u Zimbabveu, nalik palenti, ali s finijom, mekšom teksturom. Uz sadzu su poslužili umak od povrća i mesa, koji je bio bogat i pun okusa. Njegova jednostavnost bila je zavaravajuća, jer je svaka žlica nosila slojeve okusa, rezultat pažljivog kuhanja i kombiniranja sastojaka. Okusi su bili suptilni, ali puni, i osjetila sam kako svaka komponenta jela dolazi do izražaja, bez prekrivanja jedna druge.

Ono što me posebno iznenadilo bila je prisutnost začina. Nisu bili intenzivni, ali su bili prisutni u svakom zalogaju, dajući jelu poseban karakter. Osjetila sam blagu toplinu čilija, pomiješanu s aromama koje su mi bile nepoznate, ali su savršeno upotpunile okus mesa i povrća. Bilo je to iskustvo koje je nadilazilo običan obrok – osjećala sam povezanost s ljudima koji su ovu hranu pripremali generacijama, kao da sam postala dio njihove tradicije.

Nakon ovog prvog obroka, odlučila sam istražiti lokalnu kuhinju dublje. Jedan od najboljih načina za to bilo je posjetiti tržnicu u Victoria Fallsu, gdje su lokalni trgovci prodavali svoje proizvode. Tržnica je bila prepuna boja i mirisa – svježe voće i povrće, začini, sušeno meso i riba, sve je to činilo ovaj prostor živim i pulsirajućim. Svaki štand imao je svoju priču, a ja sam se osjećala kao dijete u trgovini slatkiša, ne znajući što bih prvo probala.

Jedan od prodavača mi je ponudio da kušam mopane crve, delikatesu u ovim krajevima. U početku sam bila skeptična, ali znatiželja je prevagnula. Mopane crvi su bili sušeni i prženi, hrskavi izvana, ali meki i mesnati iznutra. Okus je bio neočekivano ugodan – orašast, pomalo zemljan, s blagom slanoćom. Ovo je bio jedan od onih trenutaka kada sam shvatila koliko je važno otvoriti se novim iskustvima, koliko hrabrosti može donijeti neočekivane užitke.

Pored mopane crva, probala sam i različite vrste voća koje prije nikada nisam vidjela. Baobabovo voće bilo je posebno zanimljivo – tvrdo izvana, s unutrašnjošću koja je podsjećala na prah, s kiselkastim okusom. Također sam kušala matooke, vrstu zelenih banana koje su kuhane dok nisu postale meke i slatkaste, savršeno se uklapajući uz glavno jelo od mesa. Svaka nova namirnica koju sam kušala otvorila mi je vrata u drugačiji svijet, svijet u kojem je hrana više od puke prehrane, ona je kultura, povijest i identitet.

Jedan od najvažnijih trenutaka mog kulinarskog putovanja u Zimbabveu bio je sudjelovanje u tradicionalnom obiteljskom obroku. Večerali smo na otvorenom, pod zvjezdanim nebom, a hrana je bila jednostavna, ali pripremljena s puno ljubavi. Poslužili su nam nyama choma, pečeno meso koje se priprema na otvorenoj vatri, uz prilog od povrća i mahunarki. Meso je bilo savršeno pečeno, sočno i puno okusa, a povrće je dodalo svježinu koja je savršeno upotpunila jelo.

Tijekom obroka, razgovarali smo o svemu i svačemu – o životu, o zemlji, o izazovima s kojima se suočavaju, ali i o radostima koje pronalaze u svakodnevnim stvarima. Hrana je bila sredstvo koje nas je povezalo, ali su razgovori bili ti koji su obrok učinili posebnim. Osjetila sam koliko je važno dijeliti obrok s drugima, kako hrana može biti sredstvo za povezivanje, za izgradnju zajedništva i razumijevanja.

Ovaj gastronomski dio mog putovanja bio je iskustvo koje je obogatilo sve što sam do tada doživjela. Kroz hranu sam razumjela Zimbabve na dubljoj razini, shvatila koliko je važna kultura i tradicija u svakodnevnom životu ovih ljudi. Okusi koje sam iskusila ostali su mi urezani u pamćenje, podsjećajući me na toplinu i gostoljubivost ljudi koje sam upoznala, na povezanost s prirodom i zemljom koja daje sve što im treba. Hrana je postala više od običnog obroka – postala je simbol zajedništva, povijesti i ljubavi prema životu.

Adrenalinske aktivnosti: gledanje Viktorijinih slapova s druge perspektive

Nakon što sam provela dane uranjajući u kulturu i prirodne ljepote Zimbabvea, osjećala sam potrebu za nečim što će dodatno probuditi moj duh, nešto što će me izazvati na potpuno drugačiji način. Viktorijini slapovi, sa svom svojom veličanstvenošću, pružali su upravo tu priliku – priliku da se suočim sa svojim strahovima i osjetim adrenalin koji će me ispuniti novom snagom. Bilo je vrijeme da ih doživim iz sasvim nove perspektive, perspektive koja je zahtijevala hrabrost i spremnost na rizik.

Prva aktivnost koja me privukla bila je bungee jumping s mosta koji se proteže iznad rijeke Zambezi. Taj most, smješten između Zimbabvea i Zambije, nije bio samo arhitektonsko čudo, već i izazov za sve one koji su željeli testirati svoje granice. Dok sam stajala na mostu, gledajući dolje u silovitu rijeku koja je protjecala ispod, osjetila sam kako mi srce počinje brže kucati. Pogled prema slapovima s ove visine bio je zapanjujući, ali znala sam da će skok pružiti potpuno novu dimenziju ovog iskustva.

Instruktori su me pripremali, osiguravajući da su svi sigurnosni pojasevi čvrsto pričvršćeni. No, iako su tehničke stvari bile pod kontrolom, ništa me nije moglo pripremiti za osjećaj koji će uslijediti. Dok sam stajala na rubu, s pogledom prema ponoru ispod, morala sam se suočiti sa svojim strahom. Taj trenutak prije skoka bio je najteži – taj trenutak kada sam morala odlučiti hoću li vjerovati sebi i svijetu oko sebe. Osjećaj praznine, adrenalina i straha pomiješao se u meni dok sam duboko disala, pripremajući se na korak u nepoznato.
Kliknite za prikaz smještaja na Viktorijinim slapovima

Sama sekunda skoka bila je nevjerojatna. Osjetila sam kako me gravitacija povlači dolje, kako zrak struji pored mene dok se približavam rijeci. U tom trenutku, sve moje misli, sve brige, svi strahovi, nestali su. Postojala je samo ta sirova, čista emocija – sloboda. Pogled na Viktorijine slapove iz ove perspektive bio je kao ništa što sam ikada doživjela. Voda koja je s hukom padala u dubinu činila se još snažnijom, još veličanstvenijom. Dok sam visjela na kraju konopa, osjetila sam kako me taj trenutak ispunjava snagom koju nikada prije nisam iskusila.

Nakon bungee jumpinga, bilo je vrijeme za još jedan izazov – zip-lining preko kanjona rijeke Zambezi. Ova aktivnost bila je manje intenzivna, ali ne manje uzbudljiva. Kao što sam bila visoko iznad rijeke, povezana samo tankim konopcem i kotačem koji je klizio preko žice, osjetila sam kako me ponovno preplavljuje adrenalin. Ali ovaj put, taj osjećaj bio je pomiješan s nečim drugim – osjećajem divljenja i mira. Dok sam klizila preko kanjona, mogla sam u miru promatrati okolni krajolik, upijajući ljepotu prirode koja me okruživala.

Pogled na Viktorijine slapove iz ove perspektive bio je potpuno drugačiji. Bili su daleki, ali ne manje moćni. Činilo se kao da su oni ti koji kontroliraju cijeli krajolik, kao da su ti slapovi izvor sve snage koja pulsira kroz ovu zemlju. Osjetila sam kako me ta snaga ponovno ispunjava, kako se u meni budi osjećaj povezanosti s prirodom, s nečim većim od mene same. Taj osjećaj slobode, osjećaj da letim iznad zemlje, iznad svih svojih briga i problema, bio je neopisiv.

Ove adrenalinske aktivnosti bile su mnogo više od pukih uzbuđenja. Bile su to trenuci u kojima sam se suočila sa svojim najdubljim strahovima, trenuci u kojima sam morala vjerovati sebi, svojim odlukama i svijetu oko sebe. Kroz te trenutke, osjetila sam kako postajem jača, kako u sebi pronalazim snagu za koju nisam ni znala da postoji. Viktorijini slapovi nisu samo prirodno čudo – oni su mjesto na kojem možete pronaći dijelove sebe koje ste možda zaboravili ili izgubili.

Osjećaj adrenalina bio je neusporediv, ali ono što je ostalo nakon tih trenutaka bilo je još važnije – osjećaj postignuća, osjećaj ponosa i nova perspektiva na život. Dok sam stajala na čvrstom tlu, ponovno promatrajući Viktorijine slapove, znala sam da me ovo iskustvo promijenilo. Svaki skok, svaki let, svaki trenutak straha i radosti bio je dio procesa koji me doveo do spoznaje koliko je važno ponekad se prepustiti, suočiti se s nepoznatim i dopustiti sebi da osjetimo život u njegovoj punoj snazi.

Ove aktivnosti, koliko god bile intenzivne, nisu bile samo fizički izazovi. Bile su to mentalne i emocionalne avanture koje su mi pomogle da ponovno otkrijem vlastite granice, da se povežem s prirodom na dubljoj razini i da shvatim koliko je važno vjerovati sebi i svojim instinktima. Viktorijini slapovi, sa svom svojom silom i ljepotom, pružili su mi priliku da se suočim s vlastitim strahovima i izađem iz tih susreta jača, hrabrija i spremnija na sve što život može donijeti.

Introspektivno putovanje: što sam naučila iz ovog iskustva?

Photo by: Domagoj Skledar/ arhiva (vlastita)

Dok se moj boravak u Zimbabveu bližio kraju, osjećala sam kako me polako preplavljuju osjećaji koje nisam ni očekivala ni planirala. Ovo putovanje bilo je više od pukog istraživanja novog mjesta, više od avanture i više od suočavanja s nepoznatim. Bilo je to putovanje unutar mene same, putovanje koje je otvorilo vrata mojim najdubljim emocijama i omogućilo mi da pronađem dijelove sebe koje sam možda dugo zanemarivala.

Svaki dan proveden ovdje bio je prilika za razmišljanje i introspekciju. Prvi susret s Viktorijinim slapovima bio je trenutak kada sam se prvi put suočila s nečim toliko moćnim i veličanstvenim da sam osjetila vlastitu malenost u usporedbi s tom prirodnom silom. Ali istovremeno, osjetila sam i povezanost s tom silom, kao da me slapovi podsjećaju da u meni također postoji snaga koja je uvijek bila tu, ali je čekala da bude otkrivena. Gledajući te slapove kako neumorno padaju, osjećala sam kako mi njihova energija daje novu perspektivu na život, perspektivu u kojoj se svi moji strahovi, sumnje i nesigurnosti počinju raspršivati.

Susreti s lokalnim ljudima također su igrali ključnu ulogu u ovom procesu. Njihova jednostavnost, snaga i povezanost s prirodom i kulturom otvorili su mi oči za vrijednosti koje sam možda zaboravila u svom užurbanom životu. Razgovori s njima, njihova ljubaznost i toplina podsjetili su me koliko je važno biti prisutan u svakom trenutku, koliko je važno cijeniti male stvari i pronalaziti radost u svakodnevici. Njihove priče o izdržljivosti i ustrajnosti podsjetile su me na snagu koju i sama posjedujem, snagu koja je često skrivena ispod površine, čekajući da bude otkrivena.

Adrenalinske aktivnosti, poput bungee jumpinga i zip-lininga, bile su test za moje granice, fizičke i emocionalne. Skočiti u prazninu, doslovno i figurativno, zahtijevalo je hrabrost, ali i povjerenje – povjerenje u sebe i u svijet oko mene. U tim trenucima, dok sam visjela nad ponorom ili letjela iznad rijeke, osjetila sam kako se oslobađam strahova koji su me možda dugo sputavali. Svaki skok, svaki let bio je korak prema slobodi, prema osjećaju da mogu prevladati sve prepreke, bez obzira koliko velike bile. Te aktivnosti bile su simbolički činovi oslobađanja, trenutci u kojima sam osjetila koliko je važno preuzeti rizike, suočiti se s nepoznatim i vjerovati da će sve biti u redu.

Jedan od najvažnijih uvida koje sam stekla tijekom ovog putovanja bio je koliko je važno pronaći mir u sebi. Kroz sve ove doživljaje, kroz svaki trenutak proveden u tišini prirode, kroz svaki razgovor s lokalnim ljudima, shvatila sam da mir ne dolazi izvana, već iznutra. Viktorijini slapovi, sa svom svojom bučnošću i snagom, podsjetili su me na to da mir nije odsutnost buke, već stanje uma koje možemo pronaći čak i usred kaosa. Naučila sam da je mir nešto što moramo njegovati unutar sebe, bez obzira na vanjske okolnosti.

Ovo putovanje bilo je i prilika da se povežem s prirodom na dubljoj razini. Boravak u prašumi, šetnje kroz zelenilo, promatranje divljih životinja i biljaka, sve je to bilo poput povratka nečemu iskonskom, nečemu što je oduvijek bilo dio mene, ali je bilo zakopano pod slojevima modernog života. Priroda mi je pružila utjehu i inspiraciju, podsjećajući me na ljepotu svijeta koji često uzimamo zdravo za gotovo. Shvatila sam koliko je važno usporiti, udahnuti svježi zrak i dopustiti sebi da budem prisutna u trenutku, bez ometanja i distrakcija.

Kroz sve ove doživljaje, osjetila sam kako se unutar mene budi nova snaga, snaga koja je tiha, ali postojana. To nije bila snaga koja dolazi iz vanjskih postignuća ili priznanja, već snaga koja dolazi iz unutarnjeg mira, iz spoznaje da sam sposobna suočiti se sa svime što život donosi. Osjetila sam kako se u meni budi osjećaj svrhe, osjećaj da je ovo putovanje bilo dio nečega mnogo većeg, dio mog osobnog rasta i razvoja.

Na kraju, shvatila sam da ovaj put u Zimbabve nije bio samo fizičko putovanje, već putovanje prema dubljem razumijevanju sebe i svijeta oko mene. Sva iskustva, svi ljudi koje sam upoznala, sve ljepote koje sam vidjela, ostavili su neizbrisiv trag na meni. Osjećam se ispunjeno, osnaženo i spremno za nove izazove, znajući da je snaga koja mi je potrebna uvijek unutar mene, čekajući da bude otkrivena.

Ovo putovanje mi je donijelo nešto mnogo dragocjenije od fotografija i suvenira – donijelo mi je mir, samopouzdanje i duboko ukorijenjeno razumijevanje koliko je važno biti u skladu sa sobom i svijetom oko sebe. Vraćam se kući s osjećajem da sam pronašla dio sebe koji je dugo bio izgubljen, dio sebe koji će me voditi kroz sve buduće izazove s obnovljenom snagom i vjerom u život.

Preporučeni smještaj u blizini: