Pogled na umjetničko djelo – bilo u bolničkom hodniku, muzejskoj dvorani ili na ekranu – može mjerljivo podići osjećaj smisla i osobnog rasta. Na to upućuje sustavni pregled objavljen u travnju 2025. u uglednom časopisu iz područja pozitivne psihologije, koji sažima desetljeća raspršenih nalaza i prvi put daje jasnu sliku kad, gdje i zašto promatranje vizualne umjetnosti koristi dobrobiti.

Psiholozi i stručnjaci za estetiku s više sveučilišta – među kojima su Sveučilište u Beču, Trinity College Dublin te Humboldt-Universität zu Berlin – analizirali su 38 prethodno objavljenih radova s ukupno 6.805 sudionika. Zaključak je jednostavan, ali za zdravstvene politike i praksu dalekosežan: već i kratko promatranje umjetničkih djela povećava eudaimoničku dobrobit – onu povezanu s doživljajem smisla, osobnog razvoja i autentičnog napretka – a učinci su zabilježeni u različitim okruženjima, od galerija do zdravstvenih ustanova i virtualne stvarnosti.

Od galerija do bolnica: gdje promatranje djela najviše pomaže

Autori su utvrdili da se pozitivni učinci ne zadržavaju samo na „klasičnim“ mjestima susreta s umjetnošću. Značajni prirasti dobrobiti bilježe se i u klinikama i bolnicama, gdje slike, instalacije ili fotografije prate pacijente u čekaonicama, hodnicima i terapijskim prostorima. U tehnološki posredovanim iskustvima – primjerice kroz virtualnu ili proširenu stvarnost – sudionici također izvještavaju o pojačanom osjećaju smisla, smanjenju napetosti i većoj angažiranosti. Takva nalazna linija otvara vrata pristupačnim intervencijama: kurirane „mikro-izložbe“ u zdravstvenim ustanovama, projekcije reprodukcija u dnevnim boravcima domova za starije ili personalizirane VR ture kroz zbirke muzeja za bolesnike koji ne mogu putovati.

Zanimljivo je da prirasti dobrobiti nisu ograničeni na jedan tip umjetnosti. Analizirane su figurativne i apstraktne slike, suvremene instalacije, skulpture, fotografije i mješoviti mediji. Bez obzira na stilsku razinu apstrakcije, ključan je čin posvećenog promatranja: zastajanje, vremena nekoliko minuta i mentalna „razmjena“ s djelom. Publika pritom nerijetko spominje da ih pojedine ikoničke slike – primjerice Munchov „Krik“ ili Van Goghova „Zvjezdana noć“ – doslovno „uhvate“ i potaknu na introspekciju, povezivanje osobnih sjećanja i redefiniranje trenutnih briga.

Kako djeluje: od estetskog doživljaja do smisla i osobnog rasta

Za razliku od hedonističkih aspekata dobrobiti (trenutna ugoda, relaksacija), eudaimonička dobrobit okuplja osjećaje smisla, svrhovitosti i vlastitog napretka. Pregled sugerira najmanje dva mehanizma kroz koja promatranje umjetnosti djeluje. Prvi je afektivno-kognitivni „okidač“: vizualni poticaji kompleksne kompozicije, boje, teksture i simbolike aktiviraju emocionalne i interpretativne procese. Drugi je narativna integracija: gledatelj na temelju viđenog reorganizira i nadopunjava vlastite životne narative – što je središnje za doživljaj smisla i osobnog razvoja. U praksi, dobro osmišljena izložbena situacija (ili digitalni doživljaj) koja potiče zastajanje, promatranje detalja, zadržavanje i tihu refleksiju može pokrenuti upravo te procese.

U brojnim studijama sudionici opisuju da ih djelo „vodi“ prema pitanjima: tko sam, kamo idem, što mi je doista važno. Takva pitanja nisu prolazna; ona generiraju mikro-uvide koji se prelijevaju u svakodnevno funkcioniranje. Zabilježeno je i smanjenje samoprijavljene tjeskobe te osjećaj veće kontrole nad izazovima, što je osobito vidljivo u zdravstvenim okruženjima gdje neizvjesnost i strepnja često dominiraju doživljajem prostora.

Koliko je „dovoljno“? Vremenska dinamika i dizajn iskustva

Premda pregled nije metaanaliza s jedinstvenim efektom, transverzalno kroz radove provlači se motiv kratkoće: već nekoliko minuta fokusiranog promatranja može biti dovoljno za mjerljive pomake. To potvrđuju i zasebne eksperimentalne studije iz prethodnih godina koje su testirale kratke online interakcije s umjetnošću. U terminima implementacije to znači da zdravstvene ustanove i javne institucije ne moraju nužno organizirati velike i skupe projekte da bi postigle učinak; ponekad je pametno kurirana i jasno označena „točka susreta s umjetnošću“ dovoljna da potakne željene procese.

Za kuratore i zdravstvene djelatnike to otvara praktična pitanja dizajna: treba omogućiti vizualnu pristupačnost (dobra rasvjeta, kontrast), minimalne smetnje (smanjenje buke, jasnoća prostora), te informacijske „sidrišta“ koja gledatelju nude poticaje za refleksiju bez nametanja interpretacije. Dobro funkcionira i poziv na „sporiji pogled“: kratke upute za promatranje boja, linija i odnosa, ili pitanje koje upućuje na osobno povezivanje s motivom.

U bolnicama: od čekanja do osnaživanja

Najizraženija vrijednost promatranja umjetnosti uočena je u bolničkim i kliničkim kontekstima. Pacijenti, obitelji i zdravstveno osoblje često su izloženi stresu, neizvjesnosti i informacijskom preopterećenju. Umjetničko djelo, postavljeno na promišljeno mjesto, može funkcionirati kao „mikro-oaza“: neutralno, tiho i poticajno središte pažnje koje potiče regulaciju emocija. U nekim programima dodatno se koriste kratke vođene refleksije ili kartice s pitanjima (npr. „Što prvo primjećujete?“; „Koja vas boja najviše privlači i zašto?“) – alati koji proširuju učinak bez invazivnosti i bez zadiranja u kliničke protokole.

Za menadžere bolnica i domova zdravlja, važan je i logistički aspekt: umetanje umjetnosti u tokove kretanja ne smije smanjivati funkcionalnost prostora, a odabir djela treba voditi estetskom raznolikošću i osjetljivošću na kontekst (primjerice, izbjegavanje preintenzivnih motiva u sobama za pretrage). Kad se ovi uvjeti zadovolje, skromna intervencija – rotacija nekoliko reprodukcija ili suradnja s lokalnom galerijom – može pružiti mjerljive dobitke u doživljaju prostora i dobrobiti korisnika.

Virtualna i proširena stvarnost: kad galerija dođe do korisnika

Virtualne zbirke i 360-stupanjske ture – od postava velikih muzeja do specijaliziranih digitalnih izložbi – proširuju pristup i osobama koje ne mogu ili ne žele putovati. Pregled navodi da takva iskustva mogu generirati slične obrasce koristi kao i fizički posjeti, pod uvjetom da su dizajnirana za aktivno promatranje (zumiranje detalja, sloboda kretanja kroz djelo, vremenska pauza za refleksiju). U zdravstvenim i edukacijskim programima VR/AR može biti posebno koristan kao „mobilna galerija“: sadržaj se donosi na odjel, u učionicu ili dom.

U tehnološkom smislu, bitna je kvaliteta prikaza i jednostavnost korištenja. Usto, kustosi i terapeuti mogu pripremiti kratke tematske „staze“: primjerice, tri djela s motivom noćnog neba (među njima i „Zvjezdana noć“) koje prate pitanja o miru, nadi i upornosti. Takve mini-narative korisnici obično pamte i ponovno im se vraćaju, čime se učinak produžuje izvan samog trenutka gledanja.

Nova pravila igre: smjernice RAARR za kvalitetnija istraživanja

Jedan od ključnih doprinosa pregleda jest i dijagnosticiranje metodoloških nedosljednosti u dosadašnjoj literaturi. Kako bi se budući radovi lakše uspoređivali i replicirali, tim je predložio Receptive Art Activity Research Reporting Guidelines (RAARR) – skup izvještajnih smjernica za studije promatranja umjetnosti. RAARR potiče dosljedno opisivanje konteksta (gdje i kako se gleda), sadržaja (koja djela, koji mediji), trajanja, uputa za promatranje, popratnih aktivnosti (edukativne, refleksivne, socijalne), mjera ishoda (npr. domene dobrobiti) i vremena praćenja. Takva standardizacija olakšava meta-analize i transverzalne usporedbe, a posljedično i jače preporuke za praksu.

Poziv donositeljima odluka: umjetnost kao niskotroškovni resurs zdravstva

Autori pregleda jasno upućuju na to da umjetnost ne bi trebala ostati „luksuz“ u javnim politikama. Kad se promatra kroz prizmu preventivne zdravstvene skrbi i mentalnog zdravlja, riječ je o dostupnom, relativno jeftinom i fleksibilnom resursu. U zdravstvenim sustavima koji se bore s preopterećenjem i nedostatkom osoblja, male i skalabilne intervencije koje potiču eudaimoničku dobrobit mogu ublažiti psihosocijalne pritiske – kako kod pacijenata, tako i kod zdravstvenih radnika. Štoviše, relevantne institucije u Europi već traže čvrste dokaze kako bi se preciznije odredilo koje vrste umjetničkih aktivnosti najviše koriste za pojedine ishode (npr. tjeskoba, bol, kvaliteta života).

Kad se postavljaju prioriteti, prednost bi trebale dobiti intervencije koje kombiniraju tri elementa: (1) dostupnost (fizička ili digitalna), (2) kratko, ali fokusirano vrijeme promatranja i (3) blage, nenametljive poticaje za refleksiju. Takve „jedinice smisla“ relativno je lako ugraditi u postojeće rutine – pa i u radna mjesta i škole – bez prekidanja osnovnih procesa.

Što to znači za muzeje i galerije: partnerstva sa zdravstvom

Za muzeje i galerije ovo je prilika za sustavnija partnerstva sa zdravstvenim ustanovama, lokalnim zajednicama i školama. Programi „umjetnost na recept“, putujuće izložbe, radionički formati za osoblje (npr. kratke sesije „sporog gledanja“) te digitalni paketi koji omogućuju udaljene posjete mogu se razvijati iterativno – uz mjerenje domena dobrobiti koje su istaknute u pregledu. Pri tome je korisno kombinirati različite tipove djela, uključiti i poznate motive (ikonička djela lakše privlače pažnju), ali i manje poznate autore koji otvaraju nova pitanja i perspektive.

Muzejski edukatori već imaju bogat arsenal alata koji se elegantno nadovezuje na nalaze pregleda: vođena promatranja, taktilne replike za djecu i osobe s oštećenjima vida, vježbe zamišljanja, tihe minute, zajedničko prepričavanje doživljaja. Kontinuirano testiranje i dokumentiranje tih formata, uz RAARR okvire, može izgraditi snažan korpus dokaza na lokalnoj razini i pritom poboljšati iskustvo posjetitelja.

Za klinike i ordinacije: kako početi već sutra

• Mapiranje prostora: prepoznati „mikro-lokacije“ gdje ljudi čekaju ili zastanu (npr. točke prije šaltera, blizina dizala, ulazi u ambulante). To su idealne zone za postavljanje djela.


• Kratke upute za promatranje: diskretne natuknice koje potiču fokus („Zadržite pogled 60 sekundi na detalju koji vas privlači“; „Što vas u ovoj kompoziciji najviše iznenađuje?“).


• Rotacija sadržaja: promjena djela svaka 2–4 tjedna održava svježinu doživljaja i poziva na ponovni susret.


• Digitalni pristup: tableti ili zasloni s kuriranim VR/AR sadržajem za korisnike s ograničenom mobilnošću.


• Mjerenje učinka: jednostavne skale dobrobiti prije/poslije (npr. kratka procjena smisla ili napetosti) kako bi se pratile promjene i prilagodio program.

Za škole i radna mjesta: graditi naviku „sporog gledanja“

U obrazovanju i na poslu male „pauze za umjetnost“ mogu funkcionirati kao kognitivni i emocionalni reset. Na početku smjene, sata ili sastanka, tri minute tihog promatranja uz jednu pitanje-poticaj („Što u ovom prizoru govori o hrabrosti?“) često je dovoljno da se promijeni ton i poboljša spremnost za suradnju. Učinkovitost takvih intervencija proizlazi iz istih mehanizama koje opisuje pregled: aktivacija estetske pažnje, emocionalna rezonanca i narativna integracija.

Uloga međunarodnih institucija i istraživačkih mreža

Interes zdravstvenih i kulturnih politika za učinke umjetnosti nije nov, ali je posljednjih godina dobio snažan zamah. Još 2019. međunarodna zdravstvena organizacija za europsku regiju objavila je opsežan pregled koji je mapirao tisuće studija o ulozi umjetnosti u prevenciji bolesti, upravljanju simptomima i poboljšanju kvalitete života. Od tada su izrasle specijalizirane mreže i laboratoriji koji povezuju muzeje, sveučilišta i zdravstvene ustanove. Sustavni pregled iz travnja 2025. nadovezuje se na taj temelj fokusirajući se upravo na promatranje vizualne umjetnosti – dakle na „receptivni“ oblik sudjelovanja koji je prenosiv, skalabilan i pristupačan velikom broju ljudi.

Financiranje i multidisciplinarni sastav timova

Iza novoga pregleda stoji međunarodni tim koji objedinjuje psihologiju, neuroestetiku, filozofiju uma i kliničku metodologiju. Važan aspekt je i europsko financiranje kroz program Horizon 2020, u okviru inicijative usmjerene na transformativne učinke umjetnosti na pojedince i društvo. Takav okvir omogućuje da se u istom projektu paralelno razvijaju temeljna istraživanja, prototipovi intervencija i pilot-partnerstva s ustanovama. U praksi, to znači da rezultati brže prelaze iz znanstvenih časopisa u kuratorske planove, kliničke protokole i obrazovne kurikulume.

Što ostaje otvoreno: trajanje učinka, doziranje i individualne razlike

Iako je konsenzus o pozitivnim učincima snažan, otvorena su barem tri važna istraživačka pitanja. Prvo, koliko dugo traju učinci jednokratnog susreta s djelom i kako ih „dozirati“ kroz vrijeme? Drugo, kako personalizirati izbor djela: preferencije, prethodno iskustvo s umjetnošću, kulturna pozadina i estetska osjetljivost mogu mijenjati doživljaj. Treće, koje su optimalne upute i popratne aktivnosti (edukativne ili socijalne) koje pojačavaju, a ne zasjenjuju osobno otkrivanje smisla? RAARR smjernice nude alat da se ovi parametri dosljedno bilježe i analiziraju, čime bi buduće metaanalize mogle dati i kvantitativne „recepture“ (npr. minimalno trajanje, broj sesija, tipovi djela) za različite ciljne skupine.

Primjeri iz prakse: kratke studije slučaja

Bolnički hodnik kao galerija – u jednoj dječjoj bolnici rotira se ciklus reprodukcija s naglaskom na boji i igri. Roditelji i djeca izvještavaju o manjoj napetosti u razdobljima čekanja, a osoblje primjećuje lakšu komunikaciju na ulasku u ambulante. Ključno je bilo pozicioniranje djela na visinu dječjeg pogleda i diskretne kartice s poticajima za zajedničko promatranje.

VR obilazak za nepokretne pacijente – mobilni tim donosi naočale i unaprijed učitane rute kroz tri muzeja. Svaka tura traje pet do sedam minuta, uz poziv da se zadrži pogled na jednom detalju. Pacijenti se rado vraćaju „omiljenim mjestima“, a bilježe se i mikro-poboljšanja raspoloženja neposredno nakon sesije.

Školski program sporog gledanja – tjedni susret od deset minuta na početku sata likovnog ili hrvatskog jezika, bez ocjenjivanja i „točnog odgovora“. Učenici vode dnevnik osjećaja i misli; nakon mjesec dana učitelji primjećuju bolju koncentraciju i bogatiji rječnik pri opisivanju emocija.

Smjernice za implementaciju: mali koraci, mjerljivi učinci

• Postavite cilj dobrobiti: odaberite eudaimoničke ishode (smisao, osobni rast) i/ili emocionalne ishode (tjeskoba, mirnoća) koje želite pratiti.


• Izaberite raznolika djela: kombinirajte figurativno i apstraktno; uključite i prepoznatljive motive koji olakšavaju ulazak u iskustvo.


• Planirajte kratko, ali fokusirano vrijeme: 3–7 minuta promatranja po djelu, uz minimalne distraktore.


• Dodajte blage poticaje: jedno do dva otvorena pitanja ili upute za „spor pogled“.


• Osigurajte pristupačnost: dobar kontrast i rasvjeta, čitljive legende, tihe zone za promatranje.


• Zabilježite parametre po RAARR-u: kontekst, trajanje, tip sadržaja, upute, popratne aktivnosti, mjere i vrijeme praćenja.

Zašto sada: kontekst europskih politika i zdravstvenih potreba

Posljednjih godina europske i nacionalne institucije sve češće promatraju umjetnost kao dio šireg spektra niskotropih, nenametljivih i kulturno osjetljivih intervencija. U društvima opterećenima kroničnim stresom, izolacijom i rastućim pritiskom na zdravstvene sustave, intervencije koje potiču smisao i samoregulaciju imaju dvostruku dobit: istodobno podupiru pojedinca i rasterećuju sustav. Sustavni pregled iz 2025. doprinos je upravo tom nastojanju jer komprimira raspršena saznanja u priručan okvir za djelovanje – i za kulturni i za zdravstveni sektor.

Pogled unaprijed: prema preciznim „receptima“ za različite skupine

Sljedeća faza razvoja polja vjerojatno će uključivati veće, randomizirane i longitudinalne studije koje će eksplicitno testirati doziranje, sekvenciranje i personalizaciju. U tome će RAARR imati važnu ulogu, jer će omogućiti da se iz više studija izvuku jasne, prenosive preporuke. Jednako važna bit će i suradnja između muzeja, škola, bolnica i sveučilišta, kako bi se prijenos znanja dogodio brže i uz manje „trenja“.

U međuvremenu, poruka istraživača je jasna: promatranje umjetnosti nije privilegij rezerviran za rijetke trenutke u galerijama, nego alat koji – uz promišljen dizajn i minimalne troškove – može postati dio svakodnevice, od bolničkih hodnika do učionica i uredskih prostora. Na raspolaganju su nam djela različitih epoha i medija, uključujući i one koje već poznajemo iz udžbenika i medija. Ono što treba jest malo vremena, blaga uputa za „spor pogled“ i spremnost da umjetnosti dopustimo da nam pomogne preoblikovati doživljaj sebe i svijeta.