Nova faza istraživanja multiple skleroze: znanstvenici prvi put detaljno opisali kako upala u mozgu dovodi do odumiranja neurona važnih za mišljenje i pamćenje
Desetljećima je većina istraživanja multiple skleroze bila usmjerena na mijelin, zaštitni omotač oko živčanih vlakana koji se u toj bolesti oštećuje i propada. Upravo su lezije u bijeloj tvari mozga, vidljive na magnetskoj rezonanciji, dugo bile glavni znak po kojem liječnici prepoznaju aktivnost bolesti. No paralelno s tim procesom u mozgu se događa i drugi, za bolesnike jednako važan gubitak: postupno odumiranje neurona u kori velikog mozga, području koje je ključno za više kognitivne funkcije poput pažnje, planiranja, obrade informacija i pamćenja.
Sada je međunarodni tim znanstvenika sa Sveučilišta Kalifornije u San Franciscu, Sveučilišta Cambridge i medicinskog centra Cedars-Sinai objavio dvije povezane studije koje nude dosad najkonkretnije objašnjenje tog procesa. Prema radovima objavljenima 1. travnja 2026. u časopisu
Nature, neuroni koji su osobito važni za više moždane funkcije pokazuju pojačanu osjetljivost na oštećenje DNA kada upala povezana s multiplom sklerozom izmakne kontroli. Drugim riječima, istraživači tvrde da bolest ne pogađa samo “izolaciju” živčanog sustava, nego može izravno narušiti i genetsku stabilnost samih neurona, što na kraju vodi njihovoj smrti.
Zašto je siva tvar sve važnija u razumijevanju bolesti
Multipla skleroza je kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava u kojoj imunološki sustav pogrešno napada vlastita živčana tkiva. U kliničkoj praksi najčešće se govori o oštećenju bijele tvari, jer su takve promjene lakše uočljive na snimkama mozga i dugo su bile glavni dijagnostički orijentir. Međutim, posljednjih godina sve je više dokaza da bolest zahvaća i sivu tvar, odnosno područja u kojima se nalaze tijela neurona. Upravo su te promjene često povezane s kognitivnim smetnjama, sporijim procesiranjem informacija i postupnim nakupljanjem invaliditeta, osobito u progresivnim oblicima bolesti.
Službeni podaci američkog Nacionalnog instituta za neurološke poremećaje i moždani udar opisuju multiplu sklerozu kao kronični neurološki poremećaj u kojem imunološki sustav napada zdrave stanice u mozgu i kralježničnoj moždini. Nacionalno društvo za multiplu sklerozu pritom naglašava da promjene u kogniciji mogu nastati u svakom tijeku bolesti, ali su češće u progresivnim oblicima, gdje su važni i broj i položaj moždanih lezija te stupanj atrofije mozga. Novo istraživanje ne mijenja tu sliku, ali joj daje precizniji biološki mehanizam: upalno okruženje može stvoriti takav oksidativni i kemijski pritisak da određeni neuroni više ne uspijevaju popraviti oštećenja vlastite DNA.
Dvije studije, jedan mehanizam
Objavljeni radovi ne promatraju problem iz samo jednog kuta. Prva studija bavi se razvojem mozga i pitanjem kako nastaju neuroni koji nose oznaku CUX2. Riječ je o posebnoj skupini neurona smještenih u gornjim slojevima kore velikog mozga, u područjima važnima za složene kortikalne veze i više funkcije. Istraživači su na modelima mišjeg mozga pokazali da ti neuroni tijekom razvoja prolaze kroz razdoblje izrazitog stresa: brzo se umnožavaju, sele u ciljana područja kore i stvaraju široku mrežu veza. Da bi preživjeli takav razvojni pritisak, trebaju vrlo učinkovit sustav popravka DNA.
U središtu toga sustava nalazi se gen ATF4. Prema radu u
Natureu, ATF4 djeluje kao ključni regulator odgovora na oštećenje DNA i aktivira niz mehanizama koji pomažu očuvati stabilnost kromosoma. Kada su znanstvenici u eksperimentu uklonili funkciju ATF4, posljedice su bile dramatične: u prekursorima neurona došlo je do nagomilavanja oštećenja DNA, poremećaja u popravku dvostrukih lomova genetskog materijala te odumiranja stanica, a razvoj prednjih dijelova moždane kore bio je ozbiljno narušen. Time je postalo jasno da CUX2 neuroni nisu samo anatomski posebni, nego i biološki ranjivi.
Druga studija taj razvojni uvid prenosi u bolest odraslog mozga. Analizom tkiva ljudi s multiplom sklerozom istraživači su u lezijama sive tvari pronašli tragove pojačanog oštećenja DNA upravo u CUX2 neuronima. Sličan obrazac zabilježen je i u mišjim modelima neuroinflamacije i demijelinizacije. U tim pokusima upala je poticala stvaranje reaktivnih kisikovih spojeva i drugih kemijskih procesa koji oštećuju DNA. Sustav koji je tijekom razvoja štitio te neurone od stresa više nije mogao pratiti intenzitet oštećenja, pa je uslijedila selektivna smrt neurona i dodatno oštećenje moždane kore.
Što su zapravo CUX2 neuroni i zašto su važni
Na prvi pogled riječ je o vrlo specijaliziranom detalju iz neurobiologije, ali njegovo značenje za razumijevanje bolesti može biti veliko. CUX2 neuroni nalaze se u površinskim slojevima kore i povezani su s kortiko-kortikalnim mrežama, odnosno sustavom veza među različitim dijelovima kore velikog mozga. Ti su slojevi važni za složenu obradu informacija, integraciju podataka i funkcije koje se u svakodnevnom životu prepoznaju kao koncentracija, procjena, planiranje ili fleksibilno razmišljanje.
Znanstvenici zato pretpostavljaju da upravo njihova osjetljivost može pomoći objasniti zašto dio ljudi s multiplom sklerozom s vremenom razvija izraženije kognitivne poteškoće, čak i kada klasične lezije bijele tvari ne mogu u potpunosti objasniti kliničku sliku. Istraživači iz Cambridgea opisali su CUX2 neurone kao svojevrsnog “kanarinca u rudniku” za mozak zahvaćen multiplom sklerozom: ako se uspije zaštititi tu osobito ranjivu populaciju stanica, možda će biti moguće usporiti širenje štete prije nego bolest uđe u dublju, progresivniju fazu.
Pomak fokusa: od remijelinizacije prema izravnoj zaštiti neurona
U posljednjih nekoliko desetljeća razvoj terapija za multiplu sklerozu postigao je velik napredak, osobito kada je riječ o smanjenju relapsa i suzbijanju akutne upale. Istodobno je sve više istraživanja usmjereno na remijelinizaciju, odnosno obnovu mijelina nakon oštećenja. Međutim, stručni pregledi objavljeni posljednjih godina upozoravaju da kronična, tinjajuća upala i neuronalna disfunkcija i dalje ostaju glavni neriješeni problem kad je riječ o progresiji invaliditeta. Upravo u tom prostoru novo otkriće dobiva težinu.
Poruka autora nije da dosadašnji pristupi liječenju više nisu važni, nego da su nedostatni ako se zanemari siva tvar. Ako je dio neurodegeneracije u multiplom sklerozom zahvaćenom mozgu posljedica neuspješnog popravka DNA u posebno osjetljivim neuronima, tada se otvara posve novo terapijsko pitanje: može li se uz kontrolu upale i obnovu mijelina istodobno razviti lijekove koji štite neuronsku DNA, pojačavaju mehanizme popravka ili smanjuju oksidativni stres u kritičnim populacijama neurona.
To je osobito važno za progresivnu multiplu sklerozu, u kojoj bolesnici često nemaju velik broj novih relapsa, ali ipak postupno gube funkcije. Takav tijek bolesti već dugo ukazuje da sama demijelinizacija nije cijela priča. Novo istraživanje sugerira da bi jedan dio te “skrivene” progresije mogao biti povezan upravo s kumulativnim oštećenjem neurona u kori mozga, gdje posljedice nisu uvijek lako vidljive na rutinskim snimkama, ali se postupno odražavaju na svakodnevno funkcioniranje osobe.
Što je novo u odnosu na dosadašnje spoznaje
Veza između upale, oksidativnog stresa i neurodegeneracije u multiploj sklerozi nije posve nova. Ono što ova dva rada donose jest preciznije mapiranje najranjivije vrste neurona, identifikacija razvoja tih stanica kao biološke “točke slabosti” i pokazivanje da se isti obrazac ranjivosti vidi i kasnije, u upalnoj bolesti odraslog mozga. Važno je i to što su nalazi dobiveni kombinacijom više pristupa: od razvojne biologije i genetskih manipulacija u mišjim modelima do analize ljudskog moždanog tkiva i modela neuroinflamacije.
Takav spoj povećava težinu zaključka, ali ne znači da je terapijsko rješenje pred vratima. Otkriće mehanizma nije isto što i lijek. Trenutačno nema potvrde da je dovoljno ciljati samo ATF4 ili samo jedan signalni put kako bi se spriječio gubitak neurona kod ljudi. Osim toga, intervencije u sustave popravka DNA moraju biti vrlo pažljivo razvijene, jer se radi o temeljnim staničnim procesima koji u različitim tkivima imaju široke učinke. U prijevodu, riječ je o važnom koraku u razumijevanju bolesti, ali još ne i o terapiji spremnoj za kliničku uporabu.
Moguće posljedice za dijagnostiku i praćenje bolesnika
Ipak, posljedice ovih radova mogle bi se osjetiti i prije dolaska novih lijekova. Ako se daljnjim istraživanjima potvrdi da oštećenje DNA u CUX2 neuronima predstavlja rani ili posebno informativan znak progresivne štete, to bi moglo utjecati na razvoj preciznijih biomarkera bolesti. Već sada se u znanstvenim krugovima intenzivno radi na biomarkerima koji bi bolje hvatali ne samo aktivnost relapsa, nego i tihu neurodegeneraciju koja se nakuplja između vidljivih pogoršanja. U tom kontekstu sve je važnije razumjeti što se događa u sivoj tvari, a ne samo u klasičnim bijelim lezijama.
To bi dugoročno moglo značiti i promjene u načinu procjene uspješnosti terapije. Ako cilj liječenja ne bude samo smanjenje broja novih upalnih lezija, nego i očuvanje neuronske mreže odgovorne za kognitivno funkcioniranje, tada će se možda više pažnje posvetiti sofisticiranijem snimanju korteksa, laboratorijskim pokazateljima neurodegeneracije i neuropsihološkom praćenju bolesnika. Takav pristup već se nazire u suvremenoj neurologiji, a novo istraživanje daje mu dodatnu biološku podlogu.
Oprez i realna očekivanja
Za oboljele i njihove obitelji važno je naglasiti dvije stvari. Prvo, studija ne tvrdi da je pronađen jedini uzrok kognitivnih promjena u multiploj sklerozi, nego mehanizam koji može objasniti jedan važan dio bolesti, osobito u progresivnim stanjima i lezijama sive tvari. Drugo, iako rezultati otvaraju novu istraživačku frontu, za razvoj terapija koje bi izravno štitile neurone trebat će dodatna potvrda na većem broju modela, bolesničkih uzoraka i na kraju u kliničkim studijama.
Unatoč tom oprezu, objava dvaju povezanih radova u istom broju
Naturea snažan je signal da se područje pomiče prema detaljnijem razumijevanju onoga što se u mozgu događa izvan klasične slike demijelinizacije. Za neurologiju i neuroimunologiju to je važan pomak, jer progresija bolesti ostaje najveći terapijski izazov. A za bolesnike i kliničare poruka je da se sve više pažnje usmjerava na očuvanje same moždane kore i neurona koji omogućuju mišljenje, planiranje i svakodnevno samostalno funkcioniranje.
Upravo zato ovo otkriće nadilazi uski laboratorijski interes. Ono ne nudi senzacionalističko obećanje brzog lijeka, ali donosi uvjerljiviji odgovor na pitanje zašto multipla skleroza s vremenom može zahvatiti i samu “procesorsku jezgru” mozga. Ako se buduća istraživanja nadovežu na sadašnje rezultate, borba protiv bolesti mogla bi se sve manje svoditi samo na saniranje oštećene izolacije živčanih vlakana, a sve više na očuvanje neurona koji omogućuju da mozak ostane funkcionalan i kada upala traje godinama.
Izvori:- Nature – studija o selektivnom gubitku CUX2 neurona u neuroinflamaciji (link)
- Nature – studija o ulozi ATF4 u popravku DNA tijekom razvoja CUX2 neurona (link)
- Cambridge Stem Cell Institute – službeno objašnjenje nalaza i uloge CUX2 neurona u multiploj sklerozi (link)
- Cedars-Sinai – službena objava o istraživanju sive tvari i neurona najizloženijih oštećenju DNA (link)
- National Institute of Neurological Disorders and Stroke – osnovne službene informacije o multiploj sklerozi kao kroničnom neurološkom poremećaju (link)
- National MS Society – službene informacije o kognitivnim promjenama i utjecaju lezija te atrofije mozga u multiploj sklerozi (link)
- Nature Reviews Neuroscience – pregledni rad o neuropatobiologiji multiple skleroze i ulozi kronične upale u progresiji invaliditeta (link)
Kreirano: utorak, 07. travnja, 2026.
Pronađite smještaj u blizini