Strah od stagflacije ponovno ulazi u glavni tok
Sve češće upozorenje o mogućem povratku stagflacije ponovno se probija u središte globalne ekonomske rasprave. Pojam koji je godinama zvučao kao povijesna fusnota iz razdoblja naftnih šokova sedamdesetih danas se vraća u analize investicijskih kuća, središnjih banaka i međunarodnih institucija. Razlog nije samo rast cijena energenata, nego i činjenica da se taj rast događa u trenutku kada je dio velikih gospodarstava već suočen sa sporijim rastom, osjetljivijim tržištem rada i inflacijom koja se ne spušta ravnomjerno u svim kategorijama. U takvom okruženju ekonomski problem postaje dvostruk: rast slabi, a cijene ne popuštaju dovoljno brzo da bi monetarna politika dobila prostor za snažnije rezanje kamatnih stopa.
Važno je pritom razlikovati strah od stagflacije od tvrdnje da je svijet već ušao u puni stagflacijski scenarij. Prema siječanjskoj dopuni svjetskih gospodarskih izgleda Međunarodnog monetarnog fonda, globalno gospodarstvo u 2026. ipak bi trebalo rasti po stopi od 3,3 posto, dok Svjetska banka procjenjuje da bi globalna inflacija ove godine mogla usporiti na 2,6 posto. To znači da osnovni scenarij međunarodnih institucija i dalje nije potpuna stagnacija uz trajno visoku inflaciju. No upravo u toj nijansi leži razlog za nervozu: dovoljno je nekoliko negativnih šokova da se relativno stabilna putanja pretvori u nepovoljan spoj slabijeg rasta i novog cjenovnog pritiska.
Zašto se stagflacija opet spominje
Stagflacija je posebno neugodan makroekonomski okvir zato što spaja dvije pojave koje se inače tretiraju odvojeno. Kada gospodarstvo usporava, središnje banke obično mogu sniziti kamatne stope kako bi potaknule kreditiranje, potrošnju i investicije. Kada inflacija ubrzava, odgovor je najčešće suprotan: skuplji novac kako bi se ohladila potražnja. Problem nastaje kada se ta dva procesa dogode istodobno. Tada središnje banke više nemaju jednostavan odgovor, jer svako popuštanje monetarne politike nosi rizik jačanja inflacije, a svako daljnje stezanje povećava pritisak na rast i zaposlenost.
Upravo je energija najčešći okidač takvog straha. Međunarodna agencija za energiju u izvješću objavljenom 12. ožujka navodi da su cijene nafte posljednjih tjedana snažno oscilirale nakon američko-izraelskih udara na Iran 28. veljače te poremećaja u opskrbi i plovidbi kroz Hormuški tjesnac. Brent je, prema tom izvješću, u jednom trenutku bio nadomak 120 dolara po barelu, da bi se potom spustio prema 92 dolara, što je i dalje oko 20 dolara više nego na početku mjeseca. IEA istodobno upozorava da više cijene nafte i nesigurniji globalni izgledi predstavljaju dodatni rizik za potražnju i širu ekonomsku prognozu.
Takav energetski šok ima brz i širok prijenos. Najprije poskupljuju gorivo, logistika i dio industrijskih inputa, zatim raste trošak proizvodnje i distribucije, a na kraju se pritisak prelijeva na cijene robe i usluga. Ako se taj proces događa u trenutku kada kućanstva već osjećaju skupe kredite, a poduzeća odgađaju ulaganja zbog neizvjesnosti, rezultat može biti kombinacija usporavanja i tvrdokorne inflacije. Drugim riječima, stagflacija nije nužno prvi ishod, ali postaje dovoljno realan rizik da ga tržišta i vlade više ne mogu ignorirati.
Inflacija popušta, ali ne dovoljno ravnomjerno
Jedan od razloga zbog kojih se ta tema ponovno nameće jest činjenica da dezinflacija nije jednako snažna u svim dijelovima svijeta ni u svim komponentama potrošačkih cijena. U europodručju je, prema brzoj procjeni Eurostata, godišnja inflacija u veljači 2026. iznosila 1,9 posto, nakon 1,7 posto u siječnju. Na prvi pogled riječ je o razini koja je blizu cilja Europske središnje banke. Međutim, struktura cijena pokazuje da uslužna inflacija ostaje povišena. Eurostat navodi da su upravo usluge u veljači rasle po stopi od 3,4 posto, što je osjetno više od ukupnog indeksa i signal da se temeljni cjenovni pritisci nisu potpuno ispuhali.
To je važno zato što se uslužna inflacija teže i sporije spušta od energetskih cijena. Naftni ili plinski šok može nakratko popustiti, ali kada rastu plaće, najamnine i troškovi usluga, povratak na ciljanu inflaciju postaje sporiji. U Sjedinjenim Državama veljački podaci američkog Zavoda za statistiku rada pokazuju mjesečni rast potrošačkih cijena od 0,3 posto, dok je godišnja inflacija iznosila 2,4 posto. Ni to nije alarmantna razina u usporedbi s vrhuncima iz prethodnih godina, ali ni dovoljno niska da bi Federalne rezerve dobile posve miran prostor za brzo i agresivno smanjenje kamata.
Drugim riječima, nominalna slika je bolja nego 2022. ili 2023., ali inflacijska priča nije završena. Posebno kada se na postojeće pritiske nadovežu novi geopolitički poremećaji, tržišta počinju računati s mogućnošću da će se put prema nižim kamatama produljiti. U praksi to znači skuplje financiranje za države, poduzeća i građane te dulje razdoblje pojačane neizvjesnosti.
Tržište rada više nije jamstvo potpune otpornosti
Drugi ključni element stagflacijskog straha jest pitanje rada i zaposlenosti. Europska središnja banka u veljači ocjenjuje da je gospodarstvo europodručja i dalje otporno te ističe nisku nezaposlenost kao jedan od oslonaca rasta. Međutim, međunarodne organizacije istodobno upozoravaju da stabilni agregatni pokazatelji ne znače i odsutnost ranjivosti. Međunarodna organizacija rada u ovogodišnjem izvješću o trendovima zapošljavanja naglašava da globalna tržišta rada djeluju stabilno na površini, ali da je napredak u kvaliteti radnih mjesta usporio, a nejednakosti ostale izražene. ILO upozorava i na slab rast produktivnosti te dodatnu neizvjesnost povezanu s trgovinskim poremećajima.
To je važna razlika. Stagflacija ne mora početi naglim kolapsom zaposlenosti. Dovoljno je da tržište rada postane osjetljivije, da zapošljavanje uspori, da rast realnih plaća oslabi ili da poduzeća počnu odgađati nova zapošljavanja. U takvom okruženju privatna potrošnja, koja je u mnogim gospodarstvima glavni motor rasta, počinje slabjeti upravo onda kada troškovi života ponovno dobivaju uzlazni impuls. Tada se negativan učinak prenosi i na investicije, jer kompanije režu planove širenja, čuvaju likvidnost i odgađaju projekte dok se ne razbistri odnos između cijena energije, kamatnih stopa i potražnje.
Zato je današnja rasprava o stagflaciji manje vezana uz jednu dramatičnu brojku, a više uz kumulaciju slabijih signala. Kada se geopolitički šokovi, energenti, visoka neizvjesnost i oprezniji poslodavci spoje u istom trenutku, nastaje scenarij u kojem rast postupno gubi zamah, a inflacija se zadržava iznad razine koja bi središnjim bankama omogućila opušteniji pristup.
Zašto su središnje banke u nezahvalnoj poziciji
Središnje banke zato trenutačno hodaju po uskoj liniji između podrške gospodarstvu i obrane vjerodostojnosti u borbi protiv inflacije. Europska središnja banka 5. veljače zadržala je ključne kamatne stope nepromijenjenima, pri čemu depozitna stopa ostaje na 2,00 posto, stopa za glavne operacije refinanciranja na 2,15 posto, a granična posudbena stopa na 2,40 posto. U istoj poruci ECB navodi da inflacija treba stabilizirati na srednjoročnom cilju od 2 posto, ali i da su izgledi i dalje neizvjesni zbog trgovinskih politika i geopolitičkih napetosti.
Federalne rezerve u siječnju su također ostavile ciljanu stopu federalnih fondova u rasponu od 3,5 do 3,75 posto. Sama formulacija američke središnje banke pokazuje koliko je prostor za odluke sužen: Fed ističe povišenu neizvjesnost ekonomskih izgleda i poručuje da će tempo eventualnih daljnjih prilagodbi ovisiti o pristiglim podacima, razvoju projekcija i ravnoteži rizika. To je standardan jezik opreza, ali u trenutku kada su tržišta dugo računala na popuštanje monetarne politike, takva poruka znači da središnje banke ne žele prerano proglasiti pobjedu nad inflacijom.
Bank of England nalazi se u sličnoj poziciji. Na sastanku zaključenom 4. veljače zadržana je osnovna kamatna stopa na 3,75 posto, uz podijeljeno glasanje članova Odbora za monetarnu politiku. Sama činjenica da dio članova već želi niže kamate, dok većina i dalje bira oprez, pokazuje koliko je procjena krhka. U slučaju novog energetskog udara ili zadržavanja snažnih cjenovnih pritisaka u uslugama, svako dodatno rezanje kamata postaje politički i ekonomski osjetljivije.
Što to znači za države, kompanije i kućanstva
Ako strah od stagflacije ostane u glavnom toku i u idućim mjesecima, posljedice se neće svesti samo na burzovne naslove. Za vlade to znači teže vođenje fiskalne politike. S jedne strane raste pritisak da zaštite građane i tvrtke od cijena energije, osobito uvođenjem subvencija, poreznih olakšica ili ciljane pomoći najugroženijima. S druge strane, takve mjere mogu povećati proračunski teret upravo u vrijeme kada je zaduživanje skuplje. Za zemlje s već visokim deficitima to dodatno sužava manevarski prostor.
Za poduzeća je problem dvostruk. Operativni troškovi rastu, a financiranje ostaje relativno skupo. Kompanije s velikom energetskom potrošnjom, tankim maržama ili većim dugom prve osjećaju pritisak. One tada dižu cijene, režu investicije ili odgađaju zapošljavanje. Ni jedna od tih opcija nije povoljna za ukupnu ekonomsku aktivnost. Usto, neizvjesnost otežava dugoročno planiranje, pa menadžment češće bira obrambenu strategiju nego širenje poslovanja.
Kućanstva pak osjećaju učinak kroz nekoliko kanala istodobno. Poskupljenje goriva i komunalija brzo se vidi u svakodnevnom budžetu. Ako kamatne stope ostanu više nego što se očekivalo, sporije padaju i troškovi kredita. Ako plaće ne prate rast životnih troškova, realna kupovna moć ponovno slabi. Upravo zato je stagflacijski rizik politički osjetljiviji od običnog usporavanja rasta: građani istodobno osjećaju pritisak na prihode, potrošnju i osjećaj sigurnosti.
Nije bazni scenarij, ali više nije ni rubna mogućnost
Unatoč pojačanim upozorenjima, valja ostati precizan. Prema trenutačnim međunarodnim projekcijama, svijet se još ne nalazi u klasičnoj stagflaciji punog opsega. MMF i Svjetska banka i dalje očekuju rast globalnog gospodarstva, a dio inflacijskih pokazatelja nastavio se smirivati u odnosu na prethodne godine. ECB i dalje govori o otpornosti europodručja, a u pozadini djeluju i neki ublažavajući čimbenici, uključujući ranija smanjenja kamata i javna ulaganja u infrastrukturu i obranu.
No jednako je važno uočiti da se ravnoteža rizika promijenila. Početkom 2026. više nije riječ samo o tome hoće li inflacija nastaviti silaznu putanju, nego i o tome hoće li geopolitički događaji, energenti i slabija dinamika rada zaustaviti ili usporiti taj proces taman kada se očekivalo novo monetarno popuštanje. Kada IEA upozorava na višu cijenu nafte i krhkiji globalni izgled, kada Eurostat bilježi ponovno ubrzanje ukupne inflacije u europodručju, a ILO govori o krhkoj stabilnosti tržišta rada, onda se dobiva slika svijeta koji možda još nije u stagflaciji, ali se prema njoj više ne odnosi kao prema dalekoj teorijskoj prijetnji.
Zato investitori, vlade i poduzeća u 2026. sve manje planiraju na pretpostavci brzog i urednog povratka jeftinijem novcu, a sve više na scenariju produljene nestabilnosti. U takvom okruženju najvrjednija valuta postaju otpornost bilanci, fleksibilnost poslovanja i sposobnost brzog prilagođavanja novim cijenama energije, novim troškovima kapitala i promjenjivoj potražnji. Upravo to objašnjava zašto se strah od stagflacije ponovno vratio u glavni tok: ne zato što je najgori ishod već potvrđen, nego zato što je ponovno postao dovoljno moguć da utječe na sve važne ekonomske odluke.
Izvori:- Međunarodni monetarni fond – siječanjska dopuna svjetskih gospodarskih izgleda s projekcijama globalnog rasta za 2026. i 2027. (link)
- Svjetska banka – pregled Global Economic Prospects s procjenom usporavanja potražnje i globalne inflacije u 2026. (link)
- Međunarodna agencija za energiju – Oil Market Report za ožujak 2026. o kretanju cijena nafte, Hormuškom tjesnacu i rizicima za globalne izglede (link)
- Eurostat – brza procjena inflacije u europodručju za veljaču 2026., uključujući komponente ukupne i uslužne inflacije (link)
- Europska središnja banka – odluka o monetarnoj politici od 5. veljače 2026. i aktualne ključne kamatne stope (link; link)
- Federal Reserve – siječanjska odluka FOMC-a i pregled ciljane stope federalnih fondova (link; link)
- U.S. Bureau of Labor Statistics – veljački podaci o američkom indeksu potrošačkih cijena objavljeni 11. ožujka 2026. (link)
- Međunarodna organizacija rada – izvješće Employment and Social Trends 2026 i sažetak o krhkoj stabilnosti tržišta rada, kvaliteti radnih mjesta i nejednakostima (link; link)
- Bank of England – veljački Monetary Policy Report s odlukom o zadržavanju Bank Rate na 3,75 posto (link)
Kreirano: ponedjeljak, 16. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini