Gaza ostaje politički epicentar dok se Bliski istok ponovno trese: pomoć slabi, prijelazi se stežu, a obnova visi o pitanju tko će vladati enklavom
Gaza je i u ožujku 2026. ostala središnje političko pitanje Bliskog istoka, iako se sigurnosna kriza posljednjih tjedana prelila na više regionalnih frontova. Dok se pozornost dijela međunarodne javnosti preusmjerila prema široj eskalaciji na relaciji Izrael – Iran i njezinim posljedicama za Libanon, Siriju i pomorske rute, u Pojasu Gaze praktične posljedice osjetile su se gotovo trenutačno: humanitarni tokovi dodatno su oslabjeli, granični režim ponovno je pooštren, medicinske evakuacije su zaustavljene, a ionako krhki planovi ranog oporavka i obnove ušli su u novu fazu neizvjesnosti.
To je razlog zbog kojeg Gaza danas više nije samo humanitarna tragedija ni samo pitanje prekida vatre. Ona je u isto vrijeme sigurnosni, diplomatski i financijski test za cijelu regiju. Više nije sporno samo kako zaustaviti borbe, nego i tko može upravljati teritorijem nakon rata, pod kojim uvjetima može ući novac za obnovu, tko će nadzirati prijelaze i može li uopće postojati politički aranžman koji bi bio prihvatljiv Izraelu, Palestincima, arapskim državama i glavnim međunarodnim donatorima. Upravo se na tom čvorištu lome i humanitarna pomoć i svaka ozbiljna zamisao o stabilizaciji života za više od dva milijuna stanovnika enklave.
Novi regionalni udar na već razoreni prostor
Prema Uredu Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova, regionalna eskalacija početkom ožujka imala je neposredne posljedice na civile u okupiranom palestinskom teritoriju. U Gazi su zatvaranje prijelaza i dodatna sigurnosna ograničenja bili popraćeni obustavom koordinacije humanitarnih kretanja, medicinskih evakuacija, povratka stanovnika iz inozemstva te rotacije humanitarnog osoblja. U praksi, to znači da se i ono malo logističke predvidljivosti, koje se počelo vraćati nakon ranijih dogovora o smirivanju, ponovno raspalo u nekoliko dana.
Takav razvoj događaja posebno pogađa teritorij čija je svakodnevica već dugo oblikovana ovisnošću o vanjskim koridorima. Gaza nema luksuz apsorbirati ni kratkotrajni prekid opskrbe bez dramatičnih posljedica za cijene hrane, rad bolnica, opskrbu vodom, rad pekarnica i distribuciju sklonišnog materijala. Zbog toga se svako novo ograničenje na prijelazima u Gazi ne pretvara samo u administrativni ili sigurnosni problem, nego u lančanu destabilizaciju cijelog civilnog života. Kad se zatvore ulazi za gorivo, lijekove, rezervne dijelove i komercijalnu robu, posljedice se ne mjere samo statistikom kamiona, nego brojem obroka, operacija i sati struje u objektima koji još rade.
Prijelazi kao poluga kontrole, a ne samo logistike
Početkom ožujka izraelske vlasti zatvorile su prijelaze prema Gazi, što je prema podacima UN-a dovelo do prekida ulaska pomoći, goriva i komercijalnih zaliha te do suspenzije više oblika koordiniranog kretanja. Naknadno je za prijelaz Kerem Shalom najavljeno postupno ponovno otvaranje za ulazak dijela humanitarne pomoći i rotaciju međunarodnog osoblja, ali ograničenja nisu nestala, nego su se pretvorila u režim smanjene i strogo kontrolirane propusnosti. Istodobno je ranije ove godine za prijelaz Rafah bilo dopušteno ograničeno kretanje ljudi, no ni to nije promijenilo činjenicu da je ukupni sustav prolaza ostao nestabilan i politički uvjetovan.
Upravo je to ključno za razumijevanje sadašnjeg trenutka. Tko kontrolira prijelaze, u velikoj mjeri kontrolira ritam života u Gazi. Prijelazi nisu samo tehnička točka ulaska robe, nego i instrument sigurnosnog nadzora, političkog pritiska i pregovaračke moći. Zbog toga pitanje obnove nije moguće odvojiti od pitanja pristupa. Donatori mogu najaviti milijarde, međunarodne organizacije mogu pripremiti planove, a izvođači mogu izraditi faze sanacije, ali bez stabilnog i predvidljivog režima ulaska ljudi i materijala ni rana obnova ne može prijeći iz papira u stvarnost.
Dodatni je problem što humanitarne organizacije već dulje upozoravaju da prepreka nije samo količina pomoći, nego i struktura dopuštenog unosa. U Gazi su brojni komadi opreme za zdravstvo i civilnu infrastrukturu klasificirani kao roba dvojne namjene, što ograničava ulazak uređaja poput inkubatora, ventilatora, ultrazvuka i mobilnih rodilišnih jedinica. Posljedica je da i ondje gdje postoji kadar i prostor, sustav ostaje bez ključne opreme potrebne za stabilan rad.
Bolnice rade pod pritiskom, a evakuacije su ponovno stale
Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je u ožujku da su medicinske evakuacije iz Gaze suspendirane još od 28. veljače te da bolnice rade pod snažnim pritiskom zbog manjka lijekova, medicinskog potrošnog materijala i goriva. Gorivo se, prema istim podacima, raspoređuje uz strogu racionalizaciju kako bi se prioritet dao hitnoj i traumatološkoj skrbi, rodilištima, neonatalnim službama i zbrinjavanju zaraznih bolesti. Takva formulacija diplomatski zvuči suzdržano, ali njezin je prijevod jednostavan: zdravstveni sustav ne radi normalno, nego u režimu preživljavanja.
U enklavi u kojoj je velik dio zdravstvene infrastrukture već ranije bio devastiran ili ozbiljno oslabljen, svaka nova redukcija goriva i medicinskog materijala ima multiplicirani učinak. Generator koji ne radi ne znači samo manjak električne energije, nego i rizik za intenzivnu skrb, laboratorijsku dijagnostiku, hladni lanac za lijekove i osnovne higijenske protokole. Kada se tome pridoda činjenica da su privremena zračna ograničenja poremetila kretanje medicinskih pošiljki iz regionalnih logističkih čvorišta, postaje jasno da je Gaza ponovno vraćena na rub akutne zdravstvene paralize.
Humanitarne agencije upozoravaju i na dugotrajnije posljedice. Usluge seksualnog i reproduktivnog zdravlja ostale su teško poremećene, a niz programa probira i liječenja bolesti praktički je suspendiran još od početka rata. To znači da kriza u Gazi nije samo priča o ranjenima i hitnim slučajevima, nego i o nevidljivijem valu pacijenata kojima se liječenje odgađa sve dok ne postane kasno.
Obnova postoji na papiru, ali novac ne prati političku jasnoću
Financijska dimenzija krize jednako je sumorna. Svjetska banka, Europska unija i Ujedinjeni narodi procijenili su da potrebe za oporavkom i obnovom Gaze dosežu oko 53 milijarde američkih dolara. Samo štete na fizičkim strukturama procijenjene su na oko 30 milijardi dolara, pri čemu je stanovanje najteže pogođen sektor. Uz to, golemi su i gubici u gospodarstvu, javnim uslugama i infrastrukturi, a uklanjanje desetaka milijuna tona ruševina predstavlja zaseban logistički i financijski pothvat.
No najveći problem nije samo veličina računa, nego politički okvir u kojem bi se taj novac trebao trošiti. Donatori u pravilu ne žele ulagati u prostor u kojem nije jasno tko osigurava civilnu upravu, kako će se pratiti trošenje sredstava, tko kontrolira sigurnost na terenu i postoji li jamstvo da nova razaranja neće poništiti svaku investiciju. Zato se rasprava o obnovi sve više pretvara u raspravu o upravljanju. Građevinski materijal, energetski sustavi, škole i bolnice ne mogu se odvojiti od pitanja tko potpisuje projekte, tko izdaje dozvole, tko prikuplja prihode i tko u konačnici ima monopol nad oružanom silom.
Upravo zbog toga je arapski plan za rani oporavak i obnovu, potvrđen na izvanrednom summitu u Kairu u ožujku 2025., bio politički važan i izvan samog financijskog okvira. Arapske države podržale su egipatski prijedlog obnove Gaze u koordinaciji s Državom Palestinom, uz mobilizaciju financijske, materijalne i političke potpore te uz ideju da se obnova odvija paralelno s političkim procesom koji bi vodio prema održivom rješenju. U istom dokumentu naglašena je potreba za neometanom dostavom pomoći, povratkom raseljenih i konferencijom donatora u Kairu. Time je poslana poruka da arapski blok želi politički okvir u kojem Gaza ostaje palestinski teritorij i u kojem obnova ne smije poslužiti kao instrument trajnog preslagivanja stanovništva.
Tko će upravljati Gazom ostaje najteže pitanje
Tu se otvara problem na kojem zapinju gotovo svi međunarodni prijedlozi. Za dio zapadnih i regionalnih aktera prihvatljiv izlaz podrazumijeva jačanje reformirane Palestinske samouprave i njezin postupni povratak u upravljanje Gazom. Europska unija je krajem 2025., na sastanku Palestinske donorske skupine, izrijekom naglasila da je za održiv mir potrebna snažna i reformirana Palestinska samouprava sposobna upravljati svojim stanovništvom, uz smisleno palestinsko sudjelovanje u oblikovanju budućnosti Gaze.
Takvo stajalište politički je razumljivo, ali na terenu nije jednostavno provedivo. Palestinska samouprava godinama nema stvarnu upravljačku kontrolu nad Gazom, njezin legitimitet među Palestincima je narušen, a unutarpalestinske podjele ostaju duboke. S druge strane, Izrael odbacuje model koji bi značio obnovu vojne ili političke snage Hamasa, dok istodobno ne postoji široko prihvaćen mehanizam koji bi brzo i vjerodostojno popunio institucionalni vakuum. U tom procjepu nastaje sadašnja blokada: svi govore o “danu poslije”, ali nitko još nije uspio ponuditi formulu koja istodobno rješava sigurnosne zahtjeve Izraela, palestinsko pravo na političko predstavljanje, regionalne interese Egipta i zaljevskih država te zahtjeve donatora za nadzorom i odgovornošću.
Zbog toga se i humanitarna pomoć sve češće promatra kroz političku optiku. Nije riječ samo o tome tko dostavlja brašno ili gorivo, nego i tko time stječe legitimnost na terenu. U ratom razorenom prostoru svaka organizirana distribucija hrane, skloništa i osnovnih usluga vrlo brzo postaje i oblik vlasti. Onaj tko može uspostaviti red, popis korisnika, zaštitu konvoja i elementarnu administraciju, stječe političku težinu koju je poslije teško zanemariti.
UNRWA, međunarodne agencije i sve uži operativni prostor
Posebno osjetljivo ostaje pitanje uloge UNRWA-e i drugih međunarodnih agencija. UNRWA je u svojim izvješćima navela da joj je od ožujka 2025. onemogućen izravan unos humanitarnog osoblja i pomoći u Gazu, premda izvan enklave i dalje raspolaže unaprijed pozicioniranim zalihama hrane, brašna i sklonišnog materijala za velik broj ljudi. To pokazuje paradoks sadašnje situacije: dio pomoći fizički postoji, ali njezina stvarna vrijednost ovisi o političkoj i sigurnosnoj dozvoli da uopće stigne do civila.
Kako se operativni prostor sužava, humanitarni sustav prelazi na režim prioriteta i racionalizacije. To znači da se odustaje od svega što nije neposredno povezano sa spašavanjem života, dok se dugoročne potrebe ponovno guraju u stranu. U takvom modelu prvo stradaju obrazovanje, psihosocijalna podrška, preventivna medicina, obnova komunalne infrastrukture i svaki pokušaj da se život vrati barem djelomičnoj normalnosti. A bez takvih sektora nema ni stvarnog oporavka, nego samo produženog upravljanja katastrofom.
OCHA je pritom zabilježila da je od siječnja 2026. obrazovni klaster u Gazi dosegnuo više od 107 tisuća školske djece kroz privremene prostore za učenje. To pokazuje da međunarodni sustav još pokušava održati barem minimalne civilne funkcije. Ali i taj podatak otkriva razmjere problema: kad se školovanje djece u velikoj mjeri organizira kroz privremene prostore i pakete za hitne uvjete, jasno je koliko je društvena infrastruktura daleko od stvarne obnove.
Zašto je Gaza i dalje politički epicentar regije
Čak i dok drugi frontovi gore, Gaza ostaje politički epicentar zato što u sebi sabire sva otvorena pitanja Bliskog istoka. U njoj se istodobno prelamaju izraelska sigurnosna doktrina, palestinska državnost, položaj Hamasa, uloga Egipta i Katara kao posrednika, aspiracije arapskih država da oblikuju poslijeratni aranžman, te interes Europe i međunarodnih financijskih institucija da pomognu obnovu bez ulaska u model koji bi mogao biti kratkog daha ili politički kompromitiran.
Zbog toga svaka regionalna eskalacija, pa i ona koja se na prvi pogled odvija izvan same Gaze, gotovo automatski vraća fokus na enklavu. Ako se zatvore koridori, ako se zaoštri zračni prostor, ako raste sigurnosna nervoza ili se pregovarački kapital preusmjeri na sukob s Iranom, Gaza odmah osjeti posljedice. Ona je ostala najosjetljivija točka regije upravo zato što je njezin oporavak najmanje autonoman: ovisi o vanjskim silama, prijelazima, političkim jamstvima i sigurnosnim dogovorima koje lokalno stanovništvo ne može samo proizvesti.
U tome leži i najveća opasnost za nadolazeće razdoblje. Ako međunarodni akteri nastave govoriti o obnovi bez jasnog odgovora na pitanje tko upravlja Gazom i kako će se osigurati stabilan pristup pomoći i investicijama, obnova će ostati samo diplomatska formula. A ako se sigurnosna logika i dalje bude nametala ispred civilne obnove, Gaza će ostati prostor privremenih rješenja, povremenih prekida vatre i kronične ovisnosti o humanitarnoj pomoći. U tom smislu, problem Gaze danas više nije samo kako zaustaviti rat, nego kako spriječiti da poratno razdoblje postane novi, dugotrajni oblik političke blokade.
Izvori:- Ured UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova – izvješće od 6. ožujka 2026. o učinku regionalne eskalacije na Gazu, zatvaranju prijelaza i obustavi humanitarnih kretanja. Poveznica
- Svjetska zdravstvena organizacija – priopćenje od 11. ožujka 2026. o suspendiranim medicinskim evakuacijama, manjku lijekova i goriva te pritisku na bolnice u Gazi. Poveznica
- Svjetska banka – procjena šteta, gubitaka i potreba za obnovom Gaze i Zapadne obale, uključujući procjenu od oko 53 milijarde dolara za oporavak i obnovu. Poveznica
- Predsjedništvo Egipta – završna izjava izvanrednog arapskog summita o Palestini, s potporom egipatskom planu ranog oporavka i obnove Gaze te pozivom na konferenciju donatora. Poveznica
- Europska komisija / EU – sažetak sastanka Palestinske donorske skupine o potrebi snažne i reformirane Palestinske samouprave kao dijela održivog upravljanja i oporavka. Poveznica
- UNRWA – situacijska izvješća iz veljače i ožujka 2026. o ograničenom otvaranju prijelaza Rafah, ponovnom otvaranju Kerem Shaloma za postupni ulazak pomoći te ograničenjima za izravan unos pomoći i osoblja. Poveznica
- OCHA – podatkovna stranica o kretanju ljudi i robe kroz prijelaze Gaze, s pregledom dugoročnih ograničenja i promjena režima prolaza. Poveznica
Kreirano: srijeda, 18. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini