Iran nakon udara: rat, nasljedstvo i rizik širenja sukoba na cijeli Bliski istok
Smrt ajatolaha Alija Hamneija, potvrđena u iranskim državnim medijima nakon američko-izraelskih udara 28. veljače, otvorila je novu i iznimno opasnu fazu bliskoistočne krize. U samo nekoliko dana sukob se više ne promatra samo kao još jedan krug izravnog obračuna između Irana i Izraela, uz snažnu američku vojnu potporu, nego kao kriza koja istodobno zahvaća pitanje iranskog državnog vrha, regionalne sigurnosti, energetskih tokova i mogućeg preoblikovanja političke arhitekture cijelog prostora od Levanta do Perzijskog zaljeva. U trenutku kada Teheran odgovara projektilima, dronovima i prijetnjama odmazdom, a Washington pojačava pritisak zahtjevima za “bezuvjetnom predajom”, ključno pitanje više nije samo koliko dugo Iran može vojno izdržati nego i tko uopće danas u Iranu stvarno donosi odluke.
Udar koji je promijenio prirodu krize
Dosadašnji bliskoistočni sukobi često su se širili preko posredničkih aktera, milicija i ograničenih udara, ali događaji od 28. veljače označili su kvalitativan skok. Prema izvješćima međunarodnih agencija i medija koji su se pozivali na iranske državne objave, Hamnei je ubijen u velikom valu udara na vojne i državne ciljeve u Iranu. Time je pogođen sam vrh sustava koji je desetljećima koncentrirao političku, sigurnosnu i ideološku moć u jednoj instituciji i jednoj osobi. Posljedice takvog udara nisu samo simboličke. U iranskom političkom modelu vrhovni vođa nije ceremonialna figura, nego krajnji autoritet nad vojskom, Revolucionarnom gardom, obavještajnim aparatom, pravosuđem i strateškim vanjskopolitičkim odlukama. Kada taj centar nestane usred rata, posljedice se ne zadržavaju na vrhu države nego se spuštaju kroz cijeli sustav zapovijedanja i stvaraju vakuum koji istodobno povećava prostor za kaos, unutarnje suparništvo i nepredvidive vojne reakcije.
Američko-izraelski udari zato su promijenili samu logiku sukoba. Do prije nekoliko dana moglo se govoriti o ciljanju infrastrukture, vojnih kapaciteta i nuklearnog programa. Nakon Hamneijeve smrti riječ je i o dekapitaciji režima, odnosno pokušaju da se udarom na vrh države ubrza političko slabljenje protivnika. Takva strategija može, barem kratkoročno, destabilizirati iranski državni aparat. No jednako tako može proizvesti suprotan učinak: homogenizaciju tvrdolinijaških struktura, jačanje utjecaja Revolucionarne garde i dodatno zatvaranje prostora za diplomatsko rješenje.
Tko upravlja Iranom nakon Hamneija
Prema dostupnim informacijama, Iran je nakon Hamneijeve smrti ušao u prijelazno razdoblje u kojem dužnosti vrhovnog vođe privremeno preuzima tročlano tijelo. U središtu su predsjednik Masud Pezeškian, čelnik pravosuđa Gholam-Hosein Mohseni-Ejei i klerik Alireza Arafi, koji je povezan s vjerskim i institucionalnim strukturama režima. Sama činjenica da je potreban kolektivni prijelazni aranžman pokazuje koliko je sustav osjetljiv kada nestane figura koja je desetljećima bila krajnji arbitar među civilnim vlastima, sigurnosnim aparatima i klerikalnim establišmentom.
No formalni prijelaz ne znači i stvarnu stabilnost. Ključno tijelo za izbor novog vrhovnog vođe je Skupština stručnjaka, ali u praksi odluka neće ovisiti samo o ustavnim procedurama. U ovakvim okolnostima presudnu težinu imaju sigurnosne strukture, posebno Revolucionarna garda, koja raspolaže vojnom silom, ekonomskim resursima i velikim utjecajem nad strateškim odlukama. Upravo zato se u međunarodnim analizama sve češće otvara pitanje hoće li formalni izbor novog vrhovnog vođe doista biti rezultat unutarinstitucionalnog konsenzusa ili će biti pod snažnim pritiskom onih centara moći koji mogu osigurati kontinuitet režima u ratnim uvjetima.
U krugovima promatrača i medija najčešće se spominju različita imena, među njima i Hamneijev sin Modžtaba Hamnei, no prema trenutačno dostupnim podacima nema konačne ni službeno zaključene odluke o trajnom nasljedniku. Upravo ta neizvjesnost dodatno pojačava napetost. Iran se istodobno mora braniti od vanjskih udara, obuzdavati regionalne posljedice i rješavati pitanje koje u normalnim okolnostima zahtijeva zatvoren, spor i pažljivo kontroliran proces. U ratnom okruženju taj proces postaje užurban, politički eksplozivan i potencijalno podložan unutarnjim lomovima.
Pezeškian između državnog kontinuiteta i ograničene moći
Predsjednik Masud Pezeškian posljednjih dana pokušava ostaviti dojam da u Teheranu ipak postoji politički kanal koji nije potpuno zatvoren za deeskalaciju. Njegove poruke prema susjednim državama, uključujući ispriku zbog udara na neke zaljevske zemlje, važan su signal da dio iranskog civilnog vrha razumije koliki bi trošak za Iran imalo daljnje širenje sukoba na arapske monarhije, pomorske rute i energetska čvorišta. U diplomatskom smislu to je pokušaj da se odvoji iranski državni interes od logike neograničene odmazde.
Ipak, upravo je Pezeškian sam, prema izvješćima agencija, priznao kako nema punu kontrolu nad svim vojnim polugama, osobito nad Revolucionarnom gardom. To je možda najvažnija rečenica cijele ove krize. Ako predsjednik države javno pokazuje ograničeni utjecaj nad aparatom koji vodi ratne i odmazdne operacije, tada se mogućnost pregovora ne može mjeriti samo prema njegovim političkim izjavama. Ona ovisi o tome postoji li unutar iranskog sustava minimalni konsenzus da se pregovara i tko ima mandat taj dogovor provesti na terenu. Bez toga i najpomirljivije poruke ostaju tek pokušaj političkog signaliziranja prema inozemstvu.
Za susjede Irana, a osobito za zemlje Perzijskog zaljeva, to stvara dodatni problem. S jedne strane, iz Teherana dolaze tonovi koji sugeriraju da dio vrha želi spriječiti daljnji regionalni požar. S druge strane, isti taj Iran nastavlja s napadima, projektilima i prijetnjama prema širem prostoru Bliskog istoka. Takva dvostruka slika povećava nesigurnost među državama koje moraju procijeniti je li riječ o koordiniranoj strategiji “štapa i mrkve” ili o stvarnom raslojavanju moći u iranskom vrhu.
Regionalna odmazda i opasnost od više frontova
Odmazda Irana više nije ograničena samo na izraelski teritorij. Prema izvješćima međunarodnih medija, projektili i dronovi pogađali su ili ugrožavali ciljeve u Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i drugim dijelovima regije, dok se istodobno bilježe udari povezani s iranskim saveznicima i mrežama utjecaja u Libanonu i šire. Time se potvrđuje stara, ali sada radikalno pojačana logika iranske strategije: sukob s Iranom rijetko ostaje omeđen samo na jednu državnu granicu.
Rizik za regiju nije samo u broju projektila nego u geografskoj širini mogućih točaka zapaljenja. U trenutku kada su pod prijetnjom zaljevske prijestolnice, američke baze, pomorske rute, naftna infrastruktura i civilni zračni promet, svaki novi udar povećava mogućnost pogrešne procjene, panike na tržištima i izravnog uvlačenja dodatnih država u sukob. Posebno je osjetljivo to što dio tih zemalja istodobno želi izbjeći otvoreni rat s Iranom, ali ne može ignorirati činjenicu da se napadi događaju na njihovu teritoriju ili u njihovoj neposrednoj blizini.
Upravo zato aktualna kriza nosi obilježja regionalnog rata niskog i srednjeg intenziteta koji se može pretvoriti u mnogo širi sukob. Dovoljna je jedna veća civilna tragedija, veći pogodak u energetsku infrastrukturu ili uspješan napad na važnu američku instalaciju da se politički prag za novu eskalaciju dodatno snizi. U takvim okolnostima ni države koje formalno nisu dio rata više ne mogu računati da će ostati po strani samo zato što to žele.
Energetska tržišta kao drugi front krize
Jedna od najvažnijih posljedica ove krize vidi se izvan bojišta, na tržištu energije i u globalnoj logistici. Rast cijena nafte iznad 90 dolara po barelu nije samo trenutačna reakcija ulagača na ratne vijesti, nego odraz straha da bi se poremećaji mogli preliti na proizvodnju, skladištenje i transport energenata u cijelom zaljevskom prostoru. Bliski istok nije važno energetsko središte samo zbog količine nafte i plina nego i zbog uskih transportnih koridora kroz koje prolazi velik dio svjetske opskrbe.
Ako se prijetnje i napadi nastave širiti na pomorske rute, rafinerije i izvozne terminale, posljedice neće osjetiti samo regija. Poskupljenje energije brzo se prelijeva na inflaciju, troškove prijevoza, industrijsku proizvodnju i političke odluke središnjih banaka. Drugim riječima, Iran, Izrael, SAD i zaljevske države nisu jedini akteri ove priče. U nju su već uvučena europska gospodarstva, azijski uvoznici energije i tržišta koja reagiraju na svaku novu naznaku širenja sukoba.
Zato je i retorika iz Katara, Saudijske Arabije i drugih zemalja koje upozoravaju na gospodarske posljedice više od diplomatske fraze. Upozorenje da bi poremećaji u izvozu energenata mogli izazvati širu ekonomsku krizu treba čitati kao signal da energetski faktor postaje možda i najjači međunarodni poticaj za hitnu deeskalaciju. Dok god postoji opasnost za pomorski promet i ključnu infrastrukturu, globalni pritisak za obuzdavanje rata samo će rasti.
Može li se diplomatski kanal još spasiti
Unatoč otvorenom ratu, nekoliko elemenata upućuje na to da diplomatski kanal nije potpuno nestao. Prvo, iz samog iranskog vrha dolaze poruke koje sugeriraju da postoji interes za ograničavanje štete i barem neizravnu komunikaciju. Drugo, Ujedinjeni narodi i niz međunarodnih aktera upozoravaju da sukob prijeti izmaći svakoj kontroli i traže trenutačni prekid neprijateljstava. Treće, čak i države koje politički ne stoje na istoj strani imaju snažan interes spriječiti zatvaranje energetskih i trgovačkih arterija.
Problem je, međutim, u tome što vojna dinamika trenutačno nadjačava diplomatsku. Američki zahtjev za “bezuvjetnom predajom” ne djeluje kao formula koja otvara prostor pregovorima, nego kao politička poruka maksimalnog pritiska. S iranske strane, svaki novi val odmazde dodatno otežava poziciju onih koji bi zagovarali suzdržavanje ili obnovu pregovora. U takvoj atmosferi pregovori su mogući jedino kao tihi, posrednički i etapni proces, vjerojatno preko država koje imaju kanale prema objema stranama. Javna diplomacija trenutačno je gotovo potisnuta logikom rata.
Ipak, upravo smrt vrhovnog vođe paradoksalno može otvoriti i određeni, vrlo uzak prostor za političko preusmjeravanje. Novo ili prijelazno vodstvo, suočeno s ratom, ekonomskim pritiskom i prijetnjom daljnjeg raspada regionalnih odnosa, moglo bi procijeniti da mu je potreban kontrolirani izlaz iz krize kako bi stabiliziralo unutarnji poredak. No to bi zahtijevalo najmanje tri uvjeta: relativnu disciplinu unutar iranskih sigurnosnih struktura, spremnost Washingtona i Jeruzalema na ograničavanje ciljeva te posrednički okvir koji obje strane mogu prihvatiti bez formalnog političkog poniženja.
Što slijedi za Iran i regiju
Iran se danas suočava s trostrukim iskušenjem. Prvo je vojno: kako odgovoriti na nastavak udara bez ulaska u spiralu koja bi dodatno razorila zemlju i regiju. Drugo je političko: kako riješiti pitanje vrhovnog nasljedstva bez unutarnjeg raskola koji bi oslabio samu jezgru režima. Treće je međunarodno: kako izbjeći da se dio susjednih država, koje su već izložene napadima i posljedicama, definitivno svrsta u čvršći antiiranski blok.
Za Izrael i Sjedinjene Države također slijedi faza visokog rizika. Uklanjanje Hamneija može se promatrati kao velika taktička pobjeda, ali ono samo po sebi ne jamči strateški ishod. Povijest pokazuje da rušenje ili slabljenje vrha režima ne mora automatski proizvesti stabilniji poredak ni bržu kapitulaciju. Ponekad otvara razdoblje radikalizacije, unutarnje borbe za nasljedstvo i nepredvidivih sigurnosnih posljedica koje se prelijevaju preko granica.
Najrealniji opis situacije zato nije ni da je Iran pred trenutačnim slomom ni da je režim pokazao punu otpornost. Točnije je reći da je zemlja ušla u najopasniji prijelaz od Islamske revolucije, u trenutku kada se rat i pitanje nasljedstva odvijaju istodobno. Ako se u narednim danima ne pojavi uvjerljiv signal o stabilnijem lancu odlučivanja u Teheranu i barem minimalnoj diplomatskoj komunikaciji među suprotstavljenim stranama, Bliski istok mogao bi ući u novu fazu sukoba u kojoj više neće biti riječ samo o Iranu nakon udara, nego o preuređenju cijelog regionalnog poretka pod pritiskom rata, energije i borbe za vlast.
Izvori:
Kreirano: subota, 07. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini