ASTRIS i Ariane 6: europski “svemirski tegljač” koji širi doseg lansiranja od LEO-a do GEO-a i prema Mjesecu
Europska svemirska industrija početkom 2026. nastavlja graditi odgovor na dva paralelna izazova: potrebu za stabilnim i samostalnim pristupom svemiru te sve složenije zahtjeve tržišta satelita, od konstelacija u niskoj Zemljinoj orbiti do geostacionarnih misija i istraživanja dubokog svemira. U tom se okviru razvija ASTRIS, kratica od “Ariane Smart Transfer and Release In-orbit Ship”, orbitalno transferno vozilo koje, prema Europskoj svemirskoj agenciji (ESA), nadopunjuje raketu Ariane 6 i povećava joj svestranost. Ključna ideja je da se doseg i fleksibilnost lansiranja ne određuju samo snagom rakete, nego i sposobnošću da se teret nakon “prvog umetanja” precizno prebaci u željenu orbitu. U vremenu kada se sateliti sve češće naručuju kao dio većih sustava, a rasporedi lansiranja postaju logističko pitanje jednako kao i tehničko, dodatni stupanj poput ASTRIS-a cilja upravo na taj završni dio putovanja.
Prema opisu ESA-e, logika ASTRIS-a je jednostavna, ali strateški važna: nakon što gornji stupanj Ariane 6 završi svoj dio posla, ASTRIS preuzima teret i prevozi ga između orbita te ga na kraju precizno isporučuje u ciljnu orbitu. U praksi to znači da satelit ne mora nužno vlastitim pogonom odrađivati cijeli transfer od prijelazne do operativne orbite, što utječe na masu, cijenu i životni vijek svemirske letjelice. Kada satelit ne nosi toliku količinu goriva za prijelazne manevre, može ponijeti više korisnog tereta ili dobiti dulji operativni vijek zahvaljujući većim rezervama za održavanje položaja. To je posebno važno u segmentima gdje je svaki kilogram presudan, a raspoloživi volumen i masa u oplati rakete ograničeni. ESA u svojim materijalima ASTRIS predstavlja kao alat koji “preuzima” dio posla od satelita, ali i proširuje paletu misija koje Ariane 6 može ponuditi.
Od povratka Ariane 6 do planiranja iduće faze razvoja
Ariane 6 je u europskom kontekstu više od nove rakete: ona je okosnica koncepta strateške autonomije u svemiru, nakon umirovljenja Ariane 5 i razdoblja u kojem je Europa, ovisno o misiji, bila prisiljena tražiti alternativne lansirne opcije. Prvi let Ariane 6 izveden je 9. srpnja 2024. s europskog svemirskog centra u Kourouu u Francuskoj Gvajani. ESA je nakon toga objavila da je završna faza inauguralne misije uključivala tehničku demonstraciju ponašanja gornjeg stupnja u mikrogravitaciji, pri čemu su pojedine radnje bile ograničene mogućnostima testiranja na Zemlji. Upravo je ponašanje gornjeg stupnja i sustava za završne manevre jedan od elemenata koji u prvim letovima donose najviše podataka za daljnje poboljšanje. U praksi, svaka nova generacija raketa prolazi fazu učenja kroz letove, a europski program to je javno komunicirao kroz post-launch izvješća. Takav kontekst važan je za razumijevanje zašto se nadogradnje poput ASTRIS-a grade kao dio “evolucije sustava”, a ne kao odvojeni projekt.
Tijekom 2025. Ariane 6 je postupno ušla u operativni raspored misija. Prema podacima Arianespacea, 6. ožujka 2025. izveden je let VA263, drugi let Ariane 6 i prvi komercijalni, s isporukom satelita CSO-3 u sunčevo sinkronu orbitu. U nastavku godine uslijedile su dodatne misije, uključujući let VA264 s meteorološkim satelitom Metop-SGA1 i let VA265 s Copernicus Sentinel-1D, kako je prikazano u Arianespaceovu pregledu “Road to Space”. U prosincu 2025. izvedena je misija VA266, u kojoj je Ariane 6 lansirala par satelita za europski navigacijski sustav Galileo. ArianeGroup je nakon tog lansiranja istaknuo da je riječ o petom letu Ariane 6 u manje od 18 mjeseci i još jednom koraku u izgradnji pouzdane kadence. Taj niz misija važan je jer pokazuje stabilizaciju operativnog procesa, što je preduvjet da opcijske nadogradnje poput ASTRIS-a postanu tržišno relevantne. Kada bazni sustav “drži ritam”, dodatni stupanj može preuzeti ulogu diferencijatora i otvoriti nove profile misija.
Što je ASTRIS i kako mijenja raspodjelu posla u letu
Prema ESA-i, ASTRIS je opcijski dodatni stupanj za Ariane 6, smješten unutar oplate rakete, na koji se satelit može montirati na vrh. U tipičnoj konfiguraciji Ariane 6 nakon odvajanja stupnjeva i izvedenih paljenja Vinci motora isporučuje sustav u planiranu ili prijelaznu orbitu, a ASTRIS zatim preuzima i dovršava transfer. ESA navodi da gornji stupanj Ariane 6, zahvaljujući Vinci motoru, može ponovno paliti do četiri puta, dok ASTRIS može misiji dodati još više paljenja i time otvoriti dodatne mogućnosti manevriranja. To je važno za misije koje traže više promjena orbite, više razdvajanja tereta u različitim točkama i više preciznosti u završnom umetanja. Ujedno, dulje trajanje leta i dodatni manevari omogućuju “širenje dosega” bez promjene osnovne raketne arhitekture. ESA ASTRIS opisuje kao dio sustava Ariane 6 koji u određenom trenutku preuzima zadatak kada gornji stupanj “odradi svoje”. Upravo ta podjela rada povećava fleksibilnost misija, osobito u kombinacijama gdje jedan let treba zadovoljiti više različitih orbitalnih zahtjeva.
Takva arhitektura posebno je zanimljiva kada je satelitu preskupo ili tehnički neisplativo nositi veliku količinu goriva za transfer. U praksi, svaki kilogram pogonskog goriva koji satelit ne mora ponijeti može se pretvoriti u dodatni korisni teret, snažniji komunikacijski podsustav, veću bateriju ili veće solarne panele. U komercijalnim misijama to često znači dulji vijek trajanja u operativnoj orbiti, jer satelit nakon umetanja može “čuvati” gorivo za korekcije i održavanje pozicije. Kod znanstvenih misija, manja ovisnost o vlastitom pogonu može pojednostavniti dizajn letjelice i smanjiti broj kritičnih faza koje satelit mora izvesti sam. ESA naglašava da ASTRIS preuzima dio posla “između orbita”, što se izravno odražava na raspodjelu rizika i na mogućnost planiranja složenijih putanja. Kada transferni stupanj odradi završne manevre, satelit može biti projektiran više kao “radna platforma”, a manje kao “platforma koja mora preživjeti duga transferna putovanja”. U tržišnom smislu, to otvara prostor za nove vrste ugovora i usluga u kojima se ne prodaje samo lansiranje, nego i “dostava u ciljnu orbitu”.
Od GTO do GEO: zašto je ova ruta ključna za komercijalne satelite
Jedan od najjasnijih primjera koje ESA navodi odnosi se na geostacionarni sektor. U klasičnoj shemi lansiranja raketa isporučuje satelit u geostacionarnu prijelaznu orbitu (GTO), a satelit zatim vlastitim pogonom obavlja prijelaz na geostacionarnu orbitu (GEO), gdje ostaje iznad približno iste točke na Zemlji. Taj prijelaz troši gorivo i vrijeme, a kod satelita s električnim pogonom može trajati tjednima ili mjesecima, uz višekratne manevre postupnog podizanja orbite. Tijekom tog razdoblja satelit je često u prijelaznoj fazi, bez punog operativnog rada, a planiranje usluge ovisi o tome kada će letjelica doista “sjesti” na svoju poziciju. Osim toga, gorivo potrošeno u transferu više nije dostupno za kasnije održavanje položaja, što u konačnici može utjecati na dugoročnu ekonomiku misije. Zbog toga se rješenja koja skraćuju transfer i smanjuju potrošnju goriva promatraju kao izravna ušteda, a ne samo kao tehnička “zgodnost”.
Prema ESA-i, ASTRIS omogućuje drukčiju podjelu rada: Ariane 6 može isporučiti ASTRIS i teret u GTO, a zatim ASTRIS transferom dovršiti put do GEO, čime se štedi vrijeme i gorivo samog satelita. ArianeGroup je u priopćenju iz srpnja 2021. naglasio da bi ASTRIS mogao ubrzati put električno pogonjenih satelita do operativne orbite s “mjeseci” na “nekoliko sati”, ovisno o profilu misije i raspoloživom gorivu. U poslovnom smislu, to mijenja i način ugovaranja usluga: satelit brže ulazi u radni režim, a dio kompleksnosti transfera prelazi na lansirni sustav. Ujedno, takav pristup može omogućiti drugačije optimizacije, primjerice veći korisni teret jer satelit ne mora nositi jednako velike rezerve za prijelaz. ESA u svojim materijalima kao tipičan primjer navodi upravo GTO–GEO logiku, jer se tu razlika u gorivu i vremenu najjasnije vidi. Kada se satelit brže nađe u GEO, ranije počinje generirati uslugu, što je u komercijalnom segmentu često presudan parametar. Time ASTRIS postaje alat koji spaja tehničku i ekonomsku stranu misije.
Rideshare i konstelacije: više orbita u jednom lansiranju
Drugo veliko područje gdje ASTRIS cilja na dodanu vrijednost jest rideshare, odnosno “dijeljeno lansiranje” više manjih tereta u jednom letu. U takvim misijama izazov nije samo ukupna masa tereta, nego i činjenica da različite letjelice često traže različite visine, različite nagibe i različite orbitalne ravnine. Ako svi tereti moraju koristiti vlastiti pogon kako bi se razišli do svojih ciljeva, svaki od njih plaća cijenu u masi, složenosti i riziku. Kod malih satelita to može biti presudno: dodavanje pogona znači manje prostora za instrumente, manje energije za korisni teret ili veći trošak proizvodnje. Upravo zato “posljednji kilometri” u orbiti postaju važni jednako kao i samo lansiranje, jer određuju koliko je rideshare doista isplativ. ESA ASTRIS predstavlja kao rješenje koje može povećati broj kombinacija misija koje se mogu “spakirati” u jedan let. To se posebno odnosi na situacije kada se želi u jednoj misiji isporučiti više tereta, ali u različite orbite.
ESA opisuje profil u kojem se prvi teret, smješten na vrhu, oslobađa nakon što gornji stupanj Ariane 6 postavi sustav u početnu orbitu. Zatim se ASTRIS, s drugim teretom, odvaja i vlastitim pogonom odlazi prema drugoj ciljnoj orbiti, gdje oslobađa preostali satelit. U praksi to omogućuje da jedna misija pokrije više orbitalnih “adresa”, pa i različite ravnine niske Zemljine orbite, bez toga da svaki satelit nosi velike rezerve goriva. ESA dodatno navodi da ASTRIS može povećati broj tereta koje Ariane 6 može isporučiti u različite niske orbite u jednom lansiranju, što je izravno povezano s rastom tržišta konstelacija. U kontekstu konstelacija, ESA ističe i posljedicu za dizajn satelita: ako se sateliti mogu izravnije isporučiti u operativnu orbitu, mogu biti manji i jeftiniji, jer ne moraju nositi toliko resursa za vlastite transferne manevre. To može ubrzati proizvodnju i skratiti vrijeme od narudžbe do operativne upotrebe, što je trend koji industrija već nekoliko godina forsira. Ujedno, preciznija isporuka u orbitu može smanjiti potrebu za dugim fazama “raspoređivanja” nakon lansiranja.
Tehnologija: BERTA motor, spremna goriva i višestruka paljenja
Prema ESA-i, ASTRIS ima upravljivi glavni motor koji se može paliti više puta te šest potisnika za manevre poput stabilizacije, korekcije orijentacije i fine kontrole leta. Glavni motor je BERTA snage 5 kN, a ESA navodi da radi na spremnim pogonskim tvarima koje ostaju u tekućem stanju u širokom rasponu temperatura i u uvjetima na Zemlji i u svemiru. Kao gorivo i oksidator koriste se MON (miješani oksidi dušika) i MMH (monometilhidrazin), pri čemu ESA ističe da se reakcija događa odmah pri kontaktu, bez potrebe za palnikom ili starterom. Takva “hipergolna” kombinacija, kako je opisano u ESA-inim materijalima, omogućuje jednostavniji dizajn i pouzdana ponovna paljenja, što je ključna značajka za duga putovanja i višestruke orbitalne promjene. ESA naglašava da je pouzdanost ponovnog paljenja jedna od temeljnih vrijednosti ovakvog stupnja, jer se misije mogu sastojati od niza manjih manevara raspoređenih kroz dulje razdoblje. U tehničkom smislu, to ASTRIS približava konceptu orbitalne “mobilnosti”, gdje je promjena orbite planirana kao standardna funkcija, a ne kao iznimka. Upravo zato se ASTRIS definira kao orbitalno transferno vozilo, a ne samo kao jednokratni “kick-stage”.
ESA na svojim stranicama navodi tehničke dimenzije ASTRIS-a: visinu stupnja od 1579 mm i promjer od 4430 mm, uz sučelje za adaptere svemirskih letjelica promjera 1780 mm. Dizajn uključuje dva para spremnika pogonskih tvari, pri čemu se njihove dimenzije mogu prilagoditi potrebama misije, što omogućuje optimizaciju mase i količine goriva prema planiranom broju manevra. ESA također navodi da ASTRIS ima odredišta koja obuhvaćaju više klasa orbita, od niske Zemljine orbite (LEO) preko geostacionarne prijelazne orbite (GTO) i geostacionarne orbite (GEO) do putanja prema Mjesecu i dubljem svemiru. Takva širina “mape” odredišta važna je jer se tržište ne svodi samo na klasične telekomunikacijske satelite, nego i na znanstvene misije, demonstratore i sve raznolikiju “sekundarnu” ponudu manjih tereta. Modularnost spremnika i višestruka paljenja čine osnovu za različite profile leta, od relativno kratkih i preciznih korekcija do duljih transfera. U praktičnom smislu, to znači da se ASTRIS može konfiguirati ovisno o tome je li prioritet brzina isporuke, količina manevra ili kombinacija više razdvajanja tereta. ESA je upravo tu prilagodljivost naglasila kao jednu od ključnih prednosti sustava.
Industrija, programi i financiranje: Njemačka jezgra, europska mreža dobavljača
ESA navodi da ASTRIS za Agenciju razvija ArianeGroup u Njemačkoj: konstrukcija se odvija u Bremenu, a glavni motor izrađuje se u Ottobrunnu. Projekt je uklopljen u ESA-in program prilagodbi Ariane 6, koji je usmjeren na to da raketa kroz operativni vijek dobiva nadogradnje prilagođene tržišnim potrebama te europskim znanstvenim i istraživačkim prioritetima, uključujući inicijative povezane s Mjesecom i Marsom. Takav pristup podrazumijeva “evoluciju proizvoda” umjesto jedne fiksne konfiguracije, što je važno u industriji koja se brzo mijenja. Ujedno, koncentracija ključnih aktivnosti u europskim pogonima povezuje ASTRIS s industrijskom politikom, a ne samo s tehnološkim razvojem. ESA navodi i da u programu sudjeluje više država članica, što je tipično za velike europske projekte u kojima se financiranje i industrijski udjeli raspoređuju kroz međunarodnu suradnju. Time se ASTRIS smješta u širi okvir europske proizvodne i tehnološke baze. U praksi, to može značiti i oslonac na mrežu dobavljača koji će kasnije pratiti serijsku proizvodnju kada se program približi operativnoj fazi.
U priopćenju ArianeGroupa iz srpnja 2021. navodi se da je ESA, u okviru programa “Ariane 6 Competitiveness Improvement Programme”, odabrala ArianeGroup kao glavnog izvođača razvoja ASTRIS-a, s razvojnim aktivnostima vrijednima 90 milijuna eura. U istom dokumentu istaknuto je uključivanje niza dobavljača i specijaliziranih tvrtki za pojedine podsustave, što upućuje na širu europsku industrijsku logiku: zadržati ključne kompetencije unutar Europe i povećati otpornost lanca dobave. Važan detalj je i evolucija očekivanja, jer se u tom dokumentu navodilo da je prvi let Ariane 6 s ASTRIS-om tada bio planiran za 2024. Iskustvo uvođenja Ariane 6 u službu, s faznim ulaskom u operativnu kadencu i postupnim širenjem manifesta, pokazuje da se rokovi u lansirnim programima mogu mijenjati kada se paralelno gradi proizvodnja, infrastruktura i operativni proces. Zbog toga se ASTRIS promatra kao nadogradnja čiji će tempo uvelike pratiti tempo stabilizacije osnovnog lansirnog sustava. Kada se potvrdi pouzdano izvođenje više misija godišnje, lakše je i tržišno planirati opcijske stupnjeve koji zahtijevaju dodatnu integraciju i dulje profile leta. U tom smislu, ASTRIS je dio dugoročnog plana, a ne jednokratna intervencija.
Šira slika: “vrijeme do orbite” postaje dio tržišne utakmice
U posljednjih nekoliko godina, rasprava o lansirnim sustavima sve se manje svodi samo na pitanje “može li raketa ponijeti teret”, a sve više na pitanje “koliko brzo i koliko precizno može isporučiti teret na željenu orbitu”. U toj se promjeni vidi i uloga ASTRIS-a. Ako satelit ne mora tjednima “penjati” orbitu, nego može biti umetnut izravnije i preciznije, misija dobiva na operativnoj učinkovitosti i predvidljivosti. To posebno vrijedi za komercijalne komunikacijske satelite, ali i za sustave koji imaju sigurnosnu dimenziju, gdje se vrijednost često mjeri brzinom dostupnosti usluge i pouzdanošću rasporeda. Ujedno, sposobnost da se u jednom letu podrži više odredišta i više orbitalnih ravnina može povećati atraktivnost rideshare ponuda, jer se smanjuje kompromis između cijene i ciljne orbite. ESA ASTRIS predstavlja kao alat koji povećava fleksibilnost misija, ali i kao način da Ariane 6 dobije “širi doseg” bez promjene osnovne raketne konfiguracije. Kada se tržište brzo mijenja, takve nadogradnje mogu biti konkurentski faktor. U konačnici, cilj je da europski sustav ne nudi samo lansiranje, nego i preciznu orbitalnu logistiku.
ASTRIS se pritom ne postavlja kao zamjena za gornji stupanj Ariane 6, nego kao dodatni sloj “svemirske mobilnosti” koji povezuje klasično lansiranje i sve češći koncept orbitalne logistike. ESA navodi da ASTRIS širi doseg Ariane 6 i prema udaljenijim odredištima, uključujući Mjesec, Mars i asteroidalne orbite, što upućuje na ambiciju da se europska ponuda ne iscrpljuje samo u klasičnim komercijalnim orbitama. Do 13. siječnja 2026., prema javno objavljenim informacijama ESA-e i industrijskih partnera, ASTRIS je i dalje u razvoju kao opcijski dodatni stupanj s definiranim tehničkim konceptom i razrađenim scenarijima uporabe. Ako se te mogućnosti potvrde u letu, Ariane 6 dobiva dodatni instrument za precizno umetanje tereta, složenije rideshare misije i transferne profile koji bi, bez dodatnog stupnja, zahtijevali kompromis na strani satelita. Time ASTRIS postaje dio šire priče o tome kako Europa stabilizira lansirni sustav i istodobno ga priprema za tržište koje traži preciznost, fleksibilnost i brzu “dostavu” u ciljnu orbitu.
Izvori:- Europska svemirska agencija (ESA) – službeni opis projekta ASTRIS, misijski scenariji i tehnički podaci (link)
- Europska svemirska agencija (ESA) – post-launch izvješće o inauguralnom letu Ariane 6 i demonstraciji ponašanja gornjeg stupnja (link)
- ArianeGroup – priopćenje o odabiru ArianeGroupa za razvoj ASTRIS-a i vrijednosti ugovora (PDF, 13. srpnja 2021.) (link)
- Arianespace – “Road to Space” pregled posljednjih lansiranja (VA263, VA264, VA265) (link)
- ArianeGroup – vijest o uspješnom lansiranju Galileo L14 misijom VA266 (17. prosinca 2025.) (link)
Kreirano: utorak, 13. siječnja, 2026.
Pronađite smještaj u blizini