Hubble donio najjasniji pogled na “Jaje” u Labudu: svjetlosni snopovi otkrivaju posljednje faze zvijezde nalik Suncu
Svemirski teleskop Hubble, zajednički projekt NASA-e i Europske svemirske agencije (ESA), objavio je 10. veljače 2026., a NASA je istoga tjedna objavila i vlastito priopćenje. novu, iznimno detaljnu sliku takozvane Maglice Jaje (Egg Nebula, CRL 2688) u zviježđu Labud. Riječ je o rijetkom i kratkotrajnom prijelaznom stadiju u umiranju zvijezde slične Suncu, u kojem se odbačeni slojevi plina i prašine tek počinju organizirati u strukturu koja će kasnije postati planetarna maglica. U ovom trenutku, Maglica Jaje ne sjaji vlastitom emisijom ioniziranog plina kao mnoge poznate planetarne maglice, nego se prvenstveno “vidi” zahvaljujući reflektiranoj svjetlosti središnje zvijezde koja se probija kroz otvore u gustoj prašini.
Nova Hubbleova kompozicija, dobivena kombiniranjem podataka iz programa snimanja iz 2012. s dodatnim opažanjima iz istog programa, prikazuje finu igru svjetla i sjene u prašnjavom omotaču te naglašava uredne, gotovo simetrične uzorke lukova i mlazova. Upravo ta pravilnost, prema objašnjenjima NASA-e i ESA/Hubble tima, upućuje da se ne radi o eksplozivnom događaju poput supernove, nego o nizu koordiniranih izbacivanja materijala iz ugljikom obogaćene unutrašnjosti zvijezde, čiji mehanizmi još nisu do kraja razjašnjeni.
Gdje se nalazi Maglica Jaje i zašto je posebna
Maglica Jaje nalazi se približno 1.000 svjetlosnih godina od Zemlje u zviježđu Labud, a u katalozima se vodi i kao CRL 2688. U Hubbleovoj slici središte objekta zauzima tamniji, neproziran ovalni “kokon” prašine koji skriva samu zvijezdu, stvarajući vizualnu asocijaciju na žumanjak zaklonjen u “bjelanjku”. Svjetlost ipak pronalazi put van: kroz polarni otvor – koji se u službenim opisima uspoređuje s “okom” – dio zračenja izlazi iz zatvorenog omotača i osvjetljava vanjske slojeve.
Maglica Jaje u astronomiji ima dodatnu težinu jer je, prema ESA-i, bila prva, najmlađa i najbliža predplanetarna (pre-planetarna) maglica koja je uopće otkrivena. Predplanetarna maglica je prijelazni stadij između kasne faze crvenog diva i nastanka planetarne maglice: zvijezda odbacuje vanjske slojeve, a izložena jezgra se postupno zagrijava. Tek kada jezgra postane dovoljno vruća da ionizira okolni plin, nastaju sjajne, “neonske” ljuske kakve se vide u poznatim primjerima planetarnih maglica. Kod Maglice Jaje taj trenutak još nije nastupio, pa promatranja nude rijetku priliku da se proces izbacivanja materijala proučava dok su tragovi “svježi”.
Svjetlosni “reflektori” i tragovi skrivenih pratitelja
Jedan od najupečatljivijih elemenata na novoj Hubbleovoj slici jesu dva snažna, uska snopa svjetlosti koji izbijaju s obje strane prašnjavog diska i probijaju se prema van, poput kozmičkih reflektora. Ti snopovi osvjetljavaju brže polarne režnjeve (lobuse) koji “prodiru” kroz sporiji, stariji niz koncentričnih lukova – nalik godovima na presjeku stabla, samo što ovdje slojevi predstavljaju epizode izbacivanja plina i prašine.
NASA i ESA/Hubble pritom ističu da oblici i gibanja struktura upućuju na moguću gravitacijsku interakciju s jednim ili više nevidljivih pratećih zvijezda. Takvi pratitelji mogli bi biti zakopani duboko u gustom disku prašine, pa izravno promatranje nije moguće, ali njihov utjecaj može se “čitati” iz geometrije mlazova, osi simetrije i raspodjele materijala. Drugim riječima: u urednosti koju Hubble vidi može se kriti potpis dinamičkog “plesa” više tijela.
Kako nastaju planetarne maglice – i gdje se Maglica Jaje uklapa
Zvijezde mase slične Suncu većinu života provode pretvarajući vodik u helij u svojoj jezgri. Kada se ta “zaliha” iscrpi, zvijezda prolazi kroz složene promjene: širi se u crvenog diva, a kasnije, u fazama s impulsima i snažnim zvjezdanim vjetrovima, počinje odbacivati vanjske slojeve. Taj odbačeni materijal tvori omotač plina i prašine oko zvijezde. U završnici, jezgra se ogoli i nastavlja se zagrijavati. Kada postane dovoljno vruća, njezino ultraljubičasto zračenje ionizira odbačeni plin, koji tada zasvijetli – i nastaje planetarna maglica.
Planetarne maglice, unatoč nazivu, nemaju veze s planetima: povijesno ime potječe iz doba teleskopa kada su se kroz okular činile kao sićušni, diskasti objekti. Danas su one važne jer u međuzvjezdani prostor vraćaju elemente i prašinu nastale u zvjezdanim unutrašnjostima, čime “hrane” buduće generacije zvijezda i planetarnih sustava. U tom kontekstu, Maglica Jaje predstavlja posebno kratko “prozor-vrijeme” – pre-planetarnu fazu koja traje tek nekoliko tisuća godina – u kojem se može pratiti kako točno materijal napušta zvijezdu, kako se organizira u diskove, lukove i mlazove te kako ga oblikuju gravitacija i magnetska polja.
Zašto simetrija nije slučajna: uredni lukovi umjesto kaotične eksplozije
Kada astronomi promatraju ostatke supernova, često nailaze na nepravilne, razbacane strukture: eksplozija je nasilna i asimetrična, a udarni valovi oblikuju okolinu kaotično. Kod Maglice Jaje slika je drugačija. Uočljivi su ponavljajući, koncentrični lukovi i relativno pravilni polarni izboji, što, prema NASA-i i ESA/Hubble timu, čini malo vjerojatnim scenarij eksplozije. Umjesto toga, naglasak je na “sputtering” događajima – seriji slabije shvaćenih izbacivanja materijala iz zvijezde, vjerojatno povezanih s procesima u ugljikom bogatoj jezgri i dinamici omotača.
Takvi ciklički ispusti mogu stvarati “prstenove” i lukove, dok usmjereni mlazovi mogu probijati rupe u prašini i stvarati kanale kroz koje potom izlazi svjetlost. Hubbleova visoka rezolucija ovdje je presudna: sitni detalji u prašnjavoj ljusci, vidljivi kao blage valovitosti i razlike u sjaju, mogu se uspoređivati s ranijim snimkama i tako mjeriti promjene kroz vrijeme.
Hubbleovo višedesetljetno “praćenje” Maglice Jaje
Iako je nova slika predstavljena kao najjasniji pogled dosad, Hubble se Maglici Jaje vraća već desetljećima, gradeći svojevrsni vremenski niz. Prema službenim opisima, prva vidljiva snimka nastala je instrumentom WFPC2, a 1997. nadopunjena je bliskim infracrvenim opažanjima kamerom NICMOS, što je pomoglo “zaviriti” kroz dio prašine i bolje razumjeti raspodjelu svjetlosti. U 2003. godini instrument ACS dao je širi uvid u valovite strukture prašine oko središta, dok je 2012. WFC3 “zumirao” središnji dio, naglašavajući dramatične izljeve plina i prašine.
Najnovija kompozicija koristi podatke kojima je izrađena slika iz 2012., ali ih dopunjuje dodatnim opažanjima iz istog programa. Time se, kako ističe ESA/Hubble, dobiva materijal koji se može izravno uspoređivati s ranijim snimkama, pa se promjene u malim strukturama mogu pratiti na vremenskoj skali od desetljeća. Takav pristup povećava znanstvenu vrijednost: ne gleda se samo “lijepa slika”, nego se dobiva alat za provjeru modela o tome kako nastaju planetarne maglice i kako se razvijaju ispadi zvjezdane materije.
Što Maglica Jaje govori o podrijetlu kozmičke prašine i “materijala za planete”
U popularnim prikazima svemira često se ističe da su “svi teži elementi nastali u zvijezdama”. U slučaju zvijezda nalik Suncu, važan dio priče nije eksplozija, nego dugotrajno, postupno obogaćivanje okoline prašinom i plinom. NASA u opisu nove slike podsjeća da su stare zvijezde poput ove stvarale i izbacivale prašinu koja je kasnije sudjelovala u nastanku novih zvjezdanih sustava, uključujući i naš. Sunčev sustav se, prema standardnim geološkim i planetološkim procjenama, formirao prije oko 4,5 milijardi godina, a materijal iz prijašnjih generacija zvijezda bio je dio te smjese.
Maglica Jaje zato je više od “egzotičnog objekta”: ona je laboratorij za razumijevanje kako se prašina, ključna za nastanak stjenovitih planeta, uopće izbacuje iz zvijezde i kako se miješa s međuzvjezdanim medijem. U njoj se u isto vrijeme vide tragovi sporijih, starijih izbacivanja (koncentrični lukovi) i bržih, novijih izljeva (polarni režnjevi). Takav “slojni zapis” pomaže rekonstrukciji povijesti zvjezdinih pulsacija i promjena.
Međunarodni projekt koji traje desetljećima
Hubble radi već više od tri desetljeća, a ESA/Hubble navodi i više od 35 godina operacija, što ga čini jedinstvenim među opservatorijima po kontinuitetu i kvaliteti podataka. Misija je oblikovana međunarodnom suradnjom NASA-e i ESA-e: NASA-in Goddard Space Flight Center upravlja teleskopom i misijskim operacijama, uz podršku tvrtke Lockheed Martin Space, dok Znanstveni institut za svemirski teleskop (Space Telescope Science Institute) u Baltimoreu vodi znanstvene operacije za NASA-u.
Upravo taj sustav, s dugotrajnim arhivom i mogućnošću povratka na iste mete, omogućuje priče poput ove: objekt koji se mijenja na skali stotina ili tisuća godina može se, zahvaljujući desetljećima konzistentnih opažanja, promatrati u “usporenom filmu”. Maglica Jaje pritom ostaje jedna od najzornijih scena tog prijelaza – trenutak u kojem zvijezda nalik Suncu, skrivena u vlastitoj prašini, još uvijek osvjetljava okolinu reflektiranim svjetlom, dok se polako priprema na sljedeći čin: ionizaciju i nastanak pune planetarne maglice.
Izvori:- NASA Science (Hubble) – službeno priopćenje i opis nove kompozicije Maglice Jaje, uključujući kontekst pre-planetarne faze i podatke o misiji (link)- ESA/Hubble – objava heic2604 s objašnjenjem struktura, mogućih pratitelja i usporedbe s ranijim opažanjima (link)- Europska svemirska agencija (ESA) – multimedijalna stranica s podacima o slici, opisu objekta i kreditima (link)
Kreirano: subota, 14. veljače, 2026.
Pronađite smještaj u blizini