Planine koje čuvaju vodu: Pariacaca iz satelitske perspektive

Nakon obilježavanja Međunarodnog dana planina, 11. prosinca 2025., pozornost znanstvenika i javnosti ponovno se usmjerava na krhke planinske ekosustave diljem svijeta. Jedan od njih je i planinski lanac Pariacaca u Peruu, dio središnjih Anda koji iz svemira promatra misija Copernicus Sentinel-2. Najnovija snimka u lažnim bojama, nastala 7. prosinca, otkriva kako se visokoandijski krajolik mijenja pod utjecajem klime, ali i koliko je važan za opskrbu vodom milijuna ljudi.

Pariacaca, poznata i kao Cordillera de Huarochirí, proteže se kroz regije Lima i Junín u središnjem Peruu. Riječ je o segmentu Cordillera Central, planinskog lanca koji čini „kralježnicu“ zemlje. Najviši vrh, također nazvan Pariacaca, uzdiže se na oko 5 750 metara nadmorske visine i stoljećima je bio štovan kao sveti „apu“, planinski duh u andskoj kozmologiji. Danas je taj isti masiv ključan i u sasvim suvremenom smislu: kao prirodni rezervoar leda i snijega koji hrani važne riječne sustave.

Satelitska fotografija snimljena instrumentom Multispectral Imager (MSI) na Sentinel-2 koristi bliski infracrveni kanal kako bi vegetacija bila prikazana u nijansama crvene. Na taj način, visokoandijski travnjaci, grmolika vegetacija i rijetki šumski ostaci odijeljeni su od golih stijena, leda i vodenih površina. U prikazu u lažnim bojama crvene površine označavaju živi biljni pokrov, tamnije nijanse pripadaju gušćim šumskim džepovima, a svjetlije, gotovo narančaste, označavaju travnjake i pašnjake koji prate doline i obale jezera.

Unatoč dojmu intenzivne crvene boje na snimci, Pariacaca je zapravo pretežno krševito i sušno područje. Klimu obilježavaju velike dnevne oscilacije, dugotrajna sušna razdoblja i relativno skromne oborine. Vegetacija je zato prilagođena ekstremnim uvjetima: prevladavaju visinske trave i otporni grmovi, dok se u vlažnijim udolinama i uz jezera pojavljuju vlažni pašnjaci i manji šumski kompleksi. Tamno crveni otoci na snimci odaju prisutnost šuma keñuala i drugih visokoplaninskih vrsta koje se oslanjaju na vlažne mikrolokacije.

Najupadljiviji motiv na Sentinel-2 snimci ipak su bijele površine snijega i leda koje prekrivaju najviše dijelove grebena. Vrh Pariacaca i susjedni vrhovi tvore relativno kompaktan ledeni sustav, čiji se glečeri, poput Nevado Pariacaca, spuštaju niz padine prema ledenjačkim jezerima niže u dolinama. Ove mase leda možda ne izgledaju golemo u usporedbi s himalajskim ili alpinskim ledenjacima, no za središnji Peru imaju presudnu ulogu: u sušnoj sezoni otapanjem osiguravaju stabilan dotok vode u riječne tokove koji napajaju Lima Metropolitan i poljoprivredne doline unutrašnjosti.

Satelitska slika otkriva niz tamnih i zelenkastih mrlja – to su jezera, većinom ledenjačkog podrijetla. Najviša, smještena neposredno ispod ledenih polja, imaju karakterističnu smaragdnu ili tirkiznu boju. Takva nijansa nastaje zbog sitnih čestica erodiranog stijenskog materijala koje glečeri unose u vodu. Te čestice raspršuju svjetlost i jezerima daju jedinstven sjaj. Niža jezera prikazuju se u tamnijim nijansama, gotovo crnima, što odražava veću dubinu i drukčiji sastav sedimenta.

Pariacaca i okolna jezera dio su zaštićenog područja poznatog kao krajobrazni rezervat Nor Yauyos-Cochas. Ova prostrana rezervatna zona, proglašena početkom 21. stoljeća, štiti gornje tokove rijeka Cañete i Cochas-Pachacayo, bogatu visinsku floru i faunu te impresivan mozaik slapova, kanjona i laguna. Za lokalne zajednice, ali i za stanovnike udaljene Lime, to je „vodna kula“ koja prikuplja oborinsku vodu u obliku snijega, leda, tla zasićenog vlagom i prirodnih akumulacija.

Koncept planina kao „vodnih tornjeva“ posebno je izražen u andskom kontekstu. Tijekom kišne sezone glečeri i tlo skladište goleme količine vode, dok u sušnim mjesecima postupno otpuštaju otopljeni snijeg i led u rijeke. Na taj se način ublažavaju ekstremne oscilacije protoka i osigurava relativno ujednačena opskrba vodom za navodnjavanje, opskrbu kućanstava i proizvodnju energije u hidroelektranama. U slučaju Pariacace, taj ciklus je od vitalnog značaja za Lima-Cañete sustav i za poljoprivredna područja regije Junín.

Za razliku od klasičnih fotografija, Sentinel-2 omogućuje kvantitativno praćenje tih procesa. Multispektralni instrument MSI prikuplja podatke u 13 spektralnih kanala različite prostorne rezolucije, od 10 do 60 metara. Kombinacijom vidljivih, bliskih infracrvenih i kratkovalnih infracrvenih kanala znanstvenici mogu precizno razlikovati snijeg, led, vodu, vegetaciju i golo tlo te pratiti promjene kroz vrijeme. U slučaju Pariacace, usporedbe snimaka kroz desetljeća jasno pokazuju povlačenje ledenjaka i širenje sivih, ogoljenih padina ondje gdje je nekad bio led.

Istraživanja temeljena na satelitskim i arhivskim zračnim snimkama potvrđuju da je u masivu Pariacaca od 1970. do kraja 2010-ih izgubljeno više od polovice ledenjačke površine. Povlačenje je bilo osobito brzo tijekom 1980-ih i 1990-ih, kada je porast temperature zraka ubrzao topljenje tropskih ledenjaka. Iako se u novije vrijeme brzina povlačenja djelomično usporila, trend je i dalje negativan: gornje granice leda povukle su se prema višim nadmorskim visinama, dok su niže padine ostale bez trajnog snježnog pokrova.

Na Sentinel-2 snimci taj proces doslovno ostavlja trag. Nekoć ledene zone sada se ističu kao široke, sivo-smeđe površine bez vegetacije. Riječ je o području koje se tek postupno koloniziraju pionirske biljne vrste. U usporedbi s crveno obojenim travnjacima i grmovima, ti ogoljeni dijelovi planine djeluju kao ožiljci u krajoliku. Istodobno, novonastala ledenjačka jezera i proširenja postojećih lagoona svjedoče o povezanosti topljenja leda i porasta volumena vode u prirodnim akumulacijama.

Gubitak ledenjaka ima dvostruki učinak na vodne resurse. U kratkom roku, povećano topljenje može kratkotrajno povećati dotok vode nizvodno, što se čini povoljnim. Međutim, dugoročno, kako se ledenjačka masa smanjuje, smanjuje se i njezin kapacitet za skladištenje vode. U nekom trenutku sustav prelazi u fazu u kojoj rijeke primaju manje vode tijekom sušne sezone nego što je bilo u prošlosti. Znanstvenici taj prijelaz nazivaju „peak water“ – trenutkom kada godišnji dotok vode iz ledenjaka doseže vrhunac i zatim počinje opadati.

U Peruu je taj proces već zamjetan. Nacionalne analize pokazuju da je zemlja u posljednjih šezdesetak godina izgubila više od polovice ukupne ledenjačke površine, a pojedini manji ledenjaci u potpunosti su nestali. Pariacaca možda nije najpoznatiji planinski lanac u državi – tu ulogu imaju Cordillera Blanca i razvikani vrhovi poput Huascarána – no podaci ukazuju da se i ovdje odvija isti scenarij: snažno povlačenje leda, promjena vodnog režima i povećani rizik od prirodnih katastrofa.

Jedna od najvećih prijetnji su iznenadne poplave iz ledenjačkih jezera, poznate kao GLOF (glacial lake outburst flood). Kako se ledenjaci tope, jezera se šire, a njihove prirodne brane – morenski nasipi od rasutog kamenja i leda – postaju sve nestabilnije. Dovoljan je manji potres, odron ili ledena lavina da naruši ravnotežu i pokrene bujicu koja se može obrušiti niz dolinu, uništavajući mostove, ceste, polja i naselja. S obzirom na to da u dolinama ispod Pariacace žive zajednice koje ovise o poljoprivredi i stočarstvu, prevencija i monitoring takvih jezera imaju golemu važnost.

Satellitski podaci kao što su oni s misije Sentinel-2 ključni su za praćenje potencijalno opasnih jezera. Korištenjem ponavljanih snimanja moguće je mjeriti širenje vodene površine, pratiti promjene boje koje upućuju na dotok mulja i procjenjivati stabilnost prirodnih brana u kombinaciji s podacima o nagibu terena. U kombinaciji s radarskim i topografskim podacima drugih misija, stvara se dvodimenzionalna i trodimenzionalna slika rizika koja potom služi lokalnim vlastima i agencijama za planiranje zaštite.

Planinski lanac Pariacaca ima i bogato kulturno značenje. Još u predinkaskim vremenima planina je bila štovana kao božanstvo povezano s kišom, izvorima i plodnošću. Inke su je uključile u svoju mrežu svetih mjesta, a drevna procesijska ruta Qhapaq Ñan prolazila je upravo ovim grebenima, povezujući obalu s unutrašnjošću. Danas se duž starih staza odvijaju trekking rute, a posjetitelji prolaze kroz sela u kojima se i dalje govori kečuanski jezik i obrađuju terasasta polja s krumpirom, kvinojom i drugim tradicionalnim kulturama.

U kadru Sentinel-2 snimke prepoznaju se i tragovi ljudske prisutnosti: uski planinski putovi, razbacani pastirski torovi, povremene građevine uz obale jezera i slapova. Iako područje izgleda gotovo nenaseljeno, riječ je o prostoru intenzivne, ali razmjerno niskointenzivne uporabe zemljišta – stočarstvo, mala poljoprivreda, tradicionalno ribarstvo u planinskim lagunama i rastući planinski turizam. Upravo su ti lokalni oblici korištenja prostora izravno ovisni o stabilnosti vodnog ciklusa i o zdravlju ledenjačkog sustava.

Krajobrazni rezervat Nor Yauyos-Cochas obuhvaća spektar ekosustava, od vlažnih dolina do visokih planinskih pustinja, pa čak i područja vječitog snijega. U njemu obitavaju kondori, lisice, vikunje, vodene ptice i brojne endemične vrste biljaka. Uključivanje Pariacace u ovaj zaštićeni okvir znači da su aktivnosti poput rudarenja i nekontrolirane infrastrukture strože regulirane. Ipak, ni status zaštićenog područja ne može zaustaviti globalne klimatske procese koji ubrzavaju otapanje snijega i leda.

Međunarodni dan planina 2025. godine posvećen je temi „Lednjaci su važni za vodu, hranu i životna sredstva u planinama i izvan njih“. Taj slogan izravno odjekuje u priči o Pariacaci. Glečeri u andskim planinama napajaju ne samo visinska sela nego i velike nizinske gradove, poljoprivredne doline i hidroenergetske sustave stotinama kilometara nizvodno. U sušnim tropskim zonama, poput obale Perua, planinski led i snijeg često su jedini pouzdani izvor slatke vode.

Peru je pritom jedna od zemalja koja najviše osjeća posljedice topljenja tropskih ledenjaka. Znanstvene procjene govore da je između početka 1960-ih i danas izgubljeno više od 50 % nacionalne ledenjačke površine, dok su neki ledenjaci u potpunosti nestali. Ta činjenica ima dalekosežne posljedice ne samo za opskrbu vodom, nego i za rizik od klizišta, erozije, promjene vegetacijskih zona i gubitka bioraznolikosti. Pariacaca je, sa svojom kombinacijom ledenih polja, jezera i strmih dolina, koncentrirani primjer tih globalnih trendova.

Upravo zato misije poput Sentinel-2 postaju neizostavan alat u upravljanju planinskim područjima. Za razliku od tradicionalnih terenskih mjerenja koja zahtijevaju dugotrajne i logistički zahtjevne ekspedicije, sateliti omogućuju česta, standardizirana i prostorno kontinuirana opažanja. To znači da se može pratiti ne samo stanje ledenjaka, nego i promjene vegetacije, širenje poljoprivrednih površina, degradacija pašnjaka ili posljedice požara. U rezervatu Nor Yauyos-Cochas takvi podaci pomažu ravnoteži između očuvanja prirode i potreba lokalnih zajednica.

Na Sentinel-2 snimci Pariacace lako je uočiti i hidrološku povezanost različitih elemenata krajolika. Bijela polja snijega prelijevaju se u mrežu potočića koji hrane tamnoplava i zelenkasta jezera, iz kojih potom izviru rijeke Cañete i Cochas-Pachacayo. Te rijeke zatim putuju stotinama kilometara, spuštajući se prema pacifičkoj obali ili se uključujući u golem riječki sustav Amazone. U tom smislu, svaka pahulja snijega koja padne na greben Pariacace na kraju postaje dio mnogo većeg hidrološkog mozaika koji povezuje planine, nizine i oceane.

Pariacaca je i sve traženije odredište za planinare i ljubitelje prirode koji iz Lime i drugih peruanskih gradova dolaze u potrazi za tišinom i nepreglednim vidicima. Trekking rute vode duž starih inčkih staza, preko prijevoja iznad 4 500 metara i uz jezera u kojima se zrcale ledene kupole vrhova. No posjet tom području podrazumijeva i suočavanje s realnošću klimatskih promjena: mnogi lokalni vodiči svjedoče da snježna granica svake godine „bježi“ sve više, a pojedine rute koje su nekad vodile po ledu danas prolaze po golom kamenju.

U kontekstu Međunarodnog dana planina, pogled Sentinel-2 misije na planinski lanac Pariacaca podsjeća koliko su planine istodobno veličanstvene i ranjive. One istovremeno čuvaju vodu za buduće mjesece, hrane rijeke, podržavaju poljoprivredu, štite bioraznolikost i nose duboko ukorijenjena kulturna značenja. Ali upravo su ti isti ekosustavi među prvima na udaru klimatskih promjena. Praćenje iz svemira, kombinirano s lokalnim znanjem i mjerama prilagodbe, presudno je kako bi se osiguralo da snijeg i led Pariacace nastave hraniti izvore, jezera i rijeke na dobrobit zajednica koje ovise o njima.