Turizam bez gotovine u Europi: praktičnost kartica raste, ali rastu i barijere za goste i male biznise

Turizam bez gotovine: kad praktičnost odlučuje tko može putovati – i tko ostaje isključen

Dok se hotelske recepcije, zračne luke, stadioni i ljetni festivali sve brže prebacuju na kartice i mobilne novčanike, “cashless” više nije samo tehnološki trend nego i pitanje pristupa. Za dio gostiju digitalno plaćanje znači kraće redove, manje brige oko mjenjačnica i sigurnije transakcije. Za druge to postaje prepreka koja oblikuje itinerar, budžet i dojam destinacije – od prvog kontakta na aerodromu do posljednje kave u centru grada. Sve češće se događa da putnik tek na licu mjesta sazna da se na pojedinim lokacijama gotovina uopće ne prima ili da je prihvaćaju tek “iznimno”, uz dodatne korake i čekanje.

Promjena se najčešće opravdava bržom uslugom, manjim rizikom od krađe te jednostavnijim upravljanjem prometom i računovodstvom. No posljedice su šire: dodatne naknade, lošiji tečajevi, izloženost blokadama kartica i gubitak fleksibilnosti za obitelji, starije osobe te posjetitelje iz zemalja u kojima je gotovina i dalje dominantna. U turizmu, gdje je svaka sitna transakcija dio doživljaja, “nevidljiva” prepreka može odlučiti hoće li gost potrošiti više ili će odustati i potražiti alternativu. Kad plaćanje postane problem, ono prestaje biti tehnički detalj i postaje dio slike o tome je li destinacija gostoljubiva – ili djeluje kao da uvodi filtere.

Što znači “cashless” u turizmu i zašto se širi

U najjednostavnijem obliku, “cashless” znači da usluga na određenoj lokaciji ne prima fizički novac. U turizmu se taj model pojavljuje u nekoliko varijanti, a svaka nosi drukčije posljedice za potrošača:

• Potpuno bez gotovine – blagajne, kiosci, ugostiteljski objekti ili prijevoznici prihvaćaju samo kartice i digitalne novčanike, bez mogućnosti plaćanja banknotama i kovanicama.
• Hibridni model – gotovina se formalno prima, ali je “nepoželjna”: manje blagajni, ograničeno radno vrijeme, sporija usluga ili smanjena dostupnost sitnog novca, pa se kupac praktično usmjerava na karticu.
• Zatvoreni sustavi – na festivalima i događajima potrošnja ide preko prethodno napunjenih kartica ili narukvica, ponekad uz konverziju u “virtualnu valutu” i pravila povrata koja nisu uvijek intuitivna.

Razlozi zbog kojih se industrija okreće digitalnim plaćanjima su jasni: ubrzavanje usluge, lakše upravljanje zalihama, smanjenje troškova rukovanja gotovinom te bolja kontrola prihoda u uvjetima velikog broja kupnji. U event industriji i na sportskim objektima dodatni motiv je protočnost – brži redovi znače veću prodaju u kratkom vremenu, što se izravno pretvara u veći prihod organizatora i koncesionara. U zračnim lukama i prijevozu argumenti se često vežu uz sigurnost i standardizaciju procesa, a u ugostiteljstvu uz jednostavnije razduživanje i manje pogrešaka pri radu. Problem nastaje kada se pritom zanemari da turizam po definiciji okuplja ljude s različitim navikama, različitim bankarskim uslugama i različitim razinama digitalne pismenosti.

Europa sve više plaća digitalno, ali gotovina je i dalje masovno prisutna

Trend digitalizacije je očit, ali europska statistika pokazuje da je gotovina i dalje dio svakodnevice. Europska središnja banka u studiji o platnim navikama potrošača (SPACE 2024) bilježi nastavak prelaska na digitalna plaćanja, posebno u online okruženju. Ipak, na prodajnim mjestima u eurozoni gotovina je u 2024. i dalje bila najčešće korišten način plaćanja: korištena je u 52% POS transakcija, što je pad u odnosu na 59% u 2022. godini. U vrijednosti transakcija važniju ulogu imaju kartice, što upućuje na jednostavan obrazac: skuplje se češće plaća digitalno, dok se manji iznosi i dalje često zatvaraju gotovinom.

Sličnu sliku daje i istraživanje o prihvaćanju gotovine među tvrtkama u eurozoni. ECB navodi da je prihvaćanje gotovine između 2021. i 2024. palo s 96% na 88%, uz objašnjenje da potrošači sve rjeđe plaćaju gotovinom te da dio poslovanja prilagođava procese tom trendu. Istodobno, velika većina poduzeća koja gotovinu još primaju namjerava s tom praksom nastaviti, što pokazuje da gotovina i dalje ima funkciju “sigurnosne mreže” u svakodnevnim transakcijama. U turističkim zonama to može stvoriti napetost: gost očekuje da će moći platiti kao kod kuće, dok mu se na licu mjesta poručuje da “pravila igre” više ne uključuju banknote i kovanice.

Tko najviše osjeti pravilo “samo kartice”

U turizmu se neravnopravnost rijetko vidi na prvi pogled, ali se brzo osjeti na blagajni. “Cashless” najčešće pogađa nekoliko skupina, i to ne samo putnike nego i dio lokalnog stanovništva koje se oslanja na turističku infrastrukturu:

• Putnici iz “cash-based” zemalja – posjetitelji koji dolaze s gotovinom ili s karticama koje ne rade pouzdano u inozemstvu, kao i oni koji nemaju pristup povoljnim međunarodnim transakcijama.
• Obitelji i putnici s čvrstim budžetom – gotovina je često alat kontrole potrošnje; u digitalnom okruženju stalnih mikro-kupnji lakše je “izgubiti račun” koliko je novca već otišlo.
• Starije osobe i oni s nižom digitalnom pismenošću – dio njih putuje, dio živi u turističkim zonama i ovisi o trgovinama, prijevozu i uslugama koje se digitaliziraju.
• Mali poduzetnici – sezonski obrti i iznajmljivači koji moraju ulagati u terminale i plaćati naknade, ili riskiraju da izgube dio gostiju koji preferiraju karticu.
• Putnici bez stabilnog interneta ili prazne baterije – digitalni novčanik i aplikacije ovise o uređaju, napajanju i mreži, a gužve i putovanja često znače upravo suprotno.

Problem je i operativan, ne samo stvar navike. Kartice se mogu blokirati zbog sigurnosnih pravila banke, transakcije se mogu označiti kao sumnjive, a mobilna plaćanja ovise o autentifikaciji i ponekad o dodatnim provjerama. U takvim situacijama gotovina je najjednostavniji rezervni plan: radi i kada je signal slab, kada je uređaj pri kraju baterije ili kada sustav privremeno ne odgovara. Kada destinacija u potpunosti ukloni taj rezervni plan, putnik može ostati bez mogućnosti plaćanja baš u trenutku kada mu je najpotrebnije – u javnom prijevozu, pri ulasku na događaj, u restoranu nakon dugog puta ili pri kupnji osnovnih potrepština.

Od aerodroma do festivala: gdje se promjena najbrže vidi

Zračne luke i aviokompanije

Za putnika je ključan prvi kontakt s destinacijom: aerodrom i sustav prijevoza. Ako se ondje ne može platiti gotovinom – primjerice za naknadu, uslugu ili dodatni prtljag – posjetitelj se odmah mora osloniti na karticu. Delta Air Lines u službenoj obavijesti navodi da od 19. svibnja 2025. dodatne lokacije u međunarodnim tržištima postaju “cashless” i više ne prihvaćaju gotovinu. Putnik koji nije upoznat s pravilima može doživjeti vrlo praktičan problem: ne radi se o tome želi li platiti digitalno, nego o tome može li uopće dovršiti transakciju u trenutku kada mu je usluga potrebna.

Stadioni, dvorane i velika događanja

Sportski i koncertni objekti sve češće prelaze na “cashless” prodaju hrane i pića, uz obrazloženje da se smanjuju redovi i povećava učinkovitost. Neki objekti pokušavaju ublažiti problem uvođenjem “reverse ATM” uređaja, gdje se gotovina pretvara u prepaid karticu koja vrijedi unutar objekta. Iako to formalno omogućuje potrošnju, posjetitelja izlaže dodatnim koracima i čini potrošnju manje transparentnom, jer novac prvo mijenja oblik, a tek se potom troši. U gužvi prije početka utakmice ili koncerta, takav “korak viška” često znači odustajanje od kupnje, što je suprotno službenom argumentu o “boljem iskustvu”.

Festivali i zatvorene “valute” na narukvicama

Posebna priča su festivali koji uz “cashless” uvode i vlastite sustave naplate – tokeni, digitalni novčići i narukvice. Brussels Times u pregledu belgijske festivalske scene opisuje kako takvi sustavi mogu biti složeni za korisnike te prenosi upozorenja potrošačkih aktera o transparentnosti, pravilima povrata i mogućim gubicima zbog zaokruživanja ili naknada. Za turiste to znači dodatni sloj nesigurnosti: ne plaćaju više u eurima ili standardnom kartičnom transakcijom, nego u sustavu koji treba naučiti na licu mjesta, često pod pritiskom gužve. U praksi, posjetitelj može tek nakon događaja shvatiti da mu je ostao neiskorišten iznos ili da je povrat kompliciran.

Je li gotovina pravo i gdje se uključuje politika

Rasprava o gotovini u Europi prelazi okvire potrošačkih navika i ulazi u regulaciju. Europska komisija je 2023. predstavila prijedlog uredbe o jačanju statusa eura u gotovini kao zakonskog sredstva plaćanja. U dokumentu se navodi da koncept zakonskog sredstva plaćanja, kako ga tumači Sud Europske unije, uključuje opće pravilo prema kojem se euro-gotovina treba prihvaćati, uz ograničene i opravdane iznimke. ECB u okviru strategije gotovine naglašava cilj da pristup gotovini i prihvaćanje euro-gotovine budu pravno zajamčeni u cijeloj eurozoni, upravo zato što se infrastruktura gotovine u tišini može sužavati.

Norveška je, iako izvan EU-a, ponudila jasan primjer kako država može intervenirati. Norges Bank navodi da je u lipnju 2024. donesena izmjena zakona kojom se pojašnjava pravo potrošača: u prodajnim prostorima gdje poduzeće redovito prodaje robu ili usluge potrošačima, potrošaču se mora ponuditi mogućnost plaćanja zakonskim sredstvom plaćanja ako je moguće platiti i drugim rješenjima u ili u neposrednoj vezi s prodajnim prostorom. Takvo pravilo pokušava spriječiti da digitalno postane jedini ulaz u tržište, a pritom ne zabranjuje digitalne metode nego uvodi obvezu izbora.

Istodobno, rasprava se vodi i u zemljama koje su dugo slovile kao laboratoriji bezgotovinskog društva. The Guardian je u analizi švedskog slučaja opisao kako se, uz gotovo potpunu digitalizaciju plaćanja, sve više ističu sigurnosni i otpornostni argumenti, uključujući potrebu da gotovina ostane dostupna kao rezerva u krizama i prekidima digitalnih sustava. U takvim okolnostima gotovina dobiva novu funkciju: nije samo način plaćanja, nego i dio infrastrukture koja omogućuje kontinuitet života i gospodarstva.

Trošak praktičnosti: naknade, tečajevi i skriveni gubici

Za potrošača “cashless” često nije besplatan, čak i kada se prikazuje kao standard. Ako putnik mora podizati gotovinu i zatim je pretvarati u prepaid karticu ili festivalske tokene, gubi na nekoliko razina: naknada za podizanje, konverzija valute, eventualna naknada sustava te zaokruživanja i neiskorišteni iznos koji se teško vraća. Kod kartičnog plaćanja, dodatni trošak može biti dinamička konverzija valute (DCC) ili bankovne naknade za transakcije u inozemstvu – što putnik često ne vidi odmah, nego tek na izvodu. Posebno je osjetljivo kada se turist prisilno usmjerava na određeni način plaćanja, bez realne alternative.

Za male turističke poduzetnike, digitalna naplata je dvosjekli mač. Kartice donose sigurnost i smanjuju rizik rukovanja gotovinom, ali podrazumijevaju naknade i troškove opreme, a ponekad i obvezu ugovaranja s posrednicima. U sezonskim sredinama i kod mikro-poslova, razlika od nekoliko postotnih bodova može biti osjetna, posebno kada se radi o malim iznosima koji čine okosnicu lokalne potrošnje. Rezultat je segmentacija: dio ponude ostaje gotovinski orijentiran, dio postaje isključivo kartičan, a turist bira ono što mu je dostupno, ne nužno ono što je najbolja ponuda ili najautentičnije iskustvo.

Destinacije koje djeluju otvoreno i one koje djeluju zatvoreno

Osjećaj dobrodošlice često nastaje iz sitnih detalja: možeš li platiti vodu na kiosku, autobusnu kartu, ulaznicu za muzej ili obrok u restoranu bez dodatne logistike. Kada je odgovor “ne”, destinacija se može doživjeti kao manje pristupačna, osobito za putnike koji su navikli na gotovinu ili putuju s ograničenim budžetom. Turizam nije samo smještaj, nego lanac mikrotransakcija, a svaka točka na tom lancu može postati usko grlo. Ako festival ima zatvoreni sustav tokena, stadion ne prima gotovinu, a prijevoz traži aplikaciju, putnik dobiva dojam da mora biti “digitalno opremljen” da bi uopće sudjelovao u ponudi.

U tom smislu, “cashless” je i reputacijski rizik. Destinacija koja želi privući širi krug posjetitelja mora računati na različite navike plaćanja i različite financijske mogućnosti. To ne znači povratak isključivo na gotovinu, nego razumijevanje kako pravila naplate utječu na doživljaj dostupnosti. U vremenu kada se destinacije natječu za razne profile turista, financijska inkluzivnost postaje dio konkurentnosti jednako kao prometna povezanost, kvaliteta smještaja ili kulturna ponuda. Plaćanje je dio infrastrukture gostoprimstva: što je jednostavnije i predvidljivije, to je veća šansa da će se gost osjećati sigurno i dobrodošlo.

Kako smanjiti isključenje bez odustajanja od digitalnog

Praksa pokazuje da se dio problema može ublažiti bez odustajanja od kartica. Ključ je u dizajnu sustava i u jasnom informiranju posjetitelja:

• Jasna pravila prije dolaska – načine plaćanja treba istaknuti na službenim stranicama, u aplikacijama i na ulazu, kako bi putnik mogao planirati i pripremiti alternativu.
• Alternativa bez pametnog telefona – prepaid kartice koje se mogu kupiti gotovinom bez složenih procedura, uz jasno navedene i minimalne naknade.
• Transparentnost konverzija i povrata – posebno u zatvorenim festivalskim sustavima, gdje potrošač mora unaprijed znati uvjete povrata neiskorištenih sredstava.
• Očuvanje gotovine barem za osnovne usluge – javni prijevoz i osnovna opskrba su točke na kojima dostupnost načina plaćanja može odlučiti hoće li se gost snaći.
• Planovi za prekide sustava – offline scenariji u slučaju nestanka mreže ili struje, u kojima je gotovina najjednostavniji sigurnosni ventil.

Institucije u eurozoni sve otvorenije govore o važnosti gotovine kao opcije, čak i dok se digitalno plaćanje širi. ECB naglašava potrebu da pristup i prihvaćanje euro-gotovine budu zajamčeni u cijeloj eurozoni, a norveški primjer pokazuje kako se potrošačko pravo može izravno ojačati zakonom. U turizmu, gdje se razlike u navikama sudaraju na istom šalteru i istoj blagajni, takav pristup može biti praktičan kompromis: tehnologija može ubrzati uslugu, ali samo ako ostavi prostor i onima kojima je gotovina i dalje najpouzdaniji način plaćanja.

Izvori:

• European Central Bank – Study on the payment attitudes of consumers in the euro area (SPACE) 2024, podaci o udjelu gotovine i trendovima plaćanja (link)
• European Central Bank – Use of cash by companies in the euro area (survey 2024), trendovi prihvaćanja gotovine u poslovanju (link)
• European Central Bank – Access to and acceptance of cash, kontekst strategije gotovine i zakonodavnog prijedloga EU (link)
• EUR-Lex – Prijedlog uredbe o zakonskom sredstvu plaćanja euro-novčanica i kovanica (COM/2023/364), tumačenje koncepta zakonskog sredstva plaćanja (link)
• Norges Bank – “The right to pay cash”, pojašnjenje prava potrošača na plaćanje gotovinom (izmjena iz 2024.) (link)
• Delta Air Lines – službena obavijest o “cashless” lokacijama i pravilima naplate u zračnim lukama (link)
• The Brussels Times – pregled festivalskih “cashless” sustava u Belgiji i pitanja potrošačke transparentnosti (link)
• The Guardian – analiza švedskog preispitivanja gotovo bezgotovinskog modela i argumenta otpornosti sustava (link)