Svijest životinja
Čimpanze pamte prijatelje koje nisu vidjeli desetljećima
Istraživanje otkriva najdugovječnije socijalne memorije kod ne-ljudskih bića

Čimpanze prepoznaju fotografije članova svoje skupine koje nisu vidjeli više od 25 godina i pokazuju još veći entuzijazam prema slikama svojih prijatelja, otkriva nova studija.

Rad, koji dokazuje najdugotrajniju socijalnu memoriju zabilježenu izvan ljudske vrste te naglašava kako se ljudska kultura razvila iz zajedničkih predaka koje dijelimo s čimpanzama, našim najbližim rođacima, objavljen je danas u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.
"Čimpanze i bonobo majmuni prepoznaju pojedince iako ih nisu vidjeli desetljećima," rekao je glavni autor Christopher Krupenye, docent na Sveučilištu Johns Hopkins na Kriegerovoj školi umjetnosti i znanosti koji proučava svijest životinja. "Postoji mali, ali značajan obrazac veće pažnje prema pojedincima s kojima su imali pozitivnije odnose. To sugerira da se radi o nečemu više od puke upoznatosti, da prate aspekte kvalitete ovih socijalnih odnosa."

Nadalje, voditeljica istraživanja Laura Lewis, biološka antropologinja i komparativna psihologinja na Sveučilištu u Kaliforniji, Berkeley, dodaje: "Često razmišljamo o velikim majmunima kao o bićima vrlo različitim od nas, ali zapravo smo kod ovih životinja vidjeli kognitivne mehanizme vrlo slične našima, uključujući memoriju. Mislim da je to ono što čini ovu studiju tako uzbudljivom."

Istraživački tim nadahnut je potrazi za odgovorom koliko dugo majmuni pamte svoje vršnjake zbog vlastitih iskustava u radu s majmunima - osjećaja da ih životinje prepoznaju kada ih posjete, čak i ako su bili odsutni dugo vremena.
Čimpanze sjede blisko zajedno na drvetu

"Stječe se dojam da reagiraju kao da vas prepoznaju i da ste im vi vrlo različiti od prosječnog posjetitelja zoološkog vrta," rekao je Krupenye. "Uzbuđeni su što vas ponovno vide. Stoga je naš cilj s ovom studijom bio postaviti empirijsko pitanje: Imaju li doista snažnu i trajnu memoriju za poznate socijalne partnere?"

Eksperiment s majmunima
Istraživanje u Zoološkim vrtovima i utočištima
Istraživački tim surađivao je s čimpanzama i bonobima u Zoološkom vrtu u Edinburghu u Škotskoj, Zoološkom vrtu Planckendael u Belgiji i Utočištu Kumamoto u Japanu. Istraživači su sakupljali fotografije majmuna koji su ili napustili zoološke vrtove ili su umrli, pojedince koje sudionici nisu vidjeli najmanje devet mjeseci, a u nekim slučajevima i do 26 godina. Istraživači su također prikupljali podatke o odnosima koje je svaki sudionik imao sa bivšim članovima skupine - jesu li imali pozitivne ili negativne interakcije i slično.

Tim je pozvao majmune da sudjeluju u eksperimentu nudeći im sok, a dok su ga pili, majmunima su pokazane dvije fotografije jedna pored druge - majmuni koje su nekad poznavali i potpuni stranci. Koristeći neinvazivni uređaj za praćenje pokreta očiju, tim je mjerio gdje majmuni gledaju i koliko dugo, pretpostavljajući da će dulje gledati majmune koje prepoznaju.

Majmuni su znatno dulje gledali bivše članove skupine, bez obzira koliko dugo su bili razdvojeni. Još su dulje gledali svoje bivše prijatelje, one s kojima su imali pozitivnije interakcije.

U najekstremnijem slučaju tijekom eksperimenta, bonobo Louise nije vidjela svoju sestru Lorettu niti nećaka Erina više od 26 godina u vrijeme testiranja. Pokazala je izrazito snažnu pristranost prema njima u osam pokušaja.

Trajanje socijalne memorije kod velikih majmuna
Sjećanja koja nadilaze desetljeća
Rezultati ukazuju na to da socijalna memorija velikih majmuna može trajati više od 26 godina, većinu njihovog prosječnog životnog vijeka od 40 do 60 godina, te bi mogla biti usporediva s ljudskom memorijom, koja počinje opadati nakon 15 godina, ali može trajati i do 48 godina nakon razdvajanja. Takva dugotrajna socijalna memorija kod ljudi i naših najbližih rođaka sugerira da je ova vrsta memorije vjerojatno već postojala prije milijuna godina kod naših zajedničkih evolucijskih predaka. Ova memorija vjerojatno je stvorila temelj za razvoj ljudske kulture i omogućila pojavu jedinstveno ljudskih oblika interakcije poput međugrupne trgovine, gdje se odnosi održavaju tijekom mnogih godina razdvajanja, rekli su autori.

Ideja da se majmuni sjećaju informacija o kvaliteti svojih odnosa, godinama nakon bilo kakve potencijalne funkcionalnosti, još je jedan nov i ljudski sličan nalaz rada, rekao je Krupenye.

"Ovaj obrazac socijalnih odnosa koji oblikuje dugoročnu memoriju kod čimpanza i bonoba sličan je onome što vidimo kod ljudi, da i naši socijalni odnosi također čini se oblikuju našu dugoročnu memoriju pojedinaca," rekla je Lewis.

Rad također postavlja pitanja o tome da li majmuni osjećaju nedostatak pojedinaca s kojima više nisu, posebno svojih prijatelja i obitelji.

"Ideja da se oni sjećaju drugih i stoga mogu nedostajati tim pojedincima je zaista moćan kognitivni mehanizam i nešto što se smatralo jedinstveno ljudskim," rekla je Lewis. "Naša studija ne utvrđuje da oni to čine, ali postavlja pitanja o mogućnosti da imaju sposobnost to učiniti."

Utjecaj na razumijevanje velikih majmuna
Nastojanja za dublje razumijevanje i zaštita vrsta
Tim se nada da će njihovi nalazi produbiti razumijevanje ljudi o velikim majmunima, koji su svi ugrožene vrste, istovremeno bacajući novo svjetlo na to koliko duboko mogu biti pogođeni kada ih krivolov i krčenje šuma razdvajaju od članova njihove skupine.

"Ovaj rad jasno pokazuje koliko su temeljni i dugotrajni ovi odnosi. Prekid tih odnosa vjerojatno je vrlo štetan," rekao je Krupenye.

Tim bi sljedeće želio istražiti da li su ove dugotrajne socijalne memorije posebne za velike majmune ili ih doživljavaju i druge vrste primata. Također bi željeli testirati koliko su bogate memorije majmuna, na primjer, posjeduju li trajne uspomene na iskustva kao i na pojedince.

Rad je omogućen zahvaljujući grantu Templeton World Charity Foundation TWCF-20647 i programu CIFAR Azrieli Global Scholars.

Među autorima su: Erin G. Wessling, postdoktorska suradnica na Sveučilištu Harvard i Sveučilištu u Göttingenu; Fumihiro Kano, znanstvenik na Max Planck Institutu za ponašanje životinja; Jeroen M. G. Stevens sa Sveučilišta Odisee u Belgiji, te Josep Call sa Sveučilišta u St Andrews.

Jill Rosen
Johns Hopkins University