Nedavno provedeno istraživanje otkriva da Afrika u posljednjem desetljeću ispušta više ugljika nego što ga može apsorbirati. U situacijama gdje prirodni ekosustavi, poput tla i biljaka u travnjacima, savanama i šumama, apsorbiraju više ugljika nego što se ukupno emitira, takvi sustavi se smatraju neto apsorbentima ugljika. Međutim, istraživanje ukazuje na to da se kapacitet pohrane ugljika smanjuje zbog pretvorbe prirodnih ekosustava u poljoprivredne površine, dok se istovremeno povećava stopa emisija.
Istraživački tim predvođen Yolandi Ernst sa Sveučilišta Witwatersrand (Wits) u Južnoafričkoj Republici analizirao je tokove ugljičnog dioksida, metana i dušikova oksida kroz terestričke i akvatične ekosustave Afrike. Ernst i suautorica studije, Sally Archibald, također s Witsa i voditeljica Programa budućih ekosustava za Afriku, podijelile su svoje nalaze s The Conversation Africa.
Njihov cilj bio je izračunati koliko stakleničkih plinova proizvodi afrički kontinent i koliko ih apsorbira. To im je omogućilo razvijanje proračuna stakleničkih plinova koji kvantificira neto količinu ispuštenih i apsorbiranih stakleničkih plinova. Ovim pristupom mogli su bolje razumjeti kako Afrika doprinosi globalnim klimatskim promjenama ispustima stakleničkih plinova i kako pridonosi njihovom ublažavanju apsorpcijom.
Ova studija dio je šireg globalnog napora projekta Regional Carbon Cycle Assessment and Processes Phase 2 (RECCAP2), koji ima za cilj uspostaviti poboljšane proračune stakleničkih plinova za velike regije koje pokrivaju cijeli svijet na razini kontinenata (ili velikih zemalja) i velikih oceanskih bazena.
Prikupili smo podatke iz raznih izvora i kreirali modele za izračun količine ugljičnog dioksida, metana i dušikova oksida (koje zajedno nazivamo staklenički plinovi), koji se otpuštaju u atmosferu iz različitih izvora. Neki od tih izvora su antropogeni, kao što su poljoprivreda i emisije iz fosilnih goriva, dok su drugi prirodni, poput požara i termita.
Zatim smo izračunali količinu ugljika koja se iz atmosfere prenosi i pohranjuje u ono što nazivamo ugljični ponori: tlo i biljke u ekosustavima travnjaka, savane i šume.
Procjena neto proračuna rezultat je zbrajanja svih izvora i ponora, slično kako se balansira kućni proračun, gdje ne želite trošiti više nego što zarađujete.
Ove informacije su ključne za kreiranje politika. Ako znanstvenici, upravitelji zemljišta i nevladine organizacije znaju koje aktivnosti proizvode najviše stakleničkih plinova, mogu surađivati s vladama i donositeljima politika kako bi se to minimiziralo. A znanje o tome koji dijelovi Afrike najbolje pomažu u skladištenju ugljika znači da se financiranje i politički napori mogu usmjeriti na zaštitu i povećanje ovog ugljičnog „kopnenog ponora“.
Koji su najveći izvori emisija ugljika na afričkom kontinentu? Važno je razlikovati antropogene i prirodne emisije. Sagorijevanje fosilnih goriva i poljoprivreda najveći su izvori emisija ugljika; oba su antropogena (uzrokovana ljudskim djelovanjem). Druge emisije su dio funkcioniranja ekosustava, ali ih mogu utjecati i ljudske aktivnosti. Primjeri uključuju požare, emisije metana od biljojeda te unutarnje i obalne vodene površine. Sve to predstavlja prilično velike emisije, ali su samo djelomično povezane s ljudskim aktivnostima.
U slučaju Afrike, naš proračun pokazuje da kada ljudi transformiraju prirodne krajolike u poljoprivredne i druge svrhe, emisije iz požara se smanjuju, ali emisije od biljojeda se povećavaju.
Postoje i neki važni prirodni procesi koji povlače ugljik i stakleničke plinove natrag na površinu zemlje. To uključuje rast vegetacije i skladištenje ugljika u tlu, kao i trošenje stijena (što pretvara atmosferski CO₂ u karbonatne minerale) i pokapanje ugljika u oceanu.
Prethodni proračun ugljika za Afriku (1985.-2009.) pokazao je da su procesi koji apsorbiraju ugljik u Afriku bili veći od prirodnih i antropogenih emisija. Kontinent je bio ugljični ponor, iako je emitirao neke antropogene stakleničke plinove: Afrika je pružala klimatsku uslugu svijetu.
Globalno, antropogene emisije CO₂ iznose 11,21 gigatona ugljika godišnje (GtC/god), ali kopno apsorbira oko 3,5 GtC/god, što pomaže usporiti stopu rasta. Ugljični ponor afričkog kopna iznosi oko 0,8 GtC, što predstavlja oko 20% ukupnog kopnenog ponora svijeta.
Sada, iako kapacitet ponora nije smanjen – Afrika i dalje apsorbira jednaku količinu stakleničkih plinova kao i u prošlosti – količina antropogenih izvora toliko je povećana da je neto učinak ispuštanje stakleničkih plinova. Ukratko, kontinent je postao jednako velik izvor ugljika koliko je i ugljični ponor tijekom razdoblja studije (2010.-2019.).
Što se može učiniti kako bi se preokrenuo identificirani trend? Pronalaženje načina za razvoj Afrike na način koji je neutralan po pitanju ugljika predstavlja veliki izazov. Ulaganje u izvore energije neutralne po pitanju ugljika i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima bio bi početak.
No, to nikada nije učinjeno – sve razvijene zemlje su razvijale svoja gospodarstva na temelju masovne uporabe fosilnih goriva. Ako afričke zemlje trebaju postati neutralne po pitanju ugljika i istovremeno razvijati svoja gospodarstva, potrebna je globalna podrška i financiranje.
Međutim, fosilna goriva su samo dio problema u Africi jer trenutno manje od polovice stakleničkih plinova kontinenta dolazi od fosilnih goriva; promjena u korištenju zemljišta i širenje poljoprivrede vodeći su uzrok njezinih emisija. Postoje mnogi inovativni pristupi proizvodnji hrane na načine koji emitiraju manje stakleničkih plinova – opet, izazov je naći načine za implementaciju tih rješenja na veliku skalu.
Zaštita, upravljanje i obnova krajolika koji pomažu u apsorpciji viška ugljičnog dioksida također mogu puno pomoći. Ali i ovdje postoje izazovi. Postavljanje skladištenja ugljika kao glavnog cilja zaštite može doći u sukob s biološkom raznolikošću i opskrbom vodom.
Original:
Yolandi Ernst
Istraživač u sustavnoj ekologiji, Sveučilište Witwatersrand
Sally Archibald
Profesor ekologije na Sveučilištu Witwatersrand