Iran poručuje da više nijedna država nije sigurna: sukob sa Sjedinjenim Državama prerasta regionalni okvir i otvara pitanje globalne krize
Iran i Sjedinjene Države sve otvorenije koriste religijski obojenu retoriku dok rat na Bliskom istoku ulazi u novu, opasniju fazu. U Teheranu se otpor predstavlja kao obrana pravednog poretka i nacionalnog suvereniteta, dok su u američkom političkom i vojnom prostoru posljednjih tjedana zabilježene izjave u kojima se rat protiv Irana opisuje jezikom božanske misije, proročanstava i “Božjeg plana”. U trenutku kada se istodobno govori o prekidu vatre, novim raspoređivanjima američkih snaga i mogućnosti daljnjeg širenja sukoba na zaljevske države, takav diskurs više nije tek propagandna pozadina rata. On postaje važan element eskalacije, jer vojni sukob prevodi u moralni i gotovo eshatološki okvir u kojem je kompromis teže politički braniti, a deeskalaciju lakše prikazati kao slabost.
Rat koji je, prema podacima Ujedinjenih naroda, započeo 28. veljače 2026. američkim i izraelskim udarima na Iran, do 25. ožujka zahvatio je širi prostor Bliskog istoka i ozbiljno uzdrmao međunarodno tržište energije. Prema dostupnim informacijama iz diplomatskih i sigurnosnih izvora, Iran je uzvratio napadima na ciljeve u Izraelu te na američke i savezničke interese u regiji, dok su pojedine zaljevske zemlje postale izravna ili neizravna bojišta. Zbog toga poruke iz Teherana da “nijedna država nije sigurna” više ne zvuče kao retoričko pretjerivanje, nego kao upozorenje da se geografske granice sukoba ubrzano šire.
Sukob koji je od lokalnog rata prerastao u regionalni sigurnosni potres
Najnoviji razvoj događaja pokazuje koliko je situacija nestabilna. Associated Press je 25. ožujka objavio da je Iran primio američki plan za prekid vatre preko pakistanskih posrednika, ali da istodobno javno odbacuje diplomatske pokušaje i nastavlja s napadima na Izrael i zaljevske arapske zemlje. Istog dana zabilježen je i napad koji je izazvao veliki požar u kuvajtskoj međunarodnoj zračnoj luci, dok su se u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu ponovno oglasile uzbune. Prema istom izvoru, Washington u regiju šalje dodatne snage, uključujući najmanje tisuću pripadnika 82. zračno-desantne divizije te oko pet tisuća marinaca i tisuće mornara, što pokazuje da se paralelno s diplomacijom priprema i scenarij nastavka rata.
Broj poginulih dodatno potvrđuje razmjere krize. Prema podacima koje prenosi AP, u Iranu je broj mrtvih premašio 1.500, u Izraelu je poginulo 16 ljudi, a među američkim vojnicima zabilježeno je najmanje 13 poginulih. Više od tisuću ljudi izgubilo je život i u Libanonu, gdje Izrael gađa Hezbollah, savezničku oružanu skupinu povezanu s Iranom. Takvi podaci ne upućuju samo na intenzitet borbi, nego i na činjenicu da se sukob ne može više promatrati isključivo kroz os Irana i SAD-a. U njega su uvučene države Perzijskog zaljeva, Libanon, Izrael, međunarodne pomorske rute i globalna tržišta.
Posebno je osjetljivo pitanje Hormuškog tjesnaca, jedne od ključnih svjetskih energetskih arterija. Prema AP-u, kroz taj prolaz prolazi približno petina svjetske opskrbe naftom, a iranska ograničenja plovidbe i napadi na brodove gotovo su zaustavili tanker-sigurnost i ozbiljno ugrozili slobodu plovidbe. U Ujedinjenim narodima zato se raspravlja i o prijedlozima rezolucija koje bi omogućile korištenje “svih nužnih sredstava” kako bi prolaz ostao otvoren. Sama činjenica da se na stolu našla takva formulacija pokazuje koliko se brzo gospodarska i sigurnosna kriza može pretvoriti u još širi međunarodni sukob.
Religijski jezik kao oružje političke mobilizacije
Uz vojne operacije, pažnju privlači i način na koji se rat objašnjava domaćoj i međunarodnoj publici. U iranskoj političkoj komunikaciji obrana zemlje i otpor vanjskoj intervenciji predstavljaju se kao borba za pravedan poredak, dostojanstvo i legitimno pravo na samoobranu. Takvo uokvirivanje ima dugu povijest u službenoj iranskoj retorici, no u sadašnjoj fazi rata ono dobiva dodatnu težinu jer se koristi za održavanje unutarnje kohezije i legitimiranje nastavka sukoba unatoč velikim ljudskim i gospodarskim gubicima.
S druge strane, u Sjedinjenim Državama se pojavio drugi tip religijski obojene poruke, koji je izazvao političke i pravne prijepore. Američki kongresnici zatražili su službenu istragu nakon navoda da su pojedini vojni zapovjednici ili drugi časnici podređenima govorili kako su američke operacije protiv Irana dio religijskog proročanstva, božanskog plana ili apokaliptičkog događaja. U dopisu upućenom glavnom inspektoru Ministarstva obrane posebno se traži utvrđivanje jesu li takve poruke doista izrečene, odakle su potekle u zapovjednom lancu i jesu li u suprotnosti s pravilima o vjerskoj neutralnosti i zabranom zlouporabe autoriteta.
Kontroverzu dodatno pojačavaju javne izjave visokih dužnosnika. Al Jazeera je početkom ožujka zabilježila da su američki i izraelski čelnici koristili religijske reference dok su opisivali rat protiv Irana. Među citiranim primjerima nalaze se izjave američkog ministra obrane Petea Hegsetha o “proročanskim islamskim zabludama”, tvrdnje američkog veleposlanika u Izraelu Mikea Huckabeeja u biblijskom ključu te Netanyahuovo pozivanje na Amaleka, drevnog biblijskog neprijatelja. U istom kontekstu preneseni su i navodi organizacije Military Religious Freedom Foundation da su pojedini američki vojnici prijavili kako im je rat prikazivan kao korak prema Armagedonu i skorom povratku Isusa Krista.
Takva retorika ima nekoliko posljedica. Prvo, rat se prestaje predstavljati kao ograničena sigurnosna operacija i dobiva obilježja moralne, civilizacijske ili čak svete borbe. Drugo, protivnik se lakše prikazuje kao apsolutno zlo, što smanjuje prostor za diplomatsko posredovanje. Treće, religijske slike i reference snažno mobiliziraju domaću bazu, posebno u političkim okruženjima u kojima vjera i nacionalna sigurnost već dugo tvore povezani identitetski okvir. Stručnjaci koje citira Al Jazeera upozoravaju da takav govor kratkoročno može ojačati političku potporu, ali dugoročno otežava obnovu povjerenja i postratnu stabilizaciju.
Zašto je važna granica između privatne vjere i državne sile
Sama prisutnost religije u javnom prostoru nije nova ni u američkoj ni u iranskoj politici. No problem nastaje kada se vojna sila počne legitimirati kao produžetak božanske volje. U američkom slučaju to je posebno osjetljivo pitanje jer se oružane snage formalno moraju držati institucionalne neutralnosti prema vjeri. Upravo zato su kongresnici u zahtjevu za istragom upozorili na moguće kršenje smjernica Ministarstva obrane, uključujući pravila koja se odnose na vjersku neutralnost, neprimjereno prozelitiranje i zlouporabu zapovjednog položaja.
Ako se vojnicima sugerira da ratuju ne samo radi državne politike nego i radi ispunjenja religijskog proročanstva, time se briše razlika između državne odluke i osobne vjere. U političkom smislu to može proizvoditi kratkotrajnu mobilizaciju, ali i duboko nepovjerenje unutar same vojske, osobito među pripadnicima različitih vjeroispovijesti ili onima koji ne dijele takav svjetonazor. U diplomatskom smislu takve poruke jačaju iransku tvrdnju da se protiv zemlje vodi ne samo geopolitički, nego i civilizacijski rat.
Iran takav narativ zatim koristi za vlastitu konsolidaciju i za pokušaj šireg političkog pozicioniranja u muslimanskom svijetu. Kada Teheran govori o obrani pravednog poretka i suprotstavljanju agresiji, to nije samo poruka domaćoj javnosti, nego i pokušaj međunarodnog uokvirivanja sukoba. U toj konkurenciji narativa obje strane zapravo rade istu stvar: rat ne opisuju samo kao sukob interesa, nego kao sukob moralnih svjetova. Upravo zato religijski jezik nije sporedan ukras političke propagande, nego jedan od mehanizama daljnje radikalizacije sukoba.
Globalna ekonomija već osjeća posljedice rata
Da posljedice nisu ograničene na bojište, pokazuju i tržišni pokazatelji. Prema Al Jazeeri, cijena Brenta je sredinom ožujka skočila na 106 dolara po barelu, što je više od 40 posto iznad razine od 27. veljače. U nekim trenucima, prema AP-u, Brent se tijekom sukoba približio i granici od 120 dolara, a i nakon vijesti o mogućim pregovorima ostao je znatno viši nego prije početka rata. Stručnjaci upozoravaju da bi dugotrajniji rat mogao dodatno pogurati cijene prema 130 ili čak 150 dolara po barelu, uz lančane posljedice na prijevoz, hranu, grijanje, kreditne troškove i inflaciju.
Poremećaji su vidljivi i na tržištu ukapljenog prirodnog plina, zračnom prometu i osiguranju pomorskih ruta. Al Jazeera navodi da su cijene LNG-a porasle još snažnije od cijena nafte te da su se veliki zračni prijevoznici suočili s naglim rastom cijena goriva i ograničenjima letova zbog sigurnosnog rizika. Kada se u isti jednadžbu uključe oslabljeni tanker-promet kroz Hormuz, veće premije osiguranja i rizik daljnjih udara na energetsku infrastrukturu, postaje jasno zašto se sve češće govori o mogućnosti globalne gospodarske krize, a ne samo regionalnog poremećaja.
Uz to, rast cijena energije najteže pogađa zemlje koje su već opterećene visokim dugom i inflacijom. Svaki jači naftni šok u suvremenoj ekonomskoj povijesti bio je uvod u šire recesijske pritiske, a sadašnji rat nosi dodatni problem: odvija se u geopolitički izrazito fragmentiranom svijetu, s oslabljenim povjerenjem među velikim silama i bez jasnog međunarodnog mehanizma koji bi mogao brzo nametnuti deeskalaciju.
Diplomacija postoji, ali ne uspijeva potisnuti logiku eskalacije
Unatoč rastućem nasilju, diplomatski kanali nisu potpuno zatvoreni. Prema AP-u, američki prijedlog za prekid vatre koji je Iranu dostavljen preko Pakistana obuhvaća pitanja poput ublažavanja sankcija, ograničavanja iranskog nuklearnog programa, raketnih kapaciteta i ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca. No upravo te točke pokazuju i koliko je dogovor težak: riječ je o temama koje su bile među najspornijima i prije izbijanja sadašnjeg rata.
Iran je više puta poručivao da neće pregovarati o svom balističkom programu ni o podršci regionalnim savezničkim skupinama, jer ih smatra ključnim dijelom vlastite sigurnosne strategije. S američke strane, dodatno raspoređivanje vojske šalje poruku da se pregovori vode iz pozicije pritiska, a ne smanjenja napetosti. U takvim okolnostima obje strane istodobno govore o dogovoru i pripremaju se za daljnje udare, što je najjasniji znak da diplomatski proces još nije preuzeo kontrolu nad krizom.
Ujedinjeni narodi u međuvremenu pokušavaju barem djelomično odgovoriti na regionalno prelijevanje rata. Vijeće sigurnosti 11. ožujka usvojilo je rezoluciju 2817 (2026), kojom osuđuje iranske napade na susjedne države usred “brzo spiralnog” nasilja u regiji. No i ta odluka pokazuje ograničenja međunarodnog sustava: dok jedni traže snažniji pritisak na Teheran, drugi zazivaju povratak diplomaciji i protive se formulacijama koje bi otvorile vrata novim vojnim operacijama pod okriljem UN-a.
Upravo zbog toga najopasniji element sadašnje krize možda nije samo intenzitet udara, nego način na koji se rat politički pripovijeda. Kad se sukob opiše kao bitka dobra i zla, obrana civilizacije ili dio božanskog plana, prag za kompromis postaje viši, a prag za širenje rata niži. Zato upozorenje da “nijedna država nije sigurna” treba čitati doslovno i politički: ne samo kao prijetnju novim napadima, nego i kao opis međunarodnog poretka u kojem se regionalni rat pretvara u test izdržljivosti globalne sigurnosti, tržišta energije i same sposobnosti diplomacije da nadvlada logiku svetog rata.
Izvori:- Associated Press – izvješće od 25. ožujka 2026. o američkom prijedlogu prekida vatre, dodatnom raspoređivanju snaga, napadima na Kuvajt i procjenama ljudskih gubitaka- Associated Press – izvješće o prijedlogu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a za očuvanje plovidbe kroz Hormuški tjesnac i posljedicama na globalnu energetsku sigurnost- Ured kongresnika Jareda Huffmana – zahtjev članova Kongresa za istragom navoda da su američki vojni zapovjednici rat u Iranu predstavljali kao dio religijskog proročanstva i “Božjeg plana”- Al Jazeera – analiza religijskog jezika u izjavama američkih i izraelskih dužnosnika te reakcijama organizacija za građanska i vjerska prava- Al Jazeera – pregled gospodarskih posljedica rata, rasta cijena nafte i LNG-a te upozorenja na rizik šire globalne recesije- Ujedinjeni narodi – izvješće o usvajanju Rezolucije 2817 (2026) u Vijeću sigurnosti i službenom opisu regionalnog širenja nasilja nakon udara 28. veljače 2026.
Kreirano: srijeda, 25. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini