Istraživanje koje je objavljeno 20. listopada 2025. u vrhunskom medicinskom časopisu skrenulo je pažnju na činjenicu da se multipla skleroza (MS) u mozgu razvija godinama prije nego što se pojave prvi jasni simptomi. Riječ je o precizno mapiranom slijedu događaja koji počinje nenametljivim, ali mjerljivim oštećenjem mijelinske ovojnice, a zatim prelazi na sama živčana vlakna. Ta spoznaja, potkrijepljena velikim brojem uzoraka krvi prikupljenih kroz dulje razdoblje, mijenja način na koji razmišljamo o ranom prepoznavanju i potencijalnoj prevenciji bolesti.

Zašto je “tihi početak” multiple skleroze presudan za dijagnozu i liječenje

Već desetljećima liječnici znaju da MS nije iznenadna bolest. Kada pacijent prvi put potraži pomoć zbog trnaca, dvoslika, smetnji ravnoteže ili iznenadne slabosti, iza njega su često godine neprepoznatog imunološkog djelovanja. Novo istraživanje sustavno je rekonstruiralo taj rani period: najprije se bilježe tragovi oštećenja mijelina, zatim s vremenskim odmakom i znakovi oštećenja aksona. Ovakav “biološki sat” MS-a – najprije mijelin, potom živčano vlakno – stvara mogućnost da se bolesti pristupi preventivno, a ne tek reaktivno nakon prvih napada.

S kliničkog stajališta, prepoznavanje tih skrivenih faza ima neposredne implikacije. Rana intervencija lijekovima koji modificiraju tijek bolesti (disease-modifying therapies) već je danas povezana s boljim dugoročnim ishodima. Ako bi se terapije mogle započeti već u fazi kada su prisutni samo biokemijski signali, potencijalno bismo mogli odgoditi, ublažiti ili čak spriječiti prve kliničke epizode.

Što su otkrili proteini u krvi: “otisci” oštećenja i orkestracija imunološke reakcije

Ključni alat u novom radu bila je proteomska analiza – mjerenje tisuća proteina u krvi kroz vrijeme. Na uzorcima prikupljenim u okviru velikog vojnog repozitorija, istraživači su pratili promjene u više od 5.000 proteinskih markera. Najraniji signal koji se isticao bio je porast razine proteina MOG (myelin oligodendrocyte glycoprotein), koji se smatra pokazateljem oštećenja mijelina. Ovaj “signal mijelina” pojavljivao se prosječno sedam godina prije formalne dijagnoze. Sljedeća faza – otprilike godinu dana nakon skoka MOG-a – bilježi neurofilament lagog lanca (NfL), protein koji u krvi raste kada dolazi do oštećenja aksona, samih “vodova” živčanog sustava.

Takav vremenski razmak između dvaju vrsta oštećenja – najprije izolacije (mijelina), zatim provodnika (aksona) – potvrđuje da se bolest razvija postupno i da postoji razdoblje u kojemu je središnji živčani sustav pod napadom, ali bez očitih simptoma. U isto vrijeme, u krvi se pojavljuju i povišene razine specifičnih citokina koji koordiniraju imunološki odgovor. Među njima se posebno istaknuo IL-3, proupalni signal poznat po regrutiranju imunoloških stanica u mozak i kralježničnu moždinu, gdje one potom napadaju mijelin i živčane stanice.

Prodromalna faza MS-a: kako izgleda život prije prvih simptoma

Koncept prodroma – razdoblja u kojem bolest već ostavlja biološke tragove, ali bez prepoznatljivih simptoma – sve je važniji i u MS-u. Retrospektivne analize upućuju na to da osobe koje kasnije razviju MS češće godinama prije dijagnoze prijavljuju nespecifične tegobe: učestali umor, epizode blage vrtoglavice, prolazne smetnje vida ili koncentracije, pa čak i neobjašnjive bolove. Ovi znakovi sami po sebi nisu dovoljni za dijagnozu, ali u kombinaciji s biomarkerima iz krvi mogli bi činiti “rani potpis” bolesti koji zaslužuje pažnju neurologa.

Upravo zato se u literaturi sve više govori o screeningu osjetljivih populacija, primjerice onih s obiteljskom anamnezom MS-a, osoba koje su preboljele određene virusne infekcije povezane s kasnijim rizikom ili mladih odraslih s izoliranim neurološkim događajem (klinički izolirani sindrom). U takvim skupinama, praćenje razina MOG-a, NfL-a i odabranih citokina može ponuditi rani prozor u procese koji se odvijaju u pozadini.

Što nam govore MOG i NfL: razlika između demijelinizacije i aksonalne ozljede

MOG je sastavni dio mijelinske ovojnice koju stvaraju oligodendrociti. Kada imunosni sustav napadne mijelin, fragmenti mijelina i pridruženi proteini mogu dospjeti u krvotok, gdje ih je moguće kvantificirati suvremenim metodama. Porast MOG-a, stoga, čitamo kao signal demijelinizacije. Za razliku od toga, NfL je strukturna komponenta aksona neurona; povišena razina u serumu odražava aksonalno oštećenje. U MS-u se ta dva procesa često odvijaju zajedno, ali novo istraživanje pokazuje da demijelinizacija može biti prvi događaj, a aksonalno oštećenje dolazi s vremenskim odmakom.

Ta sekvenca nije važna samo akademski. U kliničkom odlučivanju mogla bi pomoći u odabiru pravog trenutka za intenziviranje terapije, u praćenju djelotvornosti lijekova te u planiranju kontrolnih snimanja mozga. Ako laboratorijski podaci otkrivaju porast MOG-a uz stabilne razine NfL-a i bez novih lezija na MR-u, liječnik može zaključiti da je u tijeku proces koji još nije doveo do šireg oštećenja aksona – i time dobiti ključan vremenski prozor za intervenciju.

IL-3 i rani imunosni potpis: tko “poziva” stanice u mozak

Među brojnim citokinima koje su autori pratili, interleukin-3 (IL-3) izdvojio se kao jedan od najmarkantnijih. IL-3 djeluje kao signal za sazivanje različitih imunoloških stanica, uključujući monocite i mastocite, te može pojačati upalni odgovor u tkivu. U kontekstu MS-a, rani porast IL-3 upućuje na to da se sustav aktivira i “organizirano” usmjerava prema središnjem živčanom sustavu. Pojednostavljeno, IL-3 je megafon koji poziva snage na mjesto buduće štete.

Važno je naglasiti da se ne radi o jednom izoliranom markeru, nego o skupu od oko 50 proteina čiji su obrasci zajedno povezani s kasnijim razvojem bolesti. Autori su odabrali 21 najinformativniji biomarker i prijavili patent za razvoj krvnog testa koji bi kombinirao te signale u dijagnostički algoritam. Takav test bi mogao omogućiti standardizirano i skalabilno prepoznavanje rizika u općoj populaciji ili ciljanim skupinama.

Što ovo znači za MR i tekuće dijagnostičke kriterije

Dijagnoza MS-a danas se temelji na kombinaciji kliničke slike, magnetske rezonancije (MR) i analiza cerebrospinalne tekućine, uz primjenu međunarodno prihvaćenih kriterija koji su posljednji put revidirani 2024. godine. Ti su kriteriji znatno ubrzali potvrdu dijagnoze nakon prvih simptoma i olakšali ranu primjenu terapije. Ipak, kriteriji su dizajnirani za trenutak kada simptomi već postoje. Uvođenje pouzdanih krvnih markera moglo bi taj pristup nadopuniti – premošćujući jaz između biološkog i kliničkog početka bolesti.

U praksi bi to moglo značiti da će osoba s povišenim MOG-om i NfL-om, uz određene citokinske potpise, ući u protokol češćeg MR praćenja (npr. svakih šest mjeseci) i biokemijskog monitoringa, kako bi se uočile prve promjene koje ispunjavaju kriterije za liječenje. Time se smanjuje rizik od “izgubljene godine” između biološkog i kliničkog početka bolesti.

Velika epidemiološka slagalica: virusi, okoliš, genetika

U zadnjem desetljeću posebno je snažno potvrđena veza između infekcije Epstein-Barrovim virusom (EBV) i rizika razvoja MS-a. Longitudinalne analize na milijunskim uzorcima mladih odraslih pokazale su da je rizik MS-a nakon serokonverzije na EBV višestruko veći. Ovi nalazi dobivaju novu dimenziju u svjetlu proteomskih signala: moguće je da virus potakne nenormalan imunosni odgovor koji godinama tinja, a da ga tek sada učimo prepoznati u krvi.

Uz EBV, važnu ulogu imaju i genetski čimbenici (prije svega varijante unutar HLA sustava), vitamin D, pušenje, pretilost u adolescenciji te geografske razlike izloženosti suncu. Novi biomarkeri mogli bi povezati te čimbenike u jedinstven rizik-skor kojim se procjenjuje čija bi krv “zvonila na uzbunu” godinama prije simptoma.

Kako izgleda mogući krvni test sutrašnjice

U laboratoriju, analiza više tisuća proteina zahtijeva napredne platforme; u praksi, međutim, klinički test mora biti robustan, standardiziran i pristupačan. Odabir 21 najkorisnijeg proteina korak je prema takvom testu. Zamislimo panel u kojem se automatski mjere MOG, NfL i odabrani citokini (uključujući IL-3), a računalni model generira jedinstveni rezultat u rasponu od niskog do visokog rizika. Taj bi rezultat, zajedno s dobi, spolom, obiteljskom anamnezom i eventualnim MR nalazom, usmjerio odluke o učestalosti praćenja i trenutku početka terapije.

Važno je pritom imati na umu da NfL nije specifičan isključivo za MS: povišene razine mogu se vidjeti kod raznih neuroloških oštećenja (traume, druge upalne i neurodegenerativne bolesti). Stoga se interpretira u kontekstu, uz kliničku sliku i druge nalaze. Kombinirani paneli, kako predlaže novo istraživanje, ublažavaju taj problem jer se oslanjaju na obrasce, a ne na pojedinačne vrijednosti.

Rani MS u praksi: koga i kako pratiti

Na razini zdravstvenog sustava, rani biološki signali mogu se najviše iskoristiti u ciljanom nadzoru. Primjerice, osobe koje su preboljele mononukleozu u kasnom djetinjstvu ili adolescenciji, uz prisutnost određene genetske osjetljivosti, mogle bi biti kandidati za periodična testiranja biomarkera. Slično vrijedi i za pojedince s klinički izoliranim sindromom (CIS), gdje krvni potpis upale i oštećenja može pomoći predvidjeti tko će prijeći u MS i kada.

Za same pacijente, razumijevanje da “tišina” ne znači i odsutnost aktivnosti bolesti može promijeniti odnos prema samonadzoru i redovitosti kontrola. Edukacija o ranim, suptilnim znakovima – poput prolaznih senzoričkih promjena, neobjašnjivog umora ili smetnji vida – dobiva novu vrijednost ako je uparena s objektivnim laboratorijskim mjerenjima.

Što je novo u terapiji i kako biomarkeri pomažu u odabiru

Paleta lijekova koji modificiraju tijek bolesti danas je široka i obuhvaća različite mehanizme djelovanja: od lijekova koji smanjuju migraciju limfocita u središnji živčani sustav, preko selektivnog depletera B stanica, do oralnih pripravaka s imunomodulatornim učinkom. Biomarkeri poput NfL-a već su pronašli mjesto kao pratitelji aktivnosti bolesti i terapijskog odgovora: ako nakon uvođenja terapije vrijednost NfL-a pada i ostaje niska, to je dobar znak da je upalna aktivnost pod kontrolom.

Uvođenje MOG-a i specifičnih citokinskih potpisa u rutinu moglo bi dodatno profiniti odluke – primjerice, brže eskalirati terapiju kada se vidi porast “mijelinskog signala” bez čekanja na kliničku relapsnu epizodu ili MR aktivnost. Takav pristup, usmjeren na prevenciju štete umjesto na liječenje posljedica, mogao bi dugoročno smanjiti invaliditet i poboljšati kvalitetu života.

Djeca, adolescenti i žene: posebne skupine koje trebaju ranu pažnju

Iako se MS najčešće javlja u mladih odraslih, pediatrijski MS i MS u adolescenata predstavljaju dodatne izazove. U tim dobnim skupinama čak i kratkotrajnije odgađanje dijagnoze može imati veći razvojni učinak. Biomarkeri koji se mogu pratiti u krvi, minimalno invazivni i ponovljivi, posebno su vrijedni za mlade. Slično, žene – koje češće obolijevaju od muškaraca – imaju specifične životne faze (trudnoća, postpartalno razdoblje) u kojima je precizno titriranje terapije i nadzor biomarkera od iznimne važnosti.

MR i krv “ruku pod ruku”: kako uskladiti snimanje i laboratorij

U kliničkoj praksi ne postoji zamjena za kvalitetno MR snimanje mozga i kralježnične moždine. No, krvni markeri mogu ispuniti praznine između snimanja. Standardni plan praćenja mogao bi uključivati bazalnu MR snimku, kontrolu kroz 6–12 mjeseci i dodatna snimanja prema kliničkoj potrebi, dok se NfL, MOG i citokini ispituju u kraćim razmacima (npr. svaka 3 mjeseca). Porast biomarkera bio bi signal za raniji MR ili korekciju terapije.

Standardizacija i referentne vrijednosti: kamen spoticanja i prilika

Da bi biomarkeri postali stvarna klinička valuta, trebaju nam referentni rasponi po dobi, razumijevanje utjecaja popratnih stanja i jasno definirani pragovi koji predviđaju kliničke događaje. U tom kontekstu već postoje smjernice za upotrebu NfL-a, no više-parametarski paneli zahtijevat će dodatnu validaciju u međunarodnim kohortama i inter-laboratorijsku usklađenost metoda.

Digitalni nadzor i personalizirana medicina

Biološke signale ima smisla kombinirati s digitalnim fenotipiranjem – podacima s pametnih uređaja (hod, finomotorika, ravnoteža), kognitivnim testovima na pametnom telefonu i sigurnim platformama za praćenje simptoma. Algoritmi strojnog učenja mogu koristiti takve višedimenzijske podatke, zajedno s proteinima u krvi, za personalizirane prognoze i preporuke.

Što može učiniti čitatelj: informirati se i postaviti prava pitanja

Ako u obitelji postoji MS ili ste u prošlosti imali mononukleozu, vrijedi razgovarati s liječnikom o racionalnom biomarkerskom praćenju. To ne znači testirati se naslijepo, nego promišljeno i uz jasnu svrhu. U praksi, koraci mogu uključivati temeljitu neurološku procjenu, MR po indikaciji, te periodičnu procjenu MOG-a i NfL-a u laboratoriju koji je validirao metode za te mjere.

Resursi za informiranje

Za osnovne pojmove, pregledajte naš tematski vodič o multiploj sklerozi i rubriku o biomarkerima. Tamo ćete pronaći prikaze lijekova, objašnjenja nalaza MR-a i odgovore na pitanja koja pacijenti najčešće postavljaju svojim neurolozima.

Napomena o datumu

Ovaj je tekst pripremljen uzimajući u obzir današnji datum, 21. listopada 2025., te najnovije dostupne podatke do tog dana. Kako se znanstveni uvidi u MS brzo razvijaju, preporučujemo redovito praćenje ažuriranja u našim člancima i savjetovanje s nadležnim liječnikom.