Sateliti prate povlačenje antarktičkog leda: stabilna većina obale, ali alarmantni “džepovi” brzog uzmaka
Antarktika je dom najvećeg ledenog pokrova na Zemlji i jedan je od ključnih regulatora globalne razine mora. Najnoviji, višedesetljetni satelitski zapis o tome kako se “ponaša” rub kontinenta – ondje gdje se led prestaje oslanjati na kopno i počinje plutati – donosi dvostruku poruku. S jedne strane, velik dio antarktičke obale u posljednja tri desetljeća nije pokazao mjerljivo povlačenje te granice. S druge, istraživači su na nizu osjetljivih točaka zabilježili snažan uzmak, mjestimice veći od 40 kilometara, uz procjenu da je u razdoblju 1996.–2025. izgubljeno oko 12 820 četvornih kilometara “ukopanog” (na podlogu oslonjenog) leda. Ta kombinacija stabilnosti i lokalnih “proboja” sve se češće navodi kao signal da bi se budući gubitak leda mogao ubrzavati na mjestima gdje ocean najlakše dopire do baze ledenjaka.
Što su “grounding line” i zašto su važni
U središtu istraživanja nalazi se pojam “grounding line” – linija uzemljenja. To je prijelazna granica između dijela ledenjaka koji leži na kopnenoj stijeni i dijela koji je već u statusu plutajuće ledene police. Ta granica nije samo geografska crta na karti: ona je indikator stabilnosti ledenog sustava i osjetljiva je na promjene u oceanu, osobito na dotok toplije vode koja može ubrzati topljenje leda odozdo. Kada se linija uzemljenja povlači prema unutrašnjosti, to znači da se dio leda koji je nekoć bio “usidren” na tlo pretvara u plutajući, što dugoročno olakšava brži odlazak leda prema oceanu.
Autori naglašavaju i još jednu važnu nijansu: linija uzemljenja u praksi je često šira “zona uzemljenja” koja se pomiče kroz vrijeme zbog plime i oseke, promjena tlaka mora te procesa ispod leda, poput kretanja subglacijalne vode. Zato su u analizi, uz same linije, mapirane i zone uzemljenja kako bi se obuhvatila prirodna dnevna i sezonska varijabilnost.
Tri desetljeća radara iz svemira
Za razliku od klasičnih optičkih satelita, radarski sustavi mogu “vidjeti” kroz oblake i u potpunom mraku, što je u polarnim uvjetima presudna prednost. Istraživanje se oslanja na interferometriju sintetičkog otvora (SAR) i metodu diferencijalne interferometrije, koja uspoređuje radarske signale snimljene iznad iste točke u različitim trenucima te iz vrlo malih promjena u visini i pomaku može izvući informacije o kretanju i elastičnom “dizanju” plutajućeg leda pod utjecajem plime.
U dugom vremenskom nizu korišteni su podaci više misija, uključujući europske ERS satelite i Copernicus Sentinel-1, kanadske radarske misije (RADARSAT i RCM), japanski ALOS PALSAR, talijanski Cosmo-SkyMed, njemački TerraSAR-X te komercijalne sustave poput ICEYE-a. Autori ističu da je upravo spajanje “naslijeđenih” i suvremenih misija omogućilo kontinuitet od 1992. do 2025. godine i usporedivost podataka kroz tri desetljeća.
Stabilnost na 77% obale – ali najveći gubici koncentrirani su na nekoliko ključnih područja
Prema sažetku podataka, na više od 77% ukupne duljine antarktičke obale nije detektirano mjerljivo pomicanje linije uzemljenja. Kao stabilna područja navode se golemi sustavi ledenih polica i njihovih zaleđnih slivova: Ross, Filchner-Ronne, Amery i dijelovi zapadnoantarktičkih polica, kao i široki sektori istočne Antarktike (među njima Coats, Queen Maud, Enderby i Princess Elizabeth Land).
No, druga strana jednadžbe krije se u regionalnim “žarištima” povlačenja. U tri skupine područja – na Antarktičkom poluotoku, u Wilkes i George V Landu te u Zapadnoj Antarktici – zabilježen je izražen uzmak linija uzemljenja, s velikim razlikama od ledenjaka do ledenjaka. Posebno se ističe sektor Amundsenova mora u Zapadnoj Antarktici, gdje su pojedini ledenjaci doživjeli desetke kilometara povlačenja.
- Najveći zabilježeni uzmak: do oko 42 km na ledenjaku Smith (Zapadna Antarktika).
- Veliki uzmaci: Pine Island oko 33 km, Thwaites oko 26 km, Pope oko 23 km, Haynes oko 20 km, Kohler oko 12 km.
- Getz sektor: spominje se i uzmak na “East Getz” oko 9 km, uz veće vrijednosti na susjednim dijelovima (primjerice prema Berryju oko 18 km).
- Antarktički poluotok: uzmak od približno 2–18 km na području nekadašnjih ledenih polica Larsen A i B te 2–6 km na dijelovima George VI; istodobno se navodi da na Larsen C i D u promatranom okviru nije zabilježena promjena.
- Istočna Antarktika: u Wilkes i George V Landu navodi se uzmak od oko 6–10 km na nizu velikih ledenjaka (među njima Denman i Totten), uz izdvojenu vrijednost od oko 26 km za Vanderford.
Koliko je leda izgubljeno i zašto je to važno za razinu mora
U procjeni ukupnog učinka, autori navode da je u razdoblju 1996.–2025. izgubljeno oko 12 820 km2 uzemljenog leda (prosječno oko 442 km2 godišnje), pri čemu se najveći dio gubitka odnosi na Zapadnu Antarktiku (oko 62%), a značajan udio i na Istočnu Antarktiku (oko 28%). Iako sama površina nije izravno “pretvorba” u centimetre razine mora, ona je snažan pokazatelj povlačenja stabilizacijske točke ledenjaka. Kada se ta točka pomiče prema unutra, mijenjaju se uvjeti strujanja leda: ledenjak se može brže “izvući” prema oceanu, a to je mehanizam koji u modelima često vodi povećanju doprinosa razini mora.
Širi kontekst dodatno naglašava zašto znanstvenici inzistiraju na preciznom praćenju. ESA u svojim sažecima o stanju polarnih ledenih masa ističe da su ledeni pokrovi u posljednjim desetljećima značajan doprinositelj porastu globalne razine mora, te da su satelitska mjerenja ključna za razumijevanje trendova i nesigurnosti. U znanstvenim pregledima objavljenima posljednjih godina upozorava se da su projekcije za Antarktiku opterećene “dubokom nesigurnošću” jer ovise o nizu procesa na dodirnoj točki oceana, leda i podloge, ali i o budućim emisijama stakleničkih plinova te razini zagrijavanja.
Uloga toplih morskih struja i podmorskih kanala
Jedan od najvažnijih zaključaka istraživanja odnosi se na povezanost uzmaka s oceanografijom. U dijelovima Zapadne Antarktike, osobito uz Amundsenovo more, toplija i slanija voda dubokog oceana – često opisivana kao Circumpolar Deep Water – može dopirati do baze ledenjaka kroz podmorske kanale i udubine. Kada takva voda dosegne duboke “ležajeve” ledenjaka, topljenje s donje strane oslabljuje led, potiče tanjenje ledenih polica i smanjuje njihovu sposobnost da “pridržavaju” ledenjak.
Autori pritom ističu i geometriju podloge: na mnogim mjestima tlo se spušta prema unutrašnjosti (tzv. retrogradni nagib). To je konfiguracija koja u teoriji i u modelima može voditi samoodrživom povlačenju – kako se linija uzemljenja pomiče na dublje dijelove, led postaje podložniji daljnjem prodoru oceana. U istom smjeru idu i novija istraživanja koja detaljno opisuju kako se morska voda može “uvući” ispod ledenih masa i stvarati dinamične zone intenzivnog topljenja u blizini uzemljenja, osobito u sustavu Thwaitesa.
Zašto je “zona uzemljenja” nova ključna riječ u promatranju Antarktike
Znanstvenici sve češće upozoravaju da promatranje jedne crte na karti nije dovoljno. U praksi, prijelaz između uzemljenog i plutajućeg leda može se kroz plimni ciklus pomicati kilometrima, a na njega utječu i subglacijalni procesi. Upravo zato se u modernim radarskim analizama koristi koncept “grounding zone” – područja u kojemu se granica “diše” i mijenja. PNAS je posljednjih godina objavio više radova koji na primjeru Thwaitesa opisuju tidalne intruzije morske vode ispod leda i proces taljenja u tom prijelaznom pojasu, što dodatno objašnjava zašto su pojedini ledenjaci toliko osjetljivi na oceanografske promjene.
Što znači “uglavnom stabilno” u doba zagrijavanja
Nalaz o stabilnosti većine obale na prvi pogled može zvučati umirujuće, no stručnjaci upozoravaju da je stabilnost u ovom kontekstu “prosjek” koji skriva veliku nejednakost u ponašanju ledenjaka. Antarktika nije jedinstven blok leda, nego skup sustava koji ovise o lokalnoj topografiji, temperaturi oceana, obliku fjordova i kanala, ali i o stanju plutajućih ledenih polica koje djeluju kao “kontra” koja usporava otjecanje leda u more.
Zbog toga se u javnim politikama i procjenama rizika sve više naglašava potreba za praćenjem točno određenih “vrata” kroz koja ocean ima pristup najranjivijim dijelovima ledenog pokrova. U tom smislu, detaljna karta povlačenja linija uzemljenja služi kao referentni okvir za modele: gdje su se promjene već dogodile, gdje su najbrže, i gdje bi se, prema dostupnoj geometriji i oceanografiji, mogle nastaviti.
Što donosi budućnost mjerenja: više satelita, više podataka, ali i veća odgovornost
Autori studije u pratećim materijalima naglašavaju da ovakvi kontinentalni zapisi ne bi bili mogući bez dugoročnog financiranja i politike otvorenih podataka, posebno kada se radi o promatranju polarnih regija. Povezivanje javnih europskih i nacionalnih misija s komercijalnim radarskim konstelacijama sve je češći trend u znanosti o klimi: dobiva se bolja vremenska rezolucija, lakše se hvataju kratkotrajni događaji, a modeli se mogu preciznije kalibrirati.
U isto vrijeme, širenje satelitskih mogućnosti ne znači automatski i jednostavnije prognoze. Znanstveni pregledi upozoravaju da je Antarktika jedan od najvećih izvora nesigurnosti u projekcijama razine mora do kraja stoljeća. Međutim, upravo zato su mjerljive činjenice – poput brzine i prostornog uzorka povlačenja linija uzemljenja – temelj na kojemu se grade bolje procjene. A poruka najnovijeg zapisa je jasna: dok veliki dijelovi kontinenta još ne pokazuju povlačenje, nekoliko ključnih područja već sada demonstrira mehanizme koji, uz nastavak zagrijavanja oceana, mogu postati okidač za brži gubitak leda i veći doprinos porastu razine mora.
Izvori:- Dryad (podatkovni skup uz studiju o migraciji linija uzemljenja 1992.–2025., uključujući procjene uzmaka i gubitka uzemljenog leda) – poveznica- NSIDC (MEaSUREs: visokorezolucijsko mapiranje antarktičkih linija uzemljenja iz satelitske DInSAR analize, pokrivenost 1992.–2025.) – poveznica- Copernicus/ESSD (podatkovni rad o promjenama protoka leda na liniji uzemljenja Antarktike 1996.–2024., važan kontekst za trendove gubitka mase) – poveznica- PNAS (rad o prodoru morske vode i dinamici zone uzemljenja na Thwaitesovu ledenjaku, primjer procesa koji pojačavaju topljenje blizu uzemljenja) – poveznica- Science (pregled o Antarktici i izvorima nesigurnosti u projekcijama doprinosa razini mora, 2025.) – poveznica- ESA Climate Office (sažeci i kontekst o gubicima polarnih ledenih masa i doprinosu porastu razine mora na temelju satelitskih opažanja) – poveznica
Kreirano: srijeda, 04. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini